petak, 31.03.2017.

Rustikalno



Naletili smo, vozeći se na ručak, po tko zna koji put na istu foru, zaobilaznica je bila zatvorena i morali smo mijenjati teško smišljeni plan "kamo izaći", naletili smo dakle na restoran koji smo jednom dugo tražili i nismo pronašli "Panoramu rusticu". Prije toga smo malo čavrljali o tome što ćemo kuhati, kad si više ne bude moglo priuštiti odlaske na ručke vani, jer drugaricu se planski praktično prisiljava na prijevremenu mirovinu, a i kod mene poslovna situacija nije blistava, nemam više stres s rukovodstvom škole, ali imam ljubomoru zbog onog što me i ispunjava nespokojem, malog broja učenika. Neki dan sam brbljao s bivšom učenicom, sad uspješnom poslovnom ženom o bitnosti optimizma i ambicije na radnom mjestu, njoj nije jasno da nas ima otpisanih, društvo ne može financirati luksuz nekog drugog stranog jezika osim engleskog, ionako previše mladih odlazi van.
Ipak danas neću previše odstupati od predviđene teme. Rustikalno je trend, rustikalno se slavi, građenje na selu se promovira. Baš sam neki dan primjetio, koliko će se vlasti nakupiti novog novca s tim porezom na nekretnine, koji predviđa i porez na samu mogućnost građenja, ovo slavljenje čistog zraka ispada nešto kao topovska priprema. Sad mi je jasno zašto svojevremeno nismo našli restoran, zbunila me riječ panorama u nazivu, nekako sam naivno podrazumijevao pogled iz birtije. Ambijent je simpatičan kao i komponiranje jela, uz ražnjić je u cijenu uračunato povrće pripremljeno u voku, vidi se da kuhar ima inspiracije, nije loše za 45 kuna, a i Jin je bio zadovoljan.
Poslije smo obavili posjet groblju na Kozalu, zanimljivo, tamo uz groblje se Jin brzo uklopi u lokalno društvo i niskim se ne svađa, ja ga pustim i promatram iz daljine. Kao i život.
16:55 | Komentari (6) | Print | ^ |

četvrtak, 30.03.2017.

Svi moji ovisnici



Naš bloger Miško koji ima 60 plus godina i trči bez problema polumaratone sve češće na fejs stavlja fotke čaše piva nakon treninga i mi mu uglavnom lajkamo. Iritira jedna njegova prijateljica koja je već par puta postavila pitanje jel to ovisnost. Što i kad bi bila, nemam pojma koja su danas mjerila, i što tu "struka" kaže. Od prijatelja sam imao samo jednog koji nikad nije eksperimentirao s alkoholom niti drogama, niti je ikad pušio, nikad nisam propitivao njegov izbor. Najviše je pio moj zbilja veliki prijatelj koji je po nekim verzijama, prije nego što su ga hrvatski vitezovi zarobljenog masakrirali, viknuo i ono "Alah akbar". U mom društvu su i oni koji su se recimo pretjerano drogirali, socijalno funkcionirali. Pamtim kad me dečko dobre prijateljice svojevremeno po njenoj naredbi vozio iz Opatije, u auto nisam smio unijeti alkohol, o pušenju nije bilo govora, unutra je bilo iritantno uredno. Nakon par dana nas je dostigla vijest da se predozirao. Cure isto tako dobro funkcioniraju u radnim sredinama, a jutros sam se rukovao s jednim davno otpisanim koji je upravo sjedao potpuno bistar na svoju motorčinu. Jedini očaj i bespomoćnost koju sam zbilja vidio u nečijim očima je bio prije otprilike tjedan dana, poznatom piscu je odlutala kujica i oni su očajno tragali za njom, nemam pojma kako je to završilo.
To je bilo i ono što sam svojevremeno kompromisno s piratima formulirao, odraslom čovjeku je sve dopušteno dok socijalno funkcionira i ne ugrožava druge.
p.s.
Planirao sam gastro post, možda sutra, a možda malo sutra...
11:08 | Komentari (15) | Print | ^ |

srijeda, 29.03.2017.

Ogoljeli zidovi



Ni šetači pasa ne primjećuju da je susjedna zgrada već par dana bez šarene reklame. To vidimo samo mi koji često buljimo u zidove. Kad bi to bila ravnodušnost prema nebitnom trebalo bi pozdraviti, no naravno, svuda je prisutna i filozofija neprimjećivanja i ljudima smetaju samo gluposti jer nešto mora smetati, a onda je najlakše slijediti dirigirane masovne histerije.
Inače jedan od tih šetača pasa mi je spomenuo da su te reklame na fasadama super stvar, stanari dobivaju dobru lovu nizašto. Nema pojma koliko dugo može praznina funkcionirati.
11:10 | Komentari (6) | Print | ^ |

utorak, 28.03.2017.

Sastanak u Kastvu



Jučer smo sastančili u izuzetno lijepo renoviranoj i osvježenoj osnovnoj školi u Kastvu. Svi smo ostali paf, ravnateljica je inače naša bivša sindikalna povjerenica, bila je kratko vrijeme kao Milanovićev kadar i saborska zastupnica, nekako se valjda poklapa i vrijeme uređivanja i ulaganja. Lijep pogled odozgo, imaju i super sportske terene i dvoranu, vidi.li smo ih jer smo malo lutali tražeći školu, izgleda solidno mjesto za življenje. O sastanku neću, ništa što će spasiti svijet, zanimljivo kako djeca uče o praktičnim i bitnim stvarima, obilježava se, a da mi odrasli i neuki pojma nemamo, svjetski tjedan novca.
Povratak u Rijeku, odmah zapažam curu koja zna koje detalje naglasiti, simpa je grad koji teče.
12:13 | Komentari (7) | Print | ^ |

ponedjeljak, 27.03.2017.

