Kreativni odjel
cool
Isključi prikazivanje slika02
uto
12/25
Naša rijeka
stella.blog.hr
Život je naš
rijeka bez povratka.
Počne kao bistri izvor
žubori, grgoće, ćarlija
grana se, utiče, pritiče,
i narasta, buja.
Pa se razlije široko
u predvečerje svoje
i mirno ušću klizi.
U suton se ulije
tiho, neprimjetno
u more zalaska.
I tko još u moru sinjem
jednu malu rijeku
primjećuje
(Bluz 2017)
Statistika kaže, ovo je 3543.post na blogu Let lastavica.
i 18 godina objavljivanja na blog.hr
Naša rijeka
stella.blog.hr
Život je naš
rijeka bez povratka.
Počne kao bistri izvor
žubori, grgoće, ćarlija
grana se, utiče, pritiče,
i narasta, buja.
Pa se razlije široko
u predvečerje svoje
i mirno ušću klizi.
U suton se ulije
tiho, neprimjetno
u more zalaska.
I tko još u moru sinjem
jednu malu rijeku
primjećuje
(Bluz 2017)
Statistika kaže, ovo je 3543.post na blogu Let lastavica.
i 18 godina objavljivanja na blog.hr
01
pon
12/25
Japan zove
stella.blog.hr
Sin po četvrti put odlazi u Japan, u koji je zaljubljen.
Sada sa životnom družbenicom.
Sleću u Tokio, vidi se Fuji
(nastavit će se)
Žena koju volim
borut.blog.hr
Žena koju volim ne traži
da pere svoje tijelo u svetoj vodi,
dok majka mi mrmlja: „Nije ona za tebe“,
a otac kaže da je mršava k'o kostur.
Al' ona je stvarnija od sviju —
to je ljubav kao u vrijeme prije našega rođenja.
Samo ja to znam.
Žena koju volim ne traži
da joj svake noći uberem još jednu ružu.
Žena koju volim je plod rajskog vrta;
u mojoj duši drhti kao struna.
Prijatelji je krišom pogledavaju,
a neprijatelji se predaju poraženi.
Ona me grli mekano i mirisno,
i svojim tijelom me grije,
a ja joj šapućem.
Žena koju volim je plod rajskog vrta,
klizi preko mene kao voda preko kamena.
Ženi koju volim pripadam cijelim bićem —
ona sije i po poljima koja sam ja orao.
Ujutro se budim samo uz nju,
u tami rukama tražim njezine usne.
Sada sam samo njezin, i sve što sam imao —
prijatelje, pse, seks, igre —
od svega sam odustao.
Jadni Huanito.
Ženi koju volim pripadam cijelim bićem,
ali ovu tajnu ne otkrivajte nikad njoj.
Bilješka za čitatelja
Huanito predstavlja prijašnju verziju pjesnikove osobnosti — onoga koji je bio prije nego što je pronašao ljubav.
Autor pjesme: Originalnu pjesmu napisao je španjolski kantautor Joan Manuel Serrat (La Mujer Que Yo Quiero, 1971.).
Hebrejska verzija: Pjesmu je na hebrejski adaptirao Yehonatan Geffen, a popularizirao ju je izraelski pjevač David Broza.
Ova verzija je slobodni prijevod na hrvatski uz pomoć OpenAI ChatGPT, prilagođen za čitanje i predstavljanje.
30
ned
11/25
Prva
kintsukoroi.blog.hr
..... posvećujem svakome tko previše prati vijesti, katastrofična predviđanja,
onom malom, zbunjenom čovjeku, koji ne razlikuje ekstrem od ekstrema,
onome koji uskače rado sebi u usta, pa mu bude zlo,
kao i onome tko sve vidi crno, u najboljem slučaju sivo kada je bolje volje...
...posvećujem je običnom, radnom čovjeku, koji za sumraka ide kući
i ne zna kako si uljepšati dan...
...palim je za one koji pate od ozbiljne depresije, pa ne izlaze danima iz kreveta...
kao i svima kojima financije ne dopuštaju mala, slatka veselja...
..posebno je palim i molim za one loših nalaza ili u iščekivanju istih....
NEUKALUPLJENA
sewen.blog.hr
Vidim, pogled ti je mrk,
Vidim, pustila si brk,
Hodaš kao da si klatno,
Oblačiš neadekvatno!
Vidio sam i da piješ,
Vidim ni noge ne briješ,
I takva si bogomdana!
Ko princeza iz Irana!
Vidim karijes se smješi,
Vidim izgled koji griješi,
Što te tako jako stislo
Pa da pričaš nesuvislo!?
Al možda ti to i jesi,
Možda su to sve uspjesi,
A mi smo robovi stila
Kojeg nikad nisi tila!
S druge strane Adventa
kintsukoroi.blog.hr
Otišla sam do nje peticom
Nakon što sam se u Nami na Kvatriću premišljala
Da li kupiti najmlađem za prvi rođendan bademantil od 20 eura
Ili Pepco, da, Pepco ima jeftinije
Pa ću moći kupiti svima po nešto lijepo ovaj mjesec
Imamo 3 rođendana, Nikolinje, Božić
Ona je napravila frizuru za mene, a jedva stoji
I sva je mirisala i sjajila po Nivei onoj plavoj
Željno me zagrlila
Pa mi pričala priče koje mi je već pričala
A ja sam se smijala i čudila
Kao da ih čujem
Prvi put
Poslije sam bila tako iscrpljena od njene tuge
Od te i takve starosti
Nagle
Nage
Privijala sam se uz njen mladenački duh
Ja uz njen
Uz njenu sposobnost da se ruga samoj sebi
I nezgodama koje joj se događaju
Donji veš koji sam joj kupila prije par mjeseci
Sad joj je prevelik
Moram ga zamijeniti
Poslije sam njemu nazvala kćer
Da mu donese jesti
I deku, deku obavezno
Noć će biti hladna
Grijalica nije dovoljna
Kao ni činjenica da spava obučen
Imala sam i ja hladnu zimu bez čizama
Zimu punu ovrha koje nisam skrivila
S plavim vunenim rukavicama od kojih sam uvijek
Gubila jednu
Pa me rasplakao jedan
prosjak prozebao
Koji mi je rukavicu podigao i stavio na
Povišeno mjesto
Modrim rukama
Neka bude topla zima
Neka duh bude mlad
Pun ruganja vlastitim nezgodama
Pun čuvanja tuđih toplih rukavica
Da si ih netko može naći
......
