nedjelja, 12.03.2017.

Kaplari iz prigrada



Neću pisati o romanu Željka Ivankovića "Rat i sjećanja". Zaslužio je svoje nagrade, nakon jedne značajne vjerojatno će i druge slijediti, i priznanja. Primjedbe ću zadržati za sebe, roman je vrijedan čitanja, zapravo na ovom jeziku mi je na nivou sviđanja otprilike "Buick riviere", jedinog djela Miljenka Jergovića, koje mi se baš svidjelo.
Dobar dio romana, izuzetno zanimljivo maestralno složen, posvećen je autorovom rodnom mjestu, Varešu, velikom stradalniku proteklog rata. Izgrađen je pisani spomenik iseljenom gradiću bogate povijesti i štonobisereklo, stoljetne kulture.
Odrastao sam tamo, završio gimnaziju, paralelno studirao po vareškim ulicama i stanu kojeg sam mlad prisvojio, akademiju poroka. Vareš nikad nije bio tako simpatičan i pitom kako ga se danas po fejs statusima iz cijelog svijeta opisuje, štoviše izuzetno grub rudarski gradić, a po vikend igrankama u obližnjim selima se često dobilo batina, osobno pamtim Pogar. Međutim istina je i ono najljepše što se o mjestu piše, takve ekipe urbanog štiha nije bilo ni van granica Bosne, trebalo je samo ignorirati primitivnu seljačiju i to je ipak funkcioniralo. Ekipa oko mene ne samo da je slušala najbolju muziku, održavala je veze s europskom mladeži i imali smo paralelno s jednim timom na zagrebačkom Jarunu, o kojem je Polet pisao, drugu eksperimentalnu komunu, kod nas je bila međunarodna. Pamtim kako su me jedno jutro probudile zvonjavom na vrata dvije djevojke, očito umorne od dugog puta, između njih je bila gajba pive, spominjale su mi prijatelja govoreći engleski, on me očito zaboravio obavjestiti da dolaze.
Imao sam ja osim rockerskog i ono vareško ulično društvo, povezano s šahovskim klubom. Preko njih sam upoznao i onu drugu stranu Vareša, seljačke fešte tamošnjeg visokog društva, nešto ko ovdašnji narodnjački klubovi, na kojima je seljačina nadimka Pičkara galamio zabranjene pjesme, a ovi bi pijano vrištali uz njega. Došlo je do rata u Bosni, nacionalne stranke su po nekoj ipak razumskoj logici izgubile izbore u Varešu i Tuzli, što je s obzirom na geografsku blizinu tih gradova davalo neku nadu, no već spomenuti lik je izveo s naoružanom skupinom puč "po uzoru na hrvatski mostarski" i smijenio legalno izabranog gradonačelnika, omiljenog mjesnog košarkaša.
Zanimljivo, u Ivankovićevom romanu po prvi put nalazim, baš onakvu verziju užasnog vareškog sunovrata, kakvu sam na temelju priča izbjeglih gostiju kod mene rekonstruirao, zamišljam kako su se nemoćno morali osjećati moji prijatelji, okruženi ovim naoružanim budaletinama, kako je to moglo i mene zadesiti i zbilja ne znam kako bi se ponašao u paklu tog gradića, u većim gradovima poput Rijeke zaluđenim klipanima je bilo već teže provoditi svoje nasilje.
Duhovito je nabrajanje nadimaka i prezimena ustaša, vojvoda i balija koji su tamo žarili i palili, meni osvježilo pamćenje, no takve igre, iako zanimljive, nisu mi se sviđale ni, doduše u drugom kontekstu, kod (V)Aralice.

Oznake: pad Vareša
12:12 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.