Zahladilo je jako, puše bura i raznosi snijeg po našem dvorištu. Zima za nas uobičajena, sve se ponavlja, sve je isto, samo tebe nema, samo naš život nije više isti. Pogledam u tvoju sliku, tvoje nasmijane oči i ne vjerujem, jednostavno ne vjerujem da te nema više, da nikada nećeš preskakati po dvije stepenice kad dolaziš u kuću. Uvijek sam znala kad ti ideš po stepenicama. Tvoj korak je bio tako živ, žustar, snažan. Tužni su nam ovi dani (a koji nisu), ali ovi su zapravo nekako nepodnošljivi. Danas je Mišelu rođendan, ja nisam imala snage ni izustiti sretan rođendan. Jutros sam ga ovlaš poljubila u lice bez riječi, valjda je znao da mu želim svu sreću svijeta, da mi je drago što je tu, što je sa mnom. Ne znam da li sam trebala što reći, jer ta riječ sretan u našoj kući nema nikakvo značenje, mi se sada ne osjećamo tako. Pitanje je da li ćemo ikada više osjetiti dašak radosti i veselja, posebno ja koja sam te izgubila u nekim godinama, koje su za ženu posebno osjetljive, korak sam do nečega nedefiniranog za mene...neki u mojim godinama žive život punim plućima, uživaju u svakom trenutku života. Ja sam umrla u nutrini, ako se ikada probudim iz ovoga mrtvila, biti ću prestara za bilo što osim za čekanje na susret s tobom. Tako to sada izgleda, i znam da nikada tuga i bol za tobom neće prestati, samo ću naučiti to nositi, ako budem živjela dovoljno dugo da naučim. Ja zapravo ne želim živjeti dugo, htjela bih samo toliko da Ivan krene u svoj život, da se osamostali, osnuje obitelj. Tada ću biti mirna i spokojno čekati, a do tada će k tebi letjeti onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.
Post je objavljen 26.11.2013. u 19:26 sati.