29
sub
11/25
snovi u povratku
potok42.blog.hr
snovi, zidari kuće našeg ja,
klice raslinja planova,
naše želje, čežnje,
znaju ostati nedosanjani,
zalutaju, rasplinu se,
nasuču, izgube putem,
preobraze, preinače mirise,
promijene putanje i —
postanu lanac zahrđao,
kamen u đepu,
izlizane kožne rukavice,
poderane patike,
ključevi bez brave,
nepomična igla u kompasu,
ispucalo ogledalo,
rastrgana zastava,
zakrpa na hlačama,
stara putna torba,
drvo neistesano u skulpturu,
suhi cvijet u knjizi,
slomljena čaša, prazan ormar,
bumerang što se vraća
i pogađa u lice ruku
koja ga je bacila.
Novi dokumentarni film o Brijunima
goransafarek.blog.hr
Pogledajte novi dokumentarni film o Brijunima – čudesnom otočju divlje prirode, rimske povijesti i skrivenih arheoloških blaga.
Upravo je izašao novi dokumentarni film Gorana Šafareka koji vas vodi u srce Nacionalnog parka Brijuni – jednog od najfascinantnijih prirodno-povijesnih lokaliteta Hrvatske. ?
U samo 33 minute prošetat ćete kroz 130 milijuna godina – od tragova dinosaura i valova drevnog mora, preko raskošnih rimskih vila i kasnoantičkih utvrda, do današnje očaravajuće prirode s jelenićima, uvalama i mediteranskom tišinom.
¬ Film donosi vrhunsku kameru, emotivnu glazbu i znanstvenu autentičnost koju Goran Šafarek vjerno prenosi iz srca prirode. Ovo nije samo dokumentarac – ovo je ljubavno pismo Brijunima.
Pročitajte više o prirodi Brijuna
Í Lokacija: Nacionalni park Brijuni
ŕ Redatelj: Goran Šafarek, biolog i snimatelj prirode
ń Trajanje: 33 minute
28
pet
11/25
TORTA
huc.blog.hr
Miki je sjedio u visokom naslonjaču i ispijao votku sa Seven Upom. Razmišljao je da se digne i upali neki lezbo klinč, ali koliko god to znalo biti zabavno, istovremeno je bilo tužno i duboko poražavajuće za čitavu ljudsku vrstu. Pogotovo kad bi jedna navukla strap-on i počela odostraga tucati onu podložniju, pa nakon guzne rupe gurnula taj plastični kurac tamo odakle dolaze djeca.
Dovršio je piće i otišao da si smiksa još jedno.
Zazvonilo je na vratima.
Otpio je guc i pošao da otvori.
Na vratima je stajala Mima. U ruci je držala ružičasti paket s velikom mašnom.
„Ćao, mogu li da uđem?“
Gledao ju je neko vrijeme. Nećkao se.
A onda je rekao: „Uđi.“
Ušla je, ostavljajući za sobom miris mimoza.
Bila je top sređena.
Kožna suknja, crne najlonke, visoka peta, bijela bluza…
Visoka moda, nema što.
Ušla je u dobro joj poznatu garsonijeru. Ovdje su živjeli dok su još bili dečko i cura. Miki se nakon njihovih učestalih svađa ponovo vratio u svoj mladenački stan.
Stavila je paket na stol.
„Izvoli, ovo je za tebe.“
„Što je to?“ pitao je.
„Otvori pa ćeš vidjeti.“
Uzdahnuo je. Sva težina života bila je u tom uzdahu.
Razmotao je ukrasni papir, otvorio kutiju.
Unutra je bila torta. Panama torta.
„Ona koju najviše voliš,“ rekla je Mima.
„Mima, ne razumiješ“, rekao je Miki. „Ja ne želim kupovnu tortu… ja želim da je ti napraviš.“
„Ali ti znaš da ja ne znam umijem raditi nikakve kolače, slastice, torte… to nadilazi moje sposobnosti.“
„Pa dovraga, nije to toliko teško. Nauči.“
„Čemu, kad ju mogu kupiti?“
„Neke stvari možeš kupiti, a neke ne. Razumiješ li?“
„Ne.“
„Gle, tortu možeš kupiti, ali ne možeš kupiti miris doma. Ne možeš kupiti to da kuća diše po kolačima. Kao što novcem ne možeš osvojiti veliko gorje — ako te helikopter spusti na Mont Everest i ti se tamo uslikaš za Fejs ili Instagram, to vrijedi koliko i pseći drek u celofanu. A jednako vrijedi i tvoja kupovna torta.“
„Po običaju pretjeruješ i karikiraš! Kakve veze ima što je ova torta kupovna? Ovo je torta dobre volje. Pomirbena torta!“
Srdžba je u njemu rasla.
„Mima, ne čuješ me. Ja želim da TI ispečeš tu jebenu tortu. Ja želim da se uložiš u ovaj odnos… naš odnos… više nego u sve ostale gluposti na koje trošiš vrijeme i resurse — na krpice, frendice, pseudo-karijeru i slična sranja.
