Nachtfresser

petak, 31.08.2018.

Vrijeme providnosti

Prerano ustajanje nužno zbog posla i odmah nevrijeme, pas bježi kući. Koliko ljudi igra dvostruke igre, samo radi površno zanimljivijeg života. Čudna su vremena, ništa se ionako više ne sakriva, treba prilagođavati tehniku razmišljanja tome.

četvrtak, 30.08.2018.

Telad i zlato

U Wiesbadenu je osvanuo na gradskom trgu ogromni kip od zlata turskog predsjednika Erdogana i uskomešao narod. Brza istraga na osnovu prijava uznemirenih građana pokazala je da se radi o djelu napravljenom u sklopu umjetničkog biennala, a da je dana dozvola za postavljanje na trg njemačkog jedinstva "skulpture nalik čovjeku". Jasno da je prva asocijacija nas umjetnički osviještenih bila biblijsko zlatno tele, ili zlatno tele satiričara Iljifa i Petrova, te kritika svakog idolopoklonstva. Tu se zaboravlja da živimo u vrijeme demokracije i uspješnog ispiranja mozga većine stanovništva i da će velika većina građana pogrešno shvatiti umjetničku provokaciju. Tako su se Erdoganove pristaše oduševljeno fotografirale ispod zlatne statue velikog vođe, a protivnici su ogorčeno prosvjedovali, navodeći logično, tako može sutra osvanuti i Hitler, te su stalno prijetili sukobi jednih i drugih. Kad sam počinjao pisati nisam znao kako će sve završiti, sad sam guglao i saznajem da je skulptura rastavljena i skinuta po odluci gradske uprave, koja kako kaže, visoko vrednuje slobodu i neovisnost umjetnosti, ali bi za osiguranje umjetničkog djela bilo potrebno osigurati dežurstvo jakih policijskih snaga 24 sata dnevno, a to grad nije u mogućnosti dodatno financirati. Sad prosvjeduju kustosi. Fotografija je uzeta s internetskog izdanja "Spiegela"

srijeda, 29.08.2018.

Pita i priroda

Svladati tehniku pravljenja pita i bureka postao je izazov za sve koji su imali ikakve dodire s Bosnom. Drugarici to itekako ide, jedino kao i za druga jela, ovdje nije uvijek lako nabaviti tuzlansku sol, a s morskom je dosta toga lutrija. Opet smo malo bježali u prirodu, moram se malo ograditi, sad kad ništa nemamo, ne znači da se sa sjetom sjećam vremena prije nego što smo sustavno pokradeni od bande kapitalističke, da upotrijebim frazu ovih vladajućih govnara koji spominju bandu komunističku, ni ta velika kuća koja je sad okružena dračem nije valjala, vlagu se nije dalo nikako istjerati, to naravno bandu lopovsku ne oslobađa krivice. I još nešto, kiak se sustavno ljudi zaglupljuju, na fejsu je neki ajmo reć seronja iz stilskih razloga, napisao da sam žrtva titoističke propagande, budaletinama jednom za svagda, ja mogu biti žrtva samo staljinističke propagande jer sam eventualno u nekim aspektima veličao DDR, čiji sam stipendist bio, ali eto, i u socijalističkoj Jugoslaviji se bolje živjelo nego danas, mada je moja obitelj, bila progonjena u to vrijeme, jer je stari bio na tapetu zbog uznemiravanja javnosti, on je suprotno drugim kolegama doktorima znanosti, tvrdio da visoki dimnjaci u Plominu nisu rješenje sami po sebi , za očuvanje okoliša. I onda je u javnosti kao i danas kod nas dominirala glupost. .

utorak, 28.08.2018.

Uhodavanje

Odgovara mi ovo raditi svojim tempom, jučer sam se zbilja potrošio, zato danas samo ležerno, evo zgotovio planove i programa. Jučer sam vraćajući se sa seminara prolazio pored brodogradilišta, neki čudni likovi su bili tamo, ne izgledaju mi kako mali Perica zamišlja radnike. Kaže mi i kolega vlasnik psa da je na prosvjedu bilo dosta provokatora, rizik poziva građanstvu za solidarnost. Drugarica na fejsu još objavljuje fotografije iz Njemačke, ona je sve to pedantno rasporedila, sad neke fotke i ja prvi put vidim, baš je bilo dobro. Kolegica koja je bila na kongresu u Njemačkoj isto je primjetila te agresivne crnce i muslimane po ulicama, ja baš nisam zapazio neku razliku u odnosu na ranije godine, jedino bih kod gužvi u prevoznim sredstvima više pazio na novčanik i torbu, bez obzira pripadnici čije rase bili oko mene, prečesto sam ranijih godina ostajao bez stvari. Možda bih i ja vidio drukčije da pratim naše medije. Sve neugodnije mi je višekratno koristiti plastične boce, kao što godinama radim, sve gore čujem mogu biti posljedice. I ja sam povodljiv, zavolio sam piletinu kad sam vidio s kojim guštom je moj pas jede, prije sam mantrao, samo ne nešto zdravo poput pileta. Opet je toplo, neka je!

ponedjeljak, 27.08.2018.

Drolja Betty i Chemnitz

Nedjelju sam proveo u trgovačkom centru i fotke su od tamo. Dok sam tamo provodio vrijeme u Njemačkoj su valjda po prvi put u Chemnitzu neonacisti demonstrirali nadmoć loveći po ulicama sve drukčijeg izgleda. Povod je bio smrt Nijemca (ako ćemo pravo čovjeka nenjemačkog porijekla), koji je, vidi se po fejs profilu, mrzio naciste, ubila su nožem dva migranta. Policija se blagonaklono postavila prema demonstrantima, vidi se po snimcima da se ne reagira ni na nacističke pozdrave, što začuđuje, radi se ipak o Njemačkoj, ne o domovini, tamo su se poštovali zakoni. Inače zanimljivo da nikom od dušebrižnika kojima smeta fotografiranje prolaznika, ne smetaju "drolje" poput Betty na zidovima, ustaško znakovlje, pokazao sam u pretprošlom postu, je dobrodošlo uz izložbu. Svi znaju tko je Betty, za razliku od anonimnih cura s ulice, no nitko neće tražiti kazne za pisce grafita, zašto, pa odavno sam konstatirao, piar zatupljivanje stanovništva itekako daje rezultate.

nedjelja, 26.08.2018.

Hrvatske reprezentativke

Sinoć druženje kod nas, niti jedna fotka u polumraku nije uspjela, relativno pristojna zadnja ne može dočarati gozbu. Šteta, naš postdiplomac iz Praga nam je predstavio simpatičnu djevojku i to Hrvaticu, koja izgleda ništa ne bi imala ni protiv fotkanja, al više to s ovim fotićem ne ide. Bit će prilike. Bili smo spremni za nju, kako se ispostavilo ja sam je našao prije na fejsu, drugarica izguglala. Nakon dužeg vremena jedna poznanica koja nije veganka, pa čak ni vegetarijanka. Išli smo zato relativno rano u nabavku na tržnicu, opalio sam par snimaka čisto da se nađe. Tek jutros je stvarno zahladilo, svejedno se ne dam iz kratkih rukava i hlača. Jučer se uključio i u polemiku oko sastava ženske šahovske ekipe za olimpijadu, po broju reagiranja (134), netko bi neupućen pomislio da kod nas postoji interes za ženski šah. Rasplet situacije je iznenadio većinu nas, ajd prepričat ću ukratko što se događalo. Izbornik objavio sastav bez Ruskinje iz Estonije, ponajjače igračice, koja je prije još par godina za Hrvatsku osvojila kao njena državljanka titulu juniorske prvakinje svijeta. Nitko nije reagirao jer se pretpostavilo da je odbila igrati, iako inače nastupa za jedan riječki klub. Par dana prije definitivnog prijavljivanja ekipe saznaje se da uopće nije kontaktirana. Izvršni odbor smjenjuje izbornika i novi poziva našu junakinju u tim za olimpijaadu te najavljuje prijavu nove ekipe. Međutim najbolja igračica i još dvije ne žele igrati u novom sastavu, navodno iz solidarnosti prema onoj koja bi sad u zadnji moment ispala iz ekipe, te počinje prljava kampanja u Sportskim novostima protiv izvršnog odbora i ponajbolje šahistice, u stilu koliko je ona naša. Epilog, prijavljena je ekipa novog izbornika, u njoj nisu ove tri, ali je zato ova s kojom su se one kao solidarizirale, te dvije nove igračice od kojih je jedna i sestra dotične. Zanimljivo u svakom pogledu. p.s. Čekaju me, idemo u trgovački centar, gdje bi drugdje po kiši, blogove posjećujem kasnije. Pitanje, može li dugogodišnja hrvatska građaka ruskog porijekla biti Hrvatica?

subota, 25.08.2018.

