Nachtfresser

utorak, 31.07.2018.

East Side Gallery

Jure dani, vrijeme leti. Fotografija imam za deset postova, fotografije koje sve brišem s aparata nakon što ih pohranim na nesvoj komp. Za blog pretežno biram ne najzanimljivije lokacije, nego lokacije koje nemam u arhivi ranijih ljeta. East Side Gallery prvi put posjećujem iako sam iks puta boravio u Berlinu, Matija, naš novi sustanar je predložio lokaciju za zajednički izlazak i prihvaćeno je. Berlin je od kraja drugog svjetskog rata podijeljen grad u četiri sektora zemalja pobjednica, ruski sektor se poslije proglasio dijelom socijalističke Njemačke (DDR), druga tri su postala dijelom takozvanog slobodnog svijeta ili zapadne kapitalističke Njemačke. Zid su počeli 1961. graditi s istočne socijalističke strane, tvrdi se iz zapadnih izvora da bi se spriječilo nekontrolirano bježanje stanovništva na zapadnu stranu, no vjerojatno je odluci prethodila pogrešna procjena o mogućnosti potpunog okruženja i iscrpljivanja zapadnog dijela grada. Zapad je pak zračnim mostom i izgradnjom autoputnog koridora kroz socijalističku Njemačku izgradio najmoćniji grad u tom dijelu Europe. Sa zapadne strane su umjetnici od zida napravili atrakciju, dok su s istočne bili samo naoružani stražari i bodljikava žica. Nakon pada zida 1989. godine realizirana je ideja prethodno već udruženih umjetničkih udruženja iz oba dijela Njemačke, te su pozvali umjetnike iz cijelog svijeta za oslikavanje najdužeg očuvanog dijela zida s istočne strane i tako je nastala najduža galerija na otvorenom s preko sto radova od kojih je svakako najpoznatiji čuveni bratski poljubac dvojice državnih poglavara. Galerija je nazvana East Side Gallery, zbog procijenjene vrijednosti radova proglašena je kulturnom baštinom te 2000. prvi put blago rastaurirana. Kad je krenula druga restauracija 2008. dio umjetnika se pobunio, neki su čak uništili svoja djela uz pomoć učenika, a dio je je i obeštećen zbog restauracijskih zahvata., tako da sad zbunjuju neka galerijska mjesta. Meni je ipak čudno da je ovo postalo jedna od glavnih berlinskih turističkih atrakcija, valjda u glavama ljudi zidovi zauzimaju vrlo važna mjesta.

ponedjeljak, 30.07.2018.

Hrvatica u Berlinu

Imao sam, kažem sad na svoju sramotu, samo jedno bolovanje u svom radnom vijeku, i to nakon loma ramena na rođendanskoj fešti. Velika većina zaposlenika je puno pametnija i svako malo koriste tu mogućnost bijega. Imao sam tada i sreću, zamjenjivala me odlična mlada profesorica koju sam sam odabrao. Dogodilo se da su učenici, kad sam se vratio, čak imali u prosjeku i pomalo bolje ocjene nego kod mene, što sam do tad smatrao nemogućim. Poslije sam visio na poslu, znamo u kakvoj državi živimo, i usput tražio posao u Berlinu. Bilo je, i to posebno u nastavi s izbjeglicama, ali je još uvijek bila prevelika papirologija za moje živce, ukazali smo kolegici na prednosti posla i ona je otišla u Berlin. Prošlo je već dosta godina i sad čak razmišlja o mogućnosti prelaska na jednu gimnaziju, radom ovdje je jako zadovoljna, s druge strane je tamo veća plaća jer su gimnazije pod ministarstvom obrazovanja. Posao joj je sve samo ne dosadan, ima učenike iz cijelog svijeta, integracijska škola u kojoj su svi nenijemci. Problem u zadnje vrijeme je da mladi židovi dobivaju batine od mladih arapa koji su sad u većini, čak je navodno poznati modni kreator Lagerfeld napisao zbog takvih stvari otvoreno pismo Angeli Merkel, o kojem se dosta tamo priča. Poznata pojava, da oni koji su trpili nasilje u povoljnijoj poziciji za njih sami postaju nasilnici. Kaže, zanimljivo je da se arapi smatraju civilizacijski i moralno nadmoćnima, a tako često se ponašaju i vulgarno i barbarski. Predavači poput nje ih podučavaju da moraju prihvatiti toleranciju uz uvažavanje različitosti društva koje ih je prihvatilo, ona ne dopušta nikakvo omalovažanje europskih vrijednosti. Kolektiv joj je odličan i druže se više nego formalno. Od učenika nekako najtopliji odnos na kraju ima s afrikancima francuskog govornog područja, prihvatili su je kao svoju jer u slobodno vrijeme zna s njima popričati na francuskom, jeziku uz koji su odrasli (ona je profesorica njemačkog i francuskog jezika). Zanimljivo da i ona trči, kaže tko bi odolio uz sve ove parkove i šume. Meni se kvart u kojem živi Spandau nikad nije sviđao, sad mi je još odbojniji jer se na ulici prečesto čuju srpski i hrvatski jezik, posebno kod muškaraca koji piju pivo po parkovima. Kaže da je istina, da ima puno i jednih i drugih, ali ne u starom gradu gdje obično odlazi na kavu i kolače. Iako mlada, u godinama za život punim plućima, štedi za stan ili kuću, najvjerojatnije u Dalmaciji. Berlin je divan, ne bi ga sad nizašto mijenjala, ali... p.s. Pridružio nam se na dva tjedna u komotnom berlinskom stanu i riječki prijatelj, koji je odmah uskočio u hrvatsko druženje.

nedjelja, 29.07.2018.

Dvije fotografske izložbe u Berlinu

Nedjelja je, blog se ne čita, pogotovo oni koji brzo izlete s naslovne liste novih postova, tako da post možemo mirno posvetiti umjetnosti, odnosno fotografiji, kategorijama u kojima mi osim vjernih gostiju dolaze i neki ciljani. Kratko ću se osvrnuti na dvije aktualne fotografske izložbe. "Camera work" se već etablirala kao prestižna fotografska galerija, ovaj put s izložbom zahtjevnog naslova "Made in Berlin" s izborom berlinskih fotografija domaćih poznatih fotografija, te stranaca koji su neko vrijeme boravili u Berlinu i fotografirali ili je Berlin grad njihovog izbora. Izložba je izuzetno zanimljiva i većina od vas bi sigurno napravila drugi izbor fotografija za blog, meni su npr. otpale fotke s Bowijem, Jaggerom, Hagen i Waitsom, navodim prve koje mi padaju na pamet. Najzanimiljivija mi je pak ovdje valjda četvrta, rekonstruirani kolaž iz Berlina tridesetih prošlog stoljeća, kad je u višim slojevima vladao blud i razvrat, odlično mada blago opisan u filmu "Cabaret", koji se inače i ovo ljeto ponovo izvodi kao kazališna predstava, očito ponovo aktualna. Tako je bilo i u Iranu svojevremeno, kažu malo manje domišljato u Hrvatskoj i Srbiji devedesetih, propagira se ćudoređe, dok viši slojevi orgijaju, a raja iživljava najniže strasti po stadionima i ulicama te ginući na ratnim linijama. Druga fotografska izložba koju sam posjetio privukla me svojom tematikom, radi se o izložbi aktova Bernda Rietdorffa, u Friedrichshainu, dijelu Belina u kojima dominiraju umjetnici i alternativa svake vrste, a dvije vodeće stranke nikad nisu pobijedile na izborima, već nekoliko navrata su načelnici Zeleni. Prvo te izvana hrabre, uđite i pogledajte, besplatno je. Lijepa mala galerijica, poput riječke galerije Principij. Obilazim izložbu, usput malo fotkam, vidim da me promatraju dvoje koji sjede, meni nebitno, začudo, iako sam bio skeptičan, uglavnom mi se sviđa. Pita me žena kad sam išao prema izlazu kako mi se svidjelo, klimam glavom, pita što mi se svidjelo, ja kažem, teško je napraviti dobar akt, ovdje je uspjelo na više fotki, a i fotograf snima iz zanimljivih kuteva. U razgovor upada i muškarac, veli, i Vi fotografirate iz zanimljivih kuteva, pitaju me jesam li možda skupljač, velim, ne bloger, žena nas upoznaje, to je fotograf glavom i bradom. Lijepo se napričasmo, napisao sam na zahtjev i adresu bloga, kaže Bernd parafrazirajući Helmuta Newtona, naravno da ima neuspjelih fotografija, ali bitno je da su viđene. Hoće li se publici svidjeti ili ne u suštini mi je svejedno. Ne dopušta mi ruganje svom fotiću, kaže on ima trenutno konačno relativno dobar fotoaparat, al to je posve nebitno u toj priči. Poziva me na kraju na otvaranje valjda skupne izložbe idući petak, žena dodaje, tu se uvijek dobro pojede i popije, smijemo se,daje mi na kraju podsjetnicu, ne, on obično ne dežura na svojim izložbama.

