vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 22.09.2017.

Vintgar

22.09.2017. u 08:01 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 28.08.2017.

Oko Mokrica

Da parafraziram samog sebe, odnosno onog mog mudrog prijatelja, vrućina je vrućina, ali bicikl je bicikl. Za ovakvu mudrost nije mi bio potreban onaj moj prijatelj, već samo nešto dobre volje, jedan stari i prilično uščuvani bicikl i slobodan dan. Neki će reći da je i to puno; slažem se, ali eto; imam toliko mnogo sreće u životu da mi se ovo troje skupilo odjednom.

Za razbuđivanje hvatam ljetnu svježinu pa poljskim ali asfaltiranim i uskim putem dolazim od Zaprešića do skele u Medsavama. Nakon poslovičnog razgovora sa skelarom i prikupljanja svih potrebnih informacija od onih na razini korisnosti za put, pa do onih namjerljivo važnih stvari lokalnog značaja, nastavljam ponešto zaobilaznim putem, pa umjesto preko Samoborskog Otoka (nekad odlični lenjaci u birtiji Dva ribiča, ne znam da li ih i sada ima), odlazim preko Samobora (ne propuštam provesti se uz Gradnu do Lavice i natrag) na Breganu a zatim na malom prijelazu kod nekadašnje birtije Kalin prelazim granicu i uspinjem se na Mokrice.

Tu ću uz osvježenje prošetati starim gradom. Navodno je i taj dio priče bio u paketu pregovora oko teritorija sa Slovenijom, zajedno sa Gerom, Piranskim zaljevom i ostalim; sada kad se moram pouzdati u snagu svoje volje a bome i nešto snage u nogama, te mi kalkulacije malo znače; ne više od dvominutnog zadržavanja pod strehom neke granične kontrole i spasonosnog bi-bii-pa dok policajci skeniraju osobnu. Plaćati u eurima ili kunama na kraju je svejedno ako to možeš činiti od Harmice do Atlantika, jedino moraš imati posebne džepove za budžetske rashode. Kako moja biciklistička torbica na prednjem dijelu rame (na žalost samo po dubini džepa, ne i njegovoj ispunjenosti) nedvojbeno udovoljava navedenim kriterijima, nakon uživanja u tišini šumarka u Mokricama, opskrbe friškom vodom i uživanja u pogledu na savsku ravnicu, odlazim dalje.

Put se nastavlja meni osobno najljepšom trasom. Cesta od Mokrica do Brežica prepuna je malenih brežuljaka a vodi uz Savu, većim dijelom hladom obližnjih šuma i bregova okrenutih istoku, tako da nakon tridesetak intenzivnijih okretaja pedalama slijedi spust koji te nosi još stotinama metara naprijed. Nakon uobičajenog odmora i okrijepe na klupici u zaseoku prije Brežica sa divnim pogledom na Medvednicu i sićušne dvorce zaprešićkog kraja, odlazim do ljepotice Krke koja na tom mjestu utječe u Savu. Uz stalnu bojazan da će novosagrađena brana na Savi uzvodno od Brežica uništiti i ovu zelenu oazu, dolazim vrlo brzo (gornjom cestom od Krške Vasi, prvog skretanja lijevo iza Brežica prema zapadu) do Bušeče Vasi i omalenog kupališta gdje ću u miru odmoriti noge i malo odrijemati na ručniku s bisagama pod glavom nakon osvježenja u zelenoj rijeci.

Povratak sjevernom stranom Save poslijepodne znade biti naporan radi vrućine, ali prvo ćemo uživati u starim željeznim mostovima uzvodno od Brežica, a potom slijedi odmor u Mostecu u hladu pored tamošnje skele, koji čini stvar daleko ugodnijom. Zatim još i Dobova (neizbježna opskrba bučinim uljem u obližnjem dućanu), pa opet granica, začuđeni pogledi na čudaka koji ne koristi tuđu nego svoju snagu i to po ovoj vrućini, a zatim Harmica, Brdovec i eto me kod kuće. Šezdesetak kilometara prave ljepote.

Sva sreća da mi je nastamba okrenuta glavninom prema istoku i od jutarnjeg sunca zaklonjena jednom prilično napuštenom i neposječenom trešnjom, pa je u kasno popodne u mojem zamračenom boravku u prizemlju temperatura ne veća od ugodnih dvadesetičetiri, bez klime i ventilatora. Spasonosno više hladno nego mlačno, ali dugo tuširanje i neizbježan mrzli gemišt poslije lagana obroka odvest će me u ugodan drijemež na kauču uz prilično zatezanje u nogama. I obećanje da ovo, kada vrućine malo popuste, valja ponoviti. Ako ni radi čega drugog, a ono zato što sam potpuno smetnuo s uma kupovinu hajdinskih žganaca kao sitnog priloga za uživanje u hladnim jesenskim danima. A dobar povod zlata vrijedi, zar ne?

