vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 26.03.2017.

Dubrovnik u magli



Kažu neki dan, Dubrovnik u magli, rijetka pojava, ponekad u proljeće.

E pa onda sam imao vrašku sreću kada sam drugi put u životu – kako već rijetko nailazim do Dubrovnika – tamo negdje u travnju 2011. naišao i na maglu. Predivno proljetno popodne sa sanjivim vizurama stoljetnog grada ni na moru, ni na kopnu. Iako sam takav da me u pravilu više privlače prirodne ljepote, bio je to doživljaj kojeg se ne možeš ne sjećati čitav život. U spokoju me, nakon silaska u Grad, podržao čak i neki golub koji je, očito shvaćajući da moje namjere nisu toliko loše, spremno pristao pozirati.

Dakle, negdje u lipnju, kada još ne bude prevruće, planiram skoknuti do Mljeta, pa će me put možda ponovno odvesti i do prelijepog Grada; teško da ću ga tada moći promatrati u magli, ali ova jedna kava s pogledom na zidine okovane oblacima, skrivena na terasi ograđenoj čempresima, ostat će mi u sjećanju dok pamtim; ne bi bilo loše to sjećanje osvježiti nekom novom šetnjom…

26.03.2017. u 20:28 • 5 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 20.03.2017.

Cres



Prekapajući po starim fotografijama, pronašao sam slike s jednog davnog i – nevjerojatno – jednodnevnog izleta na Cres. Kako i zašto, ne pitajte puno; nekima se nije spavalo po planinarskim domovima na Lošinju, nekima se žurilo kući; ali u dvadesetak sati (ah, mladosti… a nisam baš niti siguran da je autoput bio od-do) uspjeli smo vidjeti, osjetiti, doživjeti barem djeliće Cresa, Lubenica, Osora, Valuna, Belog… Naravno da će svatko imalo sumnjičav reći da to nije dosta niti za jedno od tih mjesta, no nekako mi se nakon tih svih godina, kako razmišljam o domaćim otocima, Cres uvukao pod kožu (što bi značilo ili da sam ga barem djelićem doživio duboko i istinski, ili da me iz podsvijesti zove na ponovni posjet, ili oboje) Tako mi se često vrate uspomene na snažno, tek površinski mirno i tamno more što valja u poluzatvorenim očima i nosnicama na trajektu s Valbiske neposredno iza svitanja; fascinantan portal creske katedrale u hladu stoljetnih uličica ili pak nezaboravnu vizuru mitskih i tajanstvenih Lubenica, u kojima sam čak uspio kupiti i neko prekrasno crno vino od jednog starog djede koji ga je točio ravno iz bačve… Bio je kasni rujan (naravno, nije bilo vremena za spuštanje na lubeničku plažu); vrijeme kao stvoreno za šetanja i lutanja a dovoljno toplo i za kupanja na valunskoj plaži ili večeru na otvorenom u sjajnom malom restorančiću uz samu obalu u Valunu… Pitate, a gdje su sve te slike?… Pa, eto – u meni; nije mi na pamet padalo slikati dok sam to doživljavao, a nekako mi zbog toga sada baš i nije previše žao, jer sada mogu, kao nekakav grintav starčić – pričati priče… nadajući se da ću nekoga dobre volje, a možda čak i sebe, potaknuti na kakav ranoproljetni skok prema jugu :)

20.03.2017. u 20:13 • 23 KomentaraPrint#^

subota, 11.03.2017.

Iznad Jarka



Kada se iz Jarka (ulica koja se odvaja na raskrižju ceste za Bistru, Zagorje i Zaprešić) krene uzbrdo, smjer valjda istok-jugoistok (glavni orijentir odličan stari restoran Nirvana gdje sam čini mi se još prošlog ljeta jeo sjajnu zagorsku juhu za malo para!), prvo asfaltom, potom makadamom, a ako vam se dade tražiti prečice, bome i kozjim stazama, pa konačno i po pravom planinarskom putu M1 (tzv. transverzala) - prije ili kasnije, hvatajući hrbat, doći ćete do mjesta s predivnim vidicima na Samoborsko gorje, Zagorje i zapadni dio Zagreba. Našu družinu na ove puteve ljepote odvela je u stvari želja za branjem medvjeđeg luka, što je iz priloženih slika vidljivo. Neću ništa više napisati osim: morate probati (važi i za luk). Sjesti, šutjeti, slušati vjetar u travkama i uživati.