subota, 28.07.2018.

Berlinska prometala

U Berlinu je gradski prijevoz izuzetno dobro organiziran, vjerojatno kao nigdje u svijetu, česte su usporedbe s Londonom, naravno na štetu ovog drugog. To je inače i najveća novčana stavka u troškovima berlinskog ljetovanja, skupna mjesečna karta za sve prometala, vrijedi od dana kupnje, iznosi sad već 81 euro s tim da ne glasi na ime i prenosiva je, vikendom na nju mogu još dvoje s tobom, pas može uvijek kao i bicikl, te ima još povlastica. Drugarica i drugi iz mog društva kupuju isto mjesečnu 10 Uhr Ticket koja vrijedi od 10 ujutro do druge zore i iznosi 59 eura mjesečno, ako se dobro sjećam, čini mi se da je bila okrugla svota kad sam plaćao. Vrste prijevoza su S-Bahn, gradska željeznica, najpraktičnija, brza i najbolje organizirana, U-Bahn, podzemna željeznica, isto tako brza, Straßenbahn ili Tram, naravno tramvaj, najugodniji, na ovoj relaciji prema glavnom kolodvoru kojom se često vozim potpuno klimatiziran, tako da je u ove vruće dane dobar i za rahladiti se, tramvaji voze uglavnom po dijelovima bivše socijalističke njemačke, zapadnjaci su ih svojevremeno odbacili kao spore, a sad su vrlo popularni i širili bi mrežu, al se članovi građanskih inicijativa uglavnom odupiru da tramvaj ide baš kroz njihove ulice. Tu su još naravno i busevi, dosta ih je i na kat, ove godine sam stekao dojam da se ljudi više baš i ne otimaju za prva mjesta na katu gore i pogled. Može se unutar grada koristiti i regionalna željeznica, al to se baš i ne prakticira zbog stvaranja nepotrebnih gužvi, evo nama je danas, idemo u jedan posjet u Spandau to najbrža opcija, al je nećemo koristiti. Dominira Ring (prsten) sustav gradskog prometa, koji praktično onemogućava da se itko u ovom gradu veličine Hrvatske izgubi. Gradska željeznica zaokružuje u obliku prstena cijelo gradsko područje i vlakovi stalno prometuju po prstenu u dva Ring pravca. Velika većina stanica na Ringu je blisko povezana s pripadajućim im bližim djelovima grada koji nisu na ringu, npr. Alexanderplatzom, kolodvorom Zoo, glavnim kolodvorom, Potsdamer Platzom, trgovačkom mekom, Brandenburškim vratima... Volim reći da je se u Berlinu teže izgubiti nego u Rijeci, samo kad se shvati dva tri principa odlično smišljenog sustava. Inače sve je bolje od vožnje autom, sad je prijedlog da se brzina na područje grada ograniči na 30 km na sat, al to uopće nije nužno, jer u centru i ne ide to brže. p.s. Na prvoj slici je na tramvajskoj stanici na Alexander Platzu jedan autentični nacist, ovdje se baš ne vide obilježja. Zanimljivo je da se godinama nisu osim u velikim grupama usuđivali približiti glavnoj stanici nekad socijalističkog dijela Njemačke, tu su dominirali pankeri s psima, vjerojatno bi se i na mom blogu moglo naći fotki iz tog doba, ne znam više što je i u kom razdoblju od fotki preživjelo, nekoliko puta su izmlatili skinse, dok ih nije jedna od bivših socijaldemokratskih vladi dugom i upornom policijskom akcijom nije protjerala. Zadnja vlada se pak očito obračunala s fake prosjakinjama iz istočnih zemalja, koje su godinama zloupotrebljavajući malu djecu, presretale i terorizirale turiste.

petak, 27.07.2018.

Ležernost Berlinčanki

Jedan od razloga zašto volimo Berlin je klima, prošlog ljeta me vijest o smrti mladog kolege u Rijeci kao indirektna posljedica vrućine, zatekla kad sam se u jakni vraćao iz šetnje s Jinom. Međutim ove godine se nešto poremetilo i ovdje je toplo kao nikad, doduše nisu to one vlažnoljepljive riječke vrućine, ovdje ne režu drveće i uvijek ima vjetrića i može se i po danu hodati bez pretjeranog znojenja. Već sam pisao da Berlin nije Njemačka i kako ovdje zbilja vlada nestvarna opuštenost, u tom šarenilu skoro da nitko nikog ne zarezuje. Sinoć smo baš bili iznenađeni s pretjeranom opuštenošću, kasno smo se vraćali kroz park s dosta mračnijih dijelova i susreli smo tri ono zbilja mlađe djevojčice, svaka oko desetak godina, kod nas s pravom nezamislivo. Nezamislive su i ovdašnje velegradske scene, sunčanja svugdje gdje zelenila ima, u kupaćim kostimima, donjem rublju ili bez ičega i još nijednom nisam primjetio da je itko ikom išta dobacio, pamtim jedino tri očito turska dječačića, što su se na Halenseeu namjestila prošle godine baš kod mjesta gdje su uglavnom golaći ulazili u vodu i indiskretno se došaptavali i kikotali, oni naravno u majicama i dugim hlačama, nakon desetak minuta neki tip im je prišao, nešto došapnuo i otišli su. Jučer sam imao zanimljiv doživljaj s djevojkom s donje slike. Ušli smo na početnoj stanici podzemne u pun vagon i stali uz vrata. Spiker je najavio polazak, vrata su se počela zatvarati i u tom trenutku je dojurio i uskočio mladić u odijelu i s aktovkom. Nas dvoje smo svatko sa svoje stana uhvatili vrata, no svejedno nije cijeli prošao, a vrata su se nemilosrdno stiskala, dok se i mudrac nije sjetio da ih i on malo odgurne i upadne unutra. Brzo se ugurao unutra među ljude, što dalje od njih. Kako smo se dalje vozili djevojka bi stalno na smjenu, prvo ozbiljno lice, zatim osmijeh, i to izuzetno sladak, očito se podsjećala kako je ipak smješno djelovao taj zaglavljeni sređeni lik, a možda je situaciju povezala i likom Kafke na mojoj majici, koja joj je očito bila zanimljiva. E onda nam je suđena bila nova scena. Malo se smanjila gužva, pa sam je odlučio snimiti kad vidim da krene izlaziti, po mogućnosti nasmiješenu. Kad je krenula uperio sam odozdo fotić želeći je uloviti cijelu, no zadnji moment sam vidio niskog nabildanog tipa kak juri i nešto galami, pazite, on vas snima...Propala mi fotka što je trebala biti najbolja, bezizražajno sam ga pogledao u trenu, baš kad se djevojka okrenula već s perona i jasno mu odrešito rekla, to u svakom slučaju nije Vaš problem. Okrenuo sam mu leđa, a on je zbunjeno produžio dalje. p.s. Kasnim tri minute s postom, blogove vam posjetim tijekom dana ili navečer...

