vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 23.04.2018.

Traktat o ništavnome i guravome Ja

Stihoklepac tamo neki, samozvan poeta i prilična danguba; piskaralo staro, zagubljeno i zaboravljeno, objavio je prije nekoliko dana svoj uradak u lokalnom editoru. Dvanaestak redaka kojekako posloženih riječi, nešto više pridjeva no što bi pristojno oko i um poželjeli; komadići mraka i prilična beznađa bivahu nabacani na toj hrpi. I sve bi to čovjek kako-tako mogao podnijeti bez oveća uzbuđenja, da taj jedva poznat autor ne napade podmuklo i smišljeno, bez najave i usred bijela dana - naše omiljeno, svijetlo i teškom mukom kroz oluje, bure i nevremena kovano Ja.

Jer, međutim, što. One teške i s mukom čitane objede o napadu na sebe sama bivaju tim teže i mračnije što ih on ustrajnije i jače uspoređuje sa čitavim nizom pojavnosti u stvarnosti. Te, eno ga u dahu, čak štoviše – u svakoj stvari, u prahu pješčanome i maglenome, čak i u mrakovima snova… pa što se toliko taj kukavelj okomio na Nj?

Da nije stvar u tome da bi to ja moralo biti istobitno sa Svime i Svemirom, pa da njegov gubitak u stvari dobitak znači; jer što se roditi mora, to najprije umrijeti treba i nema rođenja bez smrti niti smrti bez rađanja? I onda, to teško, olovno i sjenovito ja zakriljuje svojom krošnjom povelik dio neba, zaklanjajuć' jasan i čist pogled na cjelinu. Jer, ono traži i ište poštovanje, vapi za zadovoljenjem i pršti željama i strastima što odvode i odvlače od biti: taj prah i ta magla, taj dah i te stvari, sve su sestre i braća svih jaova i jauka.

Ne postoji ja ukoliko ne postoji Sve, i Sve ničim biva čim ograničeno i svedeno na sebebitnost bude. Otuda i nakaradan i sarkastičan berklijevski smijeh upućen stvarnosti kada joj urlamo da joj zalud postojanje ako nema nas da bismo je spoznavali. Tih par volti i ampera u nekoj gnjecavoj i sivoj tvari ne smije nipošto zastrti pogled na cjelinu i ne treba ovladati životom. Dio smo Jednog i Jedno postajemo. Pa ako tonemo i nestajemo, rađamo se i postajemo.

Ili, da možda nespretno i sjetno parafraziramo lijep Grunfov komentar: kada ja utihne, vrijeme je doći.

23.04.2018. u 11:36 • 14 KomentaraPrint#^

nedjelja, 15.04.2018.

To čudan čovjek je neki:
u njemu šute daljine
i leševi nadanja plove
u jeftinom lijesu tišine.

I ništa ne traži više:
providne radosti, tuge,
strepnje i čekanja - tek su
glibovi patnji, za druge.

U svakoj stvari, u svakom dahu,
u muku magle, u pješčanom prahu,
u grobnome mraku njegova sna

sjedi, pa stane i dugo stoji
zuri i šuti, muklo postoji
gurav i ništavan Ja.

15.04.2018. u 12:51 • 21 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 26.03.2018.

Na pogrebu Nepoznatog



Njega su kradom
ukopali sinoć.
Pa što? - reći ćeš
umjesno vrlo.
Krug će daljina
dobro sažvakan
proći kroz tvoje pospano grlo.
Ovdje ti zbori tek šapat moj,
ne umnika riječ -
već mrakotvorca,
stvora što pritišće nos uz staklo
stisnut k'o pest
antičkog borca.

Za mrtvim truplom
krenuše drugi,
htjedoše zacijelo virnuti krišom,
tek da spoznaju kako to biva
sa smrću onom, neznanom,
višom.

Šuljasmo se tako
tek neko vrijeme,
ali odjednom
ponad tog stada
sruči se kiša
i gromova lom
i nestaše svi u pravcu grada.
Ja stajah sam
i jasno vidjeh
kako neznanac iz lijesa usta,
i mirno ode. A ispred mene
osta aleja, mračna i pusta.

Obrve skupih
i sklopih ruke:
ne spazih ni sumraka sivog,
al' sada znam
da vidio sam
mrtvi kako ukopaše živog.

26.03.2018. u 08:06 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 05.03.2018.

Noć



Noć je moja koža.
Topla, crna boja;
najmračnija loža.
Noć je koža moja.

Samica u mraku.
K'o sova u tami
ljubim ciglu svaku
tog carstva u jami.

Zamatam se žudno
pod njezine krov'e.
Noć govori budno
i miluje mi snove.

05.03.2018. u 08:55 • 18 KomentaraPrint#^

petak, 23.02.2018.

tijelo
što me smelo

bijelo
cijelo
vrelo

i bacilo me u dodira sijelo
i buči, baš kao vrelo
i miruje, k'o raspelo

smjelo
moje prvo počelo
skida prozirno velo
tijelo

malo i velo

zanijelo
zavelo
zavrelo
jelo

- o, kad bi samo htjelo -
znojno čelo
i bedro bijelo
i misli - zacijelo…

tijelo

23.02.2018. u 08:35 • 11 KomentaraPrint#^

četvrtak, 25.01.2018.

Brod

Brodovi bi trebali služiti za to da čovjek njima otputuje, ali do ovog se Broda putuje maglenom i ledenom ravnicom koja – kako jutro odmiče – počinje blistati i zasljepljivati svojom ljepotom. I dok pored nas promiču lugovi i strništa, letimo prema suncu zamišljeni i utonuli u svoje svakodnevne misli i obaveze. Osim što to podrazumijeva da kao normalno - zanemarujemo ljepote koje nas okružuju, šutnja i pospanost odjednom zavladaju vozilom koje jezdi kroz naoko jednoličan i zamoran krajolik ravnice. Krajičkom oka uočavam ptice grabljivice što sjede na stupovima ograda i – promatrajući čudne limene kutije što lete pored njih – vrebaju svoj plijen.

Kažu da ovaj dio zemlje postaje blatna pustara, u što se srećom ovaj puta nisam uvjerio. I dok ostatak ekipe slobodno vrijeme trati u kafiću u kojem od dima vidiš a od buke čuješ malo što oko sebe, po dobroj staroj navici činim ono što ne čini većina i odlazim na šetnju kroz hladno i sunčano jutro.

Srećom, vrlo brzo nabasao sam na staru tvrđavu nedaleko riječne obale, okruženu opkopima i nasipima i zaboravljenu u ovom ludom i užurbanom vremenu. Udišem ledeni zrak okupan sunčevom toplinom, vadim mobitel i snimam pod bujicom svjetla jedva gledajući u ono što je pred objektivom. Vreva grada polako nestaje, dok me obuzima spasonosna tišina koju povremeno para glasanje vrana ili lavež nedalekih pasa. Šum šljunka pod mojim nogama vodi me prema zidinama kroz nisku travu. Okrećem se oko sebe i udišem tu čudnu mješavinu spokoja i zaborava. Penjem se na nasip i gledam široku i hladnu rijeku, granicu koja odvaja ili spaja, kako se zalomi. Zadovoljan kratkom i neplaniranom avanturom, užurbano se, požurivan između dvaju fotografiranja pozivima družine, vraćam da vozila.

Da, zaista, do ovog je broda vrijedilo otputovati.

25.01.2018. u 19:51 • 17 KomentaraPrint#^

nedjelja, 07.01.2018.

Padova

U nedostatku drugih tema, ova me jugovina i toplina sjetila vrućih dana proteklog ljeta i dojmljive Padove koja tog vrelog dana kolovoza nije bila toliko nepodnošljivo vruća da ne bismo otrpjeli šetnju od nekoliko kilometara po centru. Ono što me veselilo, osim spasonosne svježine koja se u uskim uličicama zadržavala još i u ranim poslijepodnevnim satima, bila je i činjenica da – nasuprot recimo pretijesnoj Veroni – nema puno ljudi, iako se radilo o suboti prije Velike Gospe. Šetnja bazilikom i glavnim trgom bila je stoga opuštajuća i lijepa. Fotografije su slikane mobitelom a i dobrim dijelom narušene bujicom svjetla što je navirala sa nebeskog svoda i odvraćala prilično lijenog fotografa od traženja pogodnih kuteva i jasnijih obrisa. Čak niti kava u hladu stoljetna trijema neke lijepe zgrade nije bila naporna; dapače. Okrepljujući odmor od nekoliko sati nakon dugotrajne vožnje i prevaljivanja nekih valjda četiristotinjak kilometara.

07.01.2018. u 09:23 • 14 KomentaraPrint#^

srijeda, 20.12.2017.

Meglenjak

Negdje u rano proljeće prijatelj i ja smo jedne sunčane i za to doba prilično tople subote, nakon branja medvjeđeg luka, otkrili vrh Meglenjak što se uzdiže točno iznad same rijeke Krapine i njena utoka u Savu.
Prošle nedjelje, ne tako tople, ali dosta sunčane, odlučili smo nakon ručka ponoviti uspon, ali ovaj puta iz Podsuseda.
Pogled s vrha je ponovno bio očaravajući, a tišini i spokoju dodatnu notu davali su blijedi obrisi okolnih brda ui planina obavijenih maglama u dolini.
Putem smo zatekli raznih zanimljivosti. Jedna je od njih u Podsusedu, malo iznad dvorane Sutinskih Vrela, danas već prilično oronula bista Matije Gupca, velikog seljačkog vođe iz šesnaestog stoljeća. Također, ne propuštam prikazati niti meni do sada nepoznate, vrlo inventivne ukrase na grmlju oko jedne stare kućice, čijem vlasniku očito nimalo ne smeta nedostatak crnogorice u vlastitom vrtu.
Doma, kao mali prilog vrlo razvijenoj vege diskusiji na blogu, priredih juhu od hrena, kurkume, zaprške… koju su, unatoč hvaljenom okusu, valjda radi boje koju daje kurkuma - prozvali radioaktivnom (a možda stvarno potječe iz područja kraj neke nuklearke u Punjabu?). Nakon zdušno ispražnjene posude, prešlo se na krvavice, pole, kiselo zelje. Ali, tim tempom da ni najbrži fotograf ne bi bio dorastao tom zadatku.




20.12.2017. u 12:18 • 21 KomentaraPrint#^

četvrtak, 14.12.2017.

Ništa ljude tako snažno ne veže
kao zla što su ih jedni drugima počinili,
i ništa tako dosljedno, ustrajno i toplo ne grije
njihove krhke i već osušene duše
kao malen a stvaran pakao što ga zajedno godinama izgradiše.

Ništa, baš ništa.

Niti maštanja o nekoj navodno zasluženoj i zasebnoj sreći,
niti vrijeme što bi i najhrabrijeg jahača ustrašilo svojom okrutnošću i tijekom,
niti ljudi što oko njih umiru i nestaju u masama kroz dane i godine i ratove.

Ništa, baš ništa.

On je Njoj, pokorno i vjerno, s pjesmama o vedrini i suncu na usnama, zidao stranice te sjenovite i pljesnive nastambe
svojim teškim i tamnim nedjelima na koja je očima punim suza pristajala.

Ona je Njemu, sigurno i odano, podupirala baš svaki od novih zidova,
da nijedan ukoso ne završi nedosegnut stropom od čežnji i razočaranja
i da svaki pomno obložen, ispunjen i posvećen bude
Njenim oštrim i bolnim riječima o gubitku i besmislu.

Tako da svake večeri koja im je do kraja vremena Njihova suđena,
pored sveg prokletstva, čemera i patnje što negdje u kutu tih zidova čuče,
ako ne u svakom času, a ono barem pri nerijetkim susretima, dolascima i dogovorima što ih se dosljedno drže,

pronađu iznova istinski smisao
u svakom novom pogledu, dodiru ili riječi
što ih s punim posvećenjem, spokojem i sasvim neočekivanom radošću
jedno drugome često upute.

14.12.2017. u 16:55 • 15 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.12.2017.

Krivi su drugi

Priča mi prijatelj prije nekoliko dana: otišao u neki dućan; zimsko vrijeme, jakni i vesti nikada dosta; zagledao se u neku policu, premeće ključeve iz jednog džepa u drugi i u taj zao čas, zaleti se na njega gazda dućana i ravno šakom u glavu… „vrati to šta si ukrao…“ Sva sreća, prijatelj, iako za glavu viši, smiren i priseban čovjek, nije vratio udarac, a ukrao nije ništa već je sam sve svoje izvadio iz džepova na pult; pozvao je potom policiju, napravio se zapisnik; čak je prije dolaska policije gazda, kad je uvidio što je napravio, nudio da se ne zove policija, da će mu platiti naočale što ih je svinuo… ali kako da mu nakon svega povjeruje?… valjda će obojica dobiti prijavu na Prekršajni za remećenje reda i mira… kako je li, i priliči…

Par dana poslije, drugi prijatelj priča o događaju: ide na posao, svrati u pekaru po pecivo, gleda kako će izletjeti iz pekare u prvi bus; inače je čovjek, je li, malo slobodnijeg izgleda: duga kosa, brada, kasne šezdesete, dijete cvijeća, što ćeš :) … ali valjda to ne bi trebalo imati neke veze sa ovim što mu se desilo. Eto, na to uleće u pekaru neki tip i počne ga vrijeđati, „ti si lopov, ukrao si, prosjačio, znam ja tebe dobro…“ itd isl. Prijatelj ga umiruje, veli da se gospodin sigurno zabunio, govori mu na glas gdje radi; ovaj ne odustaje i prijatelj smireno izbjegava bilo kakav sukob, inzistira da odu u zgradu policije udaljenu par metara… putem konačno dođu i na to da znaju tajnika u toj ustanovi gdje moj prijatelj radi.. pa ovaj tip, koji ga optužuje, veli odjednom da on baš i ne vidi dobro… i tako nakon par minuta odlaze iz policije… vratili im osobne i poslali dalje… valjda će i oni dobiti prekršajnu prijavu, da se sve stavi ad acta…

A tog mog prijatelja, tko zna da li i zbog njegova izgleda, hoće nevolja… prije par godina vozi se čovjek biciklom, udario tempo nakon duga puta, stižu ga prve kapi kiše, a odjednom za njime iz nekog dvorišta istrči jedan čiča i viče „ukrao si mi šoder, vrati mi šoder“; ovaj gleda u čudu i ne vjeruje, pa gdje mi je taj šoder, sve da sam ga i ukrao, pa jesam li njime džepove na kupaćima napunio?… Zaprijeti i njemu policijom a ovaj odustane odmah na prvu… zapravo – što je najbolje – poslije se nas dvojica nakon druge pive zezali da gdje je ovaj njega našao sa šoderom kad u životu nije premetnuo dvije lopate šodera :)

I sam sam, posredno, prije koju godinu imao takav slučaj; čekao sam pred nekom zgradom i pri tome pumpao gumu na biciklu, pa kako se ventil malo svinuo, a ja ne budi lijen, izvadio iz bisaga i kliješta i malo majstorisao oko toga… eto, za par dana veli mi osoba koju sam čekao „znaš ti da je u zgradi pala optužba kako si – dok si mene čekao – pokvario bravu na ulaznim vratima u zgradu i da ja to moram popraviti…“ a ja od brave bio deset metara, nisam je ni vidio, ni zvonio na portafon, već zvrckao na sms… za ne povjerovati…

Sad bismo mogli lamentirati o otuđenosti od svega dobrog pomalo, ili o metastaziranju paranoje kao posljedici nefunkcioniranja institucija ili o ne znam čemu još… ali gledam neki dan odličan film Andreja Zvjaginceva „Loveless“… nakon remek djela „Povratka“ i dobre „Elene“ već se u sjajnom „Leviathanu“ prije koju godinu jasno vidio taj njegov stav: nema zajednice koja može funkcionirati u pravcu dobra, ako ne postoji svjetlo i vrlina u pojedincima.

Ja tu zapravo nemam ništa drugog dodati, a ako tko drugi ima – slobodno, izvolite, dobrodošli.
I još: pozdrav. I najte kaj zameriti.

07.12.2017. u 18:00 • 27 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se