28.08.2017. u 08:45 • 14 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 21.08.2017.

Dinara

Vrućina je vrućina, ali vrh je vrh – rekao bi jedan moj stari prijatelj. I uz to, pomuči se da se popneš, jer dole se i svaki vrag kotura. Vođeni tim nemjerljivim mudrostima nas dvojica utrpali smo još i mog šogora u njegov (šogorov) džip, dali mu dobrano piti (džipu, a poslije i šogoru i ostalima), prije toga prosurfali po korisnim stranicama tipa planinarenje.hr i odlučili jednog petka navečer, isprepletnog šumom toplih morskih valova: u zoru - pravac Dinara.

Kakvi smo mi to planinari kada nismo nikada bili na najvišem vrhu vlastite države, reći će netko. Iako mislim da se planinarstvo mjeri jačinom ljubavi prema prirodi, uživanja u šumi i livadi i odnosom prema drugim ljudima na putu, a ne metrima, stupnjevima i kilometrima, ili nekim zamišljenim crtama na papiru (pa će pravi planinar svakako biti i onaj tko znade pronaći dio tog skrivenog blaga u šumarku nedaleko kuće), pokazat će se da je uspon zaista bio vrijedan svakog napora upravo po pokazateljima koje sam prve naveo.

Dinara ipak nije neka tamo planina koju ćeš pregaziti u jedan dan. Ne samo radi vrućine, niti radi fame o požarima, niti radi granice, nego radi toga što svojom veličanstvenošću, širinom, dubinom prostora kojeg treba „osvojiti“, konfiguracijom… takve stvari dovodi naveliko u pitanje. Da u životu imam vremena, kao što nemam, ostavio bih auto negdje iza Knina pa udario polako, kroz najmanje dva dana u listopadu (isto važi i za Biokovo, samo tamo bih auto ostavio kod Makarske), sa spavanjem u planinarskom domu, uživanjem u sumraku i svitanju i sličnim stvarima privlačnim za neke tamo, je li, čudake. Opravdanja su u životu zlata vrijedna stvar, osobito ova o vremenu, pa zato udarismo ovaj put motorizacijom sve do Suvog polja, skoro do planinarskog doma na Brezovcu (na spomenutom portalu planinarenje.hr morate se prijaviti i tamo ćete naći baš sve što vas zanima u vezi uspona, a ponajviše .gpx tragove). A onda, štapove u ruke, vodu na leđa, kape na glave i put pod noge.

Prvo se ide lijepim usponom kroz bukovu šumu okrenutu zapadu, tako da je ujutro čak i prohladno, a zatim staza izlazi na golet na kojoj se nakon nekih pola sata od šume odvaja skretanje za vrh. Kape, dugi rukavi, svijetla odjeća, puno, puno vode… eto, to je ono što vrijedi u ovakvim uvjetima. Naravno, uspinjati se svakako treba čim ranije ujutro, dok je sunce još nisko, a onda polako. Dah držati dok se može na nos, odmarati koliko se da; na putu postoje tri ili četiri mjesta (grmlje, mali šumarak, velika stijena…) koja čine prirodan hlad pa ih valja maksimalno koristiti za odmor. Naravno da pogled često leti okolo ne bi li se ugledalo kakvog neželjenog susjeda – poskoka, ali mi smo ovaj put bili sretno razdvojeni, ili ih barem nismo vidjeli. Na koncu, ono što je na ovakvom usponu najvažnije to su strpljenje i volja; nema potrebe za nikakvim natjecanjima i žurbama; valja prije svega uživati i u prekrasnim vidicima koji se otvaraju na sve strane.

Nakon nekih valjda dva – dva i pol sata eto nas na hrptu, a potom još petnaestak minuta šetnje do samog vrha. Gore je sasvim prihvatljivo; nisam gledao na termometar mobitela, ali sa vjetrićem koji stalno pirka na rubu osvježavajućeg, vjerujem da osjećaj ne prelazi neku granicu od recimo dvadesetiosam stupnjeva. Dobra i pametna ekipa razastrla je čak i jedno šatorsko krilo koje čini kakav-takav hlad; na vrhu susrećemo namjernike doslovce sa svih strana (i niti jedni nisu bili bez gojzerica). Uživanju u tišini isprepletenoj glasanjem ptica i povjetarcem - nema kraja, pa uz malen zalogaj iz ruksaka i puno vode (najbolje je zamrznuti boce do pola i tako ih nositi) odmaramo uz predivan vidik, prepuni spokoja i zadovoljstva što ga nosi ovakav krajolik.