četvrtak, 26.07.2018.

Kurve, umjetnici, probisvijeti

Drugarica našla zanimljivu galeriju, poznata joj adresa, al nije stoposto sigurna. Ja kažem, to je kod one ulice gdje su kurve. Poredaju se navečer, svaka na pravilnom razmaku jedna od druge s obje strane ceste, uglavnom u minicama i čizmama, žestoko našminkane, ispeglanih lica i težina po europskom standardu, tolerirane, skupe i relativno zaštićene. Taj kvart Hackescher Markt je poznat po tkz. alternativnim galerijicama, posebnom štihu, uskim prolazima, zidovima oslikanih grafitima, malim romantičnim kafićima neformalnog tipa, svi su cool i tako to, tu su naravno i kina. Sve vrvi od turista i to natprosječno zanimljivih, jedino me smeta njihova pretjerana uporaba bliceva i nekako me čudi da je unutar tog sklopa i berlinski muzej Anne Frank, ulaz je vidljiv uz grafit na jednoj fotografiji. Te večernje kurve sam samo jednom davno obišao, znam s portala da su još tamo. Meni su mnogo zanimljivije uvijek proganjane i uvijek prisutne s ugla potsdamerice i kurfirstenice, izađe se direktno na stanici podzemne Kurfürstenstrasse. Taj ugao je povijesno poznat jer se tu prostituirala legendarna Christiane F., mnogo češće nego na kolodvoru Zoo, cure su pak sve potpuno različite, a okolo su najjeftiniji dućani poput Woolwortha i "Sve po 1 euro", ja sam si baš uzeo jedne priručne rezervne očale za čitanje. Inače osim kvaziumjetnosti naravno Berlin je i središte vrhunskih muzeja, al su ulaznice nažalost uglavnom preskupe za naše standarde, ja sam posjetio fotografsku izložbu "Made in Berlin", možda dođe na red za post, vrhunska iako besplatna.

srijeda, 25.07.2018.

Uz Brechta i rijeku Spree

Jedno od mojih omiljenih berlinskih svratišta, i to rano ujutro kad rijekom Spree nisu još počeli ploviti turistički brodovi, te nema uobičajene vreve u šminkerskim restoranima sa stolovima tik uz rijeku, je trg Bertolta Brechta uz Berliner Ensemble, kazalište koje je bilo najuspješnije u vrijeme kad ga je on vodio. Inače kazalište nažalost ljeti ne radi, samo po potrebi organizira vođenja unutar zgrade, još itekako živ Brechtov suvremenik Werner Riemann. Svi posjetitelji Berlina, a pogotovo ljubitelji kazališta, bi ta vođenja trebali ukomponirati u svoj plan, Riemann vodi paralelno na engleskom i ako je potreba, kao s nama, njemačkom, te razumije i slavenske izraze, u jednom momentu sam se uvjerio. Mi smo dva puta već bili na vođenjima, drugi put smo Riemanna neuobičajeno čekali, cijela nestrpljiva grupa, a on je eto vidjevši Jina, išao tražiti keksiće za pse, koje je imao, al se nije mogao odmah sjetiti, gdje ih je spremio. Riemann je odličan i imitator, izvrsno nam je dočarao raspravu Brechta i njegove treće žene i životne saputnice Helene Weigel, ona je, što me iznenadilo, imala muškiji glas, a Brecht malo piskav, po životopisu koji smo učili na fakultetu on mi je djelovao kao muškarčina u svakom pogledu. Pogotovo mi je to mišljenje osnažio detalj da se u njegovom kazalištu, kako sam od Riemanna doznao, ipak samo u jednom dijelu, smjelo pušiti i piti, oboje su Weigelica i Brecht obilno konzumirali u svojoj loži. Kao kazališni inovator se Brecht proslavio Verfremdung efektom (V-efekt), ima mnogo kod nas, po meni redom pogrešnih prijevoda, predlažem efekt potuđenja, naime Brecht postavlja riječi/stvari u njima strani/tuđi kontekst i tako tjera na razmišljanje, npr. u poznatoj drami "Majka Hrabrost" njegova junakinja užasnuto viče "Izbio je mir", mijenja poznatu frazu "izbio je rat", jer junakinji, kao ni mnogima činjenica mira ne odgovara, oni žive od rata. Mnogi kritiziraju Brechtovu političku angažiranost, kratko je bio uvjetno rečeno anarhist, da bi se poslije kretao uglavnom u komunističkim krugovima. Kad je bježao od nacista zatražio je azil u SAD-u što je sve iznenadilo, jer su mislili da je komunist, no on je azil dobio dokazavši da nikad nije bio član njemačke komunističke partije. Poslije rata su se zemlje njemačkog govornog područja otimale za njega, dobio je i austrijsko državljanjstvo, al su se Weigelica (saznali smo i detalj da ju je u javnosti uvijek oslovljavao prezimenom) i on napokon skrasili u DDR-u. Sporna je i njegova uloga u gušenju velike radničke pobune u socijalističkoj Njemačkoj, on je naime odmah podržao vlast, podržavajući istovremeno dio zahtjeva radnika, povod demonstracija je bilo povećanje norme uz istu plaću. S današnjeg gledišta razumijem Brechta, među demonstrantima je sigurno bilo i nacističkih provokatora, kao i plaćenika Zapada, uostalom on je vlast upozorio napisanom pjesmom s poantom otprilike, ako se ne promijenite, preostat će vam jedino sljedeće: promijeniti/naći neki drugi narod za vladanje. I za kraj, danas imam puno vremena i zloupotrijebit ću ga, dvije fotografije Alexanderplatza u razmaku desetak godina, baš kad sam i ja uživao svoje dvije tamošnje stipendije. Današnja propaganda tvrdi kako je onda sve jadno izgledalo, e pakad dođete u Berlin usporedite ove fotke s Alexanderplatzom kako danas izgleda, po meni su ga strašno poružnili, jedino skuplji auti kruže okolo. p.s. Oko vrata spomeniku netko je objesio isprintanu Brechtovu pjesmu "Teško vrijeme za liriku", tko zna je li još tamo :D

utorak, 24.07.2018.

