vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 28.05.2017.

Spomenik

U gradiću na periferiji stoji trg, uzak i dugačak, svijetao i hladan, nov i nepoznat. Od rane jeseni, kada su prvi bageri i rovokopači zadrli u blatnu i tamnu ilovaču, lokalne su vlasti, imajući u vidu mogućnost da ih u proljeće građani ponovno dovedu na vlast, marljivo i proračunato priskrbljenim kreditom odlučile taj trg pretvoriti u malo čudo od betona, trave i vode, na kojem će se duše njihovih birača oprati od svake nečisti i prijekora prema svemu što je bilo, šećući pod ruku same sa sobom u topla predvečerja ispod tamnog, zvjezdanog neba.
Nakon dugih i epskih borbi s izvođačima, u znoju lica svoga, pognuti brižno u dugim zimskim predvečerjima nad složenim računovodstvenim tablicama i hektično ispisanim nadzornim knjigama; prepušteni nesmiljenom sudu javnosti i grozničavom dostizanju rokova -uporno zanemarujući činjenicu da su od stepenica za sjedenje i vode što teče sirenski privlačeći dječicu na igru, frekventne prometnice zasad bez ikakve ograde udaljene tek četiri ili pet metara – vlasti su otvorile trg, a na njegov istočni dio postavile spomenik.
Poslovično snužden glasovima raspoloženih pjevača i razuzdane plešuće gomile, na koncu manifestacije, odagnana ranog sna, odšetao sam sa dragom do tog trga i spomenika što prikazuje lik predsjednika.
Nakon ovakva podužeg, vjerojatno i nepotrebnog uvoda, reći ću vam jasno: ne mislim se sada baviti složenom i zahtjevnom tehnologijom vlasti, niti prioritetima proračuna, gradnji i urbanističkih planova, jer moram zabilježiti ono što sam u obličju tog spomenika ugledao.
Vrlo sam površan pratitelj čak i u pogledu medija koji pokrivaju područje čitave zemlje, a kamo li lokalnu razinu, pa pobliže ne znam s kakvom je točno nakanom taj spomenik postavljen, već o tome, neinformiran i izoliran kakav već jesam, mogu samo zaključivati. Sasvim slučajno saznao sam da je na otvorenju trga, možda par sati prije moje šetnje, bio i sam premijer, jer lokalna je vlast iste stranke kojoj je i sam predsjednik, te da je gradić prikazan perspektivnim mjestom, a spomenik obilježjem predsjedniku koji je ovu zemlju izveo iz rata i uveo na put integracije i prosperiteta.
Ja, međutim, zastajući ispred tog spomenika, obavijenog tamom nadolazeće noći, takvo što nisam ugledao. U ovom prilično mračnom i – srećom – tihom kutku zemlje, na samom početku zagorske ravnice, meni je taj spomenik prikazao tihog, namrštenog i zamišljenog čovjeka na pragu duboke starosti, zagledanog u pod i zabrinutog, kako odlazi i okreće leđa svemu što je napravljeno ili nije napravljeno, pa zapravo odlučno i osamljeno odlazi u drugom smjeru, da preko novodvorskih, klanječkih i pušćanskih livada odšeta u stoljetni, gusti mrak i močvaru isprepletenu hukanjem ćukova i sova i tihim kvocanjem tek probuđene živadi. Čovjek bez radosti i volje, poslije svega, ostavlja nas i prepušta sebi samima, nakon što je ostavio svoj san o jedinstvu, svjetlosti i bogatstvu.
I zato, potpuno prepuštajući ovom prilikom sa strane ulogu, značaj i utjecaj kojeg je ovaj ili onaj predsjednik imao na naše živote, pa i daleko iza svoje fizičke smrti, taj sam komad metala shvatio tek na drugom mjestu kao obličje koje prikazuje onog koga svi vide, a na prvom mjestu kao veliki znak pitanja nad nama samima i kao tešku, tmurnu i intimnu dramu. Umijemo li i smijemo li, sami od sebe, ispod naših noćnih pokrivača pod koje ćemo se zadovoljno podvući, predući kao site mačke, ići dalje u život, i hoćemo li u tom životu imati na umu i druge ljude, ili tek svoje male borbe, interese i kavge? Nećemo li i mi jednom, morati okrenuti leđa svemu i otići u mrak i močvaru, a činiti to razočarani, osamljeni i neshvaćeni?