Hamburger s ljubavlju

Jučer smo se nakon već napornog radnog dana oprostili s praznicima ručkom, po izboru drugarice, u restoranu "Panorama rustica". Ja sam se dvoumio što naručiti, obično tamo uzmem kad nisam baš gladan, kao jučer, piletinu sa žara ili odličnu pljeskavicu, no eto, jučer sam se odlučio za malu avanturu. Izuzetno rijetko jedem hamburger i obično se uvijek iznova razočaram, no eto, išao sam logikom, ako im je sve s mljevenim mesom odlično, zašto bi hamburger bio izuzetak. Slijedilo je zaista ugodno iznenađenje, sve je bilo izvrsno počev od valjda kukuruznog hamby peciva ispečenog očito na neki stari tradicionalan način, krumpir uz to je bio isto savršen, pa je jedno tako jednostavno narodsko jelo konkuriralo drugaričinoj mućkalici. Dugo nije bilo ugodnijeg gastro iznenađenja, i Jinu se svidjelo malo što je probao, a dobio je na vrijeme i svoju vodu. Restoran se učvrstio u ulozi naših favorita, a i pogled na druge gošće nije bio za baciti uz klasičnu rustikalnu panoramu.

petak, 24.08.2018.

Škurinjska Rijeka- Hrvatska 24.8.2018.-super izložba!

Zložba gradske udruge zid vam je prljav spašava higijena

četvrtak, 23.08.2018.

Borbe naše svagdanje

Obrijana glava, sutra se može u radni boj. Prije toga rano ujutro valja pretrpiti djelatnika Elektroprimorja, uvijek isti cirkus, nije nas do dvadesetog bilo, a sad par dana uključena klima, odmah sumnjaju u kvar brojila. Čitam, i od ženskog šaha politika radi predstavu, držim palčeve novom izborniku za uvođenje reda. Tri cure otkazuju olimpijadu, neka, meni u stvari i ovdje kao i mnoštvu drugih slučajeva, najzanimljivije tehnike manipulacije, tim više što bi se ovdje trebalo raditi o inteligentnim bićima. Pas mi voli mokriti po znaku zabrane, pravim se da ga ne poznajem. Samo najjači ostaju

srijeda, 22.08.2018.

Novi zaron

Kako se vratiti u svakodnevicu? Teško. Nekako mi svakodnevica izgleda kao pijana pročelnica koja vozi u suprotnom smjeru i nemoguće je izbjeći. Kako se nositi s njom,a ne postati ona? Ni Severina nije ono što je bila. Gledam te nove fotke koje ovaj put svi pak redom hvale, za razliku od onog filmića, i ne razumijem sve. Utjeha opet u vrsnoj hrani, kad nam se već ne dopušta ležerno življenje. U autobusu čujem čudnu izjavu nekog štrajkača da mora štrajkati, inače će dobiti otkaz, vjerojatno sam nešto krivo čuo, bučno je i jako šumi. S druge strane isto nisam siguran u ono što čujem, mada mi zvuči logično poznavajući sustav, gradonačelnik veli da neće dati otkaz pročelnici, da bi zaštitio gradsku blagajnu. Kako se teško uklopiti ponovo među nas.

utorak, 21.08.2018.

Zeitraffer- neprevodiv život

Zeitraffer, to je ono kad u filmu jako ubrza tijek radnje, neprevodiva riječ, a sveznajući Google, evo sad ukucao u translator, lupeta gluposti. Pričao sam jednom u Berlinu, neki ljudi jednostavno žive u Zeitraffertempu i izgore, prethodno se smatrajući uspješnim u životu, te da žive punim plućima. Imao sam jedan takav period i znam o čemu pišem, sad nastojim živjeti potpuno suprotno, u Zeitlupentempu, to je nešto suprotno prvom. Prošao je godišnji i odšetam do radnog mjesta. Bili smo dobri i moj bivši razred i ja i imamo samo jednu obranu završnog rada u petak, kad je i nastavničko vijeće. Pričamo lagano o događanjima u gradu, najsvježije, umro poznati doktor, ja ga znam iz mladih dana kao ekološkog aktivistu, još kad je bila u điru plominska elektrana na ugljen. I onda sam mislio, sad kad sam vidio noviju fotografiju bio siguran da je bio stariji od mene, no izgleda da nije. Malo smo se dohvatili i poznate sportašice koja je postala "ubojica iz suprotnog smjera", meni ipak ono kao pomalo žao i nje, nakon tako uspješne sportske i političke karijere, onda čujem da je navodno ta smjena kad je postala predstojnica bila sve samo ne nježna. Neki me ružno gledaju, ne uobražavam. p.s. Frendica, trenutno nastanjena u L.A. nam je objašnjavala razliku između arapskog i izraelskog kuskusa, ovo bi bio izraelski po toj teoriji, moja je da nije na odmet dodati špeka i šunke.

ponedjeljak, 20.08.2018.

I dijeliti se može

Nakon svih negativnosti proteklih desetljeća u mom rodnom Krku i neugodnosti na koje sam već navikao, jučer i danas prije našeg odlaska npr. Austrijanci cijeli dan bez cedulje s kaznom,dva auta, konačno i nešto pozitivno, otvorena knjižnica, inače nešto već uobičajeno zadnjih godina u Europi. Funkcionira i kod nas ekonomija dijeljenja, kad smo kao piratska stranka o tome govorili, ljudi su se smijali, uzmeš što želiš, dodaš što želiš. I ja sam našao i nakratko posudio knjigu o meni zanimljivom liku iz prošlosti Enveru Hoxhi, uz nju sam donio i ostavio još jednu knjigu koja mi je bila viška. Istina za razliku od Berlina ovdje, valjda zbog blizine plaže, najviše idu i nestaju časopisi na raznim turističkim jezicima. Razumijem da će mudraci kod nas dignuti glas protiv, jer eto, ugrožavaju se autori tih djela, jer se knjige ne kupuju, priče za bedaste hrvatske intelekttukce, ja kao prevoditelj slikovnice čije je izdanje rasprodano najbolje znam koliko sam kao autor dobio, zaradiš, ugasi se firma i nikom ništa, usput se doštampa u susjednim državama i dalje muze lova. Ovako se barem čita,ali to naravno državi nije u interesu. Ugodno nas je iznenadila posjetom na otoku, već na blogu spominjana frendica, koja je znanstvenu karijeru započela na Cambridgeu, onda malo na Havajima, pa sad živi i radi u Los Angelesu. Zanimljiv razgovor o svemu, naravno i o aktualnim jezičnim polemikama, naravno u dubokom hladu. Loše se jede na zapadnoj obali, eto, domoljubi se mogu hvaliti da je u Hrvatskoj bolje. Ima i jedna burekdžinica tamo, smije se kako je Angelina svratila i razočarala se,jbga, ona već probala sarajevski burek. Kaže naša L.A.Women kako joj se jedna profesorica ono duboko čudila kako je svojevoljno napustila ugledno havajsko sveučilište, tamo gdje je raj na zemlji, nikog ne zanimaju činjenice bitne za preživljavanje. Bitno je filozofirati o odlukama koje donose drugi. p.s. Nebitno, al na fotkama je moja hrana, gošća je vegetarijanka.

nedjelja, 19.08.2018.

