Prirodno je bilo da ću boraveći u Frankfurtu posjetiti i muzej Janka Raščupanka, jer sam znao da će se u njemu uz druge svjetske prijevode nalaziti i moj hrvatski te poznate dječje slikovnice. Našli smo ga i ne možete zamisliti iznenađenje i šok, kad sam našao uz naslovnicu svoje slikovnice podatak, da je slikovnicu na hrvatski prevela ili žena ili kći hrvatskog izdavača. Drugarica je odmah išla intervenirati vidjevši kancelariju šefa muzeja, a Jin i ja smo produžili dalje. Nakon pet minuta su me zvali da gospodin želi samnom razgovarati, našao je u spremištu slikovnicu, uvjerio se da govorimo istinu i odmah se ispričao.
Sve si je zapisao, muzej se zbog neodgovarajuće lokacije seli iduću godinu u stari grad i sve će biti ispravljeno, te me zamolio, kad sam već tu, na razgovor o hrvatskom prijevodu, zanimaju ga sve pojedinosti i kako je uopće došlo do ideje za prevođenje na hrvatski. Mene je pak zanimalo kako je uopće moglo doći do takve greške i brzo smo kroz razgovor to otkrili. Naime ja sam bio uvjeren da je primjerak koji su oni imali bio vlasništvo župnika iz Rijeci prijateljskog grada Neussa, kojeg sam mu ja poklonio vodeći grupu riječkih gimnazijalaca ratne 1993. u sedmodnevni posjet gradu Neussu, a on mi odmah rekao da ne želi ništa posjedovati, nego će knjigu proslijediti svjetskom muzeju u Frankfurtu, što se meni naravno svidjelo kao ideja. Međutim uspostavilo se da su u to vrijeme postojala dva muzeja, jedan dr. Heinricha Hoffmanna, autora knjige i drugi Janka Raščupanka, koji su se poslije ujedinili i mi smo imali u ruci primjerak koji je pripadao prvom, darovan od jedne švicarske obitelji, koji su valjda direktno kontaktirali izdavača za potrebne podatke. Izdavač je inače bio soboslikar sa srednjom školom, koji je u ono ratno vrijeme, kako se to tad radilo, jeftino kupio tada veliku izdavačku kuću Otokar Keršovani, koji su pak imali prava na prevođenje te slikovnice, što je ovaj zdravorazumski shvatio kao veliku šansu za zaradu, na kraju je i uspio, jer je cjelokupno izdanje rasprodano.
Razgovarali smo oko sat vremena o pikanterijama vezanim uz prijevod, on je sve pažljivo bilježio, u jednom momentu sam bio izuzetno živčan zbog manjkavosti svog njemačkog, naime htio sam se pohvaliti zašto sam Philippa prekrstio u Paška, objasnio sam da je Paško staro prilično zaboravljeno hrvatsko ime (u slikovnici Paško Nestaško), klimao je glavom smiješeći se, međutim tad je došlo do problema. Korijen imena Paško, kao i originalnog Philippa, potiče od riječi "paž", al ajde sad ti prevedi jebenog paža na njemački.
On mi je pak pričao kako je slikovnica zloupotrebljavana u ratnomobilizacijske svrhe, kako je u Njemačkoj prodaja cigareta HB naglo porasla, nakon što su kupili prava za reklamu putem Raščupanka itd.. Razmijenili smo e-mail adrese i ostat ćemo u vezi, te će mi javiti kad sve bude popravljeno i na svom mjestu.
p.s.
Kad sam završio post stigle su mi drugaričine fotke pa ih eto dodajem, naravno da su bolje od mojih:



p.p.s.
I početak razgovora je snimljen :D