Ja želim da naša djeca pamte miris doma koji miriše na cimet-rolice, medenjake, vanili-roščiće, linzere, londonere, na orahnjače i makovnjače, na cimet, karanfilić, anis u božićnim danima,
na janjetinu za Uskrs,
na kalju, bosanski lonac, grah, sarmu u tjednu,
na pašticadu i pečeno meso nedjeljama.
Shvaćaš? Ne želim da im djetinjstvo miriše na brzu hranu — Mek-drek, Kentaki Čiken, giros, sušije, nagetse i slična sranja.
Ili na hranu tete čuvalice, ma koliko god ona dobra kuharica bila.“
Mima ga je tupo gledala.
„Ti si drugačije živio“, rekla je nonšalantno. Toliko nonšalantno da je to bilo ništavljenje svega što je dotad izgovorio.
I taj ton, ta olakost, zbilja ga je ubola u živac.
„Da, ja sam živio ljudski“, zarežao je.
Sada su pak njegove riječi, a posebno pridjev „ljudski“, Mimu dirnule u samo središte njenog bića.
„Da, a ja i moji smo valjda ljudi-gušteri?“
„Pa, niste daleko od toga…“, zaškrgutao je.
Bio je umoran. Umoran od tog vječnog sukobljavanja i natezanja koje nikamo ne vodi. Spomen njene familije bila je kap koja je prelila čašu. Kao da mu je netko iznutra potrgao šavove — stara rana se otvorila i sranje je ponovo procurilo van: sve njihove uvrede, svi oni pogledi preko nosa, novčane ponude da nestane iz života njihove kćeri… Za te je ljude on uvijek bio netko ispod razine, low life, greška svemira koja se nekim čudom zalijepila za njihovu princezu.
Dograbio je kutiju s tortom i zafitiljio je ravno u zid.
Mima se stepla. Uhvatio ju je strah. Prvi put ga je vidjela mahnitog. Ludog. Požurila je prema vratima u suzama, jecajući. Ipak, na dovratku je uspjela vrisnuti:
„Nezahvalniče glupi!“
Posegnuo je za čašom sa stola. Čaša je tresnula u zalupljena vrata.
Odmah je požalio.
Šteta pića, pomislio je.
Iz kuhinjskog elementa izvadio je novu čašu i smiksao svježi Votka-Seven Up. Ruke su mu se tresle.
Oblit će se. Nije namjeravao, ali evo oblit će se do besvijesti. Ovo stanje traži potpuno zamračenje uma.
Ona ga razara.
Ona je razarajući Harry.
Mora završiti ovu vezu. Čim prije.
Čim prije.
TORTA
huc.blog.hr
Miki je sjedio u visokom naslonjaču i ispijao votku sa Seven Upom. Razmišljao je da se digne i upali neki lezbo klinč, ali koliko god to znalo biti zabavno, istovremeno je bilo tužno i duboko poražavajuće za čitavu ljudsku vrstu. Pogotovo kad bi jedna navukla strap-on i počela odostraga tucati onu podložniju, pa nakon guzne rupe gurnula taj plastični kurac tamo odakle dolaze djeca.
Dovršio je piće i otišao da si smiksa još jedno.
Zazvonilo je na vratima.
Otpio je guc i pošao da otvori.
Na vratima je stajala Mima. U ruci je držala ružičasti paket s velikom mašnom.
„Ćao, mogu li da uđem?“
Gledao ju je neko vrijeme. Nećkao se.
A onda je rekao: „Uđi.“
Ušla je, ostavljajući za sobom miris mimoza.
Bila je top sređena.
Kožna suknja, crne najlonke, visoka peta, bijela bluza…
Visoka moda, nema što.
Ušla je u dobro joj poznatu garsonijeru. Ovdje su živjeli dok su još bili dečko i cura. Miki se nakon njihovih učestalih svađa ponovo vratio u svoj mladenački stan.
Stavila je paket na stol.
„Izvoli, ovo je za tebe.“
„Što je to?“ pitao je.
„Otvori pa ćeš vidjeti.“
Uzdahnuo je. Sva težina života bila je u tom uzdahu.
Razmotao je ukrasni papir, otvorio kutiju.
Unutra je bila torta. Panama torta.
„Ona koju najviše voliš,“ rekla je Mima.
„Mima, ne razumiješ“, rekao je Miki. „Ja ne želim kupovnu tortu… ja želim da je ti napraviš.“
„Ali ti znaš da ja ne znam umijem raditi nikakve kolače, slastice, torte… to nadilazi moje sposobnosti.“
„Pa dovraga, nije to toliko teško. Nauči.“
„Čemu, kad ju mogu kupiti?“
„Neke stvari možeš kupiti, a neke ne. Razumiješ li?“
„Ne.“
„Gle, tortu možeš kupiti, ali ne možeš kupiti miris doma. Ne možeš kupiti to da kuća diše po kolačima. Kao što novcem ne možeš osvojiti veliko gorje — ako te helikopter spusti na Mont Everest i ti se tamo uslikaš za Fejs ili Instagram, to vrijedi koliko i pseći drek u celofanu. A jednako vrijedi i tvoja kupovna torta.“
„Po običaju pretjeruješ i karikiraš! Kakve veze ima što je ova torta kupovna? Ovo je torta dobre volje. Pomirbena torta!“
Srdžba je u njemu rasla.
„Mima, ne čuješ me. Ja želim da TI ispečeš tu jebenu tortu. Ja želim da se uložiš u ovaj odnos… naš odnos… više nego u sve ostale gluposti na koje trošiš vrijeme i resurse — na krpice, frendice, pseudo-karijeru i slična sranja.