Usputna škljocanja

Nedavno je u mom društvu plasirana teza da ja u stvari mrzim žene, potkrijepljena drugom, najčešće ih snimam straga. Već sam jednom napisao, pa tko vjerovao, tko ne, nikakav to poseban fetiš mi nije, tako je jednostavnije fotografirati po ulici u trgovima, a specijalno ako se, kao ovdje u jednom slučaju, dosađujem u redu, valjda za sladoled. Najbolje su mi napravljene sprijeda, jednu od prije par dana se ne usuđujem objaviti ovdje, uspješna je na drugom portalu, a mislim da bi je ni instagram ne bi dopustio. Netko voli fotkati cvijeće, netko bogomolje i kukce, netko bi rado bio ulični fotograf ne znajući što je to, ja eto neobavezno samo škljocam, za onim što se meni učini zgodnim. Zadnjih par dana objavljujem i fotografije koje sam vidio samo sitne na fotiću, jer internet lovim na terasi s itekakvim dnevnim svjetlom. Bliži se kraj ferija, domovina me dočekala i kaznom za parkiranje u visini četvrtine mirovine, pita kolega kako to da nam se to u Njemačkoj nikad nije dogodilo. Pa tamo nema nikakvih "možda se smije, možda ne" situacija, ako piše da je werktags zabranjeno do 19, možeš popušiti samo ako si uvjeren da subota nije radni dan, polazeći od sebe. Sve to kao pljačke cijenama na vrhuncu sezone spada u uobičajeni folklor zemlje koju neki, vjerojatno s dobrim razlozima, toliko vole i spremni su i sjeno jesti, samo da ne izgube teško izborenu slobodu. Ja za razliku od njih patriota nisam volio ni prethodnu državu.

subota, 18.08.2018.

Nek se oslobađa tko može

E zbilja me zanima kako sam pošarao te oči na prvoj fotki, večeras ću sve vidjeti, sad vidim samo sebe u monitoru dok napamet kucam, samo nek bude po europskom zakonu o nepropoznavanju identiteta. Europski parlament je donio te blentave zabrane, moglo je biti mnogo gore, prijetio je takozvani panoramski zakon, koji bi praktično onemogućio fotografiranje ičega u gradskim središtima, moja bivša stranačka kolegica Julia Reda je to raskrinkala objašnjavajući tako pedagoški da je i svaka polupismena budaletina u parlamentu mogla shvatiti, pa nije prošlo, jer je i većina njemačkih konzervativaca bila protiv, tako da hrvatske seljančice tamo nisu mogle uz mađarske ništa napraviti. Uvijek iste fore, kao zabrana internetske pornografije, pa filteri usput zabrane štošta drugo, evo kod nas u javnim ustanovama su još uvijek blokirani portali poput popularnog njemačkog "Bilda" kao pornografski, moje njemačke frendice bi rekle, pa za Bild to nije ni daleko od istine. Razlika između nas i Njemačke je što u Njemačkoj to kuži ogromna većina onih sa završenom realkom, jednim oblikom srednjoškolskog obrazovanja, a kod nas kod fakultetlija ovisi o tome kako se smatraju politički opredijeljenim, dovoljna je ideologija, zašto bi se još i razmišljalo. Jučer me razvedrilo ovo dvoje opuštenih gostiju, tako treba zauzimati trgove, naši su, valja se nanovo oslobađati, evo moja berlinerica Anne kuka da je dosta vrućina, nabavila je i nosi neke čarape identične boji kože, kako sam shvatio, ne da joj se depilirati noge, do sad je to u Berlinu uvijek bilo praktično, ali eto, ove godine zapeklo, pa nije ugodno ispod njih.

petak, 17.08.2018.

Čari ljetovanja

Zbilja sam mislio nekoliko dana ne objavljivati,ali eto, ne ide to tako. Nije toliko što sam uvjetno rečeno umrežen, uvjetno, jer ništa od danjeg bljeska ne vidim na ekranu, tako da ništa ni od onog minimalnog uređenja fotki. Najvažniji razlog pisanja je pak dosada. Zbilja mi nisu jasni užici ljetovanja na Jadranu u punoj sezoni, kad su okupirane uglavnom od Talijana i one najdivljije usamljeničke stijene, mjesta gdje se obično ja kupam. Danas sam obavio dnevnu dozu, ranojutarnje kad nikog nema i drugo nakon ručka, jer sam shvatio da je to vrijeme kad većina odlazi na taj svoj ručak, a i rjeđe plove oni luđaci sa polupodmornicama, gori od njih su samo moroni koji su im izdali dozvole. Što sad? Ni psu se ne da nikamo po ovoj žezi do osam devet navečer. Drugarica veli, ipak se sjedi u hladu na terasi, sad već jednoj od najprometnijih u gradu, sve nam je to demokracija dala. Istina nije veliki izbor, doma u potkrovlju je pakao bez klima uređaja, koji je pak kak vele nezdrav, u GoKo-ru problemi s temeljima. Dobro, ubio sam pola sata pravog ljetovanja! p.s. Sretan rođendan sa zakašnjenjem dragoj našoj Annabonni i nadam se da je još dugo banda neće potjerati s ovog bloga, ma koliko top bila!

četvrtak, 16.08.2018.

Proces učenja

"Ja sam ništa ja sam posljednji Nitko u našoj revoluciji vikao je oduševljeno jedan umjetnik Oni su ponavljli za njim Ti si ništa ti si posljednji Nitko u našoj revoluciji Tad je on bio razočaran " Erich Fried Idu zadnji dani predragocjenog godišnjeg i vrijeme je par dana se odmoriti i od interneta. Sretan dan rođenja Charlesa Bukowskog onima koji slave!

srijeda, 15.08.2018.

Povratak

Evo od nedjelje se odmaramo doma, prilagodba nije baš jednostavna. Uspjeli smo se raspakirati, uobičajena izložba novih stvari. Berlin je bio savršeno ispunjen, ni još par dana ne bi bilo viška, Frankfurt zanimljiv, mada Hamburgu u kojem sam nekad bio dajem malu prednost, Augsburg ispada na prvu najsimpatičniji u Bavarskoj. Ove godine nas jedino klima u Berlinu neugodno iznenadila, stalno sunce i vrućine, nismo zato išli tamo. Kupio sam čak dvije torbe, troje traperice, ali sam sa zakašnjenjem shvatio, nijedne one klasične, što bi ovdje rekli normalne. Tenisice sam već nahvalio, a zelena majica s natpisom Polizei je valjda fora. Naime Njemačkoj teče prelazni period kad će njihova čuvena zelena policijska vozila i uniforme merati otići u povijest i pokoriti se europskoj plavoj policijskoj boji, već sad plave uniforme dominiraju. Pljosku nisam izložio jer je već u prometu kao i baterije za fotić. Imatu još par stvari, al ne da mi se mozgati. Drugarica se isto malo obnovila, potrošeno novaca okvirno po planu, baterije obnovljene, a koliko će to trajati budemo vidjeli. Možda Gorski Kotar danas, hm?

utorak, 14.08.2018.

