Blog.hr

cool

uto

02/26

KRMENADLI PROŠLOSTI 7

huc.blog.hr

Izmet je po hitnom postupku poslan na analizu. Nekoliko sati kasnije stiglo je izvješće iz forenzičkog laboratorija dr. soc. Miodraga Krivića: u uzorcima su pronađeni tragovi ljudskog tkiva.
Bilić je podigao slušalicu i okrenuo broj.
– Kriviću, Bilić.
– Dobar dan, inspektore.
– Dakle… netko klopa ljude?
– Tako se čini.
– Gumigluidi!
– Uz dužno poštovanje, Biliću, to je ishitrena tvrdnja. Možda je riječ o atipičnom obliku kanibalizma, recimo osoba s anomalijom probavnog sustava…
– Gumigluidi!
– Ali, Biliću, nitko nikada nije vidio niti jednog Gumigluida…
– Gumigluidi – odlučno će Bilić i spusti slušalicu.

***

– Gumigluidi? – iskolačenih očiju izusti gradonačelnik Milan. – To je nemoguće! U mom gradu?!
Bilić je šutio. Znao je da tišina pojačava dramatičnost trenutka.
– Ma… jesi li siguran?
– Posve.
Bilićev glas bio je hladan i precizan.
– U PIČKU MATERINU BOŽJU! – riknu gradonačelnik. – Samo mi je još to trebalo!
Psovka je ostala visjeti u zraku. Gradonačelnik podboči glavu na ruku oslonjenu o masivni hrastov stol iz 18. stoljeća i poče trljati sljepoočnicu. Kroz tri visoka prozora, ukrašena kovanim detaljima po uzoru na austrougarske carske građevine, ulijevala se žuta jutarnja svjetlost i bacala duge, prijeteće sjene po prostoriji.
Nekoliko trenutaka kasnije podigne pogled i prvi puta u životu uputi jasnu, formalnu zapovijed:
– Proglašavam RATNO STANJE! Biliću, organizirajte obranu! Vi ste glavni i odgovorni!
– NA ZAPOVIJED! - spremno odvrati Bilić, lupi petama i odlučnim korakom napusti prostoriju.

***

Gradonačelnik okrene broj.
Nakon duže zvonjave javi se pospan i promukao ženski glas.
– Molim…
– Milka, napet sam ko puška! Pričaj mi prostote, SAD I ODMAH! – ispali gradonačelnik.
Tajac.
– Čuješ li, Milka? Budi vulgarna ko hamburška kurva u Ulici grijeha. Situacija je ozbiljna.
– Milane, spavam…
– Milka, to je zapovijed! A ja sam vrhovni zapovjednik!
– Neću… ne mogu… nemam inspiracije…
– Milka, to je dezerterstvo! Bacit ću te u galge!
– Oh, Milane, koji ti je đavo?
– Ne moraš biti inventivna. Dograbi jednu od onih knjiga koje držiš kraj uzglavlja i čitaj. In-ter-pre-tiraj!
– Zašto ne nazoveš Vruć Telefon – preloži Milka.
– Dosta! IDEMO!
(Uzdah nevoljkosti, škripa kreveta, tresak knjiga koje se ruše s noćnog ormarića, šum listanja stranica…)
– …i pružajući mi stražnjicu… – započe Milka.
– Guzicu, guzičetinu, dupe, prdu, prdulja prokleta – uleti gradonačelnik, glasom obojenim Touretteovim sindromom.
– …skupi se poput hrtice…
– KUČKE!
– …dok joj je Agata škakljala dražicu i činila najrazvratnije radnje. Vojvotkinja je provukla ruku ispod Agate i pljuskala je po stražnjici dok je kažiprstom desne ruke snažno stimulirala njezinu ljubavnu ćeliju.
– Tako-tako…
– Napokon smo svo troje dosegli vrhunac, uz «ah!», «da!», «jao!», u tisuću varijacija.
– Milka, ne sviđa mi se. Previše je arhaično. Daj nešto žešće.
– Ali Milane, nemam žešće…
– Ne muljaj. Gdje su one knjige i časopisi u zmijskom koferu koje skrivaš od muža i koristiš kad me nema?
– Dala sam ih Veri…
– Veri, je li? Baš si našla kad da posuđuješ pornografiju? A što je Veri?
– Ništa…
– Kako ništa?! Dala si joj tonu materijala!
– Otkrila je svoju pizdu…
– Otkrila?! Kako misliš otkrila? Ha? Da joj nisi ti malčice pomogla? Lic-lic…
– …
– Jesi li?
– Milane, što se događa? Nikgdar te vakog vidla ja još nijesam.
– Vidla ili ne vidla vidjet ćeš ti svog boga kada se dočepam tvoje guzice.
– Milane!
– Sranje je Milice, veliko sranje. Sranje veće nego Ravni kotari, Čitluk ili Imotski zajedno.
Ne smijem ti ništa reći. Puknut ću ko kokica. Zato nastavi…
– Milane, dosta. Seks mi je trenutno posljednja stvar na svijetu. I kada to velim, ne mislim zato što spavam, već zato što sam se zasitila.
– Zasitila si se moje kurčine? Milice, što to pričaš?!!!

– Sva ova naša kultura, stil života… Mora postojati nešto više…
– O čemu ti to?
– O duhu, duši, jastvu, kvantnom porijeklu svijesti, o tim stvarima. Zar ne shvaćaš?
– Ne razgovaraj s visoka sa mnom. Ti dobro znaš tko sam ja!
– Znam dragi, ti si prolazni fenomen limitiran granicama materijalnog svijeta. Ja sam, pak, bijela golubica na putu samospoznaje. Reći ću ti samo jedno: philosophia perennis.
– Ha? Što?
– Philosophia perennis. Vječna filozofija.
– Jebi se i ti i vječna filozofija!
– Ne, Milane. Netko ti mora reći: previše si uvjeren u ispravnost vlastitog načina života. Život se ne svodi samo na seks i krkačinu. Pojavnost je redovito plitka. Postoji transcendentalni put: od tijela prema umu, od uma prema duši i konačno od duše prema duhu. Čovjek evoluira kroz sedam stadija. Vječna filozofija – o kojoj je pisao i Huxley – usmjerava pozornost na holističko viđenje bivanja čovjekom i odgovornost da pobudimo svoj potencijal.
– Bla-bla, istočnjačka mistika i metafizički luksuz za propale intelektualce i pubertetlije. Obično sranje!
– Kako god ti to krstio, bolje bi ti bilo da se napokon pozabaviš evolucijom vlastite svijesti.
– Ma jebo te Atman – bijesno vikne Milan i spusti slušalicu, ostavivši Milicu u tihom čuđenju zbog činjenice da on uopće pozna ime božanskog kozmičkog principa.

Crven u licu, gradonačelnik potraži cigaretu po džepovima. Zatim pretrese ladice svog raskošnog stola. Pa vitrinu. Komodu. Sekreter. – Dovraga!

Tražio ju je sve dok (hej!)... ne osjeti (što se događa?)… da gubi (ne!)… tlo (ne!)... pod nogama (aaaaaaaa)...

VLAŠKA POSLA

sewen.blog.hr

Tko te ljubi, neka te zabali,
Ja znam da meni ništa ne fali!
Tko te ljubi, ostala mu šminka,
Ka pitura, nekog pokojnika!

Đava nosi i tavu i jaja,
Nisi tila za dragana vlaja!
U vlaja je i pure i mlika,
Ovi more samo da uslika.

Tko te ljubi nek te stalno sića
Imala si lipšega mladića,
Ma si žensko i Đava te goni,
Bili brode u kanalu toni!

Ja ne kleden, samo kažen šta je,
I šta bit će kad oči zasjaje!
A sjajit će kad me s drugom snimi.
A ja samo, odmakni se, dimi...

MEĐUTIM

sewen.blog.hr

Među tim, međutim, nema ništa,
Praznina kao doskočica, poskočica,
Dosjetka, spletka, a svrbi poput prišta,
Jer zašto postoji to - ali, bez lica,
Zašto postoji kao besmislica, bez smisla,
Bez poveza, kao proteza koja ne treba,
Samo vreba...

Među tim, međutim, nema aplauza,
Nesigurni smo u sigurno i obratno.
Sve je skup nekih ispunjenih pauza.
Sve je sveto svetije dok ne bude razvratno.
Pjeni se pjena, a nije morska već ljudska,
Lomi se kao ljuska, jezik se zapliće....
Ajmo sad na piće!

Skrivanje

stella.blog.hr

Skrivanje

U mome srcu
duboko
još dublje
sakrih tebe.

Niko te tamo
nikada
osim mene
naći neće.

Ni ti
kad bi svratio
ne bi sebe
tamo osetio.

(Ljubav plime i oseke 2021)

Skrivanje

stella.blog.hr

Skrivanje

U mome srcu
duboko
još dublje
sakrih tebe.

Niko te tamo
nikada
osim mene
naći neće.

Ni ti
kad bi svratio
ne bi sebe
tamo osetio.

(Ljubav plime i oseke 2021)

Fotografije iz prve ruke #2

toco1980foto.blog.hr

Iako sam svoje fotografije na ovom blogu objavljivao "na kapaljku", evo ih, za sve one kojima su promaknule i koji su ih voljni pogledati (prije gašenja Blog.hr servisa)...

Toliko od mene (1. April)
Još par Zagrebačkih...
Boris Cvjetanović: Društvo (izložba)
Samoborska razglednica
Foto Video Show 2023.
Izložba u Samoboru... (izložba)
Dvije izložbe u Fotoklubu Zagreb
Foto Video Show 2024.
Foto Video Show 2025.
Malo prošetah gradom...

Prethodna kolekcija...

Fotografije iz prve ruke #1

...

sewen.blog.hr

Kradete mi ono sigurno misto,
Di san bija šta san tija kad bi bija.
Di san se živcira i plaka i di san komunicira
Di san se smija.

Sad se činin sebi ka stari teretnjak
Ostavljen u nedovršenoj garaži.
Samo će skidat djelove sa mene
A oće li me uspit naći?

Malo je za virovat da sam skoro
20 godina bija sa svitom koji je ode biva.
Od 17.06.2006 svašta smo prošli.
20 san se godina uspješno skriva.

I di ću sad, di ću vas nać sve,
Jer ne da mi se, iznova ne da mi se...

Robert Doisneau

toco1980foto.blog.hr

Robert Doisneau

toco1980foto.blog.hr

Robert Doisneau

pon

02/26

...

sewen.blog.hr

U kolibi zatrpanoj brdom snijega,
Bio bih zahvalan da me netko gleda
Kao što si ti večeras gledala njega.
Prva se ljubav zaboravu ne da!

Boli zaboravljen biti, i to jako,
Al ti nisi zaboravljena bila.
Život to osmisli i nije lako
Ja sad te puštam da raširiš krila.

Ne bih oprostio sebi da tvoja sudbina
Ne bude tamo gdje pripada i kamo i s kim.
Lako je za mene, meni je dosta čaša vina.
Lako je za mene, ja sam tu da oprostim!

TAJNA

sewen.blog.hr

Zaglavio sam među tužnim filmovima,
Nisu, a svi su nijemi!
Ja nemam radosti za nastavljati mada trebam.
Moje misli su kao jednokratni sex u sterilnim sobama.

Zakleo bih se da sam te već negdje vidio!
Preskočimo rukovanja, poljubi me i odvedi...
Ohladio sam šampanjac, a to ne pijem,
I naručio sam jagode, al imaju samo boju...

Kupih usput buket za moj stol, prvi put,
Nikad nisam javno nosio ruže.
Bolje mirišu naranče; prekriju poštovanje!
Nitko neće primjetiti ono što krijem...

Riječki karneval

mcind.blog.hr

Točno u podne, u nedjelju 15. veljače, ulicama Rijeke krenula je 43. Međunarodna karnevalska povorka Riječkog karnevala a u utorak i srijedu osudom i paljenjem Pusta koji je kriv za sve nedaće završit će i ovo 5. godišnje doba na Kvarneru. Bilo je više od 11000 maškara u 100 grupa, iz inozemstva po običaju najviše iz Italije. Veselje, šušur i glazba nije izostalo i ovog puta ali bilo mi je u dosta prijašnjih karnevala originalnijih maski i više osvrta na aktualna događanja. Bila je maketa aviona Rafale, gradonačelnik Zagreba je došao iz Kaštela (ne zna se što je radio tamo), ukazalo se na zagađenje mora i planete a većinom samo šarene vesele maske.

Evo par sličica. Cvijeće u vazama koje hoda.

Mislim da su ovo Puležani iz Velog vrha, pokazuju što sve more izbaci.

Ovi su vjerojatno bili i na dječjem karnevalu.

Dvije na rivi pripremaju se za nastup. Iza desno na Mololongo brod Galeb kojeg je ogrebao turski brod kod isplovljavanja.

Klanjske mačkare su došle sa kućom.

Ne znam što predstavljaju ali bili su veseli.

Na mjestima velika gužva dok se ne pregrupiraju u skupine.

Tu je i avion Rafale.

Križaljkica 'srdašce' u koje treba upisati slova od riječi MASKERADA.

MANJE ŠKARA
KLEN VARA

Kamen i ja

stella.blog.hr

Kamen i ja

Kamen šapuće, govori, grmi.
Ako ga znamo slušati,
mnogo nam može reći.

Ko mu se divio, ko ga se bojao,
ko ga je na drugog bacio,
ko je u njega urezivao
želju srca svoga.

More je šapnulo kamenu
da ga voli, oduvek.
Kamen je moru uzvratio,
doveka…

Kamen se činio svima hladan,
oštar, nepristupačan,
dok nije zaplakao belim suzama,
a one se u cvetove pretvorile.

Kamen je usmeravao korake moje
i ispisao poemu o mojoj čežnji,
onome koji je znao slušati.

(Bluz 2017)

(Tango 2013)

Kamen i ja

stella.blog.hr

ned

02/26

Zid medalja

alexxl.blog.hr

I jedna roditeljska iluzija.

PROLOG

Nedavno, nakon dugog vremena sam se čuo sa našim "NF" - om
daaa, kak su deca, jel još veslaju, jel stariji još sa curim Riječankom...
Koincidencija je bila što ju je NF uslikao na korzu i objavio na Blogu, he, he.
Ne znajući za nju!
I tak mi se ovih dana vrte flashback-ovi,
zimska olimpijada u Milanu, zajebancija sa Chat GPT-om.

Cilj su mi bile generirane fotke mene sa OI, i u spiki sa AI,
On meni otkriva, da sam i ja zaslužan za medalje Sinova.
-pa nisam ja veslal!
Pa mi je objasnil.
Palo mi na pamet da imam dosta materijala za novi post.
*************************************************************************************************

U našoj kući zidovi nisu za umjetnost.
Oni su za metalurgiju.

samo dio

Oko 300 medalja. Dva sina.
Skif, dvojac, četverac, osmerac.
Ako postoji nešto što pluta i ima vesla — oni su to probali.

Mlađi – soler u skifu.
To je disciplina “sam si pa se misli”.
Ako brod ide krivo — ti si kriv.
Ako ide savršeno — isto si ti kriv.
Psihologija s veslom.

Stariji?
On se, kako ja volim reći, “švercao” u osmercu.
Ali osmerac nije šverc.
Osmerac je Stroj.
Osam ljudi koji moraju disati kao jedan organizam.
Ako jedan zakasni pola sekunde, voda to zapamti.

ROWING "INCHES"

Živimo blizu jezera.
To znači da su u pauzi znali doći doma.
To također znači da kuhinja nikad nije bila samo kuhinja.

Prehrana je bila znanstveni projekt.
Treneri su nam diktirali recepture.

Jednog dana poruka:
“Danas samo lagano. 120 grama riže. Bez umaka. Piletina na pari. Bez soli.”

Bez soli.

Mama je pogledala mene.
Ja sam pogledao vagu.
Vaga je pogledala rižu.
Riža je izgledala kao kazna.

Klinci sjede za stolom.
Gledaju tanjur.
Gledaju mene.
Kao da sam ja potpisao pravilnik o prehrani reprezentacije.

Naravno da su pojeli.
Naravno da su poslije pitali:
“Može li barem malo… nečega?”

Ne može.

Jer Stroj mora biti podmazan.
A podmazivanje u veslanju nije slanina.

I onda jedno jutro.

Magla.
Onaj tip magle kad ni jezero ne zna da je jezero.
Pet ujutro.
Minus tko-zna-koliko.

Stojim na obali, ruke u džepovima, pravim se da mi nije hladno.
Start.
Zaveslaji.
Tišina.
Samo zvuk vesla i vode.
To treba čuti uživo i doživjeti.
Na...sad se ježim.

I tad shvatiš —
nije stvar u medalji.
Nije ni u vremenu na 2000 metara.

Stvar je u tome da si tu.
Da gledaš.
Da šutiš.
Da vjeruješ.

Prvu medalju donijeli su doma mokri, promrzli i ponosni.
Stavili je na stol kao da su donijeli Nobelovu nagradu.

Mi smo je gledali kao da je zlato.
A bila je bronca.

I tako je krenulo.

Danas na zidu visi oko 300 komada metala.
Ljudi kažu:
“Bravo dečki!”

Ja gledam zid i mislim:
“Dobro je. Preživjeli smo i rižu bez soli. I maglu. I startove. I živce.”

A ja nemam ni jednu medalju.

Ili možda imam.

Ako postoji disciplina:

Dizanje u 5:00 bez komentara

Vožnja po magli

Logistika bez greške

Povjerenje bez uplitanja

…onda sam barem veteran.

I zato ću među tih 300 medalja staviti i svoj plakat.
Ne zato što sam nešto osvojio.

Nego zato što sam bio dio ekipe.