Sajgon, kapije i berlinske livade

Danas ću ipak za razliku od jučer nastaviti s malo ležernijim postom, spojiti par različitih tema, jer ipak sam po cijeli dan uglavnom na ulici, a ne da mi se previše toga selektirati i izbacivati. Nije prvi put da smo jeli u vijetnamskom restoranu, ali ovo je prvi put u naglašeno sajgonskom, inače šarenilom boja na terasi, koje sam izbjegavao fotkati, vjerojatno jednom od najkičerskije uređenih u gradu. Jelo je bilo izuzetno ukusno, piletina i junetina, međutim nismo dobili očekivanu rižu ili neki drugi prilog, a na jelovniku nisu prilozi posebno označeni, uvijek nešto kvari inače dobar dojam. Brandenburška vrata mi kao takva odavno nisu posebno zanimljiva, ali sam primjetio da mi tamo uvijek ujutro fotografije ispadaju prilično bistro, i zanimljivo, u koje god jutarnje doba dođem, a dođem čekajući otvaranje dućana, tamo se uvijek uslikavaju neke simpatične kosooke cure, tako je bilo i prošle godine, valjda spadaju u obavezne berlinske turističke suvenire. Rijetko gdje čitam o poslovičnoj berlinskoj ležernosti, izraženoj i po zelenim površinama. I tu je jedna od razdjelnica što Berlin odvaja od ostatka Njemačke. A sad idem dalje, vrijeme je ovdje dragocjeno, jedna stvar me naljutila, al to je kapitalizam, meni izuzetno odbojan lanac supermarketa Rewe je valjda kupio i s tržišta eliminirao Real i Kaisers, navikao sam u Realu kupiti izuzetno povoljno punjive baterije i pića, nema više, a nema ni u većini mojih još živih Edeka, osim nekih no name marki.

ponedjeljak, 23.07.2018.

Djevojčica iza žice

Fotografija bih već imao za najmanje pet postova, no jučer se neočekivano nametnuo šesti. Naime ujutro smo jurili na jazz koncert u vrtu unutar sklopa židovskog muzeja, ali strogu sigurnosnu kontrolu je prošla samo drugarica, Jin je zaustavljen kao potencijalna opasnost, a ja sam se solidarizirao s njim. Koncert smo slušali nas dvojica malo izvana, dobar je bio, drugarica je nešto i snimila. Onda se dogodilo nešto nevjerojatno, otkrili smo u neposrednoj blizini veliki kontejnerski kompleks za privremen smještaj izbjeglica, do uglavnom odluke o udaljavanju, s žičanom ogradom uz ulicu koja vodi do berlinske galerije suvremene umjetnosti, tu su naravno i naoružani stražari, a i sveprisutna upozorenja o video nadzoru, naravno nitko normalan ni ne pokušava fotografirati, negdje iz daljine unutra čula se udaljena galama djece koja valjda imaju igralište negdje između svih tih kontejnera. Na dva mjesta sam primjetio bradate muškarce koji sjede ispred svog kontejnera, nigdje žene, mada se na dosta mjesta sušilo rublje, iako mora biti toplo, očito se tu ne izlazi. Onda je uslijedio nadrealni prizor, na najudaljenijem dijelu izbjegličkog kompleksa, skroz prema već spomenutom muzeju stajala je tik uz ogradu usamljena djevojčica, potpuno odsutna u svom svijetu. Nisam je mogao ni direktno pogledati, samo sam rutinski usmjerio fotić u tom smjeru, meni prestrašna scena. Zapanjila me i asocijacija koja mi je došla u nešto kasnije u glavu, podsjetilo me na anegdotu o poznatom misliocu Nietzscheu, koji je, kad su ga doveli u bordel, jednostavno automatski krenuo prema klaviru u kutu, nije spadao tamo, kao ni djevojčica ovdje.

nedjelja, 22.07.2018.

Ponovo na Alexanderplatzu

Svašta bih vam ja pisao o Alexu, ali nemam vremena, već me se požuruje na jutarnji jazz. Uglavnom odmah prvo jutro Jin me nepogrešivo odvukao do tramvaja i naravno, pravac Alexanderplatz. Inače pisao sam već ranijih godina, psi imaju besplatno u sva prometala i dućane, zasad sam primjetio da samo Decathlon ima zabranu i naravno, ignoriramo ga u našim obilascima. Uglavnom odmah smo napravili selfie kod fontane koja se ponovo primjećuje, naime prošli gradonačelnik je od Alexa napravio stalnu vašarsku seljačiju bandićevskog tipa, onaj koji se stalno slikao i teatrirao, ovaj je iz iste socijaldemokratske stranke, al samo izuzetno dopušta sajmove na par dana. Najjača stranke inače momentalno u Belinu je ona mojih prijateljica "die Linke", ali joj eto koalicijski partneri socijaldemokrati i zeleni ne daju zasad gradonačelničko mjesto, al zato su ovi uspjeli proturiti dosta super zakona u parlamentu. S drugaricom smo odlučili i ručati na trgu, napravili smo katastrofalan izbor, pivnicu "HB", bavarsku u centru Berlina, poznatu inače kao i omiljen Hitlerov izbor. Al od povijesnog sjaja ništa nije ostalo, Bavarci u prljavim odorama žive od stare slave i nadmeni su, skupi i oholi. Porcije su isto tanke. Dobro, to je bilo ono, prvi put, zadnji put i nikad više. Moram završiti post, ne stignem obići blogove, kisić iz Berlina!

subota, 21.07.2018.

Berlin, već drugo jutro

Nakon uobičajenih dvanaestak sati puta stigli smo u Berlin, odmah se bolje diše, ne samo što nema sparine i vlage i ne lijepimo se kao u Hrvatskoj, idealna klima. Naravno ne ide to nikad jednostavno, nesporazum za jedan dan oko preuzimanja stana, nema veze, prespavat ćemo prvu noć u kancelariji berlinske frendice, koja nam naravno ushićeno mora ispričati da ne prati inače nogomet, ali je navijala za Hrvatsku. Ne moramo se opterečivati s vraćanjem ključeva, ako poželi u kancelariju, nazvat će nas i naći. Inače ja ispunjen ponosom, ne zbog reprezentacije, nego kako sam perfektno preko mobitela dogovarao detalje oko nalaženja i smještaja, ono misliš da si ispao iz forme s njemačkim, onda se dokažeš najtežim oblikom konverzacije, preko mobitela. Ovo pišem iz stana u kojem smo zupravo prespavali drugu noć u posteljini, internet bez problema uspostavljen, bit će možda malo problema sa slikama, na tuđem sam kompu, bez Irfana na kojeg sam navikao. Na predzadnjoj slici rano jutarnja šetnja, prvu koju srećem mlada ofarbana čistačica ulice, zadnja, uobičajeni motiv ispred dućana, Berlin mi želi dobro jutro.

četvrtak, 19.07.2018.

Putni

Zadnja kontrola i idemo, internet je od sad upitan.

srijeda, 18.07.2018.

Brooklynska guza

Završio i nogomet, sad će totalno zatišje na blogu, pogotovo što više ne pišu ni oni s kojima sam se obično i na vrhuncu sezone komentirao. Sutra bi konačno trebali krenuti na put za Berlin, danas uspješno čišćenje organizma. Opa, upravo mi je na fejsu jedna velika berlinska faca ponudila prijateljstvo, možda je to neki znak. Ne idem danas vani pa posežem na instagramu za zadnjom fotkom vama već poznate instagramašice Mell za ilustraciju posta, šeta Brooklynom. Zadnji put je bio nesporazum u jednom komentaru, kao ako tražim golotinju ima mnogo eksplicitnijih internetskih stranica, drugar meni kao da sam od jučer, pa ništa od ovog što ja posjećujem ne bih smio objaviti na blogu, iako nema nikakve veze s pornografijom i eksplicitnim , živimo u ponosnoj Hrvatskoj.

utorak, 17.07.2018.