11.03.2017. u 17:58 • 21 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 27.02.2017.

Poznato ili nepoznato



Ma koliko ga od toga odvraćali, čovjek u pravilu teži novom i nepoznatom, tražeći vječno smisao u svemu što ga okružuje i što radi.



Ipak, ponekad nije loše vraćati se na stara i provjerena mjesta, koja smo toliko puta obišli i u kojima nam je svaka stopa poznata i mnogo puta viđena. Stalnost daje sigurnost, predvidivost i smirenost, a to su stvari koje su mnogima danas teško dostižne. Noge ulaze u stare tragove, a lice miluju isti povjetarci i sunca koja trepere kroz krošnje. Nema nepoznatih sjena i prijetnji, neugodnih događaja i neizvjesnosti, razočaranja i suza.



No, zapravo, staro nije novo samo zato što ne možeš dvaput stati u istu rijeku, nego i zato što su promjene do te mjere utjecale na tebe da je neumitno i pitanje vlastita identiteta.


Često se sjetim čini mi se Andrićeve mudre misli koja zbori o tome kako bez aktivnih ljudi svijet ne bi bio moguć, ali bez pasivnih - ne bi bio izdrživ.

27.02.2017. u 10:46 • 19 KomentaraPrint#^

nedjelja, 12.02.2017.

Pored Glossglocknera



Tmurno i hladno vrijeme vratilo mi je sjećanja na jedan ne tako davni izlet (naravno, ne jednodnevni) koji je u stvari predstavljao povratak iz okolice Salzburga sa četverodnevnih ljetnih praznika kući. Rano jutro dočekalo nas je tmurno i oblačno u Zell am Seeu, mjestašcu sa predivnim jezerom okruženim visokim i tamnim brdima. Putujemo preko – kažu – najljepše planinske ceste u ovom dijelu Europe (Dolomite jedva da sam privirio, pa ne znam), koja vodi na jug preko prijevoja koji se pruža uz Glossglockner, glasoviti vrh i dalje vodi prema Heiligenblutu i Lienzu, pa potom uz dolinu Drave prema Sloveniji.
Ime ceste je Hochalpinenstrasse i čini mi se da vožnja automobilom košta tridesetak eura, ali vjerujte da se svaki cent isplati. Već oko deset sati pojavljuje se sunce koje nas prati cijelim putem. Što se više uspinjemo, otvaraju se nezamislivi vidici, a uz cestu se nalaze i brojni mali muzeji (prirodoslovni, muzej o gradnji ceste između dva svjetska rata, povijesni…) pa je stvar koncipirana tako da zaustavljanje uključuje i polusatnu šetnju muzejem, što je sve uključeno u cijenu karte.
Nakon najviše kavice u životu na prijevoju koji, čini mi se, nosi ime Edelwiess Zugspitze (mislim da sam grah na Prehodavcima pod Triglavom pojeo na nižoj visini), odustajemo od šetnje radi vremenske stiske i odlučujemo umjesto toga posjetiti i vidikovac pored najbližeg nam ledenjaka Pasterze (ispod samog vrha), od kojeg – kao što vidite – nije ostalo mnogo više od gomile blata, leda i šljunka, jer ipak se radi o kolovozu. Kratka šetnja dovodi nas do mjesta sa kojeg vidik puca na sam vrh i ledenjak ispod njega. Jedinstven doživljaj iskonske, okrutne i netaknute prirode i spokoja, čim se čovjek malo odmakne od prometnice.
Cesta se potom spušta u svetište Heiligenblut poznato po lijepoj crkvi, a put nas nakon odmora i male okrepe vodi dalje preko predivnog gradića Lienza, važnog raskrižja u kojem put prema jugu vodi u Italiju, dok mi moramo ulijevo na istok dolinom Drave prema Karavankama. Obzirom na to da je pred nama još dosta kilometara i većinom noćna vožnja, odlučujemo u kišom okupanom Lienzu odmoriti i popiti kavu na impozantnom Schlossbergu, a potom gas do doma.
Sve što bih sada pokušao napisati umjesto zaključka uključivalo bi puke fraze a upućivalo čitatelje na to da se radi o nečemu vrijednome za vidjeti. Ionako tom prilikom puni dojmova od onog što smo vidjeli u danima koji su prethodili (npr. Hallstatt, Traunkirchen itd.) zaključujemo da, osim što se radi o pitanju ukusa, postoji malo građevina i predmeta koje su stvorili ljudi a koji se čovjeka mogu tako duboko i istinski dojmiti kao što su prirodne ljepote. Naravno, dopuštam i drugačija mišljenja, između ostalog i zato što posjet istima u pravilu uključuje i određenu fizičku aktivnost koju mnogi ljudi ne vole (pa ako je ovaj izlet po tome izuzetak, tim bolje po njega). Ne radi se o tako dalekoj destinaciji i toliko velikom trošku, a vrijedi, zaista vrijedi, jer osim toga što možeš upoznati nesvakidašnje ljepote, visine ljeti donose i toliko potrebno osvježenje.
Inače, za ljude željne tek bazičnog doživljaja Alpi i njihovih ljepota, preporučujem barem dvodnevni izlet turom Kranjska Gora-Vršič-Bovec-Mangrt-Kobarid, uz obavezan posjet i izvoru Soče i slapu Kozjaka, a sa mogućim udobnim a jeftinim spavanjem npr. u planinarskom domu u Lepeni (po mogućnosti i dvosatnim usponom barem do čarobnog Krnskog jezera). O tome možda više neki slijedeći put. Pozdrav svima!
p.s. Sada vidim da je slike okrenuo redoslijedom tako da je posljednju stavio prvu... kao nekakav Irreversible, što li :)))

