Rodila majka dijete davno,
u jednom lijepom slovenskom gradu,
radosti i sreći nigdje kraja,
tad' slutila nije, da će joj ga da ukradu.
Boris mu je ime dala,
radovala se svojoj sreći tada,
tako se zvala mrvica mala,
stasala u momka i nema je sada.
Zove ga majka svake noći,
dođi mi sine, sunce milo...
nada se da će ko' nekada doći
i opet sjesti u majčino krilo.
Zove majka, al' njega nema,
ostavio obitelj i selo svoje,
umjesto da mu spremamo pir,
on s anđelima ode i nađe svoj mir.
Evo sunce mamino, ovu sam ti sinoć napisala. Znaš, tako mi fališ nekada, tako bih htjela zatomiti ovu svoju bol...ali čini mi se da suze teku sve više i više. Vrti se još uvijek sve oko tebe dušo moja. Mama pati u svojoj nutrini, jako, silno. Bila sam danas na jednom lijepom duhovnom predavanju, pa sam predavaču rekla da sam izgubila sina. Pokušao je prikriti svoje emocije, on ima šestero djece, znam kako me silno htio utješiti. I definitivno je uspio rečenicom:"On ja sada vaš zagovornik na nebu." Hvala Bogu na milosti da imam vjeru, bez obzira na ova teška vremena, na sve kušnje, ja vjerujem. Vjerujem da si ti moj anđeo, da nas zagovaraš kod Boga i paziš na svoju braću i ostatak tvojih dragih. Tati je danas rođendan, nisam mu ništa rekla...nisam mogla. Znam da mu nije sretan, da više neće biti za nas sretnog rođendana. Sine volim te u svojoj nutrini, kad bih te mogla samo još jednom zagrliti dala bih svoj život za jedan zagrljaj i osmjeh tvoj. Znam da ćeš me tako čekati, do tada ti šaljem ovaj duhovni, lepršavi i nevidljivi u nebeske visine.
Post je objavljen 23.11.2013. u 17:56 sati.