subota, 07.07.2018.

Idila lovranskog parkića



Jučer je drugarica pozvana na otvaranje izložbe u galeriji Laurus u Lovranu, pa smo je Jin i ja odlučili otpratiti, doduše s drukčijim planom provođenja vremena, uglavnom šetnjom uz more i obavljanjem nedostajuće nužde.
Nismo računali da je naše uobičajeno parkiralište zatvoreno zbog neke svirke, a i da se održavaju turistički ribarski susreti, tako da nije bilo šansi naći mjesto za parkiranje. Jin je počeo dahtati pa smo nas dvojica izašli na jednom punom parkiralištu, a drugarica je stala i zapalila. Gledao sam u jednu zgradu iznad parkirališta, prilično oronulu, pitao se jel moguće da je to zgrada u kojoj mi živi jedan prijatelj, vidio sam lika da u potkošulji puši na balkonu gdje bi trebao biti on, al predaleko je bilo za prepoznati. U momentu je mahnuo te pozvao rukom prema gore, mimikom sam mu objasnio da nemamo gdje parkirati, izašao je i spustio se, te smo zagradili njegov auto i auto njegovog prvog susjeda. Otklonio je mogućnost za provod vani, preumoran je, tek se probudio nakon posla, čeka ženu da se vrati sa svog, peče meso, a ujutro opet radi od šest. Tipičan prekarni rad, o kojem su pričali Ljubljančani na onom sastanku u Goriciji, mnogo veći europski problem od izbjeglica, šefovi imaju svoje snove i jebe se njima što je nekad neka radnička internacionala izborila ograničenje od maksimalno osam sati rada dnevno.
Pozdravili smo se, barem je parkiranje riješeno, drugarica je otišla na otvaranje izložbe, a mi u šetnju uz more. Negdje kod dječjeg kupališta, u kafiću su pratili utakmicu Belgija-Brazil, baš kad sam primjetio znak zabrane za pse, Jin je skrenuo prema znaku, čučnuo i obavio u trenu svoje. Sva sreća, baš tad je Belgija dala gol, svi su skočili, i nitko nije primjetio, na brzinu sam pokupio, još jedan problem je riješen.
S olakšanjem smo krenuli proslaviti u jedan simpatičan prazni parkić uz more, koji sam usput primjetio. Naravno usput sam morao registrirati simpatičan ženski par koji je na klupici nazdravljao Kozelom iz limenke. Park je baš idealno smješten, Jin se "našnjofao", a ja sam se opuštao i meditirao s pogledom na more. Kad je drugarica završila, odšetali smo Molo Longom do Ike i nazad.Bacio sam usput pogled na parkić, već se malo smračilo, na jednoj od dvije naše klupice su dvije cure montirale nmislim petolitarku vina i nazdravljale. Drugarici su se na izložbi najviše svidjeli autoricini autoportreti, drugarica još spava, a ja sam lijen tražiti kako se umjetnica zove.
10:26 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.