Augsburg bez blogera Eura

Izlazeći iz Frankfurta naš vozač Matija je predložio da posjetimo još neki grad usput, nikom se ne žuri u Hrvatsku, a usput, toliko i o serioznosti naših priprema. Ta površnost me koštala bureka kod bivše učenice Snježane u Frankfurtu, a na kraju se uspostavilo, i susreta s najpopularnijim hrvatskim blogerom Eurom u Augsburgu. Matija je predložio desetak mogućih lokacija za skretanje, sistemom eliminacije smo došli do Ulma i Augsburga, ja sam rekao što će ti grad koji kad se spomene, prva asocijacija svima katedrala, kao kod Ulma, pa su me pitali, a Augsburg, možda katedrala i švabe, na što sam ja neznalicama rekao da tamo živi i poznati bloger Euro, no laptop je bio dobro zapakiran i nije bilo šanse da se uspostavi kontakt. Kad smo ušli u centar ispao je problem parkiranje, iako je naizgled bilo puno slobodnih mjesta, no ili su bile oznake samo za stanare ili radnim danom do 19 zabranjeno, a mi smo stigli nešto prije 18. Ja sam pokušao po hrvatski relativizirati, tko zna broji li se subota u one prave radne dane, no drugarica je prekinula priču pitavši prolaznika s aktovkom, koji je potvrdio da ne možemo parkirati, jer je radni dan. Mi smo se iskrcali s dogovorom, nađemo se kod katedrale, ono katedralu je svugdje najlakše naći, a Matija je nastavio voziti tražeći besplatni parking. Fotografije su kronološki poredane i pokazuju našu šetnju. Prvo iznenađenje mi je bilo da se Augsburg "pomirio" sa svojim slavnim sugrađaninom Brechtom, mojim omiljenim dramatičarem. Naime grad u izrazito konzervativnoj pokrajini je političkim odlukama uvijek ignorirao, kao i sve bavarske vlade, svoje progresivne velikane, a eto, sad se tamo i održavaju neki Brechtovi dani. Zatim smo naletili na ulicu s izrazito katoličkim sadržajima, najveća zgrada je nosila naziv djevojačke škole, nažalost nije bilo nastave, zgrada veća i od simpatičnog hotela, također fotografiranog. Zatim smo naletili na Mozartovu kuću, u Augsburgu je živio otac slavnog kompozitora, koji je vrlo rano počeo s europskim turnejama. Na kraju smo skoro istovremeno s Matijom došli do glavnog ulaza u katedralu, na kojoj dominiraju brončana vrata, a kad je već Matija odlučio pred njima drugarici pozirati, ufotkao sam ga i ja, te selfirao pred katedralom, tek da ulovim njenu veličinu. Do tada je Augsburg djelovao kao polumrtav grad, no onda smo se uputili prema poznatoj gradskoj vjećnici i trgu, te pješačkoj zoni pored nje, tu je već sve vrvilo od domaćih i turista. Dok su njih dvoje šopingirali i šetali, ja sam fotkao, no čim se malo smrači moj fotić loše reagira na pokretne objekte, mada su neke cure očito, kad bi vidjele fotić, bile voljne i pozirati. Na kraju smo se smijali, Matija je parkirao u najstrožem centru, tik uz knjižaru, on naime kad uđe u novi grad prvo uđe u knjižaru i kupi kartu grada. Pomoću karte smo našli benzinsku crpku s najjeftinijim benzinom na njemačkom putu, malo razočaranje je ipak bilo da je, najdraži nam centar s živežnim namirnicama Edeka radio samo do 20 sati. Drugi put s Eurom će sigurno biti bolje, praktično ništa nismo obišli iz njegovog komentara u prethodnom postu, ja u stvari imam malo problema s geografijom, nisam shvatio da nam je, ako putujemo iz Frankfurta, Augsburg uz put.

ponedjeljak, 13.08.2018.

Muzej Janka Raščupanka

Prirodno je bilo da ću boraveći u Frankfurtu posjetiti i muzej Janka Raščupanka, jer sam znao da će se u njemu uz druge svjetske prijevode nalaziti i moj hrvatski te poznate dječje slikovnice. Našli smo ga i ne možete zamisliti iznenađenje i šok, kad sam našao uz naslovnicu svoje slikovnice podatak, da je slikovnicu na hrvatski prevela ili žena ili kći hrvatskog izdavača. Drugarica je odmah išla intervenirati vidjevši kancelariju šefa muzeja, a Jin i ja smo produžili dalje. Nakon pet minuta su me zvali da gospodin želi samnom razgovarati, našao je u spremištu slikovnicu, uvjerio se da govorimo istinu i odmah se ispričao. Sve si je zapisao, muzej se zbog neodgovarajuće lokacije seli iduću godinu u stari grad i sve će biti ispravljeno, te me zamolio, kad sam već tu, na razgovor o hrvatskom prijevodu, zanimaju ga sve pojedinosti i kako je uopće došlo do ideje za prevođenje na hrvatski. Mene je pak zanimalo kako je uopće moglo doći do takve greške i brzo smo kroz razgovor to otkrili. Naime ja sam bio uvjeren da je primjerak koji su oni imali bio vlasništvo župnika iz Rijeci prijateljskog grada Neussa, kojeg sam mu ja poklonio vodeći grupu riječkih gimnazijalaca ratne 1993. u sedmodnevni posjet gradu Neussu, a on mi odmah rekao da ne želi ništa posjedovati, nego će knjigu proslijediti svjetskom muzeju u Frankfurtu, što se meni naravno svidjelo kao ideja. Međutim uspostavilo se da su u to vrijeme postojala dva muzeja, jedan dr. Heinricha Hoffmanna, autora knjige i drugi Janka Raščupanka, koji su se poslije ujedinili i mi smo imali u ruci primjerak koji je pripadao prvom, darovan od jedne švicarske obitelji, koji su valjda direktno kontaktirali izdavača za potrebne podatke. Izdavač je inače bio soboslikar sa srednjom školom, koji je u ono ratno vrijeme, kako se to tad radilo, jeftino kupio tada veliku izdavačku kuću Otokar Keršovani, koji su pak imali prava na prevođenje te slikovnice, što je ovaj zdravorazumski shvatio kao veliku šansu za zaradu, na kraju je i uspio, jer je cjelokupno izdanje rasprodano. Razgovarali smo oko sat vremena o pikanterijama vezanim uz prijevod, on je sve pažljivo bilježio, u jednom momentu sam bio izuzetno živčan zbog manjkavosti svog njemačkog, naime htio sam se pohvaliti zašto sam Philippa prekrstio u Paška, objasnio sam da je Paško staro prilično zaboravljeno hrvatsko ime (u slikovnici Paško Nestaško), klimao je glavom smiješeći se, međutim tad je došlo do problema. Korijen imena Paško, kao i originalnog Philippa, potiče od riječi "paž", al ajde sad ti prevedi jebenog paža na njemački. On mi je pak pričao kako je slikovnica zloupotrebljavana u ratnomobilizacijske svrhe, kako je u Njemačkoj prodaja cigareta HB naglo porasla, nakon što su kupili prava za reklamu putem Raščupanka itd.. Razmijenili smo e-mail adrese i ostat ćemo u vezi, te će mi javiti kad sve bude popravljeno i na svom mjestu. p.s. Kad sam završio post stigle su mi drugaričine fotke pa ih eto dodajem, naravno da su bolje od mojih: p.p.s. I početak razgovora je snimljen :D

nedjelja, 12.08.2018.

