Kreativni odjel

Plava fontana

stella.blog.hr

Jedan od simbola Subotice, Plava fontana, građena je po
projektima arhitekata iz Budimpešte, Marcela Komora i Dežea
Jakaba.







Smleštena u neposrednoj blizini Gradske kuće, ona je posljednjih
godina neizostavan dio na fotografijama mladenaca i drugih
raznih javnih slavlja i svečanosti.




Izrađena je od Žolnai keramike, proizvedene u Pečuju, kao
i sva ukrasna keramika i crijepovi secesijskih građevina u gradu.


Fontana je postala glavno odmorište ljudima i golubovima
i oaza svježine u sparnim ljetnim danima.

Svibanj

luki2.blog.hr

"Otkad ga znam, maj je započinjao Prvim Majem…
Ćale nam je davao uzbunu oko sedam, već obrijan i spreman, u izviksanim sandal-cipelama, sa zlatnom „doxom“ na ruci i sa upasanom buškastom atletskom majicom.
Košulju, belu ili u najgorem slučaju svetlo plavu, oblačio je tek pred polazak, ne rizikujući da je zaprlja u samom ćošku podruma, gde se zavlačio da natoči balon iz onog poslednjeg, naročitog bureta, iz kog se točilo samo za svečare i dečije rođendane, i tako, na neki od krupnijih Državnih Svetaca…
- Ako uhvatimo autobus u pola osam, stižemo na početak Parade…
Ne, nismo imali ni automobil ni televizor. Moj stari je svoju treću, najbolju deceniju života, ispucao na najgore moguće godine, na „one“ između hiljadu devetsto četrdesete i hiljadu devetsto pedesete, i dosledno je sprovodio svoju teoriju da „nikom ne treba baš suviše upadati u oči“…
-Skloni se od vrata. Drži se za štanglu. Ne turaj ruku kroz prozor…
Istrčavali smo iz busa na uglu Rusinske, i finiširali zapuštenom Turgenjevom ulicom, i mama je čuvajući štikle skakutala sa cigle na ciglu, ali je i kroz tu igru školice, balansirajući cegerom sa kiflicama, uspevala da mi još jednom ispriča priču o tipu sa bradicom i okruglim cvikerima, koji je slažući na hartiju tepajuće slovenske reči, lepljive kao gutljaji slatkog vina, zaradio da se i jedna uličica pod kestenima u tamo nekom dalekom Novom Sadu, na Dunavu, nazove njegovim prezimenom…
Pa dobro, gde ste vi?
Tito, Kardelj i Ranković su izgleda znali neku prečicu, jer su na Paradu uvek stizali pre nas. Čika-Laza bi prihvatao balon od ćaleta, tetka-Hajnalka se cmakala sa mojom majkom, a ja sam opčinjeno gledao u televizor „Tesla“, (koji se otvarao kao ormarić), i u pitomce vojne akademije od čijeg se odlučnog strojevog koraka drmala vaza sa đurđevkom na pomenutom TV prijemniku domaće proizvodnje…
Ali…
Ne kukam to ja za Praznikom Rada. A nemam ni pravo. Nisam se baš naradio u svom veku, a sem toga, čitav život sam organizovao po principu jednog velikog Praznika.
Ma ne, stvarno nije to u pitanju…
Ja jednostavno žalim za Majevima. Za muzikom. I za bojama…
Žalim za okrpljenom šarom cirkusa „Adrija“ preko puta Poljoprivrednog Sajma, i za paviljonom broj dvadeset i tri u kom su se folirale prepotentne holandske krave, šarene i čiste kao na omotima mlečnih čokolada. Žalim za belim lađama sa kojih su mahali neki, žalim za prebukiranim „korzom“ posle šestog časa, za grožđicom u sladoledu od vanile, i za jednim crveno-crnim plovkom koji se ljuljuškao kao lokvanj na žućkastoj površini kanala…
Dobro, predajem se…
Jasno mi je da ne možemo nazad u svoje Majeve…
Ali nije mi jasno zašto naši klinci ne mogu napred, u neke svoje…"
" I život ide dalje (sve dalje odavde)" - Đ. Balašević



Fotka: današnja, moja, Maksimir.

Htjela sam napisati o Prvom maju, prazniku rada - a onda sam shvatila da je to umjesto mene vec učinio jedan genijalac i pjesnik. Daleko ljepše i daleko umjetničkije....;))))

Ljubim!