Silazak je ponekad (što je godina u nogama više) naporniji od uspona upravo zbog kamenja, klekovine, koljena… pamtim silaz sa Svetog Brda na ličku stranu do Bunovca koji mi je iz opisanih razloga trajao gotovo dulje nego uspon,a pridodati je tamo valjalo i table sa upozorenjima za mine, buru, oblake…; ovaj put ipak nije bilo tako jer smo bili lišeni svih tih nabrojanih suputnika, pa sigurno i sretno dolazimo do planinarskog doma na Brezovcu. Jest da je piva bila iz neke špajze, a ne frižidera, ali je legla kao rijetko kada. Nakon malo okrijepe u hladu uz šuštanje lišća i pjev ptica, odlazimo još na posljednju turu do vozila, zadovoljni i umorni.

Noćno namakanje u moru, odmaranje umornih mišića u blagotvornim valovima i ispiranje svog znoja i prljavštine na koncu je označilo radost obavljenog pohoda i uživanje u bogatstvu svijeta koji nas okružuje. Neskroman i po nekima prilično nepromišljen pojedinac gotovo da bi tom prilikom zaustio: lijepo je živjeti!

21.08.2017. u 09:17 • 14 KomentaraPrint#^

četvrtak, 03.08.2017.

Mljet, povratak

Da bi se uhvatio prvi trajekt u šest ujutro iz Sobre, iz Kozarice je neophodno potegnuti već oko pet i petnaest. Sve ide po planu, pa čak i muzika sa radija, jer nas onako snene i tihe razbuđuju ili - bolje rečeno - budnim drže Dedić i Pun kufer sa balkona i Jelena Radan sa Zagrebom na oceanu. Kakav dobar izbor i kako pogodan za put i mjesto na kojem se nalazimo… teško da ću tih dvadeset minuta vožnje do Sobre isprepletenih pogledima i šutnji i uživanju ikada zaboraviti. Uspavani Mljet prožet velikim kontrastima jutarnjih jakih boja i mirisa pozdravlja i poziva na ponovni dolazak.

Uz kupnju karata srčemo prvu kavu i od obale predivna otoka otiskujemo se točno u šest. Ekipa ostaje u vozilu, a mene proganja potreba snimiti još koju, pa se nadam da nisam omanuo. Vraćajući se u auto ohlađen prilično jakom jutarnjom burom, sva sreća da potiho ponovno palim radio (kako ne bih rastjerao drijemež putnika) i na izvješću o stanju na cestama čujem da je ona prema vrhu Biokova zatvorena radi požara. Provjeravamo stanje na mobitelima i napeto slušamo vijesti, da bismo razočarani ustanovili: da, to Biokovo nam nije suđeno.

Još tamo prošle jeseni put me nanio prema Makarskoj u prvim danima listopada upravo sa idejom posjeta Biokovu, ali je vrh osvanuo u oblacima, pa se nije imalo zašto ići. Ovaj puta pogled bi bio fantastičan, ali se namjeri ispriječio požar. Neka ga, glavno da je ugašen i da nitko nije stradao, jer koliko smo čuli bilo je i evakuiranja iz kuća i zatvaranja Jadranske magistrale. Vidjet ćemo mi to Biokovo, to sada postaje neka vrsta zavjeta. Zapravo mi uglavi ostaje misao da se radi o tome kako sam oba puta planirao poći što se više može autom, u nedostatku vremena; kopka me ideja da isplaniram čitav jedan vikend sa punim usponom i silazom, ma kako to nepraktično bilo.

Ono što nas sada čeka kao nadomjestak jest prijeći nekoliko naših lijepih rijeka, pa počinjemo s Neretvom kod Rogotina, uživajući u jutarnjoj svježini i tišini. Uz vijesti o gužvama i nesrećama na autocesti, odlučujemo nakon čuvena pogleda na Skradin sa mosta preko Krke - skrenuti s autoceste već oko Benkovca, gdje ćemo na lokalnoj pijaci nabasati na predivne i jeftine maraške, kao stvorene za to da se navečer krene na pravljenje pekmeza i soka. Zanemarujemo sve prednosti jurnjave, pa polako, preko Prezida i Plitvičkih, odlazimo na obilan i povoljan ručak kod Slunja (gdje ćemo u laganoj šetnji oko Korane i na drugu stranu u Rastokama potražiti osvježenje). Konačno se odlučujemo u potpunosti bataliti civilizaciju i glavne ceste, te nakon posjeta Cetingradu izlazimo na Kupu kod Lasinje te preko Jamnice i Rakova potoka ulazimo ravno s brda preko rijek u velegrad.