Ja želim da naša djeca pamte miris doma koji miriše na cimet-rolice, medenjake, vanili-roščiće, linzere, londonere, na orahnjače i makovnjače, na cimet, karanfilić, anis u božićnim danima,
na janjetinu za Uskrs,
na kalju, bosanski lonac, grah, sarmu u tjednu,
na pašticadu i pečeno meso nedjeljama.
Shvaćaš? Ne želim da im djetinjstvo miriše na brzu hranu — Mek-drek, Kentaki Čiken, giros, sušije, nagetse i slična sranja.
Ili na hranu tete čuvalice, ma koliko god ona dobra kuharica bila.“
Mima ga je tupo gledala.
„Ti si drugačije živio“, rekla je nonšalantno. Toliko nonšalantno da je to bilo ništavljenje svega što je dotad izgovorio.
I taj ton, ta olakost, zbilja ga je ubola u živac.
„Da, ja sam živio ljudski“, zarežao je.
Sada su pak njegove riječi, a posebno pridjev „ljudski“, Mimu dirnule u samo središte njenog bića.
„Da, a ja i moji smo valjda ljudi-gušteri?“
„Pa, niste daleko od toga…“, zaškrgutao je.
Bio je umoran. Umoran od tog vječnog sukobljavanja i natezanja koje nikamo ne vodi. Spomen njene familije bila je kap koja je prelila čašu. Kao da mu je netko iznutra potrgao šavove — stara rana se otvorila i sranje je ponovo procurilo van: sve njihove uvrede, svi oni pogledi preko nosa, novčane ponude da nestane iz života njihove kćeri… Za te je ljude on uvijek bio netko ispod razine, low life, greška svemira koja se nekim čudom zalijepila za njihovu princezu.
Dograbio je kutiju s tortom i zafitiljio je ravno u zid.
Mima se stepla. Uhvatio ju je strah. Prvi put ga je vidjela mahnitog. Ludog. Požurila je prema vratima u suzama, jecajući. Ipak, na dovratku je uspjela vrisnuti:
„Nezahvalniče glupi!“
Posegnuo je za čašom sa stola. Čaša je tresnula u zalupljena vrata.
Odmah je požalio.
Šteta pića, pomislio je.
Iz kuhinjskog elementa izvadio je novu čašu i smiksao svježi Votka-Seven Up. Ruke su mu se tresle.
Oblit će se. Nije namjeravao, ali evo oblit će se do besvijesti. Ovo stanje traži potpuno zamračenje uma.
Ona ga razara.
Ona je razarajući Harry.
Mora završiti ovu vezu. Čim prije.
Čim prije.
Jednostavno - riječ
agava505.blog.hr
Riječi…nisu samo nanizana slova
kapljice svjetlosti su koje se talože u dušu
s jutrom te bude kad pomisliš
da je sve zaboravljeno …
riječ zna biti šapat prirode,
moćna a nježna
dok je srce olovci diktira
svijet viče, a riječ tišinom miluje...
pjesme nisu samo pjesme
ispisana su čarolija srca
koja mirom daruje čitatelja, dobronamjernika
riječ, stih, pjesma
najljepši su kad postanu jutarnji ritual
dok se uz kavu pogled s morskom pučinom mazi...
i pjesnici tu su
i čitatelji koji disati zaborave
kao svjetionici pokazuju put do tvrdih korica
na kojima možeš ostaviti najskriveniji dio sebe...
pisanje nosi riječi koje plešu
dane koji pjevaju
i ljude posebne koji znaju prigrliti
riječi plešu tamo gdje masline šapuću
i tamo gdje je život lijep
ako ga iskrenošću srca znaš podijeliti…
HALO
sewen.blog.hr
Oduvik smo bili loši gubitnici,
Oduvik su pritili nam upitnici,
Ego nije nešto za šta se kačimo
Ako jedno drugom išta značimo.
Ko će se prvi na kolina spustit,
Ko će prvi ono "halo" izustit,
Privarit ono što se prevara ne zove
Brdo sriće bez zarade, bez love...
A onda san ja nazva nju,
Za cilu godinu,
I pravili smo se da nije bilo stanke,
Odradili smo sve uranke i sva spavanja po noći
Nitko u samoći...
I bilo nam je ka dici, bez smisla,
I opet se stisla ka šta se stiskat znala i prije,
Ništa se prominilo nije...
27
čet
11/25
ZEN TIGAR – priča
whiskybar.blog.hr
ZEN TIGAR – priča
Prolog
Dužnost je uzeti moć.
Što dulje puštamo praznim neki prostor moći, to je veća vjerojatnost kako će ga preuzeti neki slabiji stranac, zlikovac koji će samo unazaditi društvo.
Slobodan prostor moći je kao svaki drugi prostor, prazan. I ako je dugo neiskorišten zaposjest će ga entitet koji to inače nikada ne bi učinio da je taj prostor bio zaposjednut od entiteta kojima taj prostor moći pripada po njihovom pravu.
Zato treba vježbati Volju za moć.
Prvi dio
Zen Tigar se opušta uz potok u hladu šume. Sneno promatra okolicu.
U glavi mu se vrte samo filozofski problemi. Poput pitanja identiteta, primjerice, Tezejev brod:
"Kada postajemo, a kada nestajemo?" pita se Zen Tigar polegnut u sjeni stabala. Zatim u mislima prelazi na "Teški problem", na zombije i pitanje svjesti.
Zen Tigar zna što bi napravio zombijima: "Samo mrtav zombi je dobar zombi! A kada bih Ja, Zen Tigar, završio s njima, ne bi postojao više "Teški problem"!" ispravno je zaključio.
Takvo razmišljanje mu je izmamilo osmijeh te se rastegnuo po travi.
"Pironove aporije." javlja se novi filozofski problem u njegovim mislima "Možemo li bilo što znati?
A nekako ispada kako možemo ako ne razmišljaš previše o tom pitanju."
Iz očiju mu izbijaju iskre. Piči ga satori sto na sat!
Zatim nako što je iskrama zapalio opalo lišće, odlazi se oprati u potoku.
Nalazi stijenu uz vodu i zadovoljan svojim zaključcima legne na nju. Pun ugodnog umora pravednika sklapa oči upadajući u jedan od svojih epskih drijemeža.
"Kant, transcedentalni idealizam.....antinomije....tajne svemira....zvijezdano neb..." Usnio je kako je bio čovjek koji je pisao o Zen Tigru. Ili je on, Zen Tigar, zapravo čovjek koji piše?
Drugi dio
Zen Tigar se budi. Gladan je.
Zbog gladi zaboravlja na san i na dilemu jeli čovjek što piše ili Zen Tigar što sanja.
Naime, njega glad uvijek asocira na neopjevani aspekt platonova mita o spilji.
"Zašto? Zato!" ispravno zaključi.
A koji je to neopjevani aspekt mita o spilji? To je dio kada se oslobođeni zarobljenik, nakon što je izašao iz spilje, rasčarao iluziji i spoznao svijet ideja, vraća nazad u spilju.
Vraća se osloboditi i podućiti ostale zarobljenike. Tada ga zarobljenici vrijeđaju i govore neka ih pusti na miru.
"Time Platon poručuje..." prisjeća se Zen Tigar "...kako ljudi koji znaju istinu i žele o njoj podučiti ostale su neshvaćeni i prezreni. Priprosta masa odbija velikane i mudrace jer ih ovi izvlaće iz njihove zone udobnosti, poznatije kao komfort zone." Zen zakoluta očima, a misao se nastavi: "...izvlaće ih iz zone udobnosti u nešto novo, nepoznato, a priprosta masa voli biti u poznatom i sigurnom, ma koliko loše i lažno takvo stanje bilo. U slučaju mita o spilji, zakovani gledaju igru sjenki."
Zen Tigar misli kako on nikada ne bi išao oslobađati.
On bi njih sve pojeo!
I iluzioniste i zarobljenike.
Gladan je i nema razumijevanja za uvrede. Nakon gozbe, krvave njuške bi izašao iz spilje, izvalio se na livadi sunca velikod popodneva i sunčanjem upijao ideju dobra. Umjesto igre sjenki, promatrao bi igru šarenih leptira. Njih ne bi pojeo.
"Nedovoljno mesa, daje premalo energije." ispravno zaključuje Zen Tigar. Zatim bi zaspao uz zvuke žuborenja potoka.
Spavao bi sretnim snom pravednika znajući kako je zbog njega u svijetu manje otmičara, prevaranata i nezahvalnog priprostog puka.
A kada se probudi, napio bi se vode i izbacio urlik prema suncu. Urlik prepun snage kojim iskazuje svoju nezasitnu potragu za moći.
Ispusti snažan urlik i pođe potražiti najbližu spilju kako bi u jednom činu riješio svijet zlikovaca i mediokriteta te utažio svoju glad.
Treći dio
Zen Tigar temeljito glođe kosti pokraj vatre u srcu spilje. Okružen je prelijepim stalaktitima, što mu na tren odvuče pažnju s mislima o vječnosti i kako je dugačko vrijeme potrebno za stvaranja ovog umjetničkog dijela prirode, samo jedan najmanji dijelić vječnosti. No misli mu se vrate na objed kada ugleda razbacane razbijene vaze i korintske šljemove kraj vatre.
Ostatci predmeta kojima su iluzionisti stvarali sjene i varali zarobljenike.
"Jer ova vatra što svjetli u spilje mraku, svjetli samo kako bi istakla sjene!" ispravno zaključuje Zen Tigar i shavča kako je on zapravo Kralj Sunce! Donio je svjetlost pravog svijeta u ovaj mrak prevara i iluzija.
Ovo nije prvi put kako je posjetio ovakav podzemni teatar sjenki kako bi utažio svoju glad.
Čini mu se kako je to pedeset i sedmi put, ali nije siguran i to uopće nije važno. Ono što je važno je to kako u sukobu s njim, iluzionistima nije pomogla niti jedna od varki, što ih stoljećima usavršavaju hvatajući i zarobljujući ljude po spiljama svijeta Kali Yuge.
Nikakav njihov trik ne može savladati satori Zen Tigra i svjetlo moći koje zrači iz njega. Svjetlo što izvire iz njegovih crnih šara na narančastom krznu. Ponekad ga promijeni u bijelo, no sada je narančast.
A s radošću je pojeo i zarobljenike!
"S radošću, da!" misli on
"Bili su bahati."
Naime, kada je Zen Tigrova svjetlost kralja sunca izbrisala igru sjeniki na zidu spilje "Jer svjetlo kralja sunca svjetli samo kako bi uništilo sjene. Kaže proročanstvo drevnog Niramarina." čule su se žalopoljke patetičnih okovanih ljudi.
"Opet onaj dosadni Sokrates. Hej Sokrates, prestani se spuštati i gnjaviti nas s pričama o pravom svjetlu i pravom svijetu. Bježi ća, ubit ćemo te stari davežu!" galamili su i prijetili, iako su bili okovani.