Svibanj

luki2.blog.hr

"Otkad ga znam, maj je započinjao Prvim Majem…
Ćale nam je davao uzbunu oko sedam, već obrijan i spreman, u izviksanim sandal-cipelama, sa zlatnom „doxom“ na ruci i sa upasanom buškastom atletskom majicom.
Košulju, belu ili u najgorem slučaju svetlo plavu, oblačio je tek pred polazak, ne rizikujući da je zaprlja u samom ćošku podruma, gde se zavlačio da natoči balon iz onog poslednjeg, naročitog bureta, iz kog se točilo samo za svečare i dečije rođendane, i tako, na neki od krupnijih Državnih Svetaca…
- Ako uhvatimo autobus u pola osam, stižemo na početak Parade…
Ne, nismo imali ni automobil ni televizor. Moj stari je svoju treću, najbolju deceniju života, ispucao na najgore moguće godine, na „one“ između hiljadu devetsto četrdesete i hiljadu devetsto pedesete, i dosledno je sprovodio svoju teoriju da „nikom ne treba baš suviše upadati u oči“…
-Skloni se od vrata. Drži se za štanglu. Ne turaj ruku kroz prozor…
Istrčavali smo iz busa na uglu Rusinske, i finiširali zapuštenom Turgenjevom ulicom, i mama je čuvajući štikle skakutala sa cigle na ciglu, ali je i kroz tu igru školice, balansirajući cegerom sa kiflicama, uspevala da mi još jednom ispriča priču o tipu sa bradicom i okruglim cvikerima, koji je slažući na hartiju tepajuće slovenske reči, lepljive kao gutljaji slatkog vina, zaradio da se i jedna uličica pod kestenima u tamo nekom dalekom Novom Sadu, na Dunavu, nazove njegovim prezimenom…
Pa dobro, gde ste vi?
Tito, Kardelj i Ranković su izgleda znali neku prečicu, jer su na Paradu uvek stizali pre nas. Čika-Laza bi prihvatao balon od ćaleta, tetka-Hajnalka se cmakala sa mojom majkom, a ja sam opčinjeno gledao u televizor „Tesla“, (koji se otvarao kao ormarić), i u pitomce vojne akademije od čijeg se odlučnog strojevog koraka drmala vaza sa đurđevkom na pomenutom TV prijemniku domaće proizvodnje…
Ali…
Ne kukam to ja za Praznikom Rada. A nemam ni pravo. Nisam se baš naradio u svom veku, a sem toga, čitav život sam organizovao po principu jednog velikog Praznika.
Ma ne, stvarno nije to u pitanju…
Ja jednostavno žalim za Majevima. Za muzikom. I za bojama…
Žalim za okrpljenom šarom cirkusa „Adrija“ preko puta Poljoprivrednog Sajma, i za paviljonom broj dvadeset i tri u kom su se folirale prepotentne holandske krave, šarene i čiste kao na omotima mlečnih čokolada. Žalim za belim lađama sa kojih su mahali neki, žalim za prebukiranim „korzom“ posle šestog časa, za grožđicom u sladoledu od vanile, i za jednim crveno-crnim plovkom koji se ljuljuškao kao lokvanj na žućkastoj površini kanala…
Dobro, predajem se…
Jasno mi je da ne možemo nazad u svoje Majeve…
Ali nije mi jasno zašto naši klinci ne mogu napred, u neke svoje…"
" I život ide dalje (sve dalje odavde)" - Đ. Balašević



Fotka: današnja, moja, Maksimir.

Htjela sam napisati o Prvom maju, prazniku rada - a onda sam shvatila da je to umjesto mene vec učinio jedan genijalac i pjesnik. Daleko ljepše i daleko umjetničkije....;))))

Ljubim!

* Prvomajski bažul s kobasom ... 510 kcal

minus40kg.blog.hr

10 dag kuhanog graha ... 80
10 dag kuhanog kukuruza ... 110
5 dag domaće dimljene kobasice ... 190
1 dl paradajza ... 20
5 dag pirovog kruha ... 110
sol, papar, češnjak, ...

