Jedno od mojih omiljenih berlinskih svratišta, i to rano ujutro kad rijekom Spree nisu još počeli ploviti turistički brodovi, te nema uobičajene vreve u šminkerskim restoranima sa stolovima tik uz rijeku, je trg Bertolta Brechta uz Berliner Ensemble, kazalište koje je bilo najuspješnije u vrijeme kad ga je on vodio. Inače kazalište nažalost ljeti ne radi, samo po potrebi organizira vođenja unutar zgrade, još itekako živ Brechtov suvremenik Werner Riemann. Svi posjetitelji Berlina, a pogotovo ljubitelji kazališta, bi ta vođenja trebali ukomponirati u svoj plan, Riemann vodi paralelno na engleskom i ako je potreba, kao s nama, njemačkom, te razumije i slavenske izraze, u jednom momentu sam se uvjerio. Mi smo dva puta već bili na vođenjima, drugi put smo Riemanna neuobičajeno čekali, cijela nestrpljiva grupa, a on je eto vidjevši Jina, išao tražiti keksiće za pse, koje je imao, al se nije mogao odmah sjetiti, gdje ih je spremio. Riemann je odličan i imitator, izvrsno nam je dočarao raspravu Brechta i njegove treće žene i životne saputnice Helene Weigel, ona je, što me iznenadilo, imala muškiji glas, a Brecht malo piskav, po životopisu koji smo učili na fakultetu on mi je djelovao kao muškarčina u svakom pogledu. Pogotovo mi je to mišljenje osnažio detalj da se u njegovom kazalištu, kako sam od Riemanna doznao, ipak samo u jednom dijelu, smjelo pušiti i piti, oboje su Weigelica i Brecht obilno konzumirali u svojoj loži.
Kao kazališni inovator se Brecht proslavio Verfremdung efektom (V-efekt), ima mnogo kod nas, po meni redom pogrešnih prijevoda, predlažem efekt potuđenja, naime Brecht postavlja riječi/stvari u njima strani/tuđi kontekst i tako tjera na razmišljanje, npr. u poznatoj drami "Majka Hrabrost" njegova junakinja užasnuto viče "Izbio je mir", mijenja poznatu frazu "izbio je rat", jer junakinji, kao ni mnogima činjenica mira ne odgovara, oni žive od rata.
Mnogi kritiziraju Brechtovu političku angažiranost, kratko je bio uvjetno rečeno anarhist, da bi se poslije kretao uglavnom u komunističkim krugovima. Kad je bježao od nacista zatražio je azil u SAD-u što je sve iznenadilo, jer su mislili da je komunist, no on je azil dobio dokazavši da nikad nije bio član njemačke komunističke partije. Poslije rata su se zemlje njemačkog govornog područja otimale za njega, dobio je i austrijsko državljanjstvo, al su se Weigelica (saznali smo i detalj da ju je u javnosti uvijek oslovljavao prezimenom) i on napokon skrasili u DDR-u. Sporna je i njegova uloga u gušenju velike radničke pobune u socijalističkoj Njemačkoj, on je naime odmah podržao vlast, podržavajući istovremeno dio zahtjeva radnika, povod demonstracija je bilo povećanje norme uz istu plaću. S današnjeg gledišta razumijem Brechta, među demonstrantima je sigurno bilo i nacističkih provokatora, kao i plaćenika Zapada, uostalom on je vlast upozorio napisanom pjesmom s poantom otprilike, ako se ne promijenite, preostat će vam jedino sljedeće: promijeniti/naći neki drugi narod za vladanje.
I za kraj, danas imam puno vremena i zloupotrijebit ću ga, dvije fotografije Alexanderplatza u razmaku desetak godina, baš kad sam i ja uživao svoje dvije tamošnje stipendije. Današnja propaganda tvrdi kako je onda sve jadno izgledalo, e pakad dođete u Berlin usporedite ove fotke s Alexanderplatzom kako danas izgleda, po meni su ga strašno poružnili, jedino skuplji auti kruže okolo.
p.s.
Oko vrata spomeniku netko je objesio isprintanu Brechtovu pjesmu "Teško vrijeme za liriku", tko zna je li još tamo :D