Lijevo, desno, nigdje trga

Ja jučer došao na kraj teve slavlja, nadao se da je da je to već gotovo. Početak je bio isto zanimljiv, shvatio sam da Vice Vukov, kojeg su obojica velikih vođa zabranjivala, nije više pod ledom. Zanimljivi i hrvatski portali, Europa se divi našem dočeku, ja vidim fotografiju na njemačkom portalu s podnaslovom "Rakitić pozira s fašističkim rockerom". Mnogo odvratniji su naši tkz. ljevičari kojima smeta nesloga na tkz. ljevici. Pa i u Portugalu je ljevica duboko podijeljenja međusobno pa desnice skoro ni nema, odnosno otprilike je na rangu naših socijaldemokrata ili još lošije. Još kad su na vlasti bili neoliberalni socijaldemokrati sam napisao da će većini biti ponovo bliži fašizam od neoliberalizma, koji je uništio i taj srednji sloj, sad kad to Putin i Trump podržavaju sve dolazi na naplatu. Najzanimljivija će biti borba za Njemačku, ako sve bude u redu, čujem par razmišljanja iz prve ruke za par dana u Berlinu. p.s. Kad sam jučer izlazio van, čulo se na teve autobusu, da treba organizirati vece, tko bi još očekivao da redatelji misle o osnovnim potrebama...

ponedjeljak, 16.07.2018.

Prolazni post

Neću danas puno pisati, lijepo je bilo prije negdje sat vremena kad je drugarica upalila televizor bilo čuti preko zvučnika glas neprežaljenog Vice Vukova. Sad ću slaviti na svoj način, jer ne bih riskirao s ukusom redatelja predstave na trgu, neću ni pisati što mi se jučer svidjelo, a što ne, uživajte. Meni se jutros na Korzu svidjela crvena šminka.

nedjelja, 15.07.2018.

Netko ne radi svoj posao

Jako zanimljivo, koliko vidim na twitteru samo izvjesni Danijel Majić koji živi u Njemačkoj i ja branimo čast države protiv antihrvatske orkestrirane kampanje i naravno Novak Đoković, kojeg već dio komšija doživljava kao nacionalnog izdajnika. Smiješno jer svi vi znate koliko ja držim do svih država svijeta i trenutno dominantnog političkog poretka, al to je valjda uvijek u meni, biti na strani slabijih, posebno kad ih nema tko braniti, zato već zamišljam koliko će love nijemi djelatnici naših veleposlanstava potrošiti na proslave, svejedno kakav rezultat večeras bude. Evo sad je priskočila u pomoć i frankfurtska twitterašica, koja redovito ljetuje u Hrvatskoj i objavila fotke kako izgleda zvanična hrvatska zastava, kako ustaška, a kako ekstremistička (misli na onu s početnim bijelim kvadratom, ali bez stiliziranog U). Možeš misliti što je njen posao to objašnjavati zainteresiranoj javnosti, "druga" strana je izuzetno koordinirana i opaka. Drugarica je već odavno primjetila da ne stavljam fotke salata, iako praktično svaki dan jedemo drugu. Male su mi fotke, evo i na ovoj današnjoj se jedva primjeti meso ispod kuhane šunke, al eto, stavit ću i salatu, barem radi boje. Planirao sam danas kasnije, iza osam večernju šetnju s psom, tko zna hoće li se do tad potrošiti eksplozivna sredstva...

subota, 14.07.2018.

Civilizacija zabrana

Nasmijala me jutros vijest na jednom portalu, FIFA (svjetska nogometna federacija) zbog seksizma zabranila učestalo zoomiranje zgodnih navijačica na stadionu. Znam da većina koja će pročitati će automatski podržati tu vijest i neće im pasti na pamet analizirati koliko se gluposti krije u toj jednoj jedinoj rečenici, to je normalno, jer su raznim masovnim kampanjama većini odavno isprani mozgovi i ne pada mi na pamet to komentirati. Umalo je prošlo, al zahvaljujući izuzetno uspješnoj kampanji europske javnosti nije, no u drugom slučaju, malo ublaženo, kladio bih se, vjerojatno hoće, uvođenje filtera koji će nas štititi od preuzimanja neželjenih sadržaja na internetu, što će naravno dobar dio javnosti pozdraviti. Mi u javnim ustanovama imamo filtere, vjerojatno najrigoroznije u Europi, pisao sam o tome kad nisam mogao otvoriti naslovnicu bild.de s tekstom i slikom o tad najuspješnijoj sportašici Europe, želio sam to raditi na nastavi jer su svi klicali Janici, i ne može, no vidio sam da takve sitnice kao iživljavanja anonimnih cenzora nikog ne zanimaju. Nekad mi se čini da većina odralih "odgovornih" ljudi veliki dio svog vremena provodi smišljajući zabrane koje će zaštititi njih i okolicu, umjesto da barem probaju logično razmišljati, naravno, ako su to još u stanju.

petak, 13.07.2018.

Divno besposličarenje

Sve je mnogo ljepše kad se ne radi. Nema to veze s voljenjem ili nevoljenjem posla koji se radi. Uvijek se sjetim onog, nakon dvadeset godina rada vidim da sam promašio zanimanje. Pa zamijeni ga, obično odgovore. Kasno je sad kad sam shvatio da sam najbolji. Radio sam i kao turistički vodič, novinario, prevodio, fizikanerio, sve isto besmisleno i bez veze kad sam ne možeš raspoređivati svoje vrijeme. Razumijem da bi nekima, možda čak i većini, život bio besmislen bez rada, najžalosnije što mi, koji bi itekako znali čime ispuniti vrijeme, moramo raditi da bi preživjeli, sve po onoj budalastoj, tko ne radi ne treba ni jesti. Jučer sam malo slagao što obavljati sam berlinskim jutrima, koje su stvari koje ne zanimaju ni drugaricu ni frenda koji će doći drugi tjedan. Zora uz Brechta uz Spree, nedjelja u Mauerparku, ogromnom buvljaku, al zanima me samo štand gdje tip vadi i suši te naravno prodaje uniforme iz istočnih socijalističkih zaliha, najbolja jakna mi je od tamo, stakleni providni Hauptbahnhof nitko ne voli, meni jedno od omiljenih mjesta za fotografiranje, posjet livadi uz Halensee će se ipak morati obaviti, kad dogovorimo dan za individualne programe, tad i beskrajne vožnje i gluvarenja, naravno valja posjetiti i pavijane kod Zoo-a, kao i vidjeti kakva je stvar s prostitutkama iz Kurfürstenstrasse, te uličnim narkomanima i klošarima. To su samo neke od stvari koje ne spadaju u prioritete mojim supatnicima. Pokušavamo dogovoriti Sarajevo nakon Berlina, more mi eto postalo zadnja rupa na svirali, svejedno me raduje što svako malo pljusne, pa me ni najmanje ne grize savjest što ne idem na Krk. p.s. Zbilja bi bio grijeh odlično meso kvariti ikakvim začinima, a drugarica je našla način kako se elegantno riješiti malo kiselijih domaćih jabuka, odlično...

četvrtak, 12.07.2018.