Städel muzej Frankfurt, moj izbor

Treći post danas o Frankfurtu, tko nije ako želi može pogledati barem fotografije prethodna dva i komentirati eventualno ovdje, ići će još jedan frankfurtski post tko zna kad. Naime nismo niti ćemo skoro izaći iz klimatiziranog riječkog stana, pa se opuštam krateći vrijeme i tematski slažući frankfurtske fotografije. Muzej iz naslova je svakako jedan od značajnijih europskih muzeja s kolekcijom od starih majstora do 21. stoljeća i jedino moguće je gledati sistemom individualnog interesa, ja sam recimo za razliku od većine posjetitelja preskočio stare majstore i npr. izuzetno mi dragog Rubensa. Ubrzao sam do solidnog izbora ekspresionista, izbor Kirchnera mi je čak bolji nego u berlinskom specijaliziranom muzeju. Zanimljivo da mi se na prvi pogled u jakoj konkurenciji nametnula jedna slika Daniela Richtera koji je nedavno zahvaljujući kustosu s izložbom gostovao i u Rijeci, što elitni akademski krugovi jedva da su registrirali, a posjet izložbi, iako je bila besplatna nije bio naročit. Reprezentativna je i zbirka pop arta koji mi je zanimljiv za pogledati, ali ga baš ne volim previše. Iz daljine sam vidjevši poznatu Goetheovu konturu na slici pomislio, vidi loše imitacije Warhola, kad ono potpisan sam Warhol. Zato sam plavi biser meni predragog Yvesa Kleina prepoznao iz daljine, nije moglo biti zabune, nisam znao da se jedno od njegovih najpoznatijih djela u Frankfurtu. Zanesenjak koji je ostvario svoj cilj da stvori boju savršeniju od onih koje postoje u prirodi i mlad se ubio, ovdje je predstavljen spužvastim reljefom.. Inače drugarica i ja smo se smjenjivali na jednu muzejsku kartu. Za čekanje u okolici muzeja sam odabrao hladovinu kod dvije strukture koje isto predstavljam, te sam na kraju čekao kod stepenica na ulazu u muzej.

Frankfurtske perspektive

Idem danas s novim postovima jer imam materijala za još dva meni bitna frankfurtska posta, a onda slijedi još jedan post s putovanja. Ne natječem se niskim, upozoravam da je prošli post vjerojatno zanimljiviji od ovoga, čisto informacije, ne komentara radi, ne znam što će sutra biti, niti ovih preostalih ferijalnih dana, a i radi sebe ne želim izgubiti nit, kad sam gdje bio. Nakon što smo odspavali na mjestu opisanom u prethodnom postu i doručkovali otišli smo u centar europskog financijskog središta. Prvi detalj koji sam primjetio u centru, nakon što sam se nafotkao s obale rijeke i zanimljivog mosta, je bio taj, da su muškarci tog toplog dana bili redom u odijelima ili barem košuljama s kravatama, to je posebno komično djelovalo na nekim izrazito mladim tipovima. Svi su zamišljeno jurili svojim poslom i gubili se u monumentalim betonskim zdanjima. Karijere nisu mogle čekati, karijere koje sa sobom nose novac, užurbanost, dotjerane žene istog staleža. Balavce koji će teško ikad osjetiti dubinu životne drame sam uspoređivao sa starijim poznanicima iz Gartena s periferije bogatog grada, neću ih glorificirati, i oni tvrdoglavo vjeruju da su netko i nešto, iako, kako reče jedan od njih, gledao je odozgo letjevši za Hercegovinu, ti njihovi vrtovi s visine sliče na cigansko naselje, nasuprot ovim betonskim kolosima. Meni su uvijek bliži relativni gubitnici, možda zato što ne znam kako je biti moćan, i moći, što netko reče, kupovati svakog od nas, na ovaj ili onaj način, to i je bit kapitalizma, a Frankfurt je njegov europski centar. p.s. S ovom kosookom damom sam imao neravnopravan fotografski dvoboj, moje su fotke zbog udaljenosti ispale mutne, ona je počela, vjerojatno je naciljala Jina, nikad mi što ovako dangubimo nećemo razumjeti te financijske genije.

Frankfurtski vrtovi

Stigli smo noćas u Rijeku, materijala ima za nekoliko postova. U stanu nas je kao nikad dočekao pakao temperature tri tjedna zatvorenog potkrovlja. Matija, naš berlinski sustanar, je predložio da se vratimo preko i ostanemo noć-dvije u Frankfurtu, tamo naime živi njegov otac. Nismo bili u Frankfurtu pa smo pristali, jedino nas je zbunilo kad je domaćin telefonski rekao da drugarica, Jin i ja možemo spavati u Gartenu, sve ima, struja, voda, vece, a na tuširanje možemo po želji doći u zajednicu, gdje on živi. Nakon spavanju u berlinskoj kancelariji ovo nam je bilo novo spavačko iskustvo i jedinstven doživljaj. Naime to je jedinstveni prostor s valjda dvjestotinjak vrtova s pripadajućim kućicama, vrtovi su puni raznolikog ekološki uzgojenog voća i povrća, kojeg kao da nema tko pobrati, odlične jabuke raznih vrsta padaju na tlo zajedno s granama. Vrtovi se ako sam dobro shvatio unajmljuju za u prosjeku 260 eura godišnje, šarolikog su, vidi se po zastavama, porijekla ljudi koji tu borave, mali broj stalno, vikendom je pak sve puno. Dosta jaka je hrvatska kolonija, no u ekipi koja je roštiljala s nama u našem vrtu obje večeri, bilo je, sudeći po imenima i Srba i Bosanaca. Roštilj je bio odličan i iznenađenje sastavom mesa obje večeri, a uz Matijinog oca majstorski su izuzetno spretno i brzo napravili vatru, prvi put jedan stariji, drugi put nešto mlađi šef kuhinje. Nisam prije jeo sočnu teletinu na roštilju kao prvu večer, drugu večer su meni dominirali okusom, isto meni iznenađenje na roštilju, janjeći kotleti, naravno tu je bilo i uobičajene svinjetine i piletine da ne zafali. Povrće je nenormalno dobro, paradajzi okusa kakav dugo nisam osjetio, feferoni tek ubrani su odlično prijali, ja sam pogrešno procijenio da su zeleni blaži, pa sam naglo startao, al izdržao sam, nisam ja od jučer. Spavalo se dobro, jedino soba nema prozora pa smo spavali otvorenih vrata te je Jin, usprkos svom našem uzajamnom povjerenju, morao spavati zavezan, na što nije navikao i što ga je očito jako ljutilo. Toliko za danas, osjetili smo naravno i puls drugog bogatog Frankfurta, jednog od najmoćnijih financijskih središta, no o tome i možda nekim usporedbama, koje su mi se motale u glavi, u nekom drugom postu.

četvrtak, 09.08.2018.