12.02.2017. u 21:28 • 18 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 30.01.2017.

Pjesnici

Pjesnici? Čudan, besprizoran soj.
Tmurni il' vedri, cvrčci su čisti.
Dobra će od njih malogdje biti
kad im se stihove ne da gristi,

zalagat', korist bar slabu naći.
Ma to su vam, ljudi - niškoristi.
Istinu, kažu, traže; ljepotu,
ljubav. Ne-radnici, svi su isti!

Čudno je samo zašto na kraju
suza poteče, vrela od stida
kad svakom smrt već zublju upali

pa čak i onim' što sigurno znaju.
A smisla nema ni tu, podno zida
premda su stalno o njemu sve znali.

30.01.2017. u 07:48 • 14 KomentaraPrint#^

srijeda, 18.01.2017.

Zeleno ili plavo?

Znam, znam, privukao vas je naslov, ali hajde, ne zamjerite. Mislim da nema nikoga kome se ova dilema nije predstavila bar nekoliko puta godišnje.



Evo ga, zeleno. Zrak zasićen; bolje reći – nema ga. Isisan. Hvataš hlad žureći sa sunca ispečene kože; oko tebe usijana jara; jedva dočekaš sjenu kakvog debelog i starog stabla. Mir, pjev ptica, ako i one u to doba dana nisu izmorene vrućinom. Ne pomaže ni san o morskom žalu jer znaš da je nedostupan takav na kojem bi u isto vrijeme bilo mjesta, hlada i mira. najbolje bi zapravo bilo otići nekuda u Alpe; tamo gdje se sada hoda u dugim hlačama i rukavima.

Ništa, miriš se sam sa sobom, hvatajući postupno što veću nadmorsku visinu na kojoj se javljaju prvi tragovi vjetra i na kojoj temperatura ipak znatno ne prelazi iznad brojke trideset. Pogled u opojno zelenilo ne ostavlja te ipak ravnodušnim. Na kraju, sjedeći na nekom panju, dolaziš do zaključka da se ne bi mijenjao ni sa kim i ni sa čim. Zadovoljan, u sumrak se polako spuštaš preko gola korijenja i polegnute trave. Trebalo je samo proći tih par sati nevolje da bi sve bilo ljepše i udobnije.



Evo i plavoga. Bolje rečeno, plava točka na „i“, a i taj i zna bit prilično dugačak, ali hajde – poslužilo je za naslov. Drhtiš od hladnoće prije nego učiniš prvih nekoliko minuta užurbanog hoda i prije nego li se šal kojeg si prebacio preko lica ne ovlaži od tvog daha. Rukavice tješe drvene prste, hladne noge same od sebe vuku naprijed, prsti u betoniranim gojzericama traže mjesto, toplinu, potporanj.