Prijateljski filtri

Ne zanima mene uvijek niti iritira ono o čemu pišem. U momentu me iznenadilo na twitteru da jedna moja srpska frendica mora naglasiti da je svim srcem za Englesku, a poslije uvjerava svoje francuske prijatelje da će u nedjelju biti do kraja uz njih, samo sam konstatirao da od meni dragih osoba iz susjedne zemlje ona jedina, iako deklarirana internacionalistica, tako nastupa i da me raduje da je to tako, ne znači da me zanimaju te tričarije, samo ne želim da mi se poslije predbaci "naknadna pamet".. Isto tako me ne zanimaju niti pak iritiraju oni koji bi mi objašnjavali što je dopustivo na blogu objavljivati što ne, posebno oni što popuju što je zakonito, ako napišem da su licemjerne budale makar sto put bili top blogeri, ne znači da sam iživciran i ispao iz takta, nego prilično hladno iznosim svoje mišljenje. One što smatraju da živimo u sustavu daleko najboljem od svih do sad, mi ne pada ovdje uvjeravati u suprotno, niti me iritiraju. Do sad me u stvari ljutila jedino nemogućnost uredništva da blokira kreaturu iz Germanije, te znatno prije jedna sirova seljačina kojeg je tadašnje uredništvo stalno promoviralo na naslovnici, a pisao je bedastoće i nebuloze te vrijeđao kao stručnjaka člana moje obitelji, no poslije kad sam iznenada i slučajno od njegove djevojke, blogerice s kojom sam se susreo, saznao za njegov identitet, sve mi je bilo jasno, ljudski, previše ljudski. Mene je obradovala jedna druga pobjeda, kojoj sam potpisom na peticiji, čije je rezultate prije rasprave u europskom parlamentu, predstavila jedna zastupnica i sam skromno pomogao. Na poprilično iznenađenje znalaca, zakon o, pojednostavljeno rečeno, uvođenju daljnjih internetskih filtera, nije prošao. Upitan sam zašto nisam propagirao peticiju na fejsu, pa jednostavno, nije mi se dalo objašnjavati o čemu se radi, a iskustvo mi govori da su u Hrvatskoj i pametni ljudi zaraženi propagandnim bajkama o beskrajnim opasnostima koje vrebaju nevine surfere i nužnosti njihove zaštite, te za ovakve borbe neupotrebljivi, ne znači to naravno, da ću, zarad toga, prekidati prijateljstva.

srijeda, 11.07.2018.

Pred opću ekstazu

Jučer prelijep dan, noćas opet pljusnulo, probudilo me, jer sam u potkrovlju pa sam morao ustati zatvoriti prozor. Nakon toga noćna mora od sna, dijalog s jednom osobom koju ne podnosim, mrzim kad se to dogodi na godišnjem. Ujutro zub, baš kad je drugarica bila naručena, sad se malo primirilo. Pročitao lošu nahvaljenu knjigu "Smrt sretnog čovjeka", kako mali Perica zamišlja Crvene brigade i heroje koji su se protiv njih borili. Na satelitu drugarica istovremeno slušala drugu propagandnu emisiju protiv nekadašnje socijalističke Njemačke. Kratko slušao, ako se isključiš i slušaš samo podatke, kaže 91 posto istočnih Njemica odrasle dobi bilo zaposleno, ako bi se udale i rodile automatski dobivale stan, kod zapadnih Njemica istovremeno 50 posto bilo zaposlenih žena. Tamo cjelodnevni vrtići za sve, ovdje... Slažem se da je rad precijenjeno još uvijek nužno zlo, ali ipak. Ne govorim kao istočni stipendist da je tamo bilo nešto baš znatno bolje, izuzetno loš izbor južnog voća pamtim, a i narudžbe i redove, ali podsmjehivati se tome što su istočnjaci, zato što je kruh bio izuetno jeftin i svakom dostupan njime hranili stoku, samo govori kolika su stoka i jedni i drugi i njihova mjerila, inače stroga i sveprisutna policija je trebala to strože kažnjavati. Čekamo utakmicu, navijam za isti tim kao onaj Glasnović jbga, neko uniformiran mi na twitteru lajka twitt o Brexitu danas, što se može. Sad idem u raniju šetnju s Jinom, poslije će biti rat, usput ćemo malo i do dućana, neki daju 10 posto na cjelokupnu kupnju.

utorak, 10.07.2018.

Lisičarke i šišanja

Jako dinamičan dan s puno obavljenih stvari, usput sreo i s rođaka s Krka, kaže more se prilično rashladilo, nije za kupanje, pa eto, mirniji sam i zbog toga, ono da ne mislim da nešto gubim. Jin se ošišao, usput se lijepo ispričao s frizerkom o razlikama Berlina i Londona, izvela je je zaključak otprilike, ona iako znatno mlađa, dodatno se školovala u SAD-u, Berlin bi za Europu bio što je New York za SAD, nemam pojma, nit sam ikad bio u Americi niti me zanima, al vjerujem na riječ. Drugarici jučer ostao patent s torbe u ruci sa zarobljenim ključem, no barem za te stvari imam majstora, kaže daj mi 20 minuta, oke, skrenuo do svoje frizerke u blizini, pitam smijem li sa svježe ošišanim psom, kaže naravno, priča da joj s psom iste rase ali starijim dolazi na šišanje Damir Vrhovnik, al nit je tako miran nit tako lijepo ošišan. Kaže da se taj šišao kod nje u dane najveće moći, kad je ona radila još u salonu, kad je otvorila privatno, on je slijedio. I ja sam vjeran svojoj frizerki, a evo i moj pas. Kaže majstor gotovo, jel puno 20 kuna, ma daj, nastavljamo se zezati oko drugih stvari u životu, imam i dobrog vodoinstalatera i pitam se, zašto se i na drugim područjima ne može naći takvih majstora. Baš kad sam sve obavio zove drugarica, ona je bila na događanju u muzeju suvremene umjetnosti, dogovaramo se za marendu, mislim baš bih nešto nestandardno, kad eto, nudi se fritaja s lisičarkama i pršutom, odlično liježe, mada bi naš Mekon konstatirao da se radi o dječjoj porciji, al otprilike je i dječja cjena na terasi jednog od najskupljih restorana. p.s. Ovaj tlak mi je prije desetak godina izgledao nedohvatljivim snom i nečim nemogućim, a tako nešto mi je i liječnik na sistematskom rekao koji je htio pojačati lijekove, što sam naravno odbio, već duže vrijeme je svakodnevica s tim da mi je ovo 60 osobni rekord.

ponedjeljak, 09.07.2018.

Zanemariti bacatelje vremena

Bruckner u svojim dnevnicima spominje švicarskog profesora iz valjda 19. stoljeća koji je objavio dnevnike na 1600 stranica pišući samo o nebitnim svakodnevnim stvarima, te istog suprotstavlja suvremenim juriteljima za instant srećom. Prvo što mi je palo na pamet, kako taj nije brzo zaboravljen i tko ga je "iskopao", čudno bi bilo da je to netko sve pročitao. Naknadno se nudi odgovor, vrlo je precizno opisivao vrijeme svaki dan i to kako se on osjećao. Nekome je to upalo u oči i tako se navodno došlo do teorije o meteoropatiji. Ovo mi je 4889. post i nikad ne bih volio da me brani netko poput Brucknera, on ovdje dotičnog ističe u kontekstu obrane buržoazije te veličanja nekog imaginarnog srednjeg sloja, koji možda negdje u Europi još i postoji, nemam pojma, koji se pomirio sa životom onakvim kakav jest, te njeguje te svoje male radosti. Život koji je lijep sam po sebi, posebno ako si rođen u demokraciji, kvare samo oni nadobudni, koji propitkuju čak i humanu stranu i ističu lažno lice današnjih demokracija. To što netko tako besmisleno troši bar sat dnevno poput hrvatskih blogera, rijetko to čini da bi demonstrirao uklopljenost u sustav. Bolje nas je svejedno nikako ne razumjeti, nego tužakati nadređenima ili eventualno zvaničnim čuvarima morala i reda, za što su sitnoburžoarske seljačine, junaci suvremenih filozofa, itekako spremne.

nedjelja, 08.07.2018.

