Marketing
...
Ne znam zašto dođu ovako neki dani koji jednostavno paraliziraju sve u meni. Bio je loš dan, crni dan...prometna nesreća, poginuli...jedna mlađa žena izvršila samoubojstvo, poznanica. Sve to nekako još više potrese ovu moju ranjenu nutrinu. Ide dan za danom, sve je isto od kada tebe nema...moji dani nemaju početka ni kraja. Preslikavaju se jedan za drugim, a tuga se samo produbljuje, činjenica da te zbilja nema sve je stvarnija. Nikada, baš nikada, dok god budem disala ja to neću prihvatiti. Jednostavno ne mogu, toliko života je bilo u tebi. Gledala sam danas tvoj profil na facebooku i tvoje objave. Zbilja si bio poseban, jednostavno malo drugačiji...jesi li slutio da nećeš dugo živjeti. Vidjela sam da si bio jedan dječarac u duši, potpuno bezazlen i dobronamjeran. Nikome nisi učinio zlo, svima si htio biti prijatelj, a neki su to i zlorabili. Pjesme su bile tvoja strast, obožavao si slušati muziku, auto ti je bio putujući juke box, po glazbi sam znala da dolaziš kući, ne po zvuku auta. Nisi vozio nikada brzo, to znam, nikada nisi divljao s autom, ali eto...trenutak je bio dovoljan da zauvijek odeš. Mateja mi je danas poslala nekoliko slika na kojima si ti, ona, prijatelji. Često se sjete neki tvoji dragi prijatelji, nekima još nedostaješ...ali oni ipak imaju još prijatelja...nekako će vremenom zaboraviti, samo će mama nositi svoju bol do susreta s tobom. Nema vremena koje može izliječiti ranjenu majčinu dušu, samo susret u vječnosti...a tako želim da to bude čim prije, da ti ne mogu opisati kako se radujem tom danu. Znam da će to biti najdraži susret kojeg sam ikada imala. Do tada sine neka leti onaj naš nevidljivi, lepršavi put visina. Nedostaješ mi...
Tvoj auto
Ti i tvoja prijateljica Mateja
Post je objavljen 30.11.2013. u 21:06 sati.