vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 21.07.2017.

Mljet, nastavak

Treći dan. Orni i odmorni, okrijepljeni pogledom na jutarnje more prema Duborvniku što se ljeska prema istoku, odlazimo do Babinog polja, gdje ćemo kod dućana ostaviti vozilo i zatim se nekih dvadesetak, tridesetak minuta spuštati prema Odisejevoj špilji. Spust je na nekim mjestima strm pa je potrebno prihvatiti se i rukama, ali je vrijedan svakog truda, kao i uspon na povratku.

Nakon dolaska do obale, gdje je od starih ribarskih kućica napravljeno nešto što u doba češćih posjeta može služiti kao kafić, ili bolje rečeno prodavaonica pića, shvaćam da je suludo pouzdati se tek u jednu plastičnu ovojnicu u koju bih stavio mobitel ili fotoaparat, pa snimam do kuda mogu, skidam se u kupaće i onda što plivajući, što roneći, ulazim unutra.

Zapravo je i bolje da nisam ništa snimao, jer sam imao mogućnosti i vremena osjetiti to što ću vam prenijeti; osjećaj je sasvim običan kada valovi nisu veliki kao što je bilo toga dana i čovjek se u toj samoći, šumu valova i tami pita što tu zapravo radi sve do trenutka dok ne upliva u samu spilju i onda se okrene prema ulazu. Da, to je taj prizor: plavozelena svjetlost zaista te odjednom okupa i prožme svojom čarolijom. Guglajte, tražite, ali zapravo – otputujte i otplivajte, ako ikako možete.

Osupnut doživljajem i okružen ekipom koja se unatoč svim mojim uvjeravanjima nije željela kupati po laganoj jutarnjoj buri, sušim kupaće uz gutljaje pića iz termosice i šutim puštajući da me vjetar sa sobom odnosi prema maglovitoj pučini. Čeka nas uspon do automobila, a potom i još jedan lijep doživljaj: najljepši vidikovac čitavog parka.

Nakon što se u prolazu okupamo još i u Sutmiholjskoj, očarani bistrinom mora i samoćom, odlazimo ponovno do ulaza u nacionalni park (karta vrijedi sedam dana!) gdje ćemo kod pristaništa ostaviti vozilo i razdvojiti se. Grupa manje sklona planinarenju odlazi u šetnju do prve kave, a sin i ja, ponos tatin – želi zaokružiti priču i iz ptičje perspektive – navlači bakandže, pa odlazimo opskrbljeni vodom i dobro nauljeni prema vrhu.

Uspon traje oko četrdesetipet minuta i vodi najvećim dijelom hladom sjeverne strane obronka na kojem je sam vrh što se uzdiže iznad Solina i mosta koji skraćuje obilazak parka. Naravno, lakoumnost mi nakon spusta do špilje govori da su sada dovoljne i sandale, pa zaostajem za mladim snagama (vidio bi on kako bih ja to samo da sam u gojzama J )… a što je najbolje, gojzerice su privezane na leđima na ruksaku. Ajde neka, barem sam pažljiviji, tih par minuta ništa nikome neće značiti.

Vrh zaista daje pravi ugođaj planinarenja uz morsku obalu, jer vjetar brije prilično jako, pa se sklanjamo uz zid osmatračke kućice. Pogled je nezaboravan i vrijedi svakog truda.

Umorni i zadovoljni silazimo prema zbornom mjestu kod pristaništa gdje odlučujemo potrošiti još stotinjak kuna da bismo ponovno zaplovili prema prelijepom otočiću Svete Marije. Nakon lagana ručka, kupanja i drijemanja na vrećama, u kasno popodne odlučujemo prihvatiti ponudu gazde u apartmanu i večerati „doma“ pa uživamo u pravim domaćim delicijama – salati od hobotnice, molima i oradama sa gradela, domaćem vinu i kruhu. Naravno, od slasti nisam imao ni volje ni vremena vaditi mobitel i snimati. Prepuni dojmova i doživljaja, umorni, osunčani i opijeni svim tim ljepotama, moramo čim prije zaspati, jer ujutro treba uhvatiti prvi trajekt u šest sati; zacrtani je pravac – Biokovo.




21.07.2017. u 15:05 • 9 KomentaraPrint#^

subota, 15.07.2017.

Na Mljetu

Eto ga, Mljet u svoj svojoj ljepoti. Jadran kakvog ga pamtim iz ranog djetinjstva. Tišina, cvrčci, sunčani pakao i puno hlada i mora samo za tebe. Park je toliko velik da ga niti prepuni brodići turista ne mogu napuniti, jer svatko ide nekim svojim putem i nakanom, pa se u prirodi stvarno može nesmetano uživati.

Dolazimo ranije i ukrcavamo se na prvi brodić do otočića Svete Marije. Na otočiću su glavne znamenitosti stara crkva Svete Marije i benediktinski samostan iz dvanaestog stoljeća. Dah starine zaista se osjeća u čitavoj građevini koja je sjajno očuvana, dograđivana i uređivana tijekom stoljeća. Otok je malen i moguće ga je čitavog obići u kratkom vremenu, a budući da se nalazi u središtu Velikog jezera, dolazak i odlazak sa njega, kao i sam boravak na otoku pruža pogled na sve strane parka.

Nakon odmora u debeloj hladovini, odlazimo dalje brodom do pustog i prilično plitkog Malog jezera i tu prestaje vožnja a počinje pješačenje. Čitava obala obaju jezera okružena je stazom koja se velikim dijelom pruža u hladu, a omogućuje lagan iako ne baš kratak obilazak (u varijanti čitava kruga, kažu, oko dvanaestak kilometara)- Zbog mnoštva hlada je hodanje po ljetnoj žezi daleko lakše, posebno kada se ima u vidu i mogućnost da se doslovce na svakom desetom koraku spustiš par metara do same obale i osvježiš kupanjem.

Na pojedinim dijelovima uz samu obalu vodi planinarska staza, pa preporučujem svakako uzeti za obilazak jače tenisice ili gojzerice kako bi se spriječila neugodna iznenađenje u vidu uganuća gležnjeva i sličnih nevolja, posebno ako se u obzir uzmu i mogućnosti usputnih obilaska pojedinih vidikovaca, strmaca, špilja... Uživanje u bogatstvu vegetacije, osami, tišini i okruženju dviju glavnih boja (plave i zelene) neopisivo je. Na putu postoji i par restorana, sa dosta visokim cijenama, a mi radije jedemo iz ruksaka, dok u Solinama, uz plan da ćemo legendarni vidikovac Montokuc ipak posjetiti sutra, odlazimo na popodnevnu kavicu. Uz kupanje i odmor, dan završavamo uz stare rimske zidine u Polačama s pogledom na zalazak sunca, a potom se vraćamo u Kozaricu uživati u sumraku, tišini, vjetru i šumu valova. Umorni, dobrano opečeni jakim suncem, liježemo rano, gotovo već nakon večere, potpuno izdvojeni od zbivanja na kopnu i sretno nezaintersirani za njih, usnuvši sa idejom da sutra nipošto ne propustimo Odisejevu špilju i Montokuc, a ostalo što bude.

15.07.2017. u 10:53 • 12 KomentaraPrint#^

srijeda, 05.07.2017.

Prema Mljetu

Nakon mnogobrojnih bajki, priča i nagovaranja, a bome i nešto pomna konstruiranja financija, odlučili smo na četiri dana otići, ili bolje reći – otploviti do Mljeta. Sredina lipnja zapravo je za nas koji više nismo u dvadesetima posljednje podnošljivo doba godine za takav poduhvat prije rujna. Pa iako nas je prvog dana gotovo do navečer u stopu pratila prava, dosadna jesenska kiša, posljednje oblake straha odagnao je pogled na plodnu dolinu Neretve iznad Rogotina i sjećanja na davna uživanja u brudetu od jegulja kod Baćinskih jezera. Dobro, bilO je unutra i žaba, a žabe su mi puno bolje pohane ali…

Kud sam ja otišao, mili bože… e da, nisam znao niti to da su u Neumu prstaci dopušteno jelo; u restoranu je kilogram četiristo kuna, pa tko voli… hvala lijepa, mi smo za te novce prespavali pod krovom skoro čitav jedan vikend…

Autoput, ma koliko bio skup (dvjestotrideset kuna cestarine plus gorivo za šestotinjak kilometara) pruža ipak mogućnost brzog i komfornog dolaska u neka do sada gotovo nedostupna mjesta. Poslije šetnje Stonom i dolaska na trajekt, sjajno je legla kava uz šum valova, a na trajektu iz Prapratnog počeli su se uz prilično jako jugo otvarati do tada nezamislivi vidici i prizori. Sjeverna strana Mljeta okrenuta je k Pelješcu, more tamno i tajanstveno, a crnogorica bujna i zdrava. Da, sutradan ćemo zapravo zaokružiti saznanje da je Mljet u stvari još i danas onakav kakav je Jadran bio davno, davno.

Nakon pristanka u Sobri (u odnosu na neke puno kraće destinacije trajekt i nije tako skup) i vožnje od dvadesetak kilometara kroz glavnu otočku cestu, prolazimo Babinim poljem i uočavamo dućan kao orijentir za treći dan i Odisejevu spilju. Sa ceste se, nakon što ugledamo predivnu plažu u Sutmiholjskoj, skreće prije Rope desno - u par kilometara udaljeno Blato, naselje poljoprivrednika u dobro navodnjavanoj kotlini, te se potom vrlo uskom, ponegdje strmom i četiri kilometra dugom cesticom koja je srećom asfaltirana dolazi do Kozarice. Ovo osamljeno maleno selo od kojih dvadesetak kuća na sjevernoj strani otoka pravi je biser: tišinu je ovdje moguće čuti. Predivno je nakon duga puta osvježiti se u toplom moru, pa poslije večere, sjedenja na terasi uz more i gledanja u zvijezde na nebu što se polako vedri, odlazimo na rani počinak u malom, ali udobnom apartmanu kojeg smo iznajmili jednostavno, preko interneta, u izravnom kontaktu sa vlasnikom.

Sutra je glavni cilj: obići nacionalni park.

05.07.2017. u 21:50 • 11 KomentaraPrint#^

srijeda, 21.06.2017.

Prag

Pored toliko lijepih, studiozno snimljenih i izražajnih fotografija Praga koje se mogu pronaći na internetu, a posebno među kolegama blogerima, posvećenih pojedinim trenucima nečijeg duljeg boravka u gradu, mojih par sličica ispadaju sasvim površnim dokumentom jednog sunčanog i vjetrovitog popodneva provedenog u šetnjama sada doista strogo kontroliranim Hradčanima, te od Vaclavskih namesti do Karlova mosta i nazad. Uspavani, sjetni i melankolični Prag kakvog pamtim otprije četvrt stoljeća, koji se u ljetnoj toplini valja polako i plovi tamnom i mutnom Vltavom kao neka davna i desetljećima netaknuta kulisa, ustupio je svoje mjesto, kao i mnogo gdje drugdje u današnjem svijetu, uređenom turističkom središtu u kojemu je gotovo svaki kvadratni metar iskorišten za neki sadržaj usmjeren na zaradu, atrakciju ili jednostavno privlačenje pažnje. Stoga osunčani vrtovi i šetnice u zavjetrini s južne strane Hradčana, zajedno sa lijepim vidicima na grad, djeluju smirujuće i opuštajuće. Čovjek ne može vratiti vrijeme, a i bolje da je tako, jer bi naprasno uređivao svijet po nekim svojim privatnim i izvrnutim mjerilima koja ne priznaju njegov protek, starenje i nadasve – vlastitu promjenu. Zadovoljni i umorni, odlazimo predvečer iz grada koji ipak ostaje u našim sjećanjima prvenstveno onakav kakvim ga pamtimo iz mladosti. Ostavljamo ga, uređenog, svježe ožbukanog i oličenog, prepunog, pomalo kaotičnog i bučnog, u svom ubrzanom kolu koje spaja ljude, običaje, jezike i kulture. Teško da ću ga ikada više vidjeti pa mi je tim lakše bilo otići iz stvarnosti u sjećanje i pohraniti ga tamo kao jednu od najljepših uspomena. A uspomene, to nisu samo mjesta i goli pejzaži, građevine i putevi; to su u prvom redu ljudi, događaji, razgovori i doživljaji; sasvim intimne, male i vedre stvari kojih ćemo se sjećati dok smo živi i koje će nas ispunjavati smislom, toplinom i radošću. Prag je, da, jedna od takvih uspomena; jedna od najdražih.

21.06.2017. u 11:27 • 16 KomentaraPrint#^

subota, 10.06.2017.

Bitoraj

Prvi vrući dani mame na odlazak u visine, a najbolji početak za to, nadam se da nitko neće ozbiljnije poreći, jest Gorski Kotar. Kako nikada do sada nisam bio na Bitoraju ili Viševici, jer me noga uvijek nosila bliže moru kada bih već došao do Fužina, odlučili smo prekinuti tradiciju uspona na vrhove s pogledom na more i izaći s autoceste već na izlazu Vrata.
Nakon silaska s autoceste treba u Vratima skrenuti desno prema Fužinama, pa onda pogoditi skretanje lijevo preko pruge, na kojem je označena i markacija, ali i izlaz za neki paintball teren. Nakon nekoliko stotina metara prestaje asfalt a time i naša vožnja. Osim pravila da se auto ostavlja ispod drva, kojeg se rjeđe držimo, postoji i ono staro vozačko da nikad ne gledaš kak se budeš parkirao, nego kak se budeš isparkirao, ne?
Put vodi ravnim makadamom gdje se nakon nekoliko zavoja stiže na važno raskrižje na kojem treba ići udesno i uzbrdo, a potom nakon nekih kilometar je novo križanje na kojem ostavljamo makadam i pravom planinarskom stazom krećemo na uspon. Na nekim mjestima, dok se ne dohvatimo hrpta i to nakon više od pola sata, čeka nas dobra strmina na kojoj mi štapovi dođu kao prilična pomoć, pogotovo imajući u vidu i koljena, poslije na silasku. Mislim da smo vrh uhvatili nakon svega nekih sat i pol, nisam točno mjerio, a i čemu. Taj uspon, iako ne baš najjednostavniji, još uvijek spada pod one u kojima je najviše u glavi, a pomalo i u nogama, pa dobra volja, društvo i vidici koji se pomalo otvaraju kroz krošnje svakako nadvladavaju napor. Ne da mi se snimati dok hodam, ruke radije odmaram na štapovima nakon upiranja u tlo; a već ubrzo eto nas i na samom hrptu, gdje oko velikih stijena put zavija nalijevo kroz šume obrasle medvjeđim lukom u cvatu. Prekrasna li mirisa i prizora.
Još malo, nekoliko prilično položitih zavoja i eto nas – planinarska kuća Bitorajka.
Vidi se da ima godina otkada je građena, ali me iskreno veseli činjenica da se čovjek na takvom mjestu može sakriti od nepogode, pa čak i u zimi ili slučaju nužde i prespavati (vrata su zaštićena samo žicom a nisu zaključana).
Vrh je posebna priča. Pogled puca na more šuma i zelenila okupanih plavim nebom: na lijevo su Risnjak i Snježnik, ispred nas Mrkopalj, desno Bjelolasica. Ćuh vjetra u travkama, tako stvaran, bliz, čujan, neponovljiva je priča, pravi melem za uho naviklo na stalnu vrevu i žamor. Valjalo bi drugi put produžiti hrptom dalje prema Javorju i Viševici, prespavati u tom zelenom raju i paklu istodobno, gdje možeš hodati čitav dan i nikoga nećeš susresti. No, iz plavog oceana iznad nas dolaze s ruba, tamo od mora, prijeteći sivi oblaci; plavo i sivo pretaču se u jedno, pa im više sa suncem u oči, ne možeš raspoznati granice, početak ni kraj. Nakon pola sata uživanja na vrhu krećemo lagano do doma, gdje opijeni tišinom i praćeni cvrkutom ptica, sjedeći na nekom panju uzimamo prijeko potrebnu okrepu iz ruksaka. Nakon kratka drijemeža na tom nestvarno mirnom i lijepom mjestu, okružene ogromnim cvjetovima stolisnika i krošnjama tek probuđenih iglica crnogorice, prenut će nas daleka grmljavina i tutnjava u daljinama. Skupljamo stvari i odlazimo dolje, s obećanjem da ovo nije posljednji put.
I bome, već nakon sat vremena, grmljavina je tu, za leđima; korak je brz i pravilan; vozilo nije daleko. Na kraju smo umakli kiši i olujama, ostavili Bitoraj u njegovom okruženju koje se i zove takvim – burno - i skrenuli u nedaleke Fužine, osunčane i gotovo vruće, da u hladnom jezeru potražimo kratko osvježenje, a na terasi obližnje birtije, u hladu, s pogledom na vodu i lijepe, crvene, kose krovove i zvonik, što se u njoj ogledaju, uz spasonosne slatke gutljaje - potvrdimo dano obećanje.
Evo nas opet, makar ujesen!

10.06.2017. u 13:52 • 14 KomentaraPrint#^

nedjelja, 28.05.2017.

Spomenik

U gradiću na periferiji stoji trg, uzak i dugačak, svijetao i hladan, nov i nepoznat. Od rane jeseni, kada su prvi bageri i rovokopači zadrli u blatnu i tamnu ilovaču, lokalne su vlasti, imajući u vidu mogućnost da ih u proljeće građani ponovno dovedu na vlast, marljivo i proračunato priskrbljenim kreditom odlučile taj trg pretvoriti u malo čudo od betona, trave i vode, na kojem će se duše njihovih birača oprati od svake nečisti i prijekora prema svemu što je bilo, šećući pod ruku same sa sobom u topla predvečerja ispod tamnog, zvjezdanog neba.
Nakon dugih i epskih borbi s izvođačima, u znoju lica svoga, pognuti brižno u dugim zimskim predvečerjima nad složenim računovodstvenim tablicama i hektično ispisanim nadzornim knjigama; prepušteni nesmiljenom sudu javnosti i grozničavom dostizanju rokova -uporno zanemarujući činjenicu da su od stepenica za sjedenje i vode što teče sirenski privlačeći dječicu na igru, frekventne prometnice zasad bez ikakve ograde udaljene tek četiri ili pet metara – vlasti su otvorile trg, a na njegov istočni dio postavile spomenik.
Poslovično snužden glasovima raspoloženih pjevača i razuzdane plešuće gomile, na koncu manifestacije, odagnana ranog sna, odšetao sam sa dragom do tog trga i spomenika što prikazuje lik predsjednika.
Nakon ovakva podužeg, vjerojatno i nepotrebnog uvoda, reći ću vam jasno: ne mislim se sada baviti složenom i zahtjevnom tehnologijom vlasti, niti prioritetima proračuna, gradnji i urbanističkih planova, jer moram zabilježiti ono što sam u obličju tog spomenika ugledao.
Vrlo sam površan pratitelj čak i u pogledu medija koji pokrivaju područje čitave zemlje, a kamo li lokalnu razinu, pa pobliže ne znam s kakvom je točno nakanom taj spomenik postavljen, već o tome, neinformiran i izoliran kakav već jesam, mogu samo zaključivati. Sasvim slučajno saznao sam da je na otvorenju trga, možda par sati prije moje šetnje, bio i sam premijer, jer lokalna je vlast iste stranke kojoj je i sam predsjednik, te da je gradić prikazan perspektivnim mjestom, a spomenik obilježjem predsjedniku koji je ovu zemlju izveo iz rata i uveo na put integracije i prosperiteta.
Ja, međutim, zastajući ispred tog spomenika, obavijenog tamom nadolazeće noći, takvo što nisam ugledao. U ovom prilično mračnom i – srećom – tihom kutku zemlje, na samom početku zagorske ravnice, meni je taj spomenik prikazao tihog, namrštenog i zamišljenog čovjeka na pragu duboke starosti, zagledanog u pod i zabrinutog, kako odlazi i okreće leđa svemu što je napravljeno ili nije napravljeno, pa zapravo odlučno i osamljeno odlazi u drugom smjeru, da preko novodvorskih, klanječkih i pušćanskih livada odšeta u stoljetni, gusti mrak i močvaru isprepletenu hukanjem ćukova i sova i tihim kvocanjem tek probuđene živadi. Čovjek bez radosti i volje, poslije svega, ostavlja nas i prepušta sebi samima, nakon što je ostavio svoj san o jedinstvu, svjetlosti i bogatstvu.
I zato, potpuno prepuštajući ovom prilikom sa strane ulogu, značaj i utjecaj kojeg je ovaj ili onaj predsjednik imao na naše živote, pa i daleko iza svoje fizičke smrti, taj sam komad metala shvatio tek na drugom mjestu kao obličje koje prikazuje onog koga svi vide, a na prvom mjestu kao veliki znak pitanja nad nama samima i kao tešku, tmurnu i intimnu dramu. Umijemo li i smijemo li, sami od sebe, ispod naših noćnih pokrivača pod koje ćemo se zadovoljno podvući, predući kao site mačke, ići dalje u život, i hoćemo li u tom životu imati na umu i druge ljude, ili tek svoje male borbe, interese i kavge? Nećemo li i mi jednom, morati okrenuti leđa svemu i otići u mrak i močvaru, a činiti to razočarani, osamljeni i neshvaćeni?

28.05.2017. u 09:37 • 5 KomentaraPrint#^

četvrtak, 11.05.2017.

Krakow




Osim odličnih i jeftinih autocesta, barem na potezu od granice s Češkom iza Ostrave, pa preko Katowica do Krakowa, ono što me u Poljskoj na prvu ruku oduševilo jesu lica ljudi… Vjerojatno pretjerujem, ali bila su to u velikoj većini lica spokojnih ljudi bez velikih briga i s puno neke unutarnje ljepote i mira… ljudi koji nipošto nisu imućni, ali odaju radost, mir i čvrstinu… Od susreta s prodavačima i konobarima, do razgovora sa slučajnim prolaznicima okupljenima oko uličnog svirača, doista sam u vremenu provedenom tamo stekao dojam da se od takvih ljudi dosta toga o životu može učiti… Zapravo mi se vraća isti taj osjećaj kojeg sam imao svojedobno gutajući legendarni Dekalog Kieszlowskog… Često smo se za dana provedenih u Češkoj znali upitati na što tamo ljudi troše novac, ako već (što je postala općeprihvaćena mantra) žive boljim standardom od nas… Došli smo do vjerojatno naprečac iskamčenog zaključka - uvjetovanog generalizacijom kao logičkom pogreškom - da ga Česi većinom ulažu u infrastrukturu (tamo primjerice nisam vidio zgradu koja nema nove prozore, a svi su na zgradama isti; ne kao recimo u našem Novom Zagrebu) a Poljaci u svakodnevni život… Na poljskim cestama vidjet ćete daleko više boljih automobila… Česi su (to sam shvatio još osamdesetih godina prošlog stoljeća) u većem broju skromniji, discipliniraniji, bez nakaradnih težnji za životom iznad mogućnosti (iako, budući da sam veliki dio vremena provodio u Pragu, susretao sam i podosta pravih boema, ljudi koji doista na sutra nisu mislili nimalo – ni onda, ni sada…) Da li su Poljaci po toj težnji životu s manje obaveza bliži nama, ili sve to tek moja puka konstrukcija bez dokaza u stvarnosti… ne znam… ali me se Krakow dojmio nekako najdublje.



Za vrijeme putovanja, svaki se čovjek bar jednom upita o njegovom smislu: pa što ja to tamo idem vidjeti i trošiti vrijeme, snagu, novac… je li to puka moda; ako to rade drugi, moram i ja?… Vjerujem da – ako igdje - ono po što sam išao na ovaj put uhvatio sam u Krakowu ovom spoznajom o spokoju i radostima običnog čovjeka… Putovanja nam donose spoznaju da su ljudi svugdje isti, i da je najzahtjevnije i najsloženije putovanje u samog sebe… a druga stvar koja postoje jasna jest ta da ono što smo vidjeli i spoznali možemo podijeliti s drugim ljudima dobre volje, željnim novih saznanja i radosti…



Osim Rynek Glownog, trga u Krakowu prepunog obilježjima znamenitosti iz prošlosti, kao i nezaobilaznih Sukiennica (gdje je valjalo potrošiti nešto dragocjena vremena i štogod zlota za kupovinu tričarija), prošavši Nacionalnu galeriju, odlazimo još i uspeti se na znameniti Wawel, brdo u blizini starog centra grada s katedralom i dvorcem, s lijepim pogledom na Vislu i grad. Vrijeme je bilo burno, vjetrovito, na rubu kiše, ali taman takvo da ne moraš nositi kišobran, no mobitel radije držiš u džepu zajedno s rukama promrzlim od vjetra. Fotografije su ili preeksponirane da bi dočarale šarenilo i veselje, ili sive i jednolične u odnosu na ono što sam ponio sa sobom.



Povratak na glavni trg, pa uz piroge, knedle od tijesta punjene mesom, kao i nezaobilazne pajde – kruh sa nasjeckanim kobasicama i zapečenim lukom, odlazak nazad u bazu… morali smo preskočiti onaj znameniti rudnik soli, za neki drugi put… i Auschwitz… Mjesto gdje je i poezija izgubila smisao nisam stvarno na kraju imao snage posjećivati… znam; kakvo je moralno pravo mravca kao ja radovati se životu prolazeći pored mjesta takvih strahota… jer svi mi „ostali“, zapravo smo samo ljudi koji su imali sreće u životu, zar ne?

Zbogom, divni Krakow!

11.05.2017. u 07:59 • 17 KomentaraPrint#^

petak, 28.04.2017.

Dresden



Stari grad na istoku Njemačke čeka nakon proljetne kiše pokazati svoju ljepotu na šetnici uz Labu. Veseli od putovanja, blaženo ne razmišljajući o tome je li u takvom čemu primjereno uživati ili nije, već na početku shvaćamo kako nakon Galerije starih majstora (u kojoj ne fotografiram ništa) nećemo imati puno vremena za šetnju, pa se koncentriramo na najuže središte. Zgrade Opere, Frauenkirche, šetnica uz Labu, a posebno unutrašnjost muzejskog kompleksa – dvorca, dočekuju nas na iznimno tih i miran dan, pa se uz grijanje u zavjetrini na gotovo zubatom suncu može iz daljine čuti čak i šum vode u fontanama ili pjev ptica. Blažena planinarska navika oblačiti se slojevito. Pomalo uspavani tom svjetlošću, skidamo nepotrebnu odjeću izlažući se na kavi za umorne noge radostima konačno toplog proljetnog sunca.



Od priče o ruševinama i bombardiranju zapravo ovdje ostaje tek dojam, jer život što pršti ne dopušta smrti pobjedu. Granice su ovdje daleke i nepoznate crte i iza nas tek ostaju slabo čujne vijesti o kolonama i čekanjima kada nakon Usti nad Labem (o tome poseban post) bez ikakve kontrole prelazimo iz Češke u Njemačku. Na vrijeme u kojem živimo podsjećaju nas policajci sa obješenim automatskim puškama unutar kompleksa željezničkog kolodvora. U šali Najdraža, dok se vraćamo širokom avenijom prema centru, veli da je lijevo Kaiserova, a desno Honeckerova ostavština, na što primjećujem kako bismo morali promijeniti smjer za stoiosamdeset stupnjeva da bi uhvatili pravu orijentaciju. Zdušno i složno zanemarujući sve ispravne orijentacije osim geografske, vraćamo se u središte grada, nastojeći po preporukama na putu nazad u Češku još stići pogledati i druge stvari.



Zbogom, predivni Dresden!

28.04.2017. u 10:45 • 15 KomentaraPrint#^

utorak, 25.04.2017.

Telč

Telč, gradić u južnoj Češkoj, nije tako daleko od granice sa Austrijom: u dolini rijeke Jihlave. Prijatelj kojem, kad je merak i ljepota u pitanju, beskrajno vjerujem, načuvši da odlazimo u te krajeve, preporučio mi je kao obavezno skretanje s puta za Brno. Srećom, na Garminu imam izabranu varijantu najkraćih puteva, pa me ponekad znade i sam po sebi izbaciti sa autoputa, tako da se moraš zaputiti cestom koju sigurno nikada ne bi otkrio.

I tako, prolazeći već iza Stockeraua, a potom i Chvalovica, kroz sela u kojima gledaš kada će se iza ugla pojaviti Pavek i Otik noseći torbe s gablecom i hvatajući korak; krateći put između oblih travnatih brežuljaka kroz tihe doline pokrivene gustim tamnim šumama, eto nas u Telču.

Vrijeme ispočetka i nije bilo toliko vedro; tmurni oblaci prijetili su kišom koja nas je pratila još tamo negdje od Beča do granice (zamiljivo – baš na istom tom dijelu kišilo je i na povratku nekoliko dana kasnije), a vjetar se iskreno trudio podsjetiti na to da je ljeto još jako daleko. No, već prvi koraci mostićem prema središtu grada tjeraju sve nedaće u zaborav i usmjeravaju oči k ljepotama prirode i starim, stamenim građevinama.

Poznati glavni trg uređenih pročelja zgrada zaista je pravi doživljaj. Eto i sunca, koje nas grije i obećava barem brzu kavu u slavnom okružju. Moj prijatelj niti ovaj put nije pogriješio!

Dosta je kilometara iza nas, a još nemali broj do Brna. Večer je već blizu, a s njom i tmurni oblaci; u Češkoj je sutradan praznik, tako da su gužve na autoputu neminovne. Srećom, imam taj izbor na Garminu, koji i opet spašava stvar... Zbogom, predivni Telč!


25.04.2017. u 17:40 • 15 KomentaraPrint#^

srijeda, 12.04.2017.

Kroz Bosnu do Dalmacije




Naslov vuče na neku stratešku vojnu zavrzlamu; ali naravno, radi se o jednom sad već i prilično davnom petku koji smo odlučili provesti na kotačima, pa u stalno morsko odredište u sjevernoj Dalmaciji otići umjesto najkraćom rutom preko Like, vozeći se kao kuferi betonskom pistom – dosta zaobilaznim putem. Kao moguće rješenje za najavljena poskupljenja cestarina, mogu preporučiti taj koncept. Nakon vrelih ravnica na ulazu u Slavoniju i skretanja preko Save udesno prema Banjoj Luci (koju smo taj puta odlučili preskočiti, u ime davnih opjevanih ljepota i uspomena koje nismo željeli dirati) našli smo se tog kasnog ljetnog jutra u legendarnom kanjonu Vrbasa.

Moj je problem što sam netom, tjedan dana prije toga pasao oči penjući se prema julijskim vrhovima na divnoj Soči :), pa nisam gledajući u dolinu ove snažne i uspjenjene rijeke mogao izbjeći usporedbe s alpskom ljepoticom.

Nakon dolaska u Jajce i dojmljive šetnje lijepim gradom, naglašavam da je kriterij odlaska na – treba li reći – roštilj, bio pronalaženje birtije s mnoštvom kamiona na parkingu (i naravno, kriterij nije zakazao).

Po prolasku kroz Bugojno i Vakuf, a potom i po dosta napornoj vožnji do Kupresa, uz kavu u Livnu i prolazak uz lijepo Buško jezero (naravno, to su slike iz moje glave, a ne mobitela, kako smo već negdje dolje apsolvirali) ostalo je prošetati Triljem uz lijepu rijeku Cetinu (slika s mosta). Tamo smo jedne druge, novije zgode jeli nezaboravne puževe na maslacu i čudnu, a sjajnu kombinaciju sarme na temeljcu od graha; čini mi se da se restoran zvao Lovac, a cilj izleta bili su tada izvori Graba i Rude (mislim da su slike negdje dolje, prošlog ljeta stavljene).

Ovu, predmetnu putešestviju ostalo je dovršiti kao turu od nekih šestotinjak kilometara uz zalazak sunca na moru.

Pa kad bolje razmislim, na kraju dana, valjalo je pomučiti se i uz bol u nogama kao da si forsirao neku bosansku rijeku odmarati ih u moru uz šum valova. Razlika u novcu i nije tako drastična (kada se zbroje i oduzmu sve cestarine i cijene benzina) a dojam – neponovljiv.

Konačno, sjećam se da me još davne dvijeipete žena znala za vrijeme godišnjih pitati – pa što toliko forsiraš te izlete, planine, putovanja. Godina je bilo puno manje, benzin duplo jefitniji, auto noviji… ne znam što je trebalo čekati. Da opet ne daj Bože zarati? :)

12.04.2017. u 11:33 • 13 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se