Fanatiziranost prosječnih



I u šahu su se promijenila vremena, odnosno mentalitet igrača. Ja sam svojevremeno još kao pionir kako je to izjavila majstorica glume, šaha i života, prije svega dama koja je impresionirala sve oko sebe, davno otišla u bolja sjećanja, Semka Sokolović Bertok, bio sam po njoj najveći talent u bivšoj državi. No na prvenstvima me redovito pobjeđivao mlađi od mene Predrag Nikolić, danas velemajstor svjetskog kova i najuspješniji igrač s područja bivše Jugoslavije. Mene je toliko ubijalo u pojam da ga ne mogu pobijediti, redovito sam npr. pobjeđivao današnje velemajstore kao što su Draško i Bistrić, međutim činjenica da nisam najbolji je jednostavno dovela do toga da se prestanem baviti šahom.
Onda su titule bile važne, rejting se manje spominjao, prestao sam s prvom kategorijom.
U subotu smo Krčani isturili na udarnu ploču i uspio sam remizirati s majstorom Mažuranom, on je predložio u neizvjesnoj poziciji remi. U nedjelju sam igrao protiv dvojice s još jačim rejtingom od njega, negdje oko 2100, dvojice mlađih igrača. Takvih s tim rejtingom, znatno jačim od mojeg ima mislim na stotine, daleko su od toga da budu kao ja nekad među najboljima u državi. No igraju kako ja nisam nikad igrao. Prvi je sjedio za pločom i meditirao petnaestak minuta prije partije, ja sam, doduše i pod lošim uticajem Fischera, uvijek kasnio, ni sad mi ne pada ranije sjesti za ploču. Obja moja jučerašnja protivnika su bila nevjerojatno koncentrirana, kao da igraju na život i smrt, pobijedili su me u stvari voljom za pobjedom. Ovom iz Labina sam primjetio da nisam siguran da mu je pozicija bila baš dobivena, on reče da misli da je, pogledat će odmah u sobi što kompjutor kaže.
Dolaze i inače neke generacije koje život shvaćaju mnogo ozbiljnije od nas, za koje je bio ne baš najbolje osmišljena relativno opuštena zanimljiva igra. Nevažno, vratio sam se domu svome i psu sam ipak malo nedostajao.
09:43 | Komentari (12) | Print | ^ |

nedjelja, 26.03.2017.

Još jedna pulska noć



Bravo za blog vikend, danas bez posta 40 posjeta, jučer bez naslovnice 50. Sad šah izvješće, protiv trojice od kojih svaki ima rejting barem 150 veći od mene izvukao remi s majstorom Mažuranom, ekipa izvukla neriješeno s drugom ekipom prvoligaša Rijeke, pobijedili za nas otac i ak sam dobro čuo dvanaestogodišnja kći na za zadnje dvije ploče. On me i vozio natrag, izuzetno načitan i nagledao se filmova, inače očito uspješan i poslovni čovjek koji dugo nije igrao šah, al sjećam ga se, bio je i on talent.
Inače imao sam sobu s balkonom, a i jučer je bio lijep dan, uspio sam i sat vremena prošetati prije partije. Imao sam problema s prebacivanjem fotki, evo izgleda da sam poništio fotke s plaže, nema veze, blogobabe neće gunđati. Navečer sam sam bio još pod dojmom knjige iz prethodnog posta, odnosno jednog njenog aspekta. Sjedio sam u mraku na balkonu i izričito me smetalo glasno koketiranje i nabacivanje sebe samih par cura u društvu ispod, samo jednu znam iz viđenja, inače dobra šahistica, jebiga starim.
22:05 | Komentari (7) | Print | ^ |

subota, 25.03.2017.

Malwida i Lou su se razumjele




Evo spremam se za put, jutros dvije šetnje s isto tako nervoznim Jinom bez velikih rezultata, on ostaje, čitam "Moj život" Lou Andreas Salome. Nevjerojatno koliko taj Nietzsche nije imao sreće ili umijeća, kako hoćete, s ženama. Znao sam radeći diplomski koliku je imao rospiju kao sestru, žena koja je krivotvorila njegova djela i naposlijetku Hitleru poklonila njegov štap. Sad saznajem od Lou da mu je i mama bila izrazito nerazumna i posesivna, žestoka svađalica. Opet čitajući između redova shvaćamo da i famozna Lou, praktično žena njegovog života i jedina koju je i neuspješno zaprosio, da ga ni ona uopće filozofski nije razumila, vrhunce njegove misli povezala s bolešću, te ma ga maltene proglasila tragateljem za Bogom.
Ima tu još spornih stvari kod ove izuzetne žene izrazila izuzetne odnose s najvećim umovima tog doba. Bila je jedina sestra u brojnoj obitelji i naučila se preko braće umiješnom odnosu s muškarcima. Nietzsche je osim nje imao još jednu nešto stariju prijateljicu Malwidu kod koje se okupala intelektualna krema, od Wagnera, Nietzschea, Turgenjeva nadalje. Lou tvrdi da se njih dvije nisu razumile jer je Malwida iritirala govoreći o tom raznolikom društvu stalno "mi", a ona je npr. uvijek bila "ja". Međutim poslije je u Berlinu iz kojeg je Malwida prognana, Lou bila jedina istaknuta intelektualka i muza pretežno muškog društva.
Nisam još došao ni do pola knjige, pozdrav, moram na put, htio sam napisati da ne treba pretjerano vjerovati napisanom, čini mi se da je jasno da su se njih dvije jako dobro razumile i posljedično nisu baš voljele.
10:07 | Komentari (6) | Print | ^ |

petak, 24.03.2017.

Ljepota prolijeće



Eh kad bi potrajalo ovo vrijeme preko vikenda. Sutra popodne idem igrati šah u Pulu, prognoza je da nemam nikakvih šansi jer sam na prvoj ploči, a igram protiv majstora poput Mažurana kojeg je naša Lion kraljica jednom spominjala, ili pak ljudi s znatno višim rejtingom od sebe. Ako eventualno bilo što osvojim to je uspjeh. Zato se nadam šetnjama uz more koje je kao i plaža neposredno ispod hotela. Jučer smo na Korzu poslije posla uživali u dobrom društvu, iznenadni susreti znaju razveseliti, a i kolači su bili dobri, ja sao još konzumirao kuglicu ukusnog ali ne baš fotogeničnog tiramisua. Rasprava koja je započela time treba li prosjacima davati novac, jedna nas je žicala na terasi kafića, završila je filozofskim osvrtom na Nietzschea i grofa Tolstoja, da bi čak skrenula i do problema samoubojstva. No to nas neće mučiti, barem dok je ovakvo vrijeme...
13:00 | Komentari (11) | Print | ^ |

četvrtak, 23.03.2017.