S berlinskog krova

Sinoć se uglavnom spakirali, sad samo čekam buđenja ukućana, Jin i ja uspješno obavili predputnu šetnju. U dućanu lijepo ulovio fotićem mladu tetu, al eto, kabal za prebacivanje fotki na komp je negdje spremljen pa ću se za post poslužiti dosad neobjavljenim fotografijama. Prvih pet fotki su ilustracija jednog od mojih hobija, snimanje i prisluškivanje razgovora mladih teta pred trgovačkim centrima koji zabranjuju ulazak psima, pa moj drugar i ja tratimo vrijeme dok drugarica obavlja kupovinu. Nekad kad su još dopuštali da nastava bude zanimljiva radio sam po takvim fotkama vježbe na nastavi. Učenici bi trebali na osnovu fotografija pokušati rekonstruirati razgovor, ja bih im na ploči napisao par kosinih fraza na njemačkom jeziku kao pomoć ili ometanje slobode razmišljanja. Iako svaki čovjek, kako je ustvrdio Max Frisch, a stalno nas u tom stilu podučava naš Grunf, u nekom trenu života izabere ulogu koju onda smatra svojim životom, i iako su ljudi u suštini jako predvidivi, nikad nitko ni približno ne bi pogodio stvarni sadržaj, ali to nije bio ni cilj ove vježbe. Otkako sam se uvjerio da ti svaka budaletina od ravnatelja može svojevoljno prepoloviti normu, da inspekcije koje bi ti teoretski trebale pomoći samo istražuju da li si ti svaki sat radio ono što si na početku godine stavio u plan i program, da savjetnici mogu biti bolesne i emocionalno nestabilne osobe, radim isključivo po knjizi, dobro, ponekad se zaigram kao nekad, ali zbilja rijetko, imam primjer drugarice, koju eto potjeraše u prijevremenu mirovinu pedagoške nule, stalno pred očima. Ovog primjera nekadašnjih satova sam se sjetio, jer ga je predsjednica županijskog stručnog vijeća navela kao primjer kako treba raditi i kako je radio njen profesor, koji eto tu sad u dvorani sluša njeno predavanje. Fotke od šeste nadalje su neke od neupotrebljenih u postovima, a koje me podsjećaju na neke berlinske trennutke sad pred novi povratak u Hrvatsku. Najvjerojatnije nećemo žuriti nazad, jer smo pozvani u Frankfurt, tamo ću pak vjerojatno uživati bez interneta, sljedeći post ide kad nažalost budemo ponovo kući u Rijeci. Aha, evo sam konačno po danu snimio televizijski toranj na Alexanderplatzu s naše berlinske terase tako da otprilike možete vidjeti kakav smo pogled imali.

srijeda, 08.08.2018.

Anarhističke kontrademonstracije

Ni ove godine nisam iznevjerio tradiciju sudjelovanja na barem jednim demonstracijama, doduše nenamjerno i u stvari nisam siguran kontra točno čega smo demonstrirali. Naime bio sam na glavnom kolodvoru kad me pritisla mala nužda, nisam imao sitnog pa sam odlučio potražiti besplatni toalet kod stražnjeg ulaza na kolodvor, gdje me iznenadilo nekoliko policijskih kombija i jake snage reda. Nakon što sam obavio svoje odlučio sam ići vidjeti o čemu se radi i nemalo su me iznenadile anarhističke zastave, pa sam se odlučio približiti. Zbilja zanimljiva slika me tamo čekala, ono podne, žestoka vrućina, s jedne strane skupina starijih neonacista, njih dvadesetak, prosjek sigurno preko šezdeset godina, jedan nešto govori preko mikrofona, zastave njemačke i jedna staronjemačka, s druge strane desetak cura 15-17 godina, dva dečka i dvoje starijih, mašu anarhističkim zastavama i fućkalicama i galamom ometaju govornika s druge strane, policija između njih i inače sa svih strana trga spremna za intervenciju, rijetki prolaznici nezainteresirano prolaze. Anarhisti su uvijek bili najmlađa subkultura u Berlinu, al ovako mladu skupinu još nisam sreo, ponosne curice mašu zastavama, spremne da, čujem takav je dogovor, krenu prepriječiti put starim nacistima ako ovi krenu prema centru. Nisu bezazlene, imaju one sprejeve koji znaju biti jako nezgodni ak te iz blizine pošpricaju u oči, a dečku iz ruksaka viri palica. Naravno iako sam se nadao bilo kakvoj frci, ništa od toga, policije je bilo nekoliko puta više od svih njih skupa, poslušao sam malo tog starijeg tipa među anarhisticama koji je isto imao priručni mikrofon, nešto mlađi od mene završava svoj govor, i ne vjerujte nikom iznad tridesete, oni su svi ispranih mozgova, morate se sami izboriti za svoju slobodu, najjači aplauz dobiva od mene. Inače u Berlinu stanujem u kvartu u kojem ulice još nose imena antifašističkih boraca, pretežno komunista, moja je Johna Schehra, tu je i veliki spomenik poznatom funkcioneru i staljinistu Ernstu Thälmanu, skupština je prije par godina donijela odluku da se spomenik ne ruši, ali ni ne održava javnim novcem, ove godine izgleda mnogo urednije nego prošle, u blizini imaju prostore i svadljivi Trockisti koji na demonstracijama napadaju i ljevičare iz etablirane stranke die Linke, snimio sam natpis "Proleteri svih zemalja ujedinite se", i vidio kako unutra žustro igraju stolni nogomet. Svuda bezazlene igrice koje možda još koji put eskaliraju i otmu se kontroli. p.s. Definitivno najpristupačnija i najukusnija hrana nam je kod Vijetnamaca. Sjećam se, još za vrijeme socijalističke Njemačke dok sam uživao u njihovoj stipendiji, Vijetnamci su bili najbrojniji stranci tamo, onda su još živjeli skromno kao i domaći, i nije ih iskvarilo ono, profit po svaku cijenu, riskirat ću generalizaciju, osim Sajgonaca, ali oni su druga priča. Jelo kod njih nije ni izdaleka opravdalo svoju cijenu, iako se odlično reklamiraju i po centralnim su mjestima u gradu.

utorak, 07.08.2018.

Sony centar i berlinska galerija

Prvi ponedjeljak u osmom mjesecu je kod nas uvijek rezerviran za meni osobno najljepši berlinski muzejčić berlinsku galeriju, prenosiva karta taj dan za sve izložbe je 4 eura. Ranijih godina su bile veće gužve, ne znam ima li to veze da su aktualne izložbe u prizemlju isključivo izložbe autorica, a zanimljivo je i da se u muzeju jedva moglo vidjeti kojeg muškarca, što meni naravno nije smetalo. Nije me smetala ni predstava što su u polumraku izvodile dvije mlade lezbijke, al me itekako smetalo što je moj fotić u tom mraku potpuno bespomoćan tako da nećete vidjeti najbolje detalje te bonus predstave jer su fotke neprepoznatljivo mutne. Gore na katu je izvrsna reprezentativna zbirka umjetnosti prošlog stoljeća u Berlinu, koju vidim svake godine dopunjuju ili ja svake godine otkrivam nešto novo. I pred galerijom dok smo Jin i ja čekali drugaricu bilo je opušteno i zanimljivo. Kao što je Grunf primjetio i Berlin si povremeno dopušta seljačiju sličnu Bandićevoj u raznim dijelovima grada, jedino je Potsdamer Platz uvijek reprezentativan i skup i imam dojam da se tamo kreću samo turisti. To je u bivše vrijeme meni bio jedan od dražih dijelova grada, nakon ujedinjenja potpuno su ga srušili, između ostalog najbolju ondašnju pivnicu u kojoj sam bio Stammgast i izgradili sve novo. Najzanimljivije je bilo nadmetanje Sonyja i Mercedesa, tada dvije najmoćnije svjetske kompanije, svaka je gradila svoj centar, priča se da je svaka kompanija odabrala jednog od dvojice tad najskupljih arhitekata i iako je navodno taj što je radio Mercedesove arcade bio nešto poznatiji, nama se barem estetski znatno više sviđa Sony centar. Dan smo jučer završili druženjem na krovu naše zgrade s prekrasnim pogledom na televizijski toranj i Berlin, šteta što nemam aparat koji bi tu ljepotu mogao dokumentirati.

ponedjeljak, 06.08.2018.