Zen Tigar se smijao budući je znao kako on ne može biti Sokrtes, taj oslobođeni zarobljenik. Vido ga je kako je bradat i mršav jedva hodao livadom prekrivajući si oči, još nenaviknut na vanjsko svjetlo. Pustio ga je nekoliko dana da se oporavi, vidio ga je kako se spuštao i izlazio mrzovoljan i krvav iz spilje. Zen Tigar ne dopušta mrzovoljnost u svojoj šumi i livadi, kraj svojeg potoka i stijene. Ubio je i pojeo Sokratesa.
Bio je malo žilav, kao većina solobođenih. Oni se suzdržavaju od prežderavanja iz nekih moralno filozofskih razloga, kojima, smatraju, dobivaju milost pravog svjetla i reinkarniraju se u vječne anđele svijeta ideja.
Ali Zen Tigar je kralj sunce, gospodar vječnog svjetla i kao takav pojeo je žilavog Sokratesa. I još je bio gladan.
Bezobraština i priprostost okovanih ga je razeštila. Prvo ih je svojim ostrim kandžama i dugim očnjacima rastrgao, zatim je utažio svoju glad.
Debeli zarobljenici bili su malo premasni. Poput većine zarobljenika nisu se kretali i samo su se prepuštali tjelesnim nasladama.
Ali takvo meso mu je baš trebalo.
Utažiti glad aktualizacijom snage i dominacijom.
"Dominat, kao Dioklecijan." pomislio je, jer Zen Tigar često razmišlja o carstvu Rimljana, izgubljenom carstrvu jednog davnog svijeta prekrivenog prašinom zaborava priglupe mase okovanih i pragmatične skupine iluzionista.
I sada krvave njuške Zen Tigar gracioznim pokretima dolazi do izlaza spilje.
"Bez ikakve muke, za razliku od onog žilavog Sokratesa koji se sav polomio izlazeći i ulazeći u spilju." nasmije se Zen Tigar. Nakon što je izašao iz spilje vrati se do svog potoka, popije vode i legne na stijenu.
Zatim mu misli opet počnu okupirati filozofske teme.
Ovaj put Volja za moć, kao posljedica lova i aktalizacija snage.
Misli Zen Tigar: "Bez želje za gospodarenjem ne možeš biti gospodar. A kako bi to postao, moraš aktualizacijom snage svoju želju ostvariti.
Što češće aktualiziraš snagu to si moćniji!
Prilično zdravorazumski i jednostavno!" ispravno zaključi Zen Tigar.
Namjeravao je čak jednog zatvorenika pustiti neka svjedoči o njegovoj snazi i svjetlosti, no....previše ga je zabavila aktualizacija snage, pa je zaboravio. Na kraju je pojeo i tog izabranika.
"A ionako nije bio spreman na pravi svijet, sav debeo i sa mrenom na očima. Nikakvo dobro svijetu taj ne bi donio." ispravno je zaključio Zen Tigar.
I tako je ležeći na stijeni promatrao svoj potok i svoje stablo i svoju livadu. Bio je sretan. Bio je gospodar Kali Yuge, Zen Tigar koji stvara put ka zlatnom dobu.
ZEN TIGAR KOAN ZBIRKA
(10 koana iz priče – svaki je samostalan, svaki je ubojit)
1. Zen Tigar je pojeo sve zarobljenike i iluzioniste. Sokrates je ostao posljednji. „Oslobodi me!“ viknuo je Sokrates. Zen Tigar ga pojede i reče: „Oslobođen si.“ Pokaži oslobođenje bez zuba.
2. Učenik upita: „Učitelju, što je satori?“ Zen Tigar zijevne i pojede učenika. U tom trenutku učenik je shvatio. Što je shvatio?
3. Bijeli Tigar reče: „Ja sam praznina.“ Zen Tigar ga pojede. „Sada je praznina puna mene“, reče Zen Tigar. Je li praznina još uvijek prazna?
4. Zen Tigar sjedi na stijeni. Mjesec se ogleda u potoku. Zen Tigar skoči i pojede mjesec. Potok je ostao prazan. Gdje je sada mjesec?
5. „Koja je razlika između prosvijetljenog i neprosvijetljenog?“ upita zarobljenik. Zen Tigar ga pojede. „Sada nema razlike“, reče. Je li lagao?
6. Zen Tigar urlikne. Šuma odgovori. Zen Tigar pojede šumu. Tišina. Tko je sada urliknuo?
7. Učenik pita: „Kako postići no-mind?“ Zen Tigar ga udari kandžom po glavi. „Sada imaš no-mind“, reče. Učenik je bio mrtav. Je li postigao?
8. Zen Tigar sanja da je čovjek. Čovjek sanja da je Zen Tigar. Kad se probudi, pojede san. Tko se probudio?
9. „Što je zvuk jedne kandže?“ upita majstor. Zen Tigar podigne obje kandže i pojede majstora. Zvuk je nestao. Je li odgovor bio ispravan?
10. Zen Tigar leži na stijeni, pun, bijel, bez pruga. Praznina ga gleda. „Sada si ja“, kaže praznina. Zen Tigar zijevne i pojede prazninu. „Ne“, reče, „ja sam uvijek gladan.“ Tko je sada prazan?
Odgovori nisu potrebni. Odgovor je uvijek isti
ZEN TIGAR – priča
whiskybar.blog.hr
ZEN TIGAR – priča
Prolog
Dužnost je uzeti moć.
Što dulje puštamo praznim neki prostor moći, to je veća vjerojatnost kako će ga preuzeti neki slabiji stranac, zlikovac koji će samo unazaditi društvo.
Slobodan prostor moći je kao svaki drugi prostor, prazan. I ako je dugo neiskorišten zaposjest će ga entitet koji to inače nikada ne bi učinio da je taj prostor bio zaposjednut od entiteta kojima taj prostor moći pripada po njihovom pravu.
Zato treba vježbati Volju za moć.