- zapečeno u pećnici

Očekivano, jako fino, i eto, bar malo drugačije nego inače. Nešto više ugljikohidrata i kalorija, ali takav je dan, tj. običaji su običaji.

stižu nagle promjene vremena

potok42.blog.hr

širom zemlje naglo stiže
promjena vremena. mediji
smišljeno zazivaju zabrinutost
ovisnika o mreži naglašavanjem
prirodnog tijeka stvari prepisujući
meteorološke sintagmatske definicije:
očekuje se razvoj naoblake i
nestabilnost, dolazak vjetra
mjestimično jakog, a moguća je
grmljavina s pljuskovima.

zatvarat će se prozori kuća,
a držati otvorenima oni od
zaslona laptopa i mobitela,
odustat će se od isplaniranih izleta,
uspoređivati klimu od nekada
sa sadašnjim stanjem atmosfere,
i naklapati kako u svom životu nije
doživljeno ovako nešto neobično.
a neki će uzeti knjigu u ruke
i sa zahvalnošću pogledavati
prema staklima želeći da se po njima
što duže sljeva blistava kiša i slušati
pjesme vjetra dok nemoćan pokušava
ući u njihove usamljeničke sobe.

Blagovanja

morskamorska.blog.hr

Te neke godine, o prazniku rada, rekli su svi da će doć u Valu. Mama je taman dizala kruh ispod peke, ogroman, okrugao, u cijelom opsegu uhvatio boju i miris pepela, taman da ga tako hrustavog otkidamo rukom, nikako nožem. Moj Bože, koliko li nas se skupilo. Baba Ana, dida Rado, teta Maro i muž joj Vinko, moji najdraži rođaci Mera, Vinka, Tonči, pa Drago, Jakica, barbe Veljko i Jure, Braco sa ženom, pa još i još očeve rodbine, Lovre, Darinka, Ive veliki i Ive mali, Seka, Franko, Franica, Stipan i Pama....znam da ima još, al završit ću post nabrajanjem svih.:-)

Prizemlje kuće, još u bloketama, tek je bilo dignuto, a improvizirani stol, napravljen od paleta, poslužio je za sve šta je trebalo. Dan prije nalila se teraca pa se feštavao i praznik rada i prva u nizu kasnijih teraca. A ja, kroničar svog vremena, imala sam 10 godina.

Mama, slavuj, je uvijek započinjala pjesmu, a ostali su to prihvaćali s osmijehom i lakoćom mog otočkog postojanja. U trenu je stol bio pun. Svako je donio nešto, a Stari je taman s gradela skidao fete, na panulu uhvaćenog gofa i velika pijadela je jedva našla svoje mjesto./ Nekoliko tjedana kasnije šepurio se u Slobodnoj Dalmaciji s člankom i slikom uhvaćenog gofa od 42 kila/.

Pamtim tako sve rođendane, imendane, praznike...sve se slavilo u Vali. Mama je bila multipraktik. Ne rodilo šta ne bi pripremila i s osmijehom dočekivala tko god da se pojavio. I uvijek, baš uvijek nekako veselo, nasmijano, pjevno.

Gdje je nestao tako zarazni smijeh kojim sam bila okružena odrastajući te otočke dane? Kao da je nestao otpuhnut maslačkovim pahuljama. A nevažno o kojem danu, datumu ili prazniku je riječ. Kao da se sve stišalo i poguralo neke druge obrasce u prvi plan.

Možda umišljam. I dodajem sve godinama svojim.
A možda i ne.

Nekad bilo

borut.blog.hr

DOMAĆE

andrea-bosak.blog.hr

Probajte pročitati deklaraciju s moje fotografije pa mi recite koliko je uistinu domaći proizvod