Predstava uživo



Dolazi polako ali sigurno proljeće, prvi prosvjedi su već u gradu. Stao sam kratko s razumijevanjem prema djelatnicima u kulturi koji traže koeficijente i kolektivni ugovor umjesto fleksibilnosti na radnom mjestu koju nude socijaldemokrati. Poznajem ih dosta, s nekima sam i radio, neki onda u školi još nisu ni htjeli biti u sindikatu, sad nose transparente. Nisam zlurad, pozdravljam i želim im sreće. Zanimljivo da je među prosvjednicima bio i pročelnik za kulturu Šarar iz Leta3 kojem se zviždalo, malo se crvenio al je ipak stoički izdržao, njegov frend mi je rekao kako se u stvari nudi veće plaće svima koji više nastupaju i rade, nasmijao sam se, jebeš pare, daj ugovor. Promijeni se vlast, a ti nemaš kolektivnog ugovora, ha, pušiona, no eto neke skupine nešto i kuže usprkos retorici svih preovlađujućih medija i portala.
U Lidlu bavarski tjedan, malo smo se počastili bijelim kobasicama, konačno sam ih pripremio kako treba, one se zapravo ne smiju kuhati nego se u vreloj vodi drže desetak minuta, što se hrane tiče sve češće upotrebljavamo prepečeni špek s relativnom suvljim šniclama, odlično.
11:24 | Komentari (9) | Print | ^ |

srijeda, 22.03.2017.

Zašto je punk oke?



Jedna učenica koja misli da se jako dobro razumijemo, a kao profesionalac se moram na svom radnom mjestu sa svima koliko toliko dobro razumjeti, primjetila je i to ju je jako iznenadilo, da simpatiziram punk, a uz to naravno idu i pankerice. Malo su je zbunjivale s vremena na vrijeme visoke starke i ponekad crne traperice na mojim nogama, al to je podnošljivo bez šarene kose (pogotovo kao kod mene ikakve), pirseva i ziherica. Radio sam svojevremeno tekst koji je bio hit u Njemačkoj, o ravnatelju osnovne škole u Lübecku, još uvijek mislim aktualnom, otprilike pedesetogodišnjem pankeru, diskusija je bila i tamo žestoka, gdje su granice dopustivosti, no zanimanje nije predugo trajalo, odnosno zamrlo je, čim su novinari shvatili da djeca vole njegovu neposrednost i pristupačnost. Većina mojih učenika je smatrala, gotovo svi, s pravom, da bi to kod nas bilo nemoguće, naravno ne s pravim argumentima, učenici ne znaju da ravnatelji ovdje na dužnost dolaze uglavnom političkim putem, a svjetonazor kao i obrazovanje malo kog zanimaju.
Uz mladost prirodno ide pobuna, a punk je na počecima bio najautentičnija pobuna protiv kapitalizma bez ljudskog lica. Istina ta pobuna je često bila neartikulirana i usmjerena protiv svega i svih, anarhična u najpogrešnijem značenju te riječi. Pankeri su svojim izgledom govorili, pogledaj, ako sam ovo učinio sebi kojeg ipak donekle i podnosim, možeš misliti što bih mogao učiniti tebi ako mi staneš na put. Njih je teško i opsno fotografirati, zato rijetki poput mene to i rade. U Trstu se kao u divna vremena berlinskog Alexanderplatza, vraćaju na gradske trgove i to mi je poput ljubičica uvjerljiv signal dolaženja proljeća, nadam se da neće završiti kao na Alexu, danas je Alex često šatoraški trg na čemu bi mu i zagrebačka Bandićeva estetika pozavidila. Na kraju sam opet odlutao i nisam odgovorio na pitanje iz naslova, pa valjda je dvotrećinskoj većini jasno da jedino mirenje s postojećim nije ok i da zadovoljna mladež ima neki problem.
p.s.
Blog mi se ne prati previše među učenicima, dvoje, troje, instagram već. Nakon što sam dobio pitanje o trećoj fortografiji koja je tamo objavljena, postavio sam kontra pitanje, što mislite tko od ove dvojice je dečko od cure na fotki i zašto to mislite, odgovore smo na njemačkom pisali na ploči. Pogađate, osam od deset je učenica fulalo s površnim obrazloženjima, ove što su pogodile imale su i zanimljiva obrazloženja, dečki su u manjini i ne vole se igrati ako ne moraju, a nisu morali.
08:12 | Komentari (11) | Print | ^ |

utorak, 21.03.2017.

Trst ponovo živi



Usprkos razočarenju s ručkom opisanom u prethodnom postu proveli smo lijep dan u Trstu, s tim da ovaj put nismo ništa kupovali, ciljano se spustili u centar, parkirali kod kolodvora na obali po 1 euro sat i išli s planom, samo guštati. Trst je lijep i čini mi se da su nakon dužeg vremena vratili centar Tršćanima i turistima. Naime jedno vrijeme je situacija izgledala zabrinjavajuće, strateška mjesta su zakupili Kinezi i istočnjaci i nekako se narod počeo povlačiti. I sad ih ima puno, ali već se nedjeljom šeta, jede sladoled i uživa u pješačkim zonama.
Zanimljiva je strategija koja je vratila ljude, sajmovi na otvorenom vikendom, od stolica do umjetnina, malo jači Hreljići. To sam primjećivao i u Berlinu, uz buvlje pijace se vraćaju i alternativci, razne subkulture, al to možda poseban post.
Drugarica je po prvi put glasno zamijetila kako su Talijani u prosjeku niži rastom. Jin i ja smo se družili s jazavčarima kojih u Trstu ima puno, uglavnom pristojni psi, čini mi se da više nema legendarnog "Upima", zadnji put sam ga fotkao na blogu, a u "Coinu" je, čisto informativno, WC za mušterije malo dalje na drugom katu.
12:09 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 20.03.2017.

