ponedjeljak, 30.07.2018.

Hrvatica u Berlinu



Imao sam, kažem sad na svoju sramotu, samo jedno bolovanje u svom radnom vijeku, i to nakon loma ramena na rođendanskoj fešti. Velika većina zaposlenika je puno pametnija i svako malo koriste tu mogućnost bijega. Imao sam tada i sreću, zamjenjivala me odlična mlada profesorica koju sam sam odabrao. Dogodilo se da su učenici, kad sam se vratio, čak imali u prosjeku i pomalo bolje ocjene nego kod mene, što sam do tad smatrao nemogućim. Poslije sam visio na poslu, znamo u kakvoj državi živimo, i usput tražio posao u Berlinu. Bilo je, i to posebno u nastavi s izbjeglicama, ali je još uvijek bila prevelika papirologija za moje živce, ukazali smo kolegici na prednosti posla i ona je otišla u Berlin. Prošlo je već dosta godina i sad čak razmišlja o mogućnosti prelaska na jednu gimnaziju, radom ovdje je jako zadovoljna, s druge strane je tamo veća plaća jer su gimnazije pod ministarstvom obrazovanja.
Posao joj je sve samo ne dosadan, ima učenike iz cijelog svijeta, integracijska škola u kojoj su svi nenijemci. Problem u zadnje vrijeme je da mladi židovi dobivaju batine od mladih arapa koji su sad u većini, čak je navodno poznati modni kreator Lagerfeld napisao zbog takvih stvari otvoreno pismo Angeli Merkel, o kojem se dosta tamo priča. Poznata pojava, da oni koji su trpili nasilje u povoljnijoj poziciji za njih sami postaju nasilnici. Kaže, zanimljivo je da se arapi smatraju civilizacijski i moralno nadmoćnima, a tako često se ponašaju i vulgarno i barbarski. Predavači poput nje ih podučavaju da moraju prihvatiti toleranciju uz uvažavanje različitosti društva koje ih je prihvatilo, ona ne dopušta nikakvo omalovažanje europskih vrijednosti. Kolektiv joj je odličan i druže se više nego formalno. Od učenika nekako najtopliji odnos na kraju ima s afrikancima francuskog govornog područja, prihvatili su je kao svoju jer u slobodno vrijeme zna s njima popričati na francuskom, jeziku uz koji su odrasli (ona je profesorica njemačkog i francuskog jezika). Zanimljivo da i ona trči, kaže tko bi odolio uz sve ove parkove i šume.
Meni se kvart u kojem živi Spandau nikad nije sviđao, sad mi je još odbojniji jer se na ulici prečesto čuju srpski i hrvatski jezik, posebno kod muškaraca koji piju pivo po parkovima. Kaže da je istina, da ima puno i jednih i drugih, ali ne u starom gradu gdje obično odlazi na kavu i kolače. Iako mlada, u godinama za život punim plućima, štedi za stan ili kuću, najvjerojatnije u Dalmaciji. Berlin je divan, ne bi ga sad nizašto mijenjala, ali...
p.s.
Pridružio nam se na dva tjedna u komotnom berlinskom stanu i riječki prijatelj, koji je odmah uskočio u hrvatsko druženje.
11:09 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.