Izlet na Mljet bio je jedan od najdojmljivijih uopće; vrijedan je svake kune ili trunka snage kojeg ćeš utrošiti. Uspomene su ionako ono glavno što ostaje i što je najljepše kada se koferi raspakiraju i umorno tijelo protegne na vlastitu ležaju. A Biokovo, do slijedeće prilike…



03.08.2017. u 10:15 • 13 KomentaraPrint#^

petak, 21.07.2017.

Mljet, nastavak

Treći dan. Orni i odmorni, okrijepljeni pogledom na jutarnje more prema Duborvniku što se ljeska prema istoku, odlazimo do Babinog polja, gdje ćemo kod dućana ostaviti vozilo i zatim se nekih dvadesetak, tridesetak minuta spuštati prema Odisejevoj špilji. Spust je na nekim mjestima strm pa je potrebno prihvatiti se i rukama, ali je vrijedan svakog truda, kao i uspon na povratku.

Nakon dolaska do obale, gdje je od starih ribarskih kućica napravljeno nešto što u doba češćih posjeta može služiti kao kafić, ili bolje rečeno prodavaonica pića, shvaćam da je suludo pouzdati se tek u jednu plastičnu ovojnicu u koju bih stavio mobitel ili fotoaparat, pa snimam do kuda mogu, skidam se u kupaće i onda što plivajući, što roneći, ulazim unutra.

Zapravo je i bolje da nisam ništa snimao, jer sam imao mogućnosti i vremena osjetiti to što ću vam prenijeti; osjećaj je sasvim običan kada valovi nisu veliki kao što je bilo toga dana i čovjek se u toj samoći, šumu valova i tami pita što tu zapravo radi sve do trenutka dok ne upliva u samu spilju i onda se okrene prema ulazu. Da, to je taj prizor: plavozelena svjetlost zaista te odjednom okupa i prožme svojom čarolijom. Guglajte, tražite, ali zapravo – otputujte i otplivajte, ako ikako možete.

Osupnut doživljajem i okružen ekipom koja se unatoč svim mojim uvjeravanjima nije željela kupati po laganoj jutarnjoj buri, sušim kupaće uz gutljaje pića iz termosice i šutim puštajući da me vjetar sa sobom odnosi prema maglovitoj pučini. Čeka nas uspon do automobila, a potom i još jedan lijep doživljaj: najljepši vidikovac čitavog parka.

Nakon što se u prolazu okupamo još i u Sutmiholjskoj, očarani bistrinom mora i samoćom, odlazimo ponovno do ulaza u nacionalni park (karta vrijedi sedam dana!) gdje ćemo kod pristaništa ostaviti vozilo i razdvojiti se. Grupa manje sklona planinarenju odlazi u šetnju do prve kave, a sin i ja, ponos tatin – želi zaokružiti priču i iz ptičje perspektive – navlači bakandže, pa odlazimo opskrbljeni vodom i dobro nauljeni prema vrhu.

Uspon traje oko četrdesetipet minuta i vodi najvećim dijelom hladom sjeverne strane obronka na kojem je sam vrh što se uzdiže iznad Solina i mosta koji skraćuje obilazak parka. Naravno, lakoumnost mi nakon spusta do špilje govori da su sada dovoljne i sandale, pa zaostajem za mladim snagama (vidio bi on kako bih ja to samo da sam u gojzama J )… a što je najbolje, gojzerice su privezane na leđima na ruksaku. Ajde neka, barem sam pažljiviji, tih par minuta ništa nikome neće značiti.

Vrh zaista daje pravi ugođaj planinarenja uz morsku obalu, jer vjetar brije prilično jako, pa se sklanjamo uz zid osmatračke kućice. Pogled je nezaboravan i vrijedi svakog truda.

Umorni i zadovoljni silazimo prema zbornom mjestu kod pristaništa gdje odlučujemo potrošiti još stotinjak kuna da bismo ponovno zaplovili prema prelijepom otočiću Svete Marije. Nakon lagana ručka, kupanja i drijemanja na vrećama, u kasno popodne odlučujemo prihvatiti ponudu gazde u apartmanu i večerati „doma“ pa uživamo u pravim domaćim delicijama – salati od hobotnice, molima i oradama sa gradela, domaćem vinu i kruhu. Naravno, od slasti nisam imao ni volje ni vremena vaditi mobitel i snimati. Prepuni dojmova i doživljaja, umorni, osunčani i opijeni svim tim ljepotama, moramo čim prije zaspati, jer ujutro treba uhvatiti prvi trajekt u šest sati; zacrtani je pravac – Biokovo.