I još

demetra1.blog.hr

SVATOVI

I kada dođe taj sudbonosni dan u kući kao da je košnica. Sve vrije, svi su uzrujani, svi nešto traže, nešto mijenjaju. Gotovo uvijek još nešto fali, još se nešto uređuje. Uglavnom već u rano jutro iznosi se sav namještaj iz soba jer ih treba okititi. Treba kod susjeda i prijatelja posuditi stolove i klupe. Često se koristi više štokrla na koje se polože široke daske i prekriju sa tkanicama ili tepisima koji su inače u sobama na podu. O tim tepisima sam pisala u poglavlju Proljetno pospremanje. Njih su žene, a kod nas moja bakica, tkale na tkalačkom – stanu, u zimsko vrijeme kada je posla bilo manje. Sve stolove su mladi skupljali i kolima dovozili u dvorište pa slagali po sobama kako se najbolje moglo. Žene su od jutra počele kuhati. Spremala se velika količina juhe jer su i taj dan svi koji su radili na pripremama trebali imati ručak. Djevojke i stare bake su vezale mašne na ružmarine. Za žene su mašne bile bijele i roza, a za muškarce bijele i plave. Svaki svat je kod dolaska u kuću bilo mlade ili mladoženje dobio ružmarin za rever ili gdje se već moglo prikvačiti. Ružmarin je bio kao karta, kao ulaznica za svadbu. Oko podneva bi došli i tamburaši pa je i pjesma i svirka krenula i sav posao odmah bio lakši.
U kući mladenke je isto tako sve bilo užurbano dok se spremala. Mi bismo rekli „ da se mlada oblači“ pa to ispada kao da prije toga nije imala odjeću. Pomagale bi joj mama i sestre ili druge rođakinje, a uzbuđenje je raslo. Vjenčanja su uglavnom bila u predvečerje, a rodbina se skupljala kod jednih i kod drugih jer takav je red.
U određeno vrijeme svatovi bi krenuli kroz selo od mladoženjine do mladenkine kuće, da mladenku otkupe.
Kupovanje mladenke je cijeli ritual kojeg je obično izvodio stari kum uz pomoć mladića ili djevera. Djeveri su neoženjeni mladići, uglavnom rođaci, ali i oni koji nisu. Djeveri su bili pratnja mladim djevojkama, djeverušama. Ti nazivi su se koristili samo u svatovima. Stari kum bi posebnim ritualom pozdravio domaćine mladenke i zatražio njezinu ruku za mladoženju. Trebalo je dobiti dobru cijenu za mladu pa bi njeni tutori (oni koji su sudjelovali u toj prodaji) nudili razne spodobe obučene u stare haljine kao da je baš to mladenka. No na kraju su se ipak dogovorili za cijenu pa bi mlada, sva u bijelom, izašla na vrata. Prije nego je prekoračila prag, roditeljskog doma, oprostila se s roditeljima pa bi i koja suza kanula. Tamburaši bi zasvirali veselu poskočicu i mlada bi bila predana mladoženjinim svatovima, ali i dalje je nije mogao preuzeti mladoženja već ju je sve do crkve vodio djever, a onda preuzeo otac vodeći do oltara. Ako je mladenka imala brata tada je brat bio djever, ako ne onda bratić ili najbliži muški srodnik.
Svatovi su uglavnom pješke polako išli kroz selo i često okolnim ulicama da bi svi mogli vidjeti mladenku. Ona je bila najvažnija taj dan. Uz svatove koji su jujuškali, tamburaše koji su cijelim putem svirali i pjevali, trčala bi djeca i svako toliko vikala: „ Kume izgori ti kesa“, a kumovi mladenaca bi bacali prema djeci punu šaku sitniša koju bi oni žurno skupljali. I tako sve do crkve. Odrasli su častili suseljane koji su izašli gledati svatove vinom i rakijom. Svaka boca je imala oko grla mali vjenčić napravljen od asparagusa i ukrašen trakicama. Sam čin vjenčanja je isti od kada postoji, ali ono što je posebno važno je izlazak iz crkve. Savjet svakoj mladenki je da kod izlaska prva prekorači crkveni prag jer tako će ona biti gazda u tom braku. Dakle svi koji su bili izvan crkve su pomno pratili tko će prvi peko praga i šuškanje među svatovima je učas znalo tko je to.

( MR kaže svašta nešto, a najvažnije podstanar spava, to znači da ga ne treba buditi. Ja zadovoljna. Slijede neki drugi neurološki razgovori. Bit će bar još neko vrijeme dobro, vjerujem).
Idem pisati nastavak o svatovima.

Subotica

stella.blog.hr

Nastavljamo u Suboticu. U Subotici živi oko 150.000 stanovnika,
nešto manje nego pre desetak godina. Ovaj grad i njegova
okolina su u Srbiji najljepši primjer multinacionalnosti. Ovdje
svoju priču, tradiciju i istoriju sa podjednakim žarom i ponosom
njeguju pripadnici mađarske, hrvatske, bunjevačke, srpske,
slovačke, njemačke, jevrejske kulture…
Na trgu nas preuzima vodič Aleksandar u 12h, s planom
da nas šeta tri sata. To je ambiciozan plan za naše snage.

Gdje nađeš klupu, ti sebe posadi!




Stari tramvaj nas nije vozio, sad služi za druge namjene.

Na glavnom trgu spomenik Dužijanci, običaju kod Bunjevaca

Održava se i sajam cveća

Atrakcije Subotice, Gradska kuća i plava fontana



U Gradskoj kući se baš održava mađarska svadba

Baloni u čast


Idemo na trg da vidimo pozorište.

Biblioteku


Gradsku kuću,

Zasladili smo s ljepoticom secesije, Rajhlovom palatom


A onda je grupa nastavila u sinagogu (koju nije vidjela
jer radi do 14h subotom). Nas 4 smo se taksijem odvezle
u restoran Gurinović.
Ukrašen je uskršnje. Nema čega nije tu bilo :)
Supa od morke, tri vrste mesa, gomboce.
Vratit ćemo se :)

Konjska rit

ffp2.blog.hr

Jutros sam ponovno bila na kontroli kod ortopeda.
Zadovoljan je napredkom.
Edem u koljenu se smanjio, koljeno je stabilnije.
Izgleda da je svo ono plivanje i hodanje po bazenu neki klinac ipak koristilo.

Ordinacija je u starom dijelu grada, gdje je nemoguće naći parking, pa me obično Ištvan odveze tamo i onda pričeka u firmi dok ne budem gotova.
Pregled je išao ekspresno, bila sam prva na redu i muž još nije ni kavu popio a već bi morao nazad po mene.
Krenula sam tako pješke prema njemu jer mi se baš nije naročito žurilo otići na posao.
Sastanak u firmi je tek u 12, imam još viška sati, nisam luda ubijati se na poslu, inače neću penzije dočekati. I zato polako. Nešto sam ipak naučila od mladjih kolega zadnjih godina.

Preko Neckara sam ovoga puta prelazila po “krivoj” strani mosta, onoj s koje se ne vidi “Schloss”. No ionako je taj dvorac na svakoj razglednici iz uspavanog Heidelberga u kojem prije 11 ujutro nemaš gdje ni kavu popiti jer je sve još zatvoreno, pa eto da jednom vidite i drugu stranu.



Iako ništa ne biste propustili ni da je ne vidite.
Grad je zahvaljujući Zelenima kao najzastupljenijoj partiji na vlasti postao uspavana provincija, koja si to ne želi priznati, nego živi u oblacima iz vremena ih hab majn herc in hajdelberg ferloren.
Danas tu možeš izgubiti uvrh glave kebab ili falafel, srce nikako.
Dosadan, kurčatorski grad bez poštenog bazena, noćnog kluba, koncertne hale, u kojem je uspio propasti i Holiday Inn, što stvarno treba znati.
Zanimljivo za 2 sata turističkog razgledanja stare jezgre uz degustaciju "heidelberškog poljubca", kojeg ne morate probati ako ste ikada okusili Krašovu Torticu koja je barem triputa ukusnija.



Na poslu ništa novo.
Dvoje kolega odlazi na godišnji, jedan je razbio nos na nogometu i sad je na bolovanju.
Klasika, sve je opet čekalo mene da dodjem sa odmora.
Nabijem ih na kuki.
Dobro da su toliko glupi da ne znaju da ću to obaviti lijevom
nogom (to je k tome ona sjebana).

Ovo je moja predivna marenda od nekih 200 kalorija.
Mogla sam i ušparati ta dva tri eura pasući travu oko firme.
Da nisam unutra ubacila 3-4 indijska oraha, crkla bi od gladi.
Ovako sam samo krepala.
Sve vičem njam njam.



Zbrisala sam s posla oko 16 sati, tako da se nisam baš pretrgla. Ipak je sutra praznik nerada.
Na putu doma kupila sam par rožica za na prozor.
Sinu sam naime zaboravila reći da ih zalije dok nas nema, pa je sve otišlo u vražju mater jer taj radi sve strogo po napucima.
Mislim, nije ni da sam ja nešto talentirana za to kućno cvijeće, sve mi pokrepiva nakon nekog vremena (osim orhideja, a njih valjda ne treba puno zalivati :P), tako da nije ni čudo da je pobrao taj anti gen za cvijeće.



Nakon večere odlučila sam nabiti onih famoznih 10000 koraka dnevno.
Tek toliko da kasnije mogu jamrati kad sutra opet budem dvije kile teža od sve te silne aktivnosti.
Predvečer se ovdje svi zavuku u kuće i spuste zastore, tako da ova i tako pripizdina izgleda kao kulisa za neki film strave.



Ili film o prijetećoj kataklizmi.



Ne volim te šetnje jer me podsjećaju na jedno mučno razdoblje života, kad se moralo šetati u krugu radijusa 15 km i sva ta seoska razglednica mi se toliko zgadila, da godinama nisam htjela šetati tim stazama.



Na kraju sam se još nauživala straha kad se iza mene pojavila neka silna jahačica, koja nikako nije uspjevala kontrolirati konja i već sam vidjela kako me konjoliki opiždjava kopitom dok ovu izbacuje iz sedla. Mojoj sreći nije bilo kraja kad me je konačno prestigla bez incidenta i odjahala u tri krasne i dalje se mučeći s konjinom koja se i dalje bunila i uporno hodala (jel konji hodaju ili nešto drugo) udesno.
Tko bi rekao da čovjek/žena može biti sretan gledajući u konjsku rit.



Kako god, 10100 koraka je danas tu.
Sutra plivam a dalje ćemo vidjeti.
Vaga još nije umrla a kad će ne zna se.

pokušaji stapanja

potok42.blog.hr

rijetko što me može oduševiti
kao rock iz sedamdesetih -
sound duha vremena koji me je oblikovao
u nekoga tko je tada s uživanjem
dopuštao biti oblikovan.
ipak ni to nije dovoljno da postignem
puni užitak - postojanje u središtu vlastitosti.
sve ostaje samo na pokušajima
zgušnjavanja rasplinutosti moje
ukupnosti. kao da je stapanje neostvarivo.
evo dok slušam riders on the storm
priželjkujem mir i jedinstvo mene
i slijeda ritmičnih tonova,
a postajem uzbuđeni putnik koji se
tek nastoji približiti što bliže sebi.

PONOR ZJAPI

huc.blog.hr

sa svim tim ljudima oko mene
nikada nisam uspio stići do ruba Galaksije
nisam dosegao čak niti Alfa Kentauri, zviježđe Oriona
ma, nisam uspio čak niti da prekoračim Asteroidni pojas
nikad se nismo spustili na Mars i izmjerili marsotrese
nismo se uvukli u unutrašnjosti Venere
i ondje tragali za Venerijancima koje je spominjao Tesla
predlagao sam da na tamnoj strani Mjeseca organiziramo koncert Pink Floyda
ali i od toga ništa
pa dobro, zauzdao sam želje, smanjio očekivanja
pozvao sam ih u potragu za Šambalom
nagovarao da pođemo na Triglav, na Šar-planinu
da osvojimo Dinaru, Velebit
Sljeme možda?
sve zalud
odlazili su na posao
kupovali Feral
redovno pratili politiku, dnevnik u osam
smijali se Borni Soru
bjesnjeli na društvenu nepravdu
i uzbuđivali se zbog pokliča
za dom spremni

zadnje što sam predložio
bilo je da prokrčimo šumu i obnovimo djedovinu prije no potpuno
pu---k-.-ne zaglavni kamen i sve se uruši
no baš je u tom trenutku na tv-u zagrmio Predsjednik Republike
pa sam ostao prečut i zaboravljen

sjedim u opustjeloj birtiji kraj
Centra za gluhe, pivo je povoljno
svira neki lijeni jazz

naručujem Tomislava trećeg

konobar je mlad i bijesan
ima tek osnovnu školu i
smatra da mu pripada čitav svijet


možda je vrijeme da se definitivno povučem iz igre

AMSIP AKAPOAN

sewen.blog.hr

okapoan umsip mešip ovE
igurd i aj i mičum es aD
okal ot ejin, avdeJ
igud udub en ivogols ad es midurT

eken ergi, ejicnakrfaz zi otsiČ
mirpapop i milosop olam aD
ekem ejlad i ejom us ičir lA
mivarpop evs kivu i mas etiD

otunrvzi umsip mešip ovE
amivols maritnemirepske račizif aK
otunrvu ičuvz, avejorb i ove, 3, 2, 1
amivons mijom ticab es uć adno I

Posljednja

demetra1.blog.hr

SVATOVI -nastavak

S obzirom da je selo znalo kada će biti svatovi, počele su pripreme i kod obitelji gdje će biti svatovi i kod onih koji će, tako su vjerovali, biti pozvani u svatove. No ipak sve dok zaručnici nisu osobno došli, pozvati u svatove, nije se znalo tko će biti pozvan. Već prve nedjelje oglašene u crkvi budući