Odavno nisam čitao bezobrazniju knjigu od "Napast nedužnosti" od Pascala Brucknera. Nakon Sartrea i Camusa ne pratim baš francusku intelektualnu scenu, poznati su mi Finkielkraut, koji se prepoznatljivo zalagao za hrvatsku stvar u zadnjem ratu, i Bruckner, mislio sam da se radi o nekom drugom, poznat mi je bio Bruckner, autor izuzetno zanimljivog i rubno dopustivog romana "Ledeni mjesec", po kojem je Polanski snimio ne tako napet film. Taj roman bi pristaše ovog današnjeg Brucknera možda ne samo žigosali nego i zabranili, zasad nisu u zanosu paljenja.
Knjiga "Napast nedužnosti" je izuzetno opasna, jer je zarazno razumljiva. Moj primjerak iz biblioteke vrvi podvučenim odlomcima s po tri uskličnika sa strane, može se osjetiti oduševljenje što je netko opalio neradnike i gubitnike kako spada. Kaže autor, sazrela je generacija koja bi od društva samo uzimala, ništa davala, ponašala se infantilno, kao što se ponaša pri odgoju vlastite djece i traži za sebe pravo da se ponaša cijeli život poput nezrele djece.
Sve to izgleda logično, korijen nezrelog ponašanja i rušenja tradicionalnih vrijednosti autor nalazi naravno u pobunjenicima šezdesetih godina prošlog stoljeća, mi što smo čitali njegov "Ledeni mjesec" ne možemo doći sebi. Uzrok svih zala je neodgovornost i infaltilnost današnjih individualaca. Usput kao dobri Europljanin pljuje po amerikanizaciji današnjih društava, intelektualno masturbira po Disneylandu i Michaelu Jacksonu, koristi argumentaciju blisku onoj našeg blogera Dražena, sve po onoj "Svatko je kovač svoje sreće".
p.s. desetak sati kasnije:
Evo objavit ću jutros skicirani nedovršen post uz moj stav koji neću pokušati argumentirati, smijem tako, jer ipak je ovo samo blog.
Hrvatska tradicija je izuzetno bliska francuskoj, formulirao ju je presudno prije Brucknera jedan šansonjer, za kojeg nisam siguran kako mu se pišu ime i prezime, uostalom, tko u mladosti nije bio komunistička, a u starosti nacionalnokonzervativna svinja nije ništa razumio o životu, veli on, a ja velim odjebi.