Nedjeljni ručak u "Porkys" (never more)



Sva sreća da se jučer dobro doručkovalo. Drugarica je nakratko ustala informirati se što predlažem za nedjelju, ja sam odgovorio da smo se Jin i ja usuglasili za Trst, ona se vratila u krevet, ja sam išao rezati za doručak. Ipak smo još prije podne krenuli, prijedlog je bio da za ručak isprobamo "Porkys" koji je na fejsu preporučio moj bivši učenik, no ja sam imao neki čudan osjećaj i predložio sam ipak "Burju", da još taj dan igramo na sigurno. Nismo bili sigurni gdje se "Porkys" nalazi pa smo ipak skrenuli ka restaurantu Titovih obožavatelja, no tamo je baš sve, kao nikad, bilo dupke puno, otvorene i sve rezervne prostorije. Produžili smo, "Porkys" nije bilo teško naći, u Krvavom Potoku neposredno prije granice.
Unutra iako solidno popunjeno, našlo se mjesta, pozitiva dosta pasa, negativa svugdje teve ekrani, smiješni bicikli na stropovima i sve puno zastava. Posluga loša, unutra kaos, izgubili na čekanje oko sat vremena, no u međuvremenu ogladnili, pa se nismo digli i demonstrativno otišli. Za razliku od "Burje" gosti bezlični, nemam što za fotkati za prekratiti vrijeme, iritirajući amerikanizirani lokal. Porcije velike i ne preskupe, pizza odlična za 6 eura, al sve skupa prelano, jeftin seljački trik kako bi se više pilo. Nikad više.
Malo je dojam popravio kafić u sklopu objekta u stilu Divljeg Zapada, potjernicu za Docka Hollidaya nisam snimio, jer je za tim stolom sjedilo veselo društvo čiji bi se staford rado pohrvao s mojim Jinom koji nadobudan ne bi odbio obračun, tako su stradavali i Docovi protivnici.
07:56 | Komentari (9) | Print | ^ |

nedjelja, 19.03.2017.

Bijes starog pedagoga



Ogolili nam park, i Jin i ja smo zbunjeni, sad smo na našoj klupi izloženi pogledima vozača koji čekaju na semaforu. Ništa, pretrpit ćemo i to (zanimljiva je nekoordiniranost komunalnih službi, smeće što je bilo skriveno u rastinju sad otkriveno vrišti), nije to tema ovog posta.
Čitam knjigu američkog starog pedagoga Johna Taylora Gattoa "Oružje za masovno poučavanje", John je tri desetljeća poput mene radio u obrazovanju, dobro razumije tematiku, žestoki je kritičar suvremenog obrazovnog sustava i uglavnom je u pravu. Mene kao čitatelja ipak iritiraju njegov bijes i nezadovoljstvo, koji izbijaju iz inače preciznih rečenica i dijagnoza, očito uvjerenje da je svim impotentnim obrazovnim guzonjama zapaprio i da je hrabar borac s stavom. Hrabrost mu priznajem, on je ipak navodno svojevoljno dao otkaz nakon tolikog staža, knjiga mu je uostalom hit i vjerojatno od tog može živiti, kao i gostujućih predavanja.
Taylor ima itekakvih slabosti, nije ni u kom slučaju ni najpametniji ni radikalniji pedagog u povijesti, po mom mišljenju nitko se obrazovnom filozofijom nije ni približio veličini duha Neilla i Summerhilla, a npr. izvjesni Illich je toliko radikalan da ga ni ja ne razumijem. Najveća greška bijesnog starog čovjeka, koji misli da je otkrio jednostavne obrazovne istine kojima prkosi svima, je što misli da bi jako važno i bitno bilo popraviti kurikulum i da bi automatski stvari krenule nabolje.
Malo bi pomoglo, ali svjedočim kao član inicijativnih grupa za otvaranje slobodne škole desetljećima, neprijatelji odgoja i obrazovanja su pobjedili, kontrolne inspekcije uništavaju posebna žarišta otpora, treba spasavati što se može, a to prkoseći civilizaciji jednoobrazovnih testova čine, unutar sustava, pedagozi po pozivu, kakvih će uvijek biti. Grupe za slobodnu školu postaju oaze profesora vegana i drugih raznih alternativaca, svijet se promijenio, težište idejnih borbi je prebačeno na nebitno.
Najbolja škola u Njemačkoj je prije par desetljeća, kako sam čuo, bila slobodna škola u okolici Hamburga koju je osnovala i djelatnike regrutirala i plaćala poznata hit pjevačica Nena, da li je još tako ne pratim i nisam siguran, njena djeca su dobila dobro obrazovanje i odrasla, u međuvremenu su inspekcijske službe po cijeloj Europi ojačale, nisam siguran da je pjevačica toliki mazohist i humanist da se za školu bori do kraja.
Zavidim Bukowskom i Ujeviću, dosljedno su bez psovke podnosili ovaj život i htio bih biti što bliži njima, a manje Tayloru i sličnima koji urlaju zbog nepravde jer:
"Pati bez suze, živi bez psovke
i budi tiho nesretan
tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorak san"...(T.U.)
10:45 | Komentari (8) | Print | ^ |

subota, 18.03.2017.

Riblja plata



U konobama obično, ako nemam posebnih želja, biram ono što je izliženo, posebno ako nije naročito skupo. Rijetko pogriješimo pa tako nismo ni jučer. Došao je čovjek koji je inzistirao na školjkama, iako je konobar naglasio da danas imaju samo dagnje. Za početak je naručio salatu od hobotnice koju su imali, taj gost je imao problem, trebalo je impresionirati partnericu, za to naravno kućno vino nije dovoljno dobro.
Završio sam sa serijom knjiga o muslimansko hrvatskom ratu u srednjoj Bosni, mjesni gospodari rata su od ujutro trusili konjak, i kad je bio taj najgori masakr, Milošević je bio na whiskeyu.
Subota je, vikend, moram prekinuti pisanje, ekipa je spremna za polazak, život na određeno vrijeme može početi.
11:30 | Komentari (7) | Print | ^ |

petak, 17.03.2017.