Vježbanje Rijeke

Nakon knjige Radmile Matejčić "Kako čitati grad" i predstave Fabrio-Gašparović "Vježbanje života", primjetno je jače bavljenje i istraživanje povijesti Rijeke. Kako je Rijeka 2020 europska prijestolnica kulture rast će potreba za školovanim vodičima kroz grad. Jučer je krenulo nekoliko grupa, mi smo se priključili jednoj na hrvatskom jeziku koju su vodili mladi fakultetski profesor i studentica pete godine povijesti. Bilo je zanimljivo iako je vođenje išlo u podne po najvećem suncu, te sam i ja nešto naučio. Neću ići u zbilja mnoštvo detalja, Rijeka je zbilja vrijedna vođene posjete, spomenut ću samo jedan vezan za blog. Shvatio sam naime da u fotografijama na blogu, posebno kod istaknutih i isticanih blogera preovladava islamska umjetnička tradicija, pojednostavljeno bezljudska umjetnost. Jako je zanimljiva priča o turskoj kući u Rijeci koja se nalazi uz samu gradsku tržnicu. Ak sam dobro shvatio dao ju je izgraditi bogati turski veleposlanik, preovladava islamsko pismo s religioznim sadržajem, znakovlje i ornamenti, al tu su potpuno atipično i likovi Morčića, znači ljudski likovi, koji danas spadaju u zvanični dio riječke povijesti i autentičan suvenir u vidu nakita. To je bio navodno uticaj njegove supruge, koja je rođena u Rijeci. Zanimljiva je i ta odbojnost prema ljudskom tijelu i njegovoj nesavršenosti. Zbog vođenja nismo stigli obaviti spizu na tržnici pa smo išli u riblji restoran na ručak. Popodne je drugarica za svečanost utakmice pripremila pitu, šteta samo što i u Rijeci ima dosta bombaša, koji moraju kvariti svako slavlje.

subota, 07.07.2018.

Idila lovranskog parkića

Jučer je drugarica pozvana na otvaranje izložbe u galeriji Laurus u Lovranu, pa smo je Jin i ja odlučili otpratiti, doduše s drukčijim planom provođenja vremena, uglavnom šetnjom uz more i obavljanjem nedostajuće nužde. Nismo računali da je naše uobičajeno parkiralište zatvoreno zbog neke svirke, a i da se održavaju turistički ribarski susreti, tako da nije bilo šansi naći mjesto za parkiranje. Jin je počeo dahtati pa smo nas dvojica izašli na jednom punom parkiralištu, a drugarica je stala i zapalila. Gledao sam u jednu zgradu iznad parkirališta, prilično oronulu, pitao se jel moguće da je to zgrada u kojoj mi živi jedan prijatelj, vidio sam lika da u potkošulji puši na balkonu gdje bi trebao biti on, al predaleko je bilo za prepoznati. U momentu je mahnuo te pozvao rukom prema gore, mimikom sam mu objasnio da nemamo gdje parkirati, izašao je i spustio se, te smo zagradili njegov auto i auto njegovog prvog susjeda. Otklonio je mogućnost za provod vani, preumoran je, tek se probudio nakon posla, čeka ženu da se vrati sa svog, peče meso, a ujutro opet radi od šest. Tipičan prekarni rad, o kojem su pričali Ljubljančani na onom sastanku u Goriciji, mnogo veći europski problem od izbjeglica, šefovi imaju svoje snove i jebe se njima što je nekad neka radnička internacionala izborila ograničenje od maksimalno osam sati rada dnevno. Pozdravili smo se, barem je parkiranje riješeno, drugarica je otišla na otvaranje izložbe, a mi u šetnju uz more. Negdje kod dječjeg kupališta, u kafiću su pratili utakmicu Belgija-Brazil, baš kad sam primjetio znak zabrane za pse, Jin je skrenuo prema znaku, čučnuo i obavio u trenu svoje. Sva sreća, baš tad je Belgija dala gol, svi su skočili, i nitko nije primjetio, na brzinu sam pokupio, još jedan problem je riješen. S olakšanjem smo krenuli proslaviti u jedan simpatičan prazni parkić uz more, koji sam usput primjetio. Naravno usput sam morao registrirati simpatičan ženski par koji je na klupici nazdravljao Kozelom iz limenke. Park je baš idealno smješten, Jin se "našnjofao", a ja sam se opuštao i meditirao s pogledom na more. Kad je drugarica završila, odšetali smo Molo Longom do Ike i nazad.Bacio sam usput pogled na parkić, već se malo smračilo, na jednoj od dvije naše klupice su dvije cure montirale nmislim petolitarku vina i nazdravljale. Drugarici su se na izložbi najviše svidjeli autoricini autoportreti, drugarica još spava, a ja sam lijen tražiti kako se umjetnica zove.

petak, 06.07.2018.

Zakopčajte se, slijećemo

Jučer svečano podijeljene preostale završne svjedodžbe (veći dio mog sad već bivšeg razreda dobio odmah, čim su položili zadnje ispite, jer ih je čekalo radno mjesto i trebali su im dokumenti za žurnu izradu radne licence). Danas zadnja sjednica i može se početi planirati Berlin. Zanimljivo da su me nakon svečanosti čekale više od sat vremena dvije mame učenica, kojima sam (mamama) bio razrednik, a za čiju djecu uopće nisam znao da idu u moju školu, nisu željele da njihove kćerke na bilo koji način imaju drukčiji status. Bile su zadovoljne što sam ih nakon kratkog premišljanja prepoznao i imenovao, generacija s kojom sam 1994. bio na maturalcu na Korčuli, gdje su im razrednika svakodnevno legitimirali policajci, jer je nosio bradu, kad sam se požalio šefu policije, ispričao mi se i rekao da mu nažalost svakakve djelatnike šalju kao ispomoć iz Zagreba. Kroz razgovor sam im potvrdio da im je točan dojam, koji su kao roditelji stekli, kako jedna kaže, njima nikad ni jedan profesor nije prigovorio zbog načina odjevanja, dodaje, tko bi se meni i usudio, ionako sam imala opomenu, jer bih svakom odgovorila svoje, dok je kod njihovih kćeri, koje se svakako čednije odijevaju, to bio prilično čest slučaj, al kćerke bi se pokorile, nije bilo posljedica po ocjenu, pa se nisu žalile ni razrednicama. Rekao sam im da je taj konzervativni primitivizam europski trend, da će biti gore, jer nove generacije djelatnika čeznu za što strožim zabranama, pa ja dolazim u napast javno predložiti burke za sve, jer odgovaraju svim karakteristikama odjeće, kakve se traže. Nisam smio snimati zbog novog zakona svečanost, ovo su cure iz mog sad već bivšeg razreda, u kojem su vrijedila druga interna pravila i sve imaju 19 i više godina (završen peti razred).

četvrtak, 05.07.2018.

Opaki roditelji

Jučer razgovaram o izbjegličkoj krizi s mladom kolegicom i u jednom trenutku joj izliječe fraza o ljevici koja se povijesno kompromitirala, jedna od onih prepoznatljivih iz arsenala njenog oca osnivača najdržavotvornije stranke. Ne znam koji je vrag tim roditeljima da komplekse tako strasno prebacuju na svoju djecu. Uvijek se sjetim nezaboravne Marine Cvetajeve i njene poruke u pismu sinovima u Rusiji, koju je morala napustiti :"Moja borba nije i vaša borba!" Ljevica povijesno ima katastrofalnih grešaka, nas anarhiste su eto malo nasilno ugurali u tu pretrpanu ladicu, ali ako odgovaraš na moja pitanja potpuno odbijajući Orbanove stavove o imigrantima i čak misliš da ne treba sprečavati brodove u isplovljavanju zbog pomoći utopljenicima, dijeliš humanističke stavove bliske suvremenoj ljevici, zabuna nastaje valjda zbog toga što se suvremene socijaldemokrate, ni krive ni dužne svrstava u tu kategoriju. Znam, otac će te, ako ga pitaš, argumentirano uvjeriti da se radi o zavjeri protiv slobodnog svijeta, jbga.

srijeda, 04.07.2018.