Ipak, nakon tih nekoliko najtežih minuta, zagrijan si od brzog hodanja; srce već lupa, dah kipi u ledenoj tišini… Tješiš se da protiv zelenog drugog lijeka osim vremena i strpljenja nema; a ovdje, u borbi se – je li – plavim - pomažeš sam sebi gotovo u istom trenu brzim kretanjem, toplom odjećom, a osobito dizanjem pogleda prema gore. Preplavljuje te zadovoljstvo i spokoj.

Planet je ovaj, dakle, osim što je ubog radostima nešto, veći dio godine i prilično neudobno mjesto. Valja ga (dok sam po sebi ne postane udoban, na nekih dva puta po dva ili tri mjeseca godišnje) nerijetko svojom aktivnošću činiti boljim mjestom, nema druge.

18.01.2017. u 11:50 • 21 KomentaraPrint#^

petak, 23.12.2016.

Opet oko Kraljičinog...



Bilo je dovoljno hodati sat vremena da se nakon tko zna koliko dana ugleda sunce. Klizavo i zaleđeno tlo posuto injem postaje sve svjetlije, dok mi kapi znoja probijaju kapu što sam je nabio do očiju. Nisam toliko zabrinut zbog toga što mi cipele na svakom desetom koraku otklizavaju unazad; uvjeravam se da će biti dovoljno vraćati se cestom; samo da dođem do sunca. Kroz zaleđeno granje nakon kakvih petnaest minuta nazire se blijeda točka, još nedovoljna da razmakne snažne oblake.
Danas me gore nije tjerala uobičajena borba sa samim sobom i vječitim pitanjem na početku - što mi je to trebalo, nego puka želja ugledati sunčevu svjetlost. Puno snažniji motiv, vjerujte.
Priča se nastavlja u podnožju stare kamene utvrde. Konačno, otkriva se zanosno plavetnilo, pa dok mi srce ludo lupa na vrhu brežuljka, osluškujem snažnu i dugo čekanu tišinu. Sklapam oči i prepuštam zrakama da mi griju hladne obraze.
Da biste shvatili zbog čega me to toliko razveselilo, snimio sam i ovu ravničarsku, sa smrznutim potokom na rubu šumarka.
Kažu da dolaze dani u kojim će se magla razići. Nisam ih mogao dočekati, morao sam danas poslije svega, barem na dva sata sam okušati sreću.
Blažena navika da mi gojzerice i štapovi uvijek budu u gepeku :)

23.12.2016. u 17:51 • 19 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 19.12.2016.

U oblaku



Sam pogled kroz prozor isprva odvraća od izlazaka i šetnji, ali sve što treba učiniti jest ući u taj oblak i ispod njega zateći jedan sasvim nepoznat, dalek i okrutan, no nedvojbeno prelijep svijet, koji teško ostavlja ravnodušnim.
Priroda, naime, rijetko razočarava svojim bogatstvom i maštovitošću.
Upravo to je ono što pokušavam objasniti svojim klincima; da nađu nekoliko čvrstih točaka u svemiru koje ih nikada neće iznevjeriti. Knjige, glazba... možda.
Ali odlazak u prirodu, hodanje, šetnja, to neizostavno.
Kao da te svaki put netko potapša po ramenu, sasvim iznenada, s leđa, usred gomile isprekidanih i nepovezanih misli i ti se vratiš radosniji, puniji, smireniji.
Hej, prijatelju!
Pogledaj!
Nije sve tako sivo! :)))

19.12.2016. u 12:38 • 11 KomentaraPrint#^

utorak, 13.12.2016.

Bakar



Na putu k moru, silazimo s autoputa već u Vratima, pa preko Fužina, Benkovca, Zlobina, Plasa i Hreljina, uskom ali zanimljivom cesticom nakon dobrih pola sata ulazimo u Bakar, koji unatoč nemaloj buri i toplim kafićima mami na šetnju rivom. Ovaj stari gradić bogat lijepim građevinama često me privuče na silazak s magistrale. Naravno, od svega me ipak u prohladno zimsko jutro najviše očaravaju sunce i more, ono čega smo za dugih sivih mjeseci tako željni.

Evo djelića ugođaja, vjerujem - dovoljnog da razvedri i najtmurnije:)

13.12.2016. u 20:40 • 10 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se