Prvi dio
Zen Tigar se opušta uz potok u hladu šume. Sneno promatra okolicu.
U glavi mu se vrte samo filozofski problemi. Poput pitanja identiteta, primjerice, Tezejev brod:
"Kada postajemo, a kada nestajemo?" pita se Zen Tigar polegnut u sjeni stabala. Zatim u mislima prelazi na "Teški problem", na zombije i pitanje svjesti.
Zen Tigar zna što bi napravio zombijima: "Samo mrtav zombi je dobar zombi! A kada bih Ja, Zen Tigar, završio s njima, ne bi postojao više "Teški problem"!" ispravno je zaključio.
Takvo razmišljanje mu je izmamilo osmijeh te se rastegnuo po travi.
"Pironove aporije." javlja se novi filozofski problem u njegovim mislima "Možemo li bilo što znati?
A nekako ispada kako možemo ako ne razmišljaš previše o tom pitanju."
Iz očiju mu izbijaju iskre. Piči ga satori sto na sat!
Zatim nako što je iskrama zapalio opalo lišće, odlazi se oprati u potoku.
Nalazi stijenu uz vodu i zadovoljan svojim zaključcima legne na nju. Pun ugodnog umora pravednika sklapa oči upadajući u jedan od svojih epskih drijemeža.
"Kant, transcedentalni idealizam.....antinomije....tajne svemira....zvijezdano neb..." Usnio je kako je bio čovjek koji je pisao o Zen Tigru. Ili je on, Zen Tigar, zapravo čovjek koji piše?
Drugi dio
Zen Tigar se budi. Gladan je.
Zbog gladi zaboravlja na san i na dilemu jeli čovjek što piše ili Zen Tigar što sanja.
Naime, njega glad uvijek asocira na neopjevani aspekt platonova mita o spilji.
"Zašto? Zato!" ispravno zaključi.
A koji je to neopjevani aspekt mita o spilji? To je dio kada se oslobođeni zarobljenik, nakon što je izašao iz spilje, rasčarao iluziji i spoznao svijet ideja, vraća nazad u spilju.
Vraća se osloboditi i podućiti ostale zarobljenike. Tada ga zarobljenici vrijeđaju i govore neka ih pusti na miru.
"Time Platon poručuje..." prisjeća se Zen Tigar "...kako ljudi koji znaju istinu i žele o njoj podučiti ostale su neshvaćeni i prezreni. Priprosta masa odbija velikane i mudrace jer ih ovi izvlaće iz njihove zone udobnosti, poznatije kao komfort zone." Zen zakoluta očima, a misao se nastavi: "...izvlaće ih iz zone udobnosti u nešto novo, nepoznato, a priprosta masa voli biti u poznatom i sigurnom, ma koliko loše i lažno takvo stanje bilo. U slučaju mita o spilji, zakovani gledaju igru sjenki."
Zen Tigar misli kako on nikada ne bi išao oslobađati.
On bi njih sve pojeo!
I iluzioniste i zarobljenike.
Gladan je i nema razumijevanja za uvrede. Nakon gozbe, krvave njuške bi izašao iz spilje, izvalio se na livadi sunca velikod popodneva i sunčanjem upijao ideju dobra. Umjesto igre sjenki, promatrao bi igru šarenih leptira. Njih ne bi pojeo.
"Nedovoljno mesa, daje premalo energije." ispravno zaključuje Zen Tigar. Zatim bi zaspao uz zvuke žuborenja potoka.
Spavao bi sretnim snom pravednika znajući kako je zbog njega u svijetu manje otmičara, prevaranata i nezahvalnog priprostog puka.
A kada se probudi, napio bi se vode i izbacio urlik prema suncu. Urlik prepun snage kojim iskazuje svoju nezasitnu potragu za moći.
Ispusti snažan urlik i pođe potražiti najbližu spilju kako bi u jednom činu riješio svijet zlikovaca i mediokriteta te utažio svoju glad.
Treći dio
Zen Tigar temeljito glođe kosti pokraj vatre u srcu spilje. Okružen je prelijepim stalaktitima, što mu na tren odvuče pažnju s mislima o vječnosti i kako je dugačko vrijeme potrebno za stvaranja ovog umjetničkog dijela prirode, samo jedan najmanji dijelić vječnosti. No misli mu se vrate na objed kada ugleda razbacane razbijene vaze i korintske šljemove kraj vatre.
Ostatci predmeta kojima su iluzionisti stvarali sjene i varali zarobljenike.
"Jer ova vatra što svjetli u spilje mraku, svjetli samo kako bi istakla sjene!" ispravno zaključuje Zen Tigar i shavča kako je on zapravo Kralj Sunce! Donio je svjetlost pravog svijeta u ovaj mrak prevara i iluzija.
Ovo nije prvi put kako je posjetio ovakav podzemni teatar sjenki kako bi utažio svoju glad.
Čini mu se kako je to pedeset i sedmi put, ali nije siguran i to uopće nije važno. Ono što je važno je to kako u sukobu s njim, iluzionistima nije pomogla niti jedna od varki, što ih stoljećima usavršavaju hvatajući i zarobljujući ljude po spiljama svijeta Kali Yuge.
Nikakav njihov trik ne može savladati satori Zen Tigra i svjetlo moći koje zrači iz njega. Svjetlo što izvire iz njegovih crnih šara na narančastom krznu. Ponekad ga promijeni u bijelo, no sada je narančast.
A s radošću je pojeo i zarobljenike!
"S radošću, da!" misli on
"Bili su bahati."
Naime, kada je Zen Tigrova svjetlost kralja sunca izbrisala igru sjeniki na zidu spilje "Jer svjetlo kralja sunca svjetli samo kako bi uništilo sjene. Kaže proročanstvo drevnog Niramarina." čule su se žalopoljke patetičnih okovanih ljudi.
"Opet onaj dosadni Sokrates. Hej Sokrates, prestani se spuštati i gnjaviti nas s pričama o pravom svjetlu i pravom svijetu. Bježi ća, ubit ćemo te stari davežu!" galamili su i prijetili, iako su bili okovani.
Zen Tigar se smijao budući je znao kako on ne može biti Sokrtes, taj oslobođeni zarobljenik. Vido ga je kako je bradat i mršav jedva hodao livadom prekrivajući si oči, još nenaviknut na vanjsko svjetlo. Pustio ga je nekoliko dana da se oporavi, vidio ga je kako se spuštao i izlazio mrzovoljan i krvav iz spilje. Zen Tigar ne dopušta mrzovoljnost u svojoj šumi i livadi, kraj svojeg potoka i stijene. Ubio je i pojeo Sokratesa.
Bio je malo žilav, kao većina solobođenih. Oni se suzdržavaju od prežderavanja iz nekih moralno filozofskih razloga, kojima, smatraju, dobivaju milost pravog svjetla i reinkarniraju se u vječne anđele svijeta ideja.
Ali Zen Tigar je kralj sunce, gospodar vječnog svjetla i kao takav pojeo je žilavog Sokratesa. I još je bio gladan.
Bezobraština i priprostost okovanih ga je razeštila. Prvo ih je svojim ostrim kandžama i dugim očnjacima rastrgao, zatim je utažio svoju glad.
Debeli zarobljenici bili su malo premasni. Poput većine zarobljenika nisu se kretali i samo su se prepuštali tjelesnim nasladama.
Ali takvo meso mu je baš trebalo.
Utažiti glad aktualizacijom snage i dominacijom.
"Dominat, kao Dioklecijan." pomislio je, jer Zen Tigar često razmišlja o carstvu Rimljana, izgubljenom carstrvu jednog davnog svijeta prekrivenog prašinom zaborava priglupe mase okovanih i pragmatične skupine iluzionista.
I sada krvave njuške Zen Tigar gracioznim pokretima dolazi do izlaza spilje.
"Bez ikakve muke, za razliku od onog žilavog Sokratesa koji se sav polomio izlazeći i ulazeći u spilju." nasmije se Zen Tigar. Nakon što je izašao iz spilje vrati se do svog potoka, popije vode i legne na stijenu.
Zatim mu misli opet počnu okupirati filozofske teme.
Ovaj put Volja za moć, kao posljedica lova i aktalizacija snage.
Misli Zen Tigar: "Bez želje za gospodarenjem ne možeš biti gospodar. A kako bi to postao, moraš aktualizacijom snage svoju želju ostvariti.
Što češće aktualiziraš snagu to si moćniji!
Prilično zdravorazumski i jednostavno!" ispravno zaključi Zen Tigar.
Namjeravao je čak jednog zatvorenika pustiti neka svjedoči o njegovoj snazi i svjetlosti, no....previše ga je zabavila aktualizacija snage, pa je zaboravio. Na kraju je pojeo i tog izabranika.
"A ionako nije bio spreman na pravi svijet, sav debeo i sa mrenom na očima. Nikakvo dobro svijetu taj ne bi donio." ispravno je zaključio Zen Tigar.
I tako je ležeći na stijeni promatrao svoj potok i svoje stablo i svoju livadu. Bio je sretan. Bio je gospodar Kali Yuge, Zen Tigar koji stvara put ka zlatnom dobu.
ZEN TIGAR KOAN ZBIRKA
(10 koana iz priče – svaki je samostalan, svaki je ubojit)
1. Zen Tigar je pojeo sve zarobljenike i iluzioniste. Sokrates je ostao posljednji. „Oslobodi me!“ viknuo je Sokrates. Zen Tigar ga pojede i reče: „Oslobođen si.“ Pokaži oslobođenje bez zuba.
2. Učenik upita: „Učitelju, što je satori?“ Zen Tigar zijevne i pojede učenika. U tom trenutku učenik je shvatio. Što je shvatio?
3. Bijeli Tigar reče: „Ja sam praznina.“ Zen Tigar ga pojede. „Sada je praznina puna mene“, reče Zen Tigar. Je li praznina još uvijek prazna?
4. Zen Tigar sjedi na stijeni. Mjesec se ogleda u potoku. Zen Tigar skoči i pojede mjesec. Potok je ostao prazan. Gdje je sada mjesec?
5. „Koja je razlika između prosvijetljenog i neprosvijetljenog?“ upita zarobljenik. Zen Tigar ga pojede. „Sada nema razlike“, reče. Je li lagao?
6. Zen Tigar urlikne. Šuma odgovori. Zen Tigar pojede šumu. Tišina. Tko je sada urliknuo?
7. Učenik pita: „Kako postići no-mind?“ Zen Tigar ga udari kandžom po glavi. „Sada imaš no-mind“, reče. Učenik je bio mrtav. Je li postigao?
8. Zen Tigar sanja da je čovjek. Čovjek sanja da je Zen Tigar. Kad se probudi, pojede san. Tko se probudio?
9. „Što je zvuk jedne kandže?“ upita majstor. Zen Tigar podigne obje kandže i pojede majstora. Zvuk je nestao. Je li odgovor bio ispravan?
10. Zen Tigar leži na stijeni, pun, bijel, bez pruga. Praznina ga gleda. „Sada si ja“, kaže praznina. Zen Tigar zijevne i pojede prazninu. „Ne“, reče, „ja sam uvijek gladan.“ Tko je sada prazan?
Odgovori nisu potrebni. Odgovor je uvijek isti
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr