LJUBAV
njoj su avioni kao nama tramvaji
a golemi airports k’o autobusni kolodvori
putuje svijetom u casual obleki
kao da silazi u kvartovski dućan
prevaljuje tisuće kilometara
onako usput i laganini
sama i kako joj puhne
nije ni čudo
rodila se u ogromnoj zemlji
u kojoj je mali avion
za nadlijetanje nepreglednih prašuma
dio svakodnevice
a bosonogo penjanje djevojčice
uz visoko narra drvo
na bakinom ranču sa vlastitom klisurom i vodopadom kraj Tihog oceana
nježna uspomena iz djetinjstva
koju mi prepričava njen muž jer čudim se
da je upravo doletjela u Zagreb s djetetom
iz njihovog doma udaljenog dvije i pol tisuće kilometara
samo da zajedno večeraju.



RECENZIJA
Ova pjesma je oda ženi koja je veća od geografije, šira od karata i slobodnija od svih naših navika. Autorica majstorski spaja intimno i epsko: svakodnevicu pretvara u mit, a putovanje u metaforu ljubavi koja ne poznaje granice.
Stihovi su prozračni, a opet puni težine — nose miris prašuma, zvuk oceana i ritam aviona koji polijeću kao da su produžetak njenog daha. Pjesma gradi portret žene koja je istodobno stvarna i legendarna, ukorijenjena u djetinjstvu, a rasprostrta preko kontinenata.
Najveća snaga teksta je u kontrastu: dok nama tramvaj označava kretanje, njoj je avion tek korak. A taj korak prelazi tisuće kilometara samo da sjedne za stol s čovjekom kojeg voli.
To nije pjesma o putovanju — to je pjesma o ljubavi koja ruši razdaljine kao da su od papira.
Topla, slikovita, elegantna i emotivno precizna.
Pjesma koja ostaje u zraku kao i mali avion nad prašumom poezije.