Samo crveno uz malo zelenog

Jučerašnji jedini relativno slobodan dan ovog tjedna iskoristili za odlazak, nakon ručka, do Gorskog Kotara. Rastinje je gore zbilja podivljalo, al eto, voda još uvijek teče, a zrak je čist i svjež. Kako danas izgleda, imat ću i iduće godine grupice za njemački, uvijek neizvjestan posao. S ljudima sam rezerviran, slabo si međusobno vjerujemo, dinamika konkurencije, koju sustav forsira. Merkelica i konzervativci su svakako na suprotnoj strani meni bliskih društvenih vrijednosti, no nejasni su mi inače pronicljivi drugovi, koji ne vide da nju zajedno ruše pajdaši Trump i Putin, i zajedno s njom EU, koja odvratna kakva je trenutno, predstavlja jedinu branu širenju primitivno totalitarnih divljanja. Malo toga je baš takvo kako izgleda, osim možda šumskih jagoda, koje i dalje prkosno rastu.

utorak, 03.07.2018.

Kako skinuti fotografiju s instagrama

Nije baš vrijeme za ozbiljne teme, pa eto, obećao sam nekima postom pokazati da je u biti jednostavno skinuti i bilo koju fotku s instagrama, iako ne pali onaj uobičajeni desni klik. Googlajući sam vidio da postoji više načina, no nitijedan ni ja baš ne razumijem, il je potrebno svašta nešto instalirati. Ako znate svoju lozinku, to je meni obično najveći problem, idete na instagram.com na kompjutoru i ulogirate se. Zatim otvorite stranicu onog čiju fotku želite skinuti, evo ja sam izabrao ne baš toliko popularnu "picoline". Kliknete na fotografiju koju želite skinuti, kad se otvori desnim klikom birate "ponovo učitaj". Onda ponovo desni klik i birate "Pogledaj izvor stranice", otvori se nešto kod čega je bitno ne prestrašiti se. Spuštate stranicu dok prvi put negdje ne vidite da se adresa završava na "jpg" te je zaplavite i kopirajte. Zatim zalijepite/pejstate na gornju izborničku traku i tako dobijete fotografiju u originalnoj većini. Na kraju bez problema desnim klikom na fotografiju birate "spremi kao" i spremite si na komp. Sad kad ovo gledam izgleda mi komplicirano, a u suštini je samo stvar rutine i jako jednostavno. p.s. Klikom povećaš fotku koja te zanima.

ponedjeljak, 02.07.2018.

Glasnogovornik dobrostojećih svinja

Odavno nisam čitao bezobrazniju knjigu od "Napast nedužnosti" od Pascala Brucknera. Nakon Sartrea i Camusa ne pratim baš francusku intelektualnu scenu, poznati su mi Finkielkraut, koji se prepoznatljivo zalagao za hrvatsku stvar u zadnjem ratu, i Bruckner, mislio sam da se radi o nekom drugom, poznat mi je bio Bruckner, autor izuzetno zanimljivog i rubno dopustivog romana "Ledeni mjesec", po kojem je Polanski snimio ne tako napet film. Taj roman bi pristaše ovog današnjeg Brucknera možda ne samo žigosali nego i zabranili, zasad nisu u zanosu paljenja. Knjiga "Napast nedužnosti" je izuzetno opasna, jer je zarazno razumljiva. Moj primjerak iz biblioteke vrvi podvučenim odlomcima s po tri uskličnika sa strane, može se osjetiti oduševljenje što je netko opalio neradnike i gubitnike kako spada. Kaže autor, sazrela je generacija koja bi od društva samo uzimala, ništa davala, ponašala se infantilno, kao što se ponaša pri odgoju vlastite djece i traži za sebe pravo da se ponaša cijeli život poput nezrele djece. Sve to izgleda logično, korijen nezrelog ponašanja i rušenja tradicionalnih vrijednosti autor nalazi naravno u pobunjenicima šezdesetih godina prošlog stoljeća, mi što smo čitali njegov "Ledeni mjesec" ne možemo doći sebi. Uzrok svih zala je neodgovornost i infaltilnost današnjih individualaca. Usput kao dobri Europljanin pljuje po amerikanizaciji današnjih društava, intelektualno masturbira po Disneylandu i Michaelu Jacksonu, koristi argumentaciju blisku onoj našeg blogera Dražena, sve po onoj "Svatko je kovač svoje sreće". p.s. desetak sati kasnije: Evo objavit ću jutros skicirani nedovršen post uz moj stav koji neću pokušati argumentirati, smijem tako, jer ipak je ovo samo blog. Hrvatska tradicija je izuzetno bliska francuskoj, formulirao ju je presudno prije Brucknera jedan šansonjer, za kojeg nisam siguran kako mu se pišu ime i prezime, uostalom, tko u mladosti nije bio komunistička, a u starosti nacionalnokonzervativna svinja nije ništa razumio o životu, veli on, a ja velim odjebi.

nedjelja, 01.07.2018.

Sladoled u talijanskoj provinciji

Ako se nešto svjesno trudim,to je ne juriti i ništa ne forsirati, ako ne moram. Izbjegavam koliko je moguće, a teško je u ovakvom društvu, srazove i svađe. Nakon što sam jučer izašao sa sastanka i pas i ja smo brzo shvatili da je unutra ugodnije boraviti nego vani. Ipak brzo smo pronašli ogroman prazni park u kojoj je bilo sasvim dovoljno hladovine za opuštanje, a Jin je malo i trčao za upravo pronađenom lopticom, koju je očito netko zaboravio. Vratili smo se kad je Jin sam krenuo u pravcu doma. Auto je bio parkiran na suncu i na povratku smo se borili s vrućinom. Pauzu smo napravili prije zadnjeg prelaska u Sloveniju jučer, jer zna se čiji je sladoled najbolji i gdje se kava kupuje. Našli smo gelateriu s vrtom u ugodnoj hladovini. Unutra su gledali nogomet, bilo je dva prema dva, kad sam je odlazio u vece. Veliki natpis u ulazu u vrt o zabranjenom samoposluživanju, pa smo poslušno sjeli. Konobarica mlada i, ispostavilo se, nezgodna. Drugarica je relativno lako objasnila kakvu mineralnu vodu želi, ja sam jednostavno zatražio jednu čoko kuglicu sladoleda. Konobarica me pita mislim li na čokolajt. Ja shvaćam da postoji light i neki drugi sladoled i tražim normalnu čoko kuglicu sladoleda, na što ona odgovara da se kaže čokolajt i odlazi, ostajem u nedoumici što ću dobiti, a i manje više mi je svejedno. Četiri puta donosi tacne s pićima za druge ljude, ne uzbuđujemo se previše, jer smo obavili vecee, natočili u čistu pepeljaru žednom Jinu vodu koju nosimo sa sobom, ugodna je terasa, a na kraju nismo otišli, jer je drugarica ipak željela hladno piće, koje je napokon stiglo, kao i kuglica dobrog sladoleda, inače 1,80 eura. Kad smo plaćali počela je konobarica klasičnim trikovima traženja sitnog, te sam fore prozreo ja davno u Bosni na Balkanu, a uz hrvatsku obalu su isto standardni dio repertoara, ako ne zaokružiš odmah iznos cijene, a mi eto zaokružujemo, samo kad smo zadovoljni uslugom. Vidio sam da konobarica isto ponavlja i s drugim gostima, sad bi me zbilja zanimalo, jel i ona jadna živi od manče il je to svugdje postao dio folklora provincijskog turizma.