Zašto sam se usamio



Nisam uvijek bio ovako nedruželjubiv tip, dapače. Možda početkom srednje škole, kad mi socijalizacija među gimnazijskim štreberima nije baš išla od ruke. Oduvijek sam puno fantazirao, a dugo imao i prilično visoko mišljenje o sebi. I danas s distance mislim da sam se kao student kretao u natprosječno inteligentnim krugovima. I van države, kako kad sam putovao stopom, tako dok sam uživao u stipendijama, sam se dobro snalazio i nikad nisam osjećao nikakvu nostalgiju.
Zanimljivih je bilo i prvih pet šest radnih godina, još uvijek sam imao nekakve ideale i pokušavao ih provoditi, zanimljivo je bilo, iako sam uvijek bio kritičan prema dominantnim školskim modelima, na seminare u Crikvenicu su dolazili predavači iz Austrije i Njemačke čije sam sugestije čak prihvaćao.
Onda je došao rat u kojem sam i izgubio i nekoliko prijatelja, dobar dio je trajno raseljen po kontinentima, došla je sloboda sa sranjima koje je nosila.
Došao veterinar za stavljanje foresto ogrlice i prekinut mi tijek misli i post. Poanta je trebala biti da tek sam i ja, kao pametan, kad mi je dio kolektiva glasovanjem praktično pokušao legimitirati otkaz koji je prijetio, shvatio u kako divljačkom sustavu živim.
14:19 | Komentari (6) | Print | ^ |

četvrtak, 16.03.2017.

Srcamo se



Dok smo na radnom mjestu pa čak i u susjedstvu okruženi polutajnim spletkama, dok ti pokušavaju podmetnuti nogu svugdje gdje se imalo opustiš i bezbrižno hodaš, dok ti se na javnim portalima prodaju laži koje tamo negdje osamdesetih prošlog stoljeća ne bi pušio nitko punoljetan prosječne inteligencije, a sad se masovno hipnotizirano prihvaćaju, vidim ovdje se na bloghaeru blogeri ufurano srcaju, zašto se ne igrati, igra je bit svemira reče netko mnogo pametniji od svih nas ovdje, osim možda našeg usamljenog Blogozuba...
10:55 | Komentari (8) | Print | ^ |

srijeda, 15.03.2017.

Trumanov unuk



Djed iliti nonić vratio se krajem dvadesetih proteklog stoljeća u Hrvatsku iz belog svijeta iliti Amerike. Dobio je tradicionalan nadimak u našim krajevima, kupio zemlju i stoku, te uz ispaše nastavio boemski živiti kao do tad. Bio je dogmatsko komunistički indoktriniran, ali prihvaćen i popularan u društvu, meni je svaki put bismo im dolazili u posjet trpao papirnatih novčanica u džep. Preko okeana je došlo i mnoštvo priča, između ostalog kako je u kafanskoj tuči premlatio nekog Zrnu kojeg su tad smatrali najjačim čovjekom na svijetu. Jednom mi je neke fore i pokazao, poginuo je u sedamdeset i nekoj na motoru.
Otac je bio doktor znanosti, jedan od prvih iz ekološkog područja, naivan i bez poroka, smatrao je bitnom stvari što umire crnogorica Gorskog Kotara. Vjerovao je u slobodu, Hrvatsku i kapitalizam poput najvećih drkadžija ovog blog servisa.
Ja nit sam fizički jak poput nonića nit me zanima znanost poput oca, imam divnu osobinu da od svih oko sebe kupim i nasljeđujem ono najgore. Posjedujem gadnu naviku da me ne zanima fotografiranje stonoga i mrtve prirode niti isprazno moraliziranje tako da sam svakoj indoktriniranoj babi i svakom barabi na nišanu, o svojim kritičarima i moralizatorima koji znaju što je dobro i pristojno, jedino još gore mislim nego o sebi.
11:30 | Komentari (11) | Print | ^ |

utorak, 14.03.2017.

Polica na čekanju



Nismo uspjeli složiti. Ta ikea(sta) civilizacija zbilja zna iritirati. Kupiti nešto postaje samo prvi korak. Ako nešto pukne pri slaganju sam si kriv. Sa stolicom na sniženju sam naučio razliku zabijanja u hrastovinu, u odnosu na drugo drvo. Na kraju sam platio prijatelju pomoć, baš za neutralizaciju sniženja i malo više. Stolice imamo, za policu, gdje na kutiji naglašavaju jednostavnost montaže ćemo još viditi.
10:41 | Komentari (7) | Print | ^ |

ponedjeljak, 13.03.2017.

Nije bilo banana



Otrovao se jučer, tko zna čim, možda i opuštanjem, jutros skratio prvu šetnju, sad se revanširao izvanrednom , dragom psu, a popodne na poslu nek mi pomogne onaj na kojeg se vladajući pozivaju.
Inače jutros čitam po njemačkim portalima intervju s Egonom Krenzom, zadnjim njemačkim istočnonjemačkim vođom, koji uskoro slavi osamdeseti rođendan. Bio sam tamo kad su i moji poznanici s njim pregovarali o mirnom uvođenju tkz. demokracije, on je onda apelirao da se proces dobro kontrolira, i ja sam kao i prosvjednici smatrao to manevrom za dobivanje vremena, sve je završilo nekontrolirano, demokratski, kad se masa pusti s uzde, demokršćani kojih nije bilo u demonstracijama, preuzeli su demokratski vlast.
Sad Krenz argumentirano traži da se na prošli režim gleda objektivno, da se procijeni je li možda bio i bolji od ovog, priča koja ne može proći, svi znamo da nije bilo banana i južnog voća, a to je mnogo važnije od radnih mjesta.
12:05 | Komentari (7) | Print | ^ |

nedjelja, 12.03.2017.

Kaplari iz prigrada



Neću pisati o romanu Željka Ivankovića "Rat i sjećanja". Zaslužio je svoje nagrade, nakon jedne značajne vjerojatno će i druge slijediti, i priznanja. Primjedbe ću zadržati za sebe, roman je vrijedan čitanja, zapravo na ovom jeziku mi je na nivou sviđanja otprilike "Buick riviere", jedinog djela Miljenka Jergovića, koje mi se baš svidjelo.
Dobar dio romana, izuzetno zanimljivo maestralno složen, posvećen je autorovom rodnom mjestu, Varešu, velikom stradalniku proteklog rata. Izgrađen je pisani spomenik iseljenom gradiću bogate povijesti i štonobisereklo, stoljetne kulture.
Odrastao sam tamo, završio gimnaziju, paralelno studirao po vareškim ulicama i stanu kojeg sam mlad prisvojio, akademiju poroka. Vareš nikad nije bio tako simpatičan i pitom kako ga se danas po fejs statusima iz cijelog svijeta opisuje, štoviše izuzetno grub rudarski gradić, a po vikend igrankama u obližnjim selima se često dobilo batina, osobno pamtim Pogar. Međutim istina je i ono najljepše što se o mjestu piše, takve ekipe urbanog štiha nije bilo ni van granica Bosne, trebalo je samo ignorirati primitivnu seljačiju i to je ipak funkcioniralo. Ekipa oko mene ne samo da je slušala najbolju muziku, održavala je veze s europskom mladeži i imali smo paralelno s jednim timom na zagrebačkom Jarunu, o kojem je Polet pisao, drugu eksperimentalnu komunu, kod nas je bila međunarodna. Pamtim kako su me jedno jutro probudile zvonjavom na vrata dvije djevojke, očito umorne od dugog puta, između njih je bila gajba pive, spominjale su mi prijatelja govoreći engleski, on me očito zaboravio obavjestiti da dolaze.
Imao sam ja osim rockerskog i ono vareško ulično društvo, povezano s šahovskim klubom. Preko njih sam upoznao i onu drugu stranu Vareša, seljačke fešte tamošnjeg visokog društva, nešto ko ovdašnji narodnjački klubovi, na kojima je seljačina nadimka Pičkara galamio zabranjene pjesme, a ovi bi pijano vrištali uz njega. Došlo je do rata u Bosni, nacionalne stranke su po nekoj ipak razumskoj logici izgubile izbore u Varešu i Tuzli, što je s obzirom na geografsku blizinu tih gradova davalo neku nadu, no već spomenuti lik je izveo s naoružanom skupinom puč "po uzoru na hrvatski mostarski" i smijenio legalno izabranog gradonačelnika, omiljenog mjesnog košarkaša.
Zanimljivo, u Ivankovićevom romanu po prvi put nalazim, baš onakvu verziju užasnog vareškog sunovrata, kakvu sam na temelju priča izbjeglih gostiju kod mene rekonstruirao, zamišljam kako su se nemoćno morali osjećati moji prijatelji, okruženi ovim naoružanim budaletinama, kako je to moglo i mene zadesiti i zbilja ne znam kako bi se ponašao u paklu tog gradića, u većim gradovima poput Rijeke zaluđenim klipanima je bilo već teže provoditi svoje nasilje.
Duhovito je nabrajanje nadimaka i prezimena ustaša, vojvoda i balija koji su tamo žarili i palili, meni osvježilo pamćenje, no takve igre, iako zanimljive, nisu mi se sviđale ni, doduše u drugom kontekstu, kod (V)Aralice.

Oznake: pad Vareša
12:12 | Komentari (9) | Print | ^ |

subota, 11.03.2017.

Oprezno s divljim



Jučer smo jako puno toga napravili, od osiguranja do registracije auta, a i stiglo je popravljeno drugaričino računalo iz Zagreba, priznali su grešku, ovima ovdje domaćima nije to padalo na pamet, fućka se njima za garantne rokove.
Prije svega ufotkao sam doručak, nije mi se dalo ništa aranžirati. Nakon obavljenog smo odlučili vani ručati, dugo nismo, jer je drugarica bila na bolovanju. U mom davnom bosanskom šahovskom timu imali smo gastro stručnjaka koji je na gostovanjima birao jela za veći dio ekipe, manji dio je imao filozofiju što smije i što mu paše. Mene je mladca zanimala ta njegova filozofija, uglavnom pohanci i jela od mljevenog mesa su dolazili u obzir samo na jako urednim ili pak prometnim mjestima. Pamtim kad se u Banjaluci raspitivao o sastojcima specijaliteta "Slavije", nisam slušao, komentirao je, oke, to bi trebalo biti perfektno, i bilo je izuzetno ukusno. Taj dan smo napravili iznenađenje i pobijedili favoriziranog domaćina, zapili se, ja izgubio upaljač Ronson, mokrili u centru dok smo teturali prema autobusu, kolegu uhvatio policajac i počeo pisati kaznu, čuli smo ga kako glasno govori, naš suborac, iza kioska je kolega, naplatite i za njega.
Ja sam naravno iskustvom dopunio svoju gastro filozofiju, jako sam sumnjičav prema gulašima od divljači i jelima koja inače traže pojačanu začinjenost. Drugarica je jučer naručila baš to, moja ništatnost je pučanstvu mislim već dosadna sa svojim "dječjim ražnjićima". Filozofiju bih dopunio tezom novijeg datuma, da kad smo vani, moj pas skače samo na najbolje. Jučer je zeznuo, a onda i mi, ja sam probavši komadić zaključio da mu niš neće biti od par komada divljači, uostalom imao je partiju ljubavi sa svojom dragom u jednoj od dnevnih pauza, treba i to proslaviti.
Epilog, jutros oko pet smo imali prvu šetnju, poslije je i drugarica rekla da je zbilja bilo loše, pas mi danas mazan kao rijetko kad. Inače depresivne su te ranojutarnje šetnje kad uglavnom vidiš ili starce uz prozore ili televizor koji gori u polumraku, jutros me opet napao osjećaj, kako kod mene rijetko što ima smisla. Pokušali su jučer mladi apelirati na nas da aktiviramo onu moju jedinu stranku, ja da ulazim u diskusije s budaletima poput Ilčića npr., samo to bi mi još falilo u životu, pa premoćni su, neki dan sam čisto iz radoznalosti otvorio jedan popularan blog, izbjegavat ću to ubuduće, realnost je takva kava je, treba se prilagoditiradi duhovnog mira "vrijednostima" za sve spremnih lijepo odjevenih baraba.
11:08 | Komentari (6) | Print | ^ |

petak, 10.03.2017.

Mirko, pazi kamera!



E jutros je bilo prekrasno sunčano kad sam hodio u grad, još se vjetar rashukao bio nije. Razmišljao sam kao i obično o raznim glupostima, između ostalog kako me non stop bombardiraju reklamama za canon, nakon što sam još prije nekih mjesec dana guglao njihov fotić, koji je njemačka frendica kupila. Ne može mozak ostati neutralno hladan prema ciljanim reklamama, mislim lako za fotiće. Zatim mi palo na pamet isprobati taj jadni zoom, sad kad je potpuno vedro, te sam fotić uperio prema curi koja je već dobro odmakla, a već sam je snimio u prolazu, gledam i čudim se, nikako da se razbistri. I eto ti neugodne alapače negdje četrdesetih, koju inače nikad ne bih zapazio na ulici, te zašto to radite, što nigdje ne možemo biti mirni od raznih snimanja, uzalud objašnjenje da za snimanje treba pritisnuti gumb. Ne znam ak sam par puta imao sve ove godine reakcije pri snimanju, uvijek ispadi bijesa čudnih ljudi kad filozofiram s fotićem na nivou očiju. Ljudi koji vjerojatno odavno nikom više zanimljivi nisu, a prirodno trebaju pažnju.
S druge strane jučer me razveselilo par kolegica, idejama o otcjepljenju od šire zajednice i proglašenju slobodnog teritorija, previše se širi onaj zatrovani...
13:08 | Komentari (9) | Print | ^ |

četvrtak, 09.03.2017.

Pitam za prijatelja



Nedavno sam pročitao dosta čitan roman u kojem glavni junak ima tijekom radnje koja ipak traje par godina tri ljubavnice, otprilike matematski jednu na godinu, prirodno je ukomponirano u radnju i nitko od čitatelja ni kritičara ne problematizira, iako junak ima i ženu i djecu. Na blogu svi skaču na zadnje noge ako netko kroz tekst pokuša provesti tezu da odrastao čovjek ima pravo preuzeti odgovornost za svoj život. U čemu je problem i zašto se tako rado poistovjećuje blog sa stvarnošću, stvaraju na osnovu postanog ishitrene postavke, zgražava se nad psihoportretom nepoznatog autora, dok se u kritici tepa autoru romana kao potencijalnom nobelovcu. Koliko ima pravo odrastao čovjek eksperimentirati sa svojim životom i je li blog toliko životniji od romana?
10:31 | Komentari (10) | Print | ^ |

srijeda, 08.03.2017.

Osmi mart

Osmi mart je kod nas kao i svi emancipatorski praznici relikt prošlog vremena pa nikad nije ni saživio kao osmi ožujak. Meni inače nitijedan praznik nikad ništa nije značio osim vlastitog rođendana i to kad sam bio ono baš mlad.
Praznike vežem eventualno uz neka zanimljiva događanja, tako prvi maj su mi uvijek asocijacija berlinske ulične demonstracije, ili kad mi je frendica objavila na twitteru, mi smo unutro, te selfie usred dvorane u kojoj su nacisti imali skup, da bi poslije i na policijskom twitteru pročitao da je skup prekinut zbog velikih nereda.
Današnji datum pamtim iz jedne davne godine, roditelji su mi odselili u daleku Rijeku, a ja, još maloljetan, ostao sam u stanu u Varešu, u dalekoj Bosni. Bilo je prohladno i cijelo jutro sam uzaludno pokušavao održati vatru u peći, sve je bilo otvoreno i puno dima, ja lovio zrak na balkonu kad su me pozdravile dvije cure s ulice. Vidjevši da s vatrom trenutno nemam šansi dobacio sam im da me sačekaju, idem i ja malo prošetati. Starija me nakon nekog vremena pitala što sam kupio curi za osmi mart, ja sam odgovorio ništa, zagrlio mlađu i rekao, pa ona mi još nije zvanična cura, ili možda je. I tak je to važilo jedno vrijeme kao zvaničan datum početka jedne ljubavi, koja je poslije, kao i mnoge površne mladalačke, neslavno završila.
p.s.
Još uvijek bolujemo, s tim da ja i radim. Jučer sam rekao jednoj učenici da mi je svejedno kak će proći na toj maturi, da nikad nikog nisam silio na učenje, na što je ona neočekivano odgovorila, ma jasno da je Vama sve svejedno, osim možda za Vašeg psa. Nije potpuno u pravu. U stvari p.s. sam stavio, početak, za bolje razumijevanje činjenice da sam i ja nakon dužeg vremena bez protivljenja pojeo juhu.
10:06 | Komentari (10) | Print | ^ |

utorak, 07.03.2017.

Zelena



Ono što mene razveseli u tmurne i promašene dane kakav je današnji je ta puknuta obojana mladež, sa stavom, jebe se meni što ti misliš o meni, ekipa koji ste vi uopće čimbenik u mom životu, il ona rumunjska pjesnikinja, fućka se meni za moje noge dlakave, il, što me gledaš, pa grad je prepun silikona. Svakim danom sve manje ljudi koji zbilja zaslužuju neko poštovanje, ako već ideš nekom logikom, većina našeg ljudstva je toliko ispranih mozgova da barem privremeno, nešto kao u doba izbijanja punka, društvene norme kao međumediokritetske dogovore treba staviti na ignore.
Nisam dobro pogledao, možda i nije zelena, nebitno, udariti u sivilo tamo gdje je najtanje!
15:20 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 06.03.2017.

Nevrijeme



koliko trčali
ne moš pobjeći
svima je jasno
da će pljusnuti
a žure li žure
neće mene
možda neće mene
možda suha
neće možda
mora se kisnuti
poslije u snu
se sušiti
ujutro opet oke.
18:45 | Komentari (10) | Print | ^ |

nedjelja, 05.03.2017.

Izgnana iz Normalije



Jutros me ohrabrio događaj iz Njemačke, koji je slijedio isto tako katastrofalan događaj iz Njemačke. Naime iz obećane zemlje je deportirana, znači, prognana, šutnuta, 18.godišnjakinja iz Armenije, koja je rođena i školovana u Njemačkoj, integrirana u Njemačku, radila u dućanu brinući za bolesnu mamu, koja zbog bolesti ne može biti prognana i dvoje mlađih maloljetnih članova obitelji. Ona je paralelno sa svim upisala večernu školu s ambicijom doškolovati se za hotelijera ili upravitelja restauranta. Ujutro je došla policija i na kraju dana je bila u Armeniji, našli joj privremeni smještaj kod obitelji maminog novog tipa. Cura uopće ne zna jezik svoje navodne domovine, govori njemački i ruski. Poduzela je sve da spriječi neželjeni odlazak, angažirala odvjetnika koji je izgleda, pretrpan poslom, pogriješio, sad se otkriva da specijalizirani odvjetnici imaju posla preko svake mjere, no eto, sve je išlo po zakonu, sad se nalazi bespomoćna među nepoznatim ljubaznim ljudima, u sobičku države za koju kažu da je mnogo korumpiranija i od Hrvatske, gledam tu neke tablice.
Što me ohrabrilo, cura je u internetskoj vezi s poznatim njemačkim nezavisnim novinama, u mjestu gdje je živila svi su uz nju, javnost u cijeloj Njemačkoj je dignuta na noge, pišu se peticije, a uticajne opozicijske stranke traže hitne izmjene zakona koje bi se odnosile na one koji su se dokazano integrirali u njemačko društvo. Zasad joj je to slaba utjeha jer je dobila i trogodišnju zabranu ulaska u Njemačku, no postoji nada, jer već postoje presedani, gdje javnost postoji, nije toliki ni problem zbog pravde mijenjati zakone.
p.s.
Opet sam nakon dužeg vremena dobio jedan glupi mail u kojem me se podučava što smijem fotografirati, evo da umirim autoricu koja ima zanimljive prioritete u životu, pisati takve mailove, danas sam u prekršaju, u supermarketima se zbilja ne smije fotografirati, al nigdje drugdje danas nisam bio.
12:16 | Komentari (14) | Print | ^ |

subota, 04.03.2017.

Kak ja fotkam mrak



Zavidim pomalo frendici iz Frankfurta koja od prije par dana ima novi canon, kako izgleda otprilike veličine mog nikona, al s osam puta npr. jačim optičkim zoomom. Išao sam guglati, prodaje se i kod nas, cijena se kreće od 2500 kuna, moj je inače bio ispod petsto. Ona zna fotografirati, a da se primjetiti da joj je fotkanje bitno olakšano.
Jučer sam se kasno vraćao s roditeljskog sastanka, izglasali smo, onaj koji me bude zamijenio na maturalcu bit će smješten u hotel s četiri zvjezdice, naravno i učenici, u Pragu. Kad sam počinjao raditi, jednom smo bili smješteni na maturalcu na periferiji grada, doslovno iznad staje.
Razmišljao sam tren ima li smisla uopće vaditi fotić, djevojka je jurila, svjetla sa svih strana, na kraju sam ipak izvadio fotić, zadržao dah, i što reći, meni ne treba bolje, naučio sam se lijepo prilagođavati mogućnostima.
11:15 | Komentari (11) | Print | ^ |

petak, 03.03.2017.

Neki su i dobro



Iako me grlo zeza, dok drugarica bolesna leži doma, obavio sam šetnju do grada, nabavio voće i čajeve, te ostalo što je potrebno. Usput me zvali iz bolnice, učeniku pozlilo na vježbama, da bi onda, tvrdoglav poput radnika, čim mu je bilo malo bolje, zbrisao s hitne. Sreo bivšu učenicu kojoj dobro ide, zanimljivo je kako oni kojima trenutno dobro ide u životu smatraju da je sustav dobar, neće reći baš direktno, al oni koji kopaju po smeću, sami su krivi. Bolestan sam pa ne mogu raspravljati, lagano spuštam, ak već vjeruješ, moli se da se situacija ne okrene, preokreti znaju biti surovi, ona nastavlja svoje, treba znati i predviđati, nikad se ne zadovoljiti postojećim.
Uzaludno je ikog pokušati mijenjati, najvažnije mi je danas s što manje potrošene energije održati roditeljski, nemam problema ja s životom, s odabranima po tržnici srdačno ćaskam, a to je neko mjerilo. U autobusu pokušavam sa sjedala u gužvi naciljati jednu plavušu, možda i uspijem.
12:37 | Komentari (10) | Print | ^ |

četvrtak, 02.03.2017.

Blogeri i patuljci

Najveći problem svakodnevnog bloganja je taj što se odričeš mesijanske uloge koja barem nesvjesno prati svakog umjetnika, znači pokušaja promjene svijeta pisanjem i teoretiziranjem, jer sve što je svakodnevna navika mora biti i banalno. To sam naučio od najbolje europske blogerice koja sad izuzetno rijetko piše, al ni nema potrebe, budući da živi od bloga s izvorno njene adrese. Zato se danas samo javljam jer još idem držati kontinuitet, mada nemam više nekog motiva, mislim da je već svima jasno da je svakodnevno pranje izloga rutina kod svih koji bi ušli u više, čisto društvo.
p.s.
Jel trebam napisati da je u bajci o Snjeguljici bilo 7 ili sedam patuljaka il je svejedno, zanimljivo da je još Snjeguljica, većina ih je promijenila imena.
20:17 | Komentari (9) | Print | ^ |

srijeda, 01.03.2017.

Težak dan u Opatiji



Vodio učenike na županijsko natjecanje u opatijskoj gimnaziji, prva fotka. Opatija uglavnom mrtav grad, nikad nisam sreo manje ljudi šetajući uz more. Bio u teškom bedu. Ruje se obala.
p.s.
Naravno da nije nikakva drama što kasni post, nismo se dobro razumili. Drame se odigravaju u drugoj dimenziji.
20:06 | Komentari (13) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

11. 08.