Evo mene, ljubavi moja. Bila sam na putu, kasno stigla kući, ali prije nego smo ušli u kuću produžili smo tebi. Mrak je, hladno je...samo da vidim svijetli li tvoje svjetlo. Ne smije ti biti mrak, ti nisi volio tamu, zato mama mora upaliti svjetlo. Cijelim putem sam zapravo čekala da nazoveš, a nije mobitel zazvonio niti jednom. Kako bi i zvonio, kad si uglavnom zvao samo ti. Nitko više ne zove, ti si uvijek imao što pitati, nešto reći...pa sada kako izreći koliko nedostaješ. Što dalje vrijeme ide, svjesnija sam da si zaista bio poseban, drugačiji...jednostavno se sve vrtilo oko tebe, i sada te najednom nema. I da, skoro sam ti zaboravila reći. Onaj dan kada smo te položili u tvoju kuću, kad smo se vratili u najtužniju kuću na svijetu na zavjesi nas je dočekala buba mara, i nećeš vjerovati, ona je još sa nama. Nisam ju primjećivala, ali se ona pobrinula da mi se pokaže i to dva puta sletivši na moj vrat, dok ja tebi ovdje pišem. Što ta buba mara znači, ne znam, ali me podsjeća na tebe. Sinoć sam je nježno stavila na cvijet na prozoru. Ne znam gdje se sada skriva, ali s nama je u kući skoro već tri i pol mjeseca. Kad smo bili večeras kod tebe, mrkli mrak, a nama na prednje staklo sletio od nekud leptir i tako se vozio s nama sve dok ga brzina auta nije dignula u visinu. Ta malena sićušna stvorenja mene podsjete na tebe, da li me žele utješiti, da li mi žele reći da si ih ti poslao da mami pruže utjehu. Kad bih barem znala, kad bih mogla odgonetnuti neke male znakove, bilo bi mi lakše. I znaš, moram ti reći i to da se ja zapravo sama sebi divim...ne znam kako sam uopće normalna, da li sam uopće normalna...nositi ovoliku bol i živjeti, raditi, razgovarati s ljudima kao da se ništa dogodilo nije. Sine, za to treba nadljudska snaga, ja sam zaista stijena...ovako malena...nevidljiva, ali satkana ne znam od čega. I znam ja da si ti i dalje ponosan na mene, ponosila sam se ja i tobom. Imao si toliko dobrih osobina, bio si borac za pravdu i pravednost...gunđalo moje koje je stalno nešto istjerivalo. Išao si s osmjehom po svijetu, imao si manire kulturnog mladog čovjeka koji je pozdravljao znane i neznane, s osmjehom, srdačno i veselo. Sjetili smo se ja i tata danas nekih detalja u trgovini kada ste bili ti, on i Ivan, pa smo se s osmjehom sjetili tvojih dogodovština. Eto sine, samo da znaš, da si dio nas, da ćeš to uvijek ostati. Ne može te iz maminog srca nitko iščupati, ti si tu...živiš u meni. Dok mama živi, ti živiš...a dok ne dođeš po mene ja ti šaljem onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine. Nedostaješ mi silno...ali si u mom srcu. Volim te toliko da me i ljubav boli...
Post je objavljen 18.11.2013. u 22:19 sati.