Kreativni odjel
cool
Isključi prikazivanje slika04
ned
01/26
03
sub
01/26
Neman i iman
morskamorska.blog.hr
Tila bi se opet upisat u planinarsko društvo Mosor. Da nediljon mogu na izlete. One lakše, oznake K1 T1. Za druge se bojin da ih više ne bi mogla izvuč.
Triba mi pustit mozak na pašu, a dušu u beskraj.
Al ne može!
Tila bi ponovo na slikanje. Sanjan pinel kako meljan uljanin bojama, mišan ih i preden.
Ne može!
Tila bi se zaletit na škoj, vidit tetu dok je još živa. Da je zagrlin za sve čime mi je obilježila živopisno ditinjstvo s okuson soli i mirison mora.
Al ne može ni to.
Tila bi dovuć sve prijateje za stol, ka nekad, da se zajedno smijemo i prkljetamo o svemu i svačemu do dugo u noć
Al ne ide.
Tila bi odlepršat na Brač kad i koliko mi pita. Al nikako.
Tila bi, nadasve, s mojon Glorijeton ispreplest barenko dil onoga šta smo godinama zacrtavale da oćemo. Al i dalje nećemo.
Jer,
on oće SAMO mene i nikoga drugoga. Samo JA da ga skidan i stavjan mu pelene i kupan ga. Samo mene da gleda. Samo ja da ga hranin na žličicu kad ga uvati gripa, febra i nemoć. Samo da san ja u radijusu njegova života. Da mi svako veče reče, Bog te blagoslovija, anđele moj.
A ja san svojin curama davno rekla. Pleaseeee, kad i ako dođen u takvo stanje, stavite me u dom. Ako ja ne buden mogla odlučivat o svon dostojanstvu, onda ispoštujte moju žeju i obećajte to učinit za mene. Jer ih previše volin da bi ih zarobila u kavez u kojen se u krugu od 360° sve vrti oko mene.
Jer ja nikad nisan tila da se išta vrti oko mene.
Uvik san volila bit sjena.
Biti, a ne biti.
Htjeti i moći.
Ruke su mi vezane. Osobnost mi definirana odgojen onog starog vrimena.
Emocije sapletene gledajući nestajanje onog moćnog i empatičnog oca od nekad. Sveprisutna nemoć al i bezbroj pratećih nuspojava koje stalno saniran jer triba živit šta normalnije. Spavanje noću jedva išta.
Jer on u dom neće, a ja na silu nisan u stanju išta.
Svakodnevni život između htjeti i moći.
Onda racio u trenu zbroji šta sve iman.
Ko je sve moj i čija san ja.
I koliko me njih voli i grli i jubi.
I koliki me usrećuju, a i ja njih.
Onda se posramin.
I rečen sama sebi, tuko jedna obična.
U plusu si. Imaš više nego šta nemaš.
I tako iz dana u dan.
Pauk ili plijen? Tko bi ga znao.
_____
/Ne stignen vas pratit, komentirat...sorry...samo ponekad u hipu ponešto izbacin iz sebe ...razumit ćete, znan/
Hoelderlin: HAELFTE DES LEBENS
potok.blog.hr
Mit gelben Birnen haenget
und voll mit wilden Rosen
das Land in den See,
ihr holden Schwaene
und trunken von Kuessen
tunkt ihr das Haupt
ins heilignuechterne Wasser.
Weh mir, wo nehm' ich wenn
es Winter ist, die Blumen, und wo
den Sonnenschein
und Schatten der Erde?
Die Mauern stehen
sprachlos und kalt, im Winde
klirren die Fahnen.
POLA ŽIVOTA
Okićen kruškama žutim
i prepun divljih ruža
uz jezero divan kraj!
Vi, labudovi ljupki,
ljubavlju omamljeni,
uranjate glave
u bistre vode plave.
Gdje ću, kad dođe zima,
pronaći mirisno cvijeće
i blagi sunčev sjaj
što slika na zemlji sjene?