28.05.2017. u 09:37 • 3 KomentaraPrint#^

četvrtak, 11.05.2017.

Krakow




Osim odličnih i jeftinih autocesta, barem na potezu od granice s Češkom iza Ostrave, pa preko Katowica do Krakowa, ono što me u Poljskoj na prvu ruku oduševilo jesu lica ljudi… Vjerojatno pretjerujem, ali bila su to u velikoj većini lica spokojnih ljudi bez velikih briga i s puno neke unutarnje ljepote i mira… ljudi koji nipošto nisu imućni, ali odaju radost, mir i čvrstinu… Od susreta s prodavačima i konobarima, do razgovora sa slučajnim prolaznicima okupljenima oko uličnog svirača, doista sam u vremenu provedenom tamo stekao dojam da se od takvih ljudi dosta toga o životu može učiti… Zapravo mi se vraća isti taj osjećaj kojeg sam imao svojedobno gutajući legendarni Dekalog Kieszlowskog… Često smo se za dana provedenih u Češkoj znali upitati na što tamo ljudi troše novac, ako već (što je postala općeprihvaćena mantra) žive boljim standardom od nas… Došli smo do vjerojatno naprečac iskamčenog zaključka - uvjetovanog generalizacijom kao logičkom pogreškom - da ga Česi većinom ulažu u infrastrukturu (tamo primjerice nisam vidio zgradu koja nema nove prozore, a svi su na zgradama isti; ne kao recimo u našem Novom Zagrebu) a Poljaci u svakodnevni život… Na poljskim cestama vidjet ćete daleko više boljih automobila… Česi su (to sam shvatio još osamdesetih godina prošlog stoljeća) u većem broju skromniji, discipliniraniji, bez nakaradnih težnji za životom iznad mogućnosti (iako, budući da sam veliki dio vremena provodio u Pragu, susretao sam i podosta pravih boema, ljudi koji doista na sutra nisu mislili nimalo – ni onda, ni sada…) Da li su Poljaci po toj težnji životu s manje obaveza bliži nama, ili sve to tek moja puka konstrukcija bez dokaza u stvarnosti… ne znam… ali me se Krakow dojmio nekako najdublje.



Za vrijeme putovanja, svaki se čovjek bar jednom upita o njegovom smislu: pa što ja to tamo idem vidjeti i trošiti vrijeme, snagu, novac… je li to puka moda; ako to rade drugi, moram i ja?… Vjerujem da – ako igdje - ono po što sam išao na ovaj put uhvatio sam u Krakowu ovom spoznajom o spokoju i radostima običnog čovjeka… Putovanja nam donose spoznaju da su ljudi svugdje isti, i da je najzahtjevnije i najsloženije putovanje u samog sebe… a druga stvar koja postoje jasna jest ta da ono što smo vidjeli i spoznali možemo podijeliti s drugim ljudima dobre volje, željnim novih saznanja i radosti…



Osim Rynek Glownog, trga u Krakowu prepunog obilježjima znamenitosti iz prošlosti, kao i nezaobilaznih Sukiennica (gdje je valjalo potrošiti nešto dragocjena vremena i štogod zlota za kupovinu tričarija), prošavši Nacionalnu galeriju, odlazimo još i uspeti se na znameniti Wawel, brdo u blizini starog centra grada s katedralom i dvorcem, s lijepim pogledom na Vislu i grad. Vrijeme je bilo burno, vjetrovito, na rubu kiše, ali taman takvo da ne moraš nositi kišobran, no mobitel radije držiš u džepu zajedno s rukama promrzlim od vjetra. Fotografije su ili preeksponirane da bi dočarale šarenilo i veselje, ili sive i jednolične u odnosu na ono što sam ponio sa sobom.



Povratak na glavni trg, pa uz piroge, knedle od tijesta punjene mesom, kao i nezaobilazne pajde – kruh sa nasjeckanim kobasicama i zapečenim lukom, odlazak nazad u bazu… morali smo preskočiti onaj znameniti rudnik soli, za neki drugi put… i Auschwitz… Mjesto gdje je i poezija izgubila smisao nisam stvarno na kraju imao snage posjećivati… znam; kakvo je moralno pravo mravca kao ja radovati se životu prolazeći pored mjesta takvih strahota… jer svi mi „ostali“, zapravo smo samo ljudi koji su imali sreće u životu, zar ne?

Zbogom, divni Krakow!

11.05.2017. u 07:59 • 17 KomentaraPrint#^

petak, 28.04.2017.

Dresden



Stari grad na istoku Njemačke čeka nakon proljetne kiše pokazati svoju ljepotu na šetnici uz Labu. Veseli od putovanja, blaženo ne razmišljajući o tome je li u takvom čemu primjereno uživati ili nije, već na početku shvaćamo kako nakon Galerije starih majstora (u kojoj ne fotografiram ništa) nećemo imati puno vremena za šetnju, pa se koncentriramo na najuže središte. Zgrade Opere, Frauenkirche, šetnica uz Labu, a posebno unutrašnjost muzejskog kompleksa – dvorca, dočekuju nas na iznimno tih i miran dan, pa se uz grijanje u zavjetrini na gotovo zubatom suncu može iz daljine čuti čak i šum vode u fontanama ili pjev ptica. Blažena planinarska navika oblačiti se slojevito. Pomalo uspavani tom svjetlošću, skidamo nepotrebnu odjeću izlažući se na kavi za umorne noge radostima konačno toplog proljetnog sunca.



Od priče o ruševinama i bombardiranju zapravo ovdje ostaje tek dojam, jer život što pršti ne dopušta smrti pobjedu. Granice su ovdje daleke i nepoznate crte i iza nas tek ostaju slabo čujne vijesti o kolonama i čekanjima kada nakon Usti nad Labem (o tome poseban post) bez ikakve kontrole prelazimo iz Češke u Njemačku. Na vrijeme u kojem živimo podsjećaju nas policajci sa obješenim automatskim puškama unutar kompleksa željezničkog kolodvora. U šali Najdraža, dok se vraćamo širokom avenijom prema centru, veli da je lijevo Kaiserova, a desno Honeckerova ostavština, na što primjećujem kako bismo morali promijeniti smjer za stoiosamdeset stupnjeva da bi uhvatili pravu orijentaciju. Zdušno i složno zanemarujući sve ispravne orijentacije osim geografske, vraćamo se u središte grada, nastojeći po preporukama na putu nazad u Češku još stići pogledati i druge stvari.



Zbogom, predivni Dresden!

28.04.2017. u 10:45 • 15 KomentaraPrint#^

utorak, 25.04.2017.

Telč

Telč, gradić u južnoj Češkoj, nije tako daleko od granice sa Austrijom: u dolini rijeke Jihlave. Prijatelj kojem, kad je merak i ljepota u pitanju, beskrajno vjerujem, načuvši da odlazimo u te krajeve, preporučio mi je kao obavezno skretanje s puta za Brno. Srećom, na Garminu imam izabranu varijantu najkraćih puteva, pa me ponekad znade i sam po sebi izbaciti sa autoputa, tako da se moraš zaputiti cestom koju sigurno nikada ne bi otkrio.

I tako, prolazeći već iza Stockeraua, a potom i Chvalovica, kroz sela u kojima gledaš kada će se iza ugla pojaviti Pavek i Otik noseći torbe s gablecom i hvatajući korak; krateći put između oblih travnatih brežuljaka kroz tihe doline pokrivene gustim tamnim šumama, eto nas u Telču.

Vrijeme ispočetka i nije bilo toliko vedro; tmurni oblaci prijetili su kišom koja nas je pratila još tamo negdje od Beča do granice (zamiljivo – baš na istom tom dijelu kišilo je i na povratku nekoliko dana kasnije), a vjetar se iskreno trudio podsjetiti na to da je ljeto još jako daleko. No, već prvi koraci mostićem prema središtu grada tjeraju sve nedaće u zaborav i usmjeravaju oči k ljepotama prirode i starim, stamenim građevinama.

Poznati glavni trg uređenih pročelja zgrada zaista je pravi doživljaj. Eto i sunca, koje nas grije i obećava barem brzu kavu u slavnom okružju. Moj prijatelj niti ovaj put nije pogriješio!

Dosta je kilometara iza nas, a još nemali broj do Brna. Večer je već blizu, a s njom i tmurni oblaci; u Češkoj je sutradan praznik, tako da su gužve na autoputu neminovne. Srećom, imam taj izbor na Garminu, koji i opet spašava stvar... Zbogom, predivni Telč!


25.04.2017. u 17:40 • 15 KomentaraPrint#^

srijeda, 12.04.2017.

Kroz Bosnu do Dalmacije




Naslov vuče na neku stratešku vojnu zavrzlamu; ali naravno, radi se o jednom sad već i prilično davnom petku koji smo odlučili provesti na kotačima, pa u stalno morsko odredište u sjevernoj Dalmaciji otići umjesto najkraćom rutom preko Like, vozeći se kao kuferi betonskom pistom – dosta zaobilaznim putem. Kao moguće rješenje za najavljena poskupljenja cestarina, mogu preporučiti taj koncept. Nakon vrelih ravnica na ulazu u Slavoniju i skretanja preko Save udesno prema Banjoj Luci (koju smo taj puta odlučili preskočiti, u ime davnih opjevanih ljepota i uspomena koje nismo željeli dirati) našli smo se tog kasnog ljetnog jutra u legendarnom kanjonu Vrbasa.

Moj je problem što sam netom, tjedan dana prije toga pasao oči penjući se prema julijskim vrhovima na divnoj Soči :), pa nisam gledajući u dolinu ove snažne i uspjenjene rijeke mogao izbjeći usporedbe s alpskom ljepoticom.

Nakon dolaska u Jajce i dojmljive šetnje lijepim gradom, naglašavam da je kriterij odlaska na – treba li reći – roštilj, bio pronalaženje birtije s mnoštvom kamiona na parkingu (i naravno, kriterij nije zakazao).

Po prolasku kroz Bugojno i Vakuf, a potom i po dosta napornoj vožnji do Kupresa, uz kavu u Livnu i prolazak uz lijepo Buško jezero (naravno, to su slike iz moje glave, a ne mobitela, kako smo već negdje dolje apsolvirali) ostalo je prošetati Triljem uz lijepu rijeku Cetinu (slika s mosta). Tamo smo jedne druge, novije zgode jeli nezaboravne puževe na maslacu i čudnu, a sjajnu kombinaciju sarme na temeljcu od graha; čini mi se da se restoran zvao Lovac, a cilj izleta bili su tada izvori Graba i Rude (mislim da su slike negdje dolje, prošlog ljeta stavljene).

Ovu, predmetnu putešestviju ostalo je dovršiti kao turu od nekih šestotinjak kilometara uz zalazak sunca na moru.

Pa kad bolje razmislim, na kraju dana, valjalo je pomučiti se i uz bol u nogama kao da si forsirao neku bosansku rijeku odmarati ih u moru uz šum valova. Razlika u novcu i nije tako drastična (kada se zbroje i oduzmu sve cestarine i cijene benzina) a dojam – neponovljiv.

Konačno, sjećam se da me još davne dvijeipete žena znala za vrijeme godišnjih pitati – pa što toliko forsiraš te izlete, planine, putovanja. Godina je bilo puno manje, benzin duplo jefitniji, auto noviji… ne znam što je trebalo čekati. Da opet ne daj Bože zarati? :)

12.04.2017. u 11:33 • 13 KomentaraPrint#^

nedjelja, 09.04.2017.

Zbogom i hvala, gospon Fulir

Znam, znam, igrao je u puno stotina predstava i filmova na svjetskom nivou, od kojih sam na svoju sramotu gledao tek nekoliko. Valjalo bi ga vjerojatno pamtiti po Rondu, Zastavama ili možda Klopki, ali ne mogu, bar - ne na prvu. On i Franjo u kombinaciji su mi besmrtni, jer kad pomislim na svoje djetinjstvo, to su te neke Golikove, Tošine, Britvićeve slike, riječi, tonovi. Svijet koji je davno i naprasno otišao iz stvarnosti a kojeg još samo ti davni ljudi mogu na tren vratiti.

09.04.2017. u 06:33 • 11 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 03.04.2017.

Susedgrad



Mjesto na važnom raskrižju puteva koji iz Zagreba vode prema sjeveru odnosno zapadu krije negdje u visini staze s lijepim vidicima, a i jedan stari i razrušeni grad. Pad kojim se glavni hrbat Medvednice ruši prema rijeci Savi prilično je strm, pogodan za dobre vidikovce, a o tome svjedoči i činjenica da prometnica koja vodi uz Podsused prolazi dijelom i tunelom.
Kada se od sportske dvorane Sutinska vrela krene preko potoka, putem nakon nekoliko zavoja penjemo se do napuštene zgrade bivšeg planinarskog doma, koji se zapravo nalazi iznad samog tunela. Da, ovo je mjesto nekada bilo popularno izletište Zagrepčana i to u tolikoj mjeri da je sagrađen čak i planinarski dom. Zgrada je danas napuštena i devastirana, a i dio nadstrešnice nad terasom nije baš siguran za približavanje. U ova današnja vremena prilično je čudno zateći na takvom mjestu, toliko blizu civilizacije, nešto što je planinarski dom; ali nekada je očito Susedgrad bio udaljen i teže dostupan, a i njegov položaj na ishodištu puteva prema Kamenim Svatovima ili na drugu stranu prema Bizeku i Glavici, davao je mogućnost većeg broja posjetitelja.
Vidici su sada već djelomično zaklonjeni šumom, ali još uvijek pružaju se sve do Samoborskog gorja, Strahinjčice i Ivančice.
Stari grad podsjeća na neka davna vremena, bitke i stanovnike kojih nema. Okružen je opkopima i u velikom dijelu obrastao bršljanom, a sjeverno od njega vodi put M1 kojim se pridružujemo glavnoj obilaznici po Medvednici; stazi koja od Podsuseda vodi sve tamo do Lipe i Laza.
Ovaj izlet pogodan je za neke trenutke u kojima nemamo mnogo vremena, ali imamo volje za istraživanjem i doticajem neobičnog, starinskog i zaboravljenog. Primjerice, put koji dalje cestom vodi prema Meglenjaku, po izgledu par kuća uz njega, vinograda, trsova i voćnjaka, kao da nas odvodi u neke kasne tridesete godine prošlog stoljeća.
No, to je već priča koja zahtijeva više vremena...

03.04.2017. u 09:17 • 11 KomentaraPrint#^

nedjelja, 26.03.2017.

Dubrovnik u magli



Kažu neki dan, Dubrovnik u magli, rijetka pojava, ponekad u proljeće.

E pa onda sam imao vrašku sreću kada sam drugi put u životu – kako već rijetko nailazim do Dubrovnika – tamo negdje u travnju 2011. naišao i na maglu. Predivno proljetno popodne sa sanjivim vizurama stoljetnog grada ni na moru, ni na kopnu. Iako sam takav da me u pravilu više privlače prirodne ljepote, bio je to doživljaj kojeg se ne možeš ne sjećati čitav život. U spokoju me, nakon silaska u Grad, podržao čak i neki golub koji je, očito shvaćajući da moje namjere nisu toliko loše, spremno pristao pozirati.

Dakle, negdje u lipnju, kada još ne bude prevruće, planiram skoknuti do Mljeta, pa će me put možda ponovno odvesti i do prelijepog Grada; teško da ću ga tada moći promatrati u magli, ali ova jedna kava s pogledom na zidine okovane oblacima, skrivena na terasi ograđenoj čempresima, ostat će mi u sjećanju dok pamtim; ne bi bilo loše to sjećanje osvježiti nekom novom šetnjom…

26.03.2017. u 20:28 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 20.03.2017.

Cres



Prekapajući po starim fotografijama, pronašao sam slike s jednog davnog i – nevjerojatno – jednodnevnog izleta na Cres. Kako i zašto, ne pitajte puno; nekima se nije spavalo po planinarskim domovima na Lošinju, nekima se žurilo kući; ali u dvadesetak sati (ah, mladosti… a nisam baš niti siguran da je autoput bio od-do) uspjeli smo vidjeti, osjetiti, doživjeti barem djeliće Cresa, Lubenica, Osora, Valuna, Belog… Naravno da će svatko imalo sumnjičav reći da to nije dosta niti za jedno od tih mjesta, no nekako mi se nakon tih svih godina, kako razmišljam o domaćim otocima, Cres uvukao pod kožu (što bi značilo ili da sam ga barem djelićem doživio duboko i istinski, ili da me iz podsvijesti zove na ponovni posjet, ili oboje) Tako mi se često vrate uspomene na snažno, tek površinski mirno i tamno more što valja u poluzatvorenim očima i nosnicama na trajektu s Valbiske neposredno iza svitanja; fascinantan portal creske katedrale u hladu stoljetnih uličica ili pak nezaboravnu vizuru mitskih i tajanstvenih Lubenica, u kojima sam čak uspio kupiti i neko prekrasno crno vino od jednog starog djede koji ga je točio ravno iz bačve… Bio je kasni rujan (naravno, nije bilo vremena za spuštanje na lubeničku plažu); vrijeme kao stvoreno za šetanja i lutanja a dovoljno toplo i za kupanja na valunskoj plaži ili večeru na otvorenom u sjajnom malom restorančiću uz samu obalu u Valunu… Pitate, a gdje su sve te slike?… Pa, eto – u meni; nije mi na pamet padalo slikati dok sam to doživljavao, a nekako mi zbog toga sada baš i nije previše žao, jer sada mogu, kao nekakav grintav starčić – pričati priče… nadajući se da ću nekoga dobre volje, a možda čak i sebe, potaknuti na kakav ranoproljetni skok prema jugu :)

20.03.2017. u 20:13 • 23 KomentaraPrint#^

subota, 11.03.2017.

Iznad Jarka



Kada se iz Jarka (ulica koja se odvaja na raskrižju ceste za Bistru, Zagorje i Zaprešić) krene uzbrdo, smjer valjda istok-jugoistok (glavni orijentir odličan stari restoran Nirvana gdje sam čini mi se još prošlog ljeta jeo sjajnu zagorsku juhu za malo para!), prvo asfaltom, potom makadamom, a ako vam se dade tražiti prečice, bome i kozjim stazama, pa konačno i po pravom planinarskom putu M1 (tzv. transverzala) - prije ili kasnije, hvatajući hrbat, doći ćete do mjesta s predivnim vidicima na Samoborsko gorje, Zagorje i zapadni dio Zagreba. Našu družinu na ove puteve ljepote odvela je u stvari želja za branjem medvjeđeg luka, što je iz priloženih slika vidljivo. Neću ništa više napisati osim: morate probati (važi i za luk). Sjesti, šutjeti, slušati vjetar u travkama i uživati.

11.03.2017. u 17:58 • 21 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se