Evo mame sine, umorne, bolne i tužne. Što nam život nanese ovakvu bol i tugu koja nikada proći neće...neki s iskustvom ove patnje kažu, živi smo, ali ne živimo. Mogla bih se složiti, tu sam, živa sam, ali...nije ovo život. Sve nedaće života mogu se svladati, ali ovaj gubitak nikada. Uvijek ćeš biti dio našeg života, ne možemo mi tebe izbrisati, ne možemo ne misliti na tebe. Fališ, tako strahovito i svaki dan više, svaki dan je nova spoznaja da te nema s nama. Stalno pričam o tebi, imam potrebu...sjećam se svih detalja našeg života, lijepih, tužnih, veselih, ružnih, ali posvuda je ljubav koja je nadjačala svaku nevolju u našem životu. Obitelj nam je bila satkana od zajedništva i ljubavi, vezani jedni za druge jako i neraskidivo, a tebe nam ukradoše sine moj. Stalno mislim kako si živio, kako si se ponašao, što si radio, kuda putovao, ponekad mene vozio na dalji put. Ti si jednostavno bio za sve...i sada muk. Tako imam grižnju savjesti što sam toliko uvijek strepila za vas trojicu, uvijek se bojala da se kojem nešto ne desi, valjda sam to u nutrini osjećala, ali nisam znala...nisam mislila da ću kojega izgubiti. I sada treba snage za život, postao je borba za svaki novi dan bez tebe, za svaki pokušaj bilo čega smislenog. Ne želim niti misliti, ne želim znati, jednostavno pokušavam napraviti u glavi neki svoj film, da je to samo neki jako dugi ružni san, da će me netko konačno probuditi i reći...bio je to ružni san. Moja svakodnevica i rutina kojom sada živim i meni je naporna, ali ne znam se izvući iz svog stanja, valjda je rano za bilo koji korak naprijed. Ne znam sine kako i kada ću se pomaknuti, ali mi nije baš ni bitno...živim iz dana u dan. Promijenila sam se, nisam više ista...samo je ljubav ostala u meni, ništa drugo. Volim te sine moj, znam da to osjetiš. Šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine...
Post je objavljen 14.11.2013. u 19:51 sati.