Patke i faširke

Evo izgleda da je sezona u punom jeku, blog mi bilježi povijesne minuse po broju posjeta, boravak u Berlinu se bliži kraju, povratak u domovinu između dvije velike proslave, jučer je i tip koji ovdje drži restoran "Adria" u Friedrichstraße stolove i stoljnjake ukockao hrvatskim kockicama, u roku od dva sata sam dvaput prošao pokraj, nikog nije bilo ni unutra ni vani, a to je valjda najprometnija berlinska ulica i sve je usprkos skupoći puno, ponekima ni kockice ni kraljica Hrvata ne mogu pomoći. Ovaj boravak u Berlinu mi je bio gastronomski nešto siromašniji od ranijih, moj favorit i otkriće je bila vijetnamska patka, ukusnija, hrskavija i bolja od pekinških koje sam dosad jeo, a i s ukusnijim prilogom koji se na fotki nažalost ne vidi najbolje. Patku slijede fenomenalne köfte iz Görlitzer Straße, tu svaki put svratimo i svaki put oduševe. Zanimljivo je bilo i u jednom od kineskih restorana, uz očito negodovanje vlasnika naručio sam pečenu piletinu bez dodataka na koje su inače ponosni, htio sam počastiti i svog psa, ispalo je uz neizbježno povrće i bolje nego obično. Od kobasica koje su ovdje s pravom skuplje od mesa trošio sam samo Thüringer Bratwurst. Ovo ljetovanje u Berlinu su obilježile za ovo podneblje i obično ugodnu klimu nenormalne vrućine pa je i golotinje bilo više nego obično, zadnje fotke čuvam na aparatu i neću objavljivati na blogu, samo ove dvije koje nisam sačuvao, budući da na blogu nema gužve nadam se da ga zaobilaze top Hrvatice i blogerice, jer mi je ovdje blog bez nadzora obično do navečer ili čak drugog dana ujutro nakon objave.

nedjelja, 05.08.2018.

Spandau shopping

Ugodan izletnički dan jučer. Tko nas zna zna da nismo od shoppinga, no evo, postaje nam tradicija, jednodnevni izlet autom u outlet izvan grada, koji se nadovezuje na Spandau. Sve vrhunske marke i stvarni popusti do 70 posto. Nama je sam put možda i zanimljiviji, jer proći Berlin autom je vidjeti ga iz drukčije perspektive, posebno kad Matija vozi, Jin gleda kroz prozor, a nas dvoje možemo fotkati, i tu sam ja znatno ljeniji. Berlinska opuštenost vidljiva je i u prometu, naravno da egzibicije kao na fotkama i nisu dopuštene, no oni imaju novaca za eventualno platiti kazne. Odlučili smo usput prije shoppinga ručati, odabrali smo najbolje ocijenjeni talijanski restoran na internetu uz put. Zbilja sve je kao što piše, izuzetno ljubazan gazda, ukusni talijanski specijaliteta, drugarica čak kaže, jedno od najukusnijih jela ikad, još spava, a ja se ne mogu sjetiti, jako poznato jelo, vidite ga na fotki uz pizzu, al ne mogu se sjetiti naziva. Ja imam drugog favorita glede hrane ove godine, al o tome je na čekanju drugi post, tematski hrana i golotinja. Dobra fora je i oko vecea, drugarica je i uslikala, troja su vrata, Herren, za muški, Frauen, za ženski, a na trećima ne piše ništa, al je onaj poznat motiv muškarca koji mokri, naravno da sam i ja pomislio da je pisoar i nasjeo, ta vrata kad se otvore vode na livadu. U outletu sam prošle godine riskirao i kupio na velikoj akciji desigual "zakrpane" traperice, ispale su odlične i nikad među učenicima nisam imao nešto popularnije. Ove godine sam već nabavio dva para no name traperica tako da sam išao ciljano tražiti visoke platnene tenisice, što je na prvu izgledalo nemogućom misijom. Zanimljivo da su opet uz neke nove još skuplje marke izuzetno popularne, adidas, puma i nike tenisice, sad ih uzimaju već ovi malo manje bogati mladi. Mene to nije ni najmanje zanimalo, jer doma imam oldie adidas zbirku, jedne su još iz Amsterdama prije petnaestak godina, kad sam tamo i prestao pušiti. Meni su ove godine otkriće dosad nepoznate Camp David tenisice, svaki par po sebi neobičan, sve na odličnoj akciji, ja sam se dvoumio između dva para, na kraju sam pet do dvadeset izabrao najbolje, u dvadeset dućani tamo zatvaraju. Jako sam zadovoljan, a meni je otkriće i patent sa strane za lakše oblačenje. Na povratku smo stali uz olimpijski stadion, namjera nam je bila fotografirati obližnju Waldbühne, gdje smo prošle godine pozvani na osnivanje novog pokreta, ali nismo išli, s osvjetljene strane je zabrana za pse, a kad smo probali proći kroz mračni park, nadrealno smo naletili na neki neonacistički susret, prepoznali smo ih po parolama koje su galamili, i vratili smo se neobavljena posla, svejedno nam ništa nije moglo dan pokvariti.

subota, 04.08.2018.

Pivski sajam Berlin 2018.

Iako već duže vremena ne pijem ili točnije rečeno, izuzetno rijetko pijem pivo, prošetao sam jučer otvorenim tradicionalnim berlinskim međunarodnim sajmom piva. Prošetao sam tik iza otvaranja tako da još nije bilo baš gužve, niti su bile aktivirane mnoge pozornice s muzikom. Na fotografijama nema mojih najdražih "alt" piva, jer ih nije ni bilo, izgubila su očito tržišno utakmicu, mom najdražem nekadašnjem pivu Uerigeu je mislim rok trajanja u boci tri tjedna, a ovdje neka sa svim konzervansima mislim da mogu trajati godinama. Nema ni kraft piva, iako su dobro predstavljena na ovom sajmu, tu kategoriju nikad nisam pio ni podržavao iako su jaka piva sad izuzetno popularna. Od takozvanih hrvatskih piva prisutno je samo Karlovačko, znači da im dobro ide pod stranom vlašću. Nema ove godine ni previše seksizma s hostesama, primjetio sam još ranijih godina da Erdinger pazi tko će mu točiti pivo, za razliku od npr. naših pivovara. Na štandu sa zadnje fotke sam malo zastao i popričao, tvrde da su oni dokazano najstarija svjetska pivovara. Nevezano sa sajmom, u Berlinu, usprkos formalnoj zabrani, masovno se pije po ulicama, parkovima i prometalima i to najviše iz staklenih boca jer je povratna naknada za njih skoro nikakva i masovno se ostavljaju uz pločnik te ih kupe socijalni slučajevi. Sinoć kasno kad smo se vraćali iz grada tramvajem vrlo su glasne bile članice jedne ženske odbojkaške ekipe, u dresovima i šorcevima. Jedna je između nogu čuvala ni manje ni više nego još neotvoreno bure piva. Drugar me začuđeno pitao, zar neću fotkati. Ne, odgovorio sam, očito su maloljetne pa ne bih smio objaviti na blogu haer zbog popularnih dušebrižnica, s druge strane u ovoj gužvi u tramvaju bi se mogao naći neki zatucani Hrvat ili Poljak i eto problema. Kako sam to rekao iza leđa sam čuo jedan mladi par kako iza mojih leđa o nekim drugim stvarima moralizira, odnosno ogovara nekog trećeg nenazočnog, na čistom srpskom jeziku.

petak, 03.08.2018.

Mauerpark, Gropius Bau, trava, beton

U legendarnom Mauerparku, parku kod nekadašnjeg zida, nedjeljom se na dijelu otvorenog prostora odvija najveći berlinski sajam ili buvlja pijaca, na drugom se na više pozornica odvija živa svirka, uglavnom veliki muving, koji mene više baš i ne privlači, kao ni gužva, ali mi je zanimljiv profil uglavnom mlađih posjetiteljki i posjetitelja, kao i starih hipika koje eto nisam fotografirao, ne uklapaju mi se u koncepciju bloga. Mjesto je udaljeno par tramvajskih stanica od mene, pa se Jin i ja nedjeljom prijepodne uputimo tamo i sjedimo, prvo na travi naspram tramvajske stanice, zatim na suprotnom travnjaku preko puta, ovisno o kretanju sunca. Istina prvo posjetimo štand jednog freaka s vojničkom odjećom, kod kojeg sam svojevremeno kupio najbolju svoju jaknu ikad. Svidjela mi se na prvu, legla odmah na mene, istaknuta cijena 10 eura bila mi prihvatljiva, no u momentu sam najednom mjestu vidio sitni, praktično nevidljivi zarezić i pitao tipa što je ovo, misleći da je možda neka fleka, on je pogledao, odmahnuo rukom i rekao 7 eura, ja sam platio novu cijenu, nije bila fleka, jaknu i danas ujesen nosim, nitko ne primjećuje taj detalj. Podijelimo i jedan Thüringer Rostbratwurst za dobar dan nas dvojica, i to je sve od našeg šopinga, ove godine mi se svidjela jedna plava jakna, al s prišivenom njemačkom zastavom i činom, odveć militaristički iako kvalitetno i pet ojrića samo, manji broj isti model je kupila simpatična mlada Koreanka, fotka mi nije uspjela. Idemo i u muzeje, Gropius Bau je izborom autora uvijek aktualan i u vrhu, e tu drugaricu Jin i ja čekamo na stepenicama ispred ulaza oko dva sata otprilike, ja fotografiram, pomalo i komuniciram s posjetiteljkama, te testiram novu pljosku koju sam dobio na dar. Tako mi jučer reče tip uz osmijeh, kaže mi supruga, ne zna jel joj zabavnija Vaša pljoska ili Vaš pas, ipak daje prednost psu, valjda engleski humor, ja sam odmah dodao, da, samo sam ja isprazan i neatraktivan što oni kao nisu razumjeli. Zahvaljujući Jinu blizu mene su jučer sjedale zanimljive posjetiteljke, ova s treće fotke odozgo, kad joj se konačno pojavio tip kojeg je čekala, a tip je već na prvi pogled cooler i opaka faca, se ulazeći u zgradu osvrnula i mahnula obojici. Ja jučer, za razliku od ranijih godina, nisam ulazio na izložbu na drugaricinu kartu, što se ovdje očito tolerira iako nije po pravilima. Naime oduševljeno mi je pričala o svemu, shvatio sam da je izložba dijelom interaktivnog karaktera, da ima i puštanja raznih mirisa i sličnih atrakcija te da asistentice komuniciraju s tobom, sve čemu jučer nisam bio sklon. Inače zvijezda jučer glavne izložbe je Philippe Parreno za kojeg sam čuo, osluškujući jedan razgovor, da je danas značajna faca u umjetničkim krugovima. Ma sve pet, jedino jutros nakon toliko vremena ponovo osjećam onaj nesretni zub.

četvrtak, 02.08.2018.

Berlin Hauptbahnhof

Oduvijek sam volio kolodvore, dok sam bio mlađi redovito sam se vozio vlakovima, dok nam sistematski nisu uništili željeznicu. Berlin je u podijeljenoj Njemačkoj imao dva kolodvora nešto značajnija od ostalih, sa svake strane granice po jednog. U socijalističkoj Njemačkoj dominirao je i tradicionalno i povijesno najvažniji Alexanderplatz, opisan još u poznatom Döblinovom romanu, u kapitalističkoj Njemačkoj je sve bilo neobično nelogično, beznačajni Bonn je proglašen glavnim gradom, a prilično nevažan Lehrter kolodvor glavnim berlinskim kolodvorom. Naravno u tom dijelu Njemačke je dominirao već i po romanu čuveni kolodvor Zoo, preko kojeg su išle sve važne međunarodne linije, i moj prvi dolazak vlakom u taj dio Njemačke završio je na njemu, sjećam se uzvišenosti trenutka kad sam izašao na njegu i na legendarnom mjestu popio prvo pivo. Nakon priključenja istočnog dijela u jedinstvenu Njemačku i nakon što je Berlin logično ponovo postao glavnim gradom, postao je politički problem koji će kolodvor biti kategoriziran kao glavni. Na mjestu Lehrter kolodvora je sagrađen novi koji je nakon niza polemika na kraju nazvan glavnim kolodvorom, Hauptbahnhofom. Skoro svi iz mog društva taj kolodvor smatraju ružnim, kao i npr. kupolu Reichstaga, mene pak takve građevine, takav je i Pompidou centar u Parizu, na prvi pogled odbiju, onda razmišljam o drskosti arhitekta i onih koji su tako nešto dopustili, na kraju se to pretvori u fascinaciju, odjednom vidim toliko pozitivnih stvari i elemenata i svide mi se bez ikakvih daljnih rezervi. Imao sam i prošle godine jedan post o glavnom kolodvoru, nemam pojma na što sam bacio težište, ali neka i ovog. p.s. Meni u Berlinu blog služi i kao skladište fotografija, jer ne radim na svom kompjutoru, a fotografije nakon prebacivanja na komp uništavam na aparatu, tako da možemo očekivati zadnje dane i postove, koje fotografije neće potpuno tematski pratiti.

srijeda, 01.08.2018.

Charite i smrt

Stjecajem okolnosti put me jučer vodio u krug valjda najvećeg berlinskog bolničkog kompleksa Charite. Izuzetno velik prostor, dojmljiva arhitektura, zanimljivo sve sam prošao s psom, nitko nigdje ništa nije rekao, velika tišina, čekao sam prijatelja. Prije polaska zatekla me vijest iz domovine o smrti bivše itekako angažirane blogerice Lobotomye, osnivačice već kultnog Kult portala Mihele Hadrian, naše Mihe, prerađivao sam je pri obilasku bolnice, nije baš išlo. Na blogu haer je pisala i vodila žestoke ratove kad je ovdje bilo burno, gužvovito, zanimljivo, bez dlake na jeziku se suprotstavljala isto tako vrhunskim blogericima, pamtim jedan okršaj s Bugenvilijom. To je bilo vrijeme kad sam se ja jednom subotom u mjesecu u Zagrebu upoznavao nakon sindikalnog sastanka s najboljim blogericama, došao je prirodno red i na nju. Prvo me iznenadilo da je tako oštra i iskričava polemičarka niska rastom. Duhovitost me nije iznenadila, spomenula je otprilike kako je ljudima s ukusom postalo naporno prilagođavati se duhu selendre koji se tad počeo nametati u Zagrebu. Žestoko me kritizirala jer sam tih dana blokirao par ljudi koji su u polemici bili na suprotnoj strani od naše, odblokirao sam sve vrativši se u Rijeku, inače nikad, baš nikad, što djeluje čudno jer smo imali jasne razdjelnice, pogotovo kad sam se ja pridružio piratskoj stranci, nije javno istupila kontra mene, a pri formiranju tima Kult portala posredovao sam oko suradnje par bivših vrhunskih blogerica, te za rubriku o kućnim ljubimcima napisao uz fotku par riječi o Jinu, no velike stvari kao stvaranje uticajnog portala nisu me zanimale. Poveznica između nas dvoje je bila njezina mlada više nego prijateljica, blogerica s kojom sam se najviše družio, pikulica Daniela, od koje sam i saznao tužnu vijest. Zbogom i mirno putuj draga Mihe! Još jedna digresija oko bolnice, nevjerojatno mi je da je u zgradi s najljepšim pogledom smješten bolnički muzej, pogledom na rijeku i glavni berlinski kolodvor, to bi bio veličanstveni kraj, promatrajući rijeku i vlakove koji odlaze.