21.07.2017. u 15:05 • 13 KomentaraPrint#^

subota, 15.07.2017.

Na Mljetu

Eto ga, Mljet u svoj svojoj ljepoti. Jadran kakvog ga pamtim iz ranog djetinjstva. Tišina, cvrčci, sunčani pakao i puno hlada i mora samo za tebe. Park je toliko velik da ga niti prepuni brodići turista ne mogu napuniti, jer svatko ide nekim svojim putem i nakanom, pa se u prirodi stvarno može nesmetano uživati.

Dolazimo ranije i ukrcavamo se na prvi brodić do otočića Svete Marije. Na otočiću su glavne znamenitosti stara crkva Svete Marije i benediktinski samostan iz dvanaestog stoljeća. Dah starine zaista se osjeća u čitavoj građevini koja je sjajno očuvana, dograđivana i uređivana tijekom stoljeća. Otok je malen i moguće ga je čitavog obići u kratkom vremenu, a budući da se nalazi u središtu Velikog jezera, dolazak i odlazak sa njega, kao i sam boravak na otoku pruža pogled na sve strane parka.

Nakon odmora u debeloj hladovini, odlazimo dalje brodom do pustog i prilično plitkog Malog jezera i tu prestaje vožnja a počinje pješačenje. Čitava obala obaju jezera okružena je stazom koja se velikim dijelom pruža u hladu, a omogućuje lagan iako ne baš kratak obilazak (u varijanti čitava kruga, kažu, oko dvanaestak kilometara)- Zbog mnoštva hlada je hodanje po ljetnoj žezi daleko lakše, posebno kada se ima u vidu i mogućnost da se doslovce na svakom desetom koraku spustiš par metara do same obale i osvježiš kupanjem.

Na pojedinim dijelovima uz samu obalu vodi planinarska staza, pa preporučujem svakako uzeti za obilazak jače tenisice ili gojzerice kako bi se spriječila neugodna iznenađenje u vidu uganuća gležnjeva i sličnih nevolja, posebno ako se u obzir uzmu i mogućnosti usputnih obilaska pojedinih vidikovaca, strmaca, špilja... Uživanje u bogatstvu vegetacije, osami, tišini i okruženju dviju glavnih boja (plave i zelene) neopisivo je. Na putu postoji i par restorana, sa dosta visokim cijenama, a mi radije jedemo iz ruksaka, dok u Solinama, uz plan da ćemo legendarni vidikovac Montokuc ipak posjetiti sutra, odlazimo na popodnevnu kavicu. Uz kupanje i odmor, dan završavamo uz stare rimske zidine u Polačama s pogledom na zalazak sunca, a potom se vraćamo u Kozaricu uživati u sumraku, tišini, vjetru i šumu valova. Umorni, dobrano opečeni jakim suncem, liježemo rano, gotovo već nakon večere, potpuno izdvojeni od zbivanja na kopnu i sretno nezaintersirani za njih, usnuvši sa idejom da sutra nipošto ne propustimo Odisejevu špilju i Montokuc, a ostalo što bude.

15.07.2017. u 10:53 • 13 KomentaraPrint#^

srijeda, 05.07.2017.

Prema Mljetu

Nakon mnogobrojnih bajki, priča i nagovaranja, a bome i nešto pomna konstruiranja financija, odlučili smo na četiri dana otići, ili bolje reći – otploviti do Mljeta. Sredina lipnja zapravo je za nas koji više nismo u dvadesetima posljednje podnošljivo doba godine za takav poduhvat prije rujna. Pa iako nas je prvog dana gotovo do navečer u stopu pratila prava, dosadna jesenska kiša, posljednje oblake straha odagnao je pogled na plodnu dolinu Neretve iznad Rogotina i sjećanja na davna uživanja u brudetu od jegulja kod Baćinskih jezera. Dobro, bilO je unutra i žaba, a žabe su mi puno bolje pohane ali…

Kud sam ja otišao, mili bože… e da, nisam znao niti to da su u Neumu prstaci dopušteno jelo; u restoranu je kilogram četiristo kuna, pa tko voli… hvala lijepa, mi smo za te novce prespavali pod krovom skoro čitav jedan vikend…

Autoput, ma koliko bio skup (dvjestotrideset kuna cestarine plus gorivo za šestotinjak kilometara) pruža ipak mogućnost brzog i komfornog dolaska u neka do sada gotovo nedostupna mjesta. Poslije šetnje Stonom i dolaska na trajekt, sjajno je legla kava uz šum valova, a na trajektu iz Prapratnog počeli su se uz prilično jako jugo otvarati do tada nezamislivi vidici i prizori. Sjeverna strana Mljeta okrenuta je k Pelješcu, more tamno i tajanstveno, a crnogorica bujna i zdrava. Da, sutradan ćemo zapravo zaokružiti saznanje da je Mljet u stvari još i danas onakav kakav je Jadran bio davno, davno.

Nakon pristanka u Sobri (u odnosu na neke puno kraće destinacije trajekt i nije tako skup) i vožnje od dvadesetak kilometara kroz glavnu otočku cestu, prolazimo Babinim poljem i uočavamo dućan kao orijentir za treći dan i Odisejevu spilju. Sa ceste se, nakon što ugledamo predivnu plažu u Sutmiholjskoj, skreće prije Rope desno - u par kilometara udaljeno Blato, naselje poljoprivrednika u dobro navodnjavanoj kotlini, te se potom vrlo uskom, ponegdje strmom i četiri kilometra dugom cesticom koja je srećom asfaltirana dolazi do Kozarice. Ovo osamljeno maleno selo od kojih dvadesetak kuća na sjevernoj strani otoka pravi je biser: tišinu je ovdje moguće čuti. Predivno je nakon duga puta osvježiti se u toplom moru, pa poslije večere, sjedenja na terasi uz more i gledanja u zvijezde na nebu što se polako vedri, odlazimo na rani počinak u malom, ali udobnom apartmanu kojeg smo iznajmili jednostavno, preko interneta, u izravnom kontaktu sa vlasnikom.

Sutra je glavni cilj: obići nacionalni park.

05.07.2017. u 21:50 • 11 KomentaraPrint#^

srijeda, 21.06.2017.

Prag

Pored toliko lijepih, studiozno snimljenih i izražajnih fotografija Praga koje se mogu pronaći na internetu, a posebno među kolegama blogerima, posvećenih pojedinim trenucima nečijeg duljeg boravka u gradu, mojih par sličica ispadaju sasvim površnim dokumentom jednog sunčanog i vjetrovitog popodneva provedenog u šetnjama sada doista strogo kontroliranim Hradčanima, te od Vaclavskih namesti do Karlova mosta i nazad. Uspavani, sjetni i melankolični Prag kakvog pamtim otprije četvrt stoljeća, koji se u ljetnoj toplini valja polako i plovi tamnom i mutnom Vltavom kao neka davna i desetljećima netaknuta kulisa, ustupio je svoje mjesto, kao i mnogo gdje drugdje u današnjem svijetu, uređenom turističkom središtu u kojemu je gotovo svaki kvadratni metar iskorišten za neki sadržaj usmjeren na zaradu, atrakciju ili jednostavno privlačenje pažnje. Stoga osunčani vrtovi i šetnice u zavjetrini s južne strane Hradčana, zajedno sa lijepim vidicima na grad, djeluju smirujuće i opuštajuće. Čovjek ne može vratiti vrijeme, a i bolje da je tako, jer bi naprasno uređivao svijet po nekim svojim privatnim i izvrnutim mjerilima koja ne priznaju njegov protek, starenje i nadasve – vlastitu promjenu. Zadovoljni i umorni, odlazimo predvečer iz grada koji ipak ostaje u našim sjećanjima prvenstveno onakav kakvim ga pamtimo iz mladosti. Ostavljamo ga, uređenog, svježe ožbukanog i oličenog, prepunog, pomalo kaotičnog i bučnog, u svom ubrzanom kolu koje spaja ljude, običaje, jezike i kulture. Teško da ću ga ikada više vidjeti pa mi je tim lakše bilo otići iz stvarnosti u sjećanje i pohraniti ga tamo kao jednu od najljepših uspomena. A uspomene, to nisu samo mjesta i goli pejzaži, građevine i putevi; to su u prvom redu ljudi, događaji, razgovori i doživljaji; sasvim intimne, male i vedre stvari kojih ćemo se sjećati dok smo živi i koje će nas ispunjavati smislom, toplinom i radošću. Prag je, da, jedna od takvih uspomena; jedna od najdražih.

21.06.2017. u 11:27 • 16 KomentaraPrint#^

subota, 10.06.2017.

Bitoraj

Prvi vrući dani mame na odlazak u visine, a najbolji početak za to, nadam se da nitko neće ozbiljnije poreći, jest Gorski Kotar. Kako nikada do sada nisam bio na Bitoraju ili Viševici, jer me noga uvijek nosila bliže moru kada bih već došao do Fužina, odlučili smo prekinuti tradiciju uspona na vrhove s pogledom na more i izaći s autoceste već na izlazu Vrata.
Nakon silaska s autoceste treba u Vratima skrenuti desno prema Fužinama, pa onda pogoditi skretanje lijevo preko pruge, na kojem je označena i markacija, ali i izlaz za neki paintball teren. Nakon nekoliko stotina metara prestaje asfalt a time i naša vožnja. Osim pravila da se auto ostavlja ispod drva, kojeg se rjeđe držimo, postoji i ono staro vozačko da nikad ne gledaš kak se budeš parkirao, nego kak se budeš isparkirao, ne?
Put vodi ravnim makadamom gdje se nakon nekoliko zavoja stiže na važno raskrižje na kojem treba ići udesno i uzbrdo, a potom nakon nekih kilometar je novo križanje na kojem ostavljamo makadam i pravom planinarskom stazom krećemo na uspon. Na nekim mjestima, dok se ne dohvatimo hrpta i to nakon više od pola sata, čeka nas dobra strmina na kojoj mi štapovi dođu kao prilična pomoć, pogotovo imajući u vidu i koljena, poslije na silasku. Mislim da smo vrh uhvatili nakon svega nekih sat i pol, nisam točno mjerio, a i čemu. Taj uspon, iako ne baš najjednostavniji, još uvijek spada pod one u kojima je najviše u glavi, a pomalo i u nogama, pa dobra volja, društvo i vidici koji se pomalo otvaraju kroz krošnje svakako nadvladavaju napor. Ne da mi se snimati dok hodam, ruke radije odmaram na štapovima nakon upiranja u tlo; a već ubrzo eto nas i na samom hrptu, gdje oko velikih stijena put zavija nalijevo kroz šume obrasle medvjeđim lukom u cvatu. Prekrasna li mirisa i prizora.
Još malo, nekoliko prilično položitih zavoja i eto nas – planinarska kuća Bitorajka.
Vidi se da ima godina otkada je građena, ali me iskreno veseli činjenica da se čovjek na takvom mjestu može sakriti od nepogode, pa čak i u zimi ili slučaju nužde i prespavati (vrata su zaštićena samo žicom a nisu zaključana).
Vrh je posebna priča. Pogled puca na more šuma i zelenila okupanih plavim nebom: na lijevo su Risnjak i Snježnik, ispred nas Mrkopalj, desno Bjelolasica. Ćuh vjetra u travkama, tako stvaran, bliz, čujan, neponovljiva je priča, pravi melem za uho naviklo na stalnu vrevu i žamor. Valjalo bi drugi put produžiti hrptom dalje prema Javorju i Viševici, prespavati u tom zelenom raju i paklu istodobno, gdje možeš hodati čitav dan i nikoga nećeš susresti. No, iz plavog oceana iznad nas dolaze s ruba, tamo od mora, prijeteći sivi oblaci; plavo i sivo pretaču se u jedno, pa im više sa suncem u oči, ne možeš raspoznati granice, početak ni kraj. Nakon pola sata uživanja na vrhu krećemo lagano do doma, gdje opijeni tišinom i praćeni cvrkutom ptica, sjedeći na nekom panju uzimamo prijeko potrebnu okrepu iz ruksaka. Nakon kratka drijemeža na tom nestvarno mirnom i lijepom mjestu, okružene ogromnim cvjetovima stolisnika i krošnjama tek probuđenih iglica crnogorice, prenut će nas daleka grmljavina i tutnjava u daljinama. Skupljamo stvari i odlazimo dolje, s obećanjem da ovo nije posljednji put.
I bome, već nakon sat vremena, grmljavina je tu, za leđima; korak je brz i pravilan; vozilo nije daleko. Na kraju smo umakli kiši i olujama, ostavili Bitoraj u njegovom okruženju koje se i zove takvim – burno - i skrenuli u nedaleke Fužine, osunčane i gotovo vruće, da u hladnom jezeru potražimo kratko osvježenje, a na terasi obližnje birtije, u hladu, s pogledom na vodu i lijepe, crvene, kose krovove i zvonik, što se u njoj ogledaju, uz spasonosne slatke gutljaje - potvrdimo dano obećanje.
Evo nas opet, makar ujesen!

10.06.2017. u 13:52 • 14 KomentaraPrint#^

nedjelja, 28.05.2017.

Spomenik

U gradiću na periferiji stoji trg, uzak i dugačak, svijetao i hladan, nov i nepoznat. Od rane jeseni, kada su prvi bageri i rovokopači zadrli u blatnu i tamnu ilovaču, lokalne su vlasti, imajući u vidu mogućnost da ih u proljeće građani ponovno dovedu na vlast, marljivo i proračunato priskrbljenim kreditom odlučile taj trg pretvoriti u malo čudo od betona, trave i vode, na kojem će se duše njihovih birača oprati od svake nečisti i prijekora prema svemu što je bilo, šećući pod ruku same sa sobom u topla predvečerja ispod tamnog, zvjezdanog neba.
Nakon dugih i epskih borbi s izvođačima, u znoju lica svoga, pognuti brižno u dugim zimskim predvečerjima nad složenim računovodstvenim tablicama i hektično ispisanim nadzornim knjigama; prepušteni nesmiljenom sudu javnosti i grozničavom dostizanju rokova -uporno zanemarujući činjenicu da su od stepenica za sjedenje i vode što teče sirenski privlačeći dječicu na igru, frekventne prometnice zasad bez ikakve ograde udaljene tek četiri ili pet metara – vlasti su otvorile trg, a na njegov istočni dio postavile spomenik.
Poslovično snužden glasovima raspoloženih pjevača i razuzdane plešuće gomile, na koncu manifestacije, odagnana ranog sna, odšetao sam sa dragom do tog trga i spomenika što prikazuje lik predsjednika.
Nakon ovakva podužeg, vjerojatno i nepotrebnog uvoda, reći ću vam jasno: ne mislim se sada baviti složenom i zahtjevnom tehnologijom vlasti, niti prioritetima proračuna, gradnji i urbanističkih planova, jer moram zabilježiti ono što sam u obličju tog spomenika ugledao.
Vrlo sam površan pratitelj čak i u pogledu medija koji pokrivaju područje čitave zemlje, a kamo li lokalnu razinu, pa pobliže ne znam s kakvom je točno nakanom taj spomenik postavljen, već o tome, neinformiran i izoliran kakav već jesam, mogu samo zaključivati. Sasvim slučajno saznao sam da je na otvorenju trga, možda par sati prije moje šetnje, bio i sam premijer, jer lokalna je vlast iste stranke kojoj je i sam predsjednik, te da je gradić prikazan perspektivnim mjestom, a spomenik obilježjem predsjedniku koji je ovu zemlju izveo iz rata i uveo na put integracije i prosperiteta.
Ja, međutim, zastajući ispred tog spomenika, obavijenog tamom nadolazeće noći, takvo što nisam ugledao. U ovom prilično mračnom i – srećom – tihom kutku zemlje, na samom početku zagorske ravnice, meni je taj spomenik prikazao tihog, namrštenog i zamišljenog čovjeka na pragu duboke starosti, zagledanog u pod i zabrinutog, kako odlazi i okreće leđa svemu što je napravljeno ili nije napravljeno, pa zapravo odlučno i osamljeno odlazi u drugom smjeru, da preko novodvorskih, klanječkih i pušćanskih livada odšeta u stoljetni, gusti mrak i močvaru isprepletenu hukanjem ćukova i sova i tihim kvocanjem tek probuđene živadi. Čovjek bez radosti i volje, poslije svega, ostavlja nas i prepušta sebi samima, nakon što je ostavio svoj san o jedinstvu, svjetlosti i bogatstvu.
I zato, potpuno prepuštajući ovom prilikom sa strane ulogu, značaj i utjecaj kojeg je ovaj ili onaj predsjednik imao na naše živote, pa i daleko iza svoje fizičke smrti, taj sam komad metala shvatio tek na drugom mjestu kao obličje koje prikazuje onog koga svi vide, a na prvom mjestu kao veliki znak pitanja nad nama samima i kao tešku, tmurnu i intimnu dramu. Umijemo li i smijemo li, sami od sebe, ispod naših noćnih pokrivača pod koje ćemo se zadovoljno podvući, predući kao site mačke, ići dalje u život, i hoćemo li u tom životu imati na umu i druge ljude, ili tek svoje male borbe, interese i kavge? Nećemo li i mi jednom, morati okrenuti leđa svemu i otići u mrak i močvaru, a činiti to razočarani, osamljeni i neshvaćeni?

28.05.2017. u 09:37 • 5 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se