Zidovi hladni, tihi,
k'o na straži vojaci.
Na vjetru lepršaju barjaci.
Riječ OPROSTI
komentatoricamicaa.blog.hr
Jutro je počelo kao svako drugo. Sunce se probijalo kroz prozor, a miris kave širio se kućom. Majka je sjedila za stolom, pričala o vremenu, o susjedi koja je opet zasadila peršin i o ručku koji bi danas mogla skuhati.
A ja — umorna, razdražena, zasićena svakodnevnim ponavljanjima — odjednom sam izgovorila:
„Molim te, ne mogu sad slušati priče uz kavu. Ne želim jesti ništa, i nije me briga što će se kuhati. Znam da te bole ruke, ali ne moram to čuti petnaesti put.“
Riječi su pale teško, grubo, poput kamenčića bačenih na staklo. A njezine oči — samo su zatreperile. Bez riječi je ustala i tiho otišla iz kuće.
Odjednom, tišina je postala nepodnošljiva.
Osjetila sam kako se nešto u meni slomilo. Taj trenutak hladnoće, to „ne mogu sad“ koje sam izgovorila, bilo je kao rana na duši koju sam sama zadala. Izašla sam van i potražila je.
Sjedila je pod starom maslinom, u njenoj sjeni, okrenuta prema suncu koje se lomilo kroz listove. Njezino lice bilo je spokojno, a pogled negdje daleko — možda u mladost, možda u neka davna, tiha sjećanja.
Prišla sam polako i rekla:
„Hoćemo li danas kupiti Voltaren? Dobar je za bolove. Ja ću skuhati ručak… vidi kako je lijepo sunce danas.“
Nisam rekla oprosti.
Ali ona se nasmiješila, onim osmijehom koji razbija tmine, i u tom osmijehu bilo je sve — oprost, toplina, razumijevanje. Kao da je sunce sišlo samo da obasja njezino lice.
U tom trenutku shvatila sam: ponekad ljubav ne treba riječi. Ali ljudi ih trebaju.
Trebamo reći oprosti dok još imamo kome. Jer nikad ne znamo kada će doći posljednje jutro, kada više nećemo moći zagrliti, pogledati, reći.
Od tog dana, svaki put kad mi se učini da nemam strpljenja, sjetim se masline, sunca i majčinog osmijeha.
I tiho, u sebi, izgovorim:
oprosti majko,,,
*********************************
ČAJ
sewen.blog.hr
Čekao sam tražeći,
Ili sam tražio čekajući?!
Ne znam ni sam,
Pa sebi zbog toga opraštam.
Godinama nisam volio čaj,
A sad sam taj!
Promatram ljude sluhom,
Ne osjećam ih duhom!
Prošlo me triježnjenje i muka
I na meni je odluka...
A godinama nisam pio čaj.
Vrijedi li pokušaj?
Zablistati ili se izgubiti?
Odustati ili se zaljubiti?
Pa pasti od straha na tlo?
Želim li to?
Snobizam i malograđanština među fotografima
toco1980foto.blog.hr
Za one koji ne znaju, snobovi su uglavnom egotriperaši koji glume nekakvu "elitu", misleći da su zbog svojih osobina (npr. financije, obrazovanje, porijeklo) ili društvenog statusa "posebniji" i "važniji" od drugih. Smatraju da bi im se svi trebali diviti, bezpogovorno ispunjavati svaki njihov zahtjev, te neupitno prihvaćati i uvažavati sve njihove "nepogrešive" stavove i mišljenja, dok sami s visoka gledaju na okolinu.
S druge strane, malograđani su ljudi koji se stalno pokušavaju dokazati da su "bolji", "važniji" ili barem da "nisu lošiji" od drugih, a to uglavnom rade kroz materijalne stvari, kao što su skupe ili vidljive nabavke (skupo ljetovanje, skupi auto, markirana odjeća itd.), prvenstveno kako bi na druge ostavili dojam i izazvali "divljenje".
Te dvije negativne ljudske osobine vrlo često idu ruku pod ruku, no posebno je žalosno što, osim u svakodnevici, ove osobine mogu biti prisutne i u svijetu kulture i umjetnosti, gdje bi se očekivala veća razina kulturnosti, kolegijalnosti i međusobnog poštovanja. Nažalost, snobizam i malograđanština postoje i u svijetu fotografije.
To je najviše vidljivo u situacijama kada neki fotografi patroniziraju i gledaju s visoka na sve one koje zbog nečega smatraju "manje vrijednim", "manje uspješnim" ili "manje sposobnim" fotografima od sebe, dok se istovremeno "guraju" svaki put kad imaju priliku za samopromociju, iz prostog razloga kako bi pokazali svoju "važnost".
Evo nekoliko primjera...
Neki akademski obrazovani fotografi s visoka gledaju na sve one koji nemaju akademsko obrazovanje ili općenito formalno fotografsko obrazovanje, čak i u situacijama kada su ti "neobrazovani amateri" u stvarnosti sposobni svojom kvalitetom radova debelo nadmašiti "akademski obrazovane" koji nisu u stanju složiti suvisli kadar.
Također ima fotografa koji se naprosto vole hvaliti time kako poznaju druge "velike i važne fotografe", te smatraju da su zbog toga "bolji" i "važniji" od onih fotografa koji ih ne poznaju. Bez obzira na (ne)kvalitetu svojeg rada.
Postoje i fotografi koji, ako dobiju neku nagradu na nekom fotografskom natječaju, a ponekad čak i dovoljno velik broj lajkova i pratitelja na svojim društveno-mrežnim profilima, odjednom sebe smatraju "najboljim fotografima u svemiru i okolici", te nastoje svim silama nametnuti to mišljenje drugima.
Uz to, pojedinci često imaju potrebu istaknuti se najnovijom i najskupljom opremom, uvjereni da je upravo to ono što ih čini "posebnima", zaboravljajući pri tome da dobra i skupa oprema nije garancija kvalitete fotografije. Netko tko ima najnoviju Leicu ili Hasselblad, a nije u stanju složiti smisleni kadar, lako može biti nadmašen od nekog "nevažnog amatera" koji koristi Prakticu ili Zenit.
Svima njima je zajedničko to što druge fotografe uglavnom ne gledaju kao kolege, već ih vide kao "manje vrijednu konkurenciju". Uz to često nemaju ni najmanju volju pomoći početnicima, a kamoli što više od toga, uglavnom iz straha da ih kasnije ovi ne bi nadmašili. Ponekad čak izbjegavaju druženje s njima jer "nisu dostojni njihovog društva", čime često počinju stvarati odbojnost već samom svojom pojavom.
Na kraju, da se ne bi krivo shvatilo, nisu svi fotografi takvi. Postoji mnogo onih koji poštuju rad drugih, dijele iskustva i savjete te nastoje fotografsku zajednicu učiniti boljom, i shvaćaju da kvaliteta fotografije nije u skupoj opremi ili posjedovanju diplome, već u talentu i kreativnosti.
Snobizam i malograđanština među fotografima
toco1980foto.blog.hr
Za one koji ne znaju, snobovi su uglavnom egotriperaši koji glume nekakvu "elitu", misleći da su zbog svojih osobina (npr. financije, obrazovanje, porijeklo) ili društvenog statusa "posebniji" i "važniji" od drugih. Smatraju da bi im se svi trebali diviti, bezpogovorno ispunjavati svaki njihov zahtjev, te neupitno prihvaćati i uvažavati sve njihove "nepogrešive" stavove i mišljenja, dok sami s visoka gledaju na okolinu.
S druge strane, malograđani su ljudi koji se stalno pokušavaju dokazati da su "bolji", "važniji" ili barem da "nisu lošiji" od drugih, a to uglavnom rade kroz materijalne stvari, kao što su skupe ili vidljive nabavke (skupo ljetovanje, skupi auto, markirana odjeća itd.), prvenstveno kako bi na druge ostavili dojam i izazvali "divljenje".
Te dvije negativne ljudske osobine vrlo često idu ruku pod ruku, no posebno je žalosno što, osim u svakodnevici, ove osobine mogu biti prisutne i u svijetu kulture i umjetnosti, gdje bi se očekivala veća razina kulturnosti, kolegijalnosti i međusobnog poštovanja. Nažalost, snobizam i malograđanština postoje i u svijetu fotografije.
To je najviše vidljivo u situacijama kada neki fotografi patroniziraju i gledaju s visoka na sve one koje zbog nečega smatraju "manje vrijednim", "manje uspješnim" ili "manje sposobnim" fotografima od sebe, dok se istovremeno "guraju" svaki put kad imaju priliku za samopromociju, iz prostog razloga kako bi pokazali svoju "važnost".
Evo nekoliko primjera...
Neki akademski obrazovani fotografi s visoka gledaju na sve one koji nemaju akademsko obrazovanje ili općenito formalno fotografsko obrazovanje, čak i u situacijama kada su ti "neobrazovani amateri" u stvarnosti sposobni svojom kvalitetom radova debelo nadmašiti "akademski obrazovane" koji nisu u stanju složiti suvisli kadar.
Također ima fotografa koji se naprosto vole hvaliti time kako poznaju druge "velike i važne fotografe", te smatraju da su zbog toga "bolji" i "važniji" od onih fotografa koji ih ne poznaju. Bez obzira na (ne)kvalitetu svojeg rada.
Postoje i fotografi koji, ako dobiju neku nagradu na nekom fotografskom natječaju, a ponekad čak i dovoljno velik broj lajkova i pratitelja na svojim društveno-mrežnim profilima, odjednom sebe smatraju "najboljim fotografima u svemiru i okolici", te nastoje svim silama nametnuti to mišljenje drugima.
Uz to, pojedinci često imaju potrebu istaknuti se najnovijom i najskupljom opremom, uvjereni da je upravo to ono što ih čini "posebnima", zaboravljajući pri tome da dobra i skupa oprema nije garancija kvalitete fotografije. Netko tko ima najnoviju Leicu ili Hasselblad, a nije u stanju složiti smisleni kadar, lako može biti nadmašen od nekog "nevažnog amatera" koji koristi Prakticu ili Zenit.
Svima njima je zajedničko to što druge fotografe uglavnom ne gledaju kao kolege, već ih vide kao "manje vrijednu konkurenciju". Uz to često nemaju ni najmanju volju pomoći početnicima, a kamoli što više od toga, uglavnom iz straha da ih kasnije ovi ne bi nadmašili. Ponekad čak izbjegavaju druženje s njima jer "nisu dostojni njihovog društva", čime često počinju stvarati odbojnost već samom svojom pojavom.
Na kraju, da se ne bi krivo shvatilo, nisu svi fotografi takvi. Postoji mnogo onih koji poštuju rad drugih, dijele iskustva i savjete te nastoje fotografsku zajednicu učiniti boljom, i shvaćaju da kvaliteta fotografije nije u skupoj opremi ili posjedovanju diplome, već u talentu i kreativnosti.
02
pet
01/26
ZA DOM SPREMNI
sewen.blog.hr
Zašto dica viču, "za dom spremni"?
Zato jer su ostavljeni!
Niko se ne brine za njihova stanja
A njima je dosta šaputanja.
Tili bi disat na oboja pluća
Jer tisna im je kuća!
Zašto narod viče te stare parole?
Zato jer ih više ne vole!
Kad nemaš izbora, nacionalizam pali
Da bi za sebe sva svitla ukrali!
I svi su isti, nebitno pod kojom bojom.
Hvale se lažno Hrvatskom mojom.
Svit je u gabuli, svit se ne trpi!
Ma iskidano se lako okrpi!
Pa šta da se vidi, barem je cilo...
Danas se sve razvodnilo.
Znam nemoš oladit juhu u tren
Ne smije se čovik ostavljen!
Zamrzit je uvik lakše od volit.
Prikinit lakše nego zamolit!
Ja bi da "za dom spremni" svi viču!
Šta više kliču, lakše se miču.
I poslin neće imat ko vikat!
Ajmo se zato svi skupa slikat!
01
čet
01/26
Sretna nova!
litterula.blog.hr
Srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere i nadam se da će nam ova godina biti bar malo bolja od prošle!
Ono što smo bili
potok42.blog.hr
Lakše je onima
koji nikad nisu vidjeli i osjetili snijeg –
nego nama,
kojima su se pahulje topile na licu
i bijelile vunene kape,
kojima je zima ostavljala sjećanja na koži.
U našim postavkama
izbrisana su sva iščekivanja,
opozvane su sve komande
za prilagodbu.
Mi smo odjavljeni ljudi,
napušteni od vremena.
Ali tragovi zimskih poljubaca
još uvijek čuvaju ono što smo bili.
Richard Brautigan, ta luda
huc.blog.hr
beatničko-hipijevska zvjerčica,
taj divni brkati morž,
jednog sparnog ljetnog poslijepodneva
u svojoj ukletoj kući na rubu šume,
s pogledom na Tihi ocean,
zapisao je:
“Da je barem tri i pol posto ljepša...”
I doista —
da je samo tri i pol posto ljepša,
da nema one široke bokove
poput Venere Wilendorfske
i onu merlotsku bradavicu
iznad gornje usne —
već bismo se, i ja i zidovi,
užareno znojili
u polumraku kamene otočke kuće
koju je, poput Jeffersa,
kamen po kamen,
gradio njezin djed.
Djed, također pjesnik
trapističkih tišina.
Ovako —
tri i pol posto
odvaja me od Raja,
i od mogućnosti
da si potpuno sjebem život.
Richard Brautigan, ta luda
huc.blog.hr
beatničko-hipijevska zvjerčica,
taj divni brkati morž,
jednog sparnog ljetnog poslijepodneva
u svojoj ukletoj kući na rubu šume,
s pogledom na Tihi ocean,
zapisao je:
“Da je barem tri i pol posto ljepša...”
I doista —
da je samo tri i pol posto ljepša,
da nema one široke bokove
poput Venere Wilendorfske
i onu merlotsku bradavicu
iznad gornje usne —
već bismo se, i ja i zidovi,
užareno znojili
u polumraku kamene otočke kuće
koju je, poput Jeffersa,
kamen po kamen,
gradio njezin djed.
Djed, također pjesnik
trapističkih tišina.
Ovako —
tri i pol posto
odvaja me od Raja,
i od mogućnosti
da si potpuno sjebem život.
Doček Nove, otmjeno
stella.blog.hr
Najdraži način dočeka Nove godine? Kad grad
organizuje doček "Otmeno" u Guarneriusu.
Sladjana i ja smo neizmerno uživale.
Dirigent: Ljubiša Jovanović
KAMERNI ORKESTAR KAMERATA SERBIKA
Solisti:
Milica Zulus, violina
Anđela Josifovski, viola
4 tanga za violinu i violu
Milica Zulus & Anđela Josifovska
U novu godinu ušle smo uz "Libertango"
Bobana Bjelića
A onda ide vinska pesma iz opere "Travijata"
Valcer za učesnike programa
A moglo je da bude i ovako...
Doček Nove, otmjeno
stella.blog.hr
Najdraži način dočeka Nove godine? Kad grad
organizuje doček "Otmeno" u Guarneriusu.
Sladjana i ja smo neizmerno uživale.
Dirigent: Ljubiša Jovanović
KAMERNI ORKESTAR KAMERATA SERBIKA
Solisti:
Milica Zulus, violina
Anđela Josifovski, viola
4 tanga za violinu i violu
Milica Zulus & Anđela Josifovska
U novu godinu ušle smo uz "Libertango"
Bobana Bjelića
A onda ide vinska pesma iz opere "Travijata"
Valcer za učesnike programa
A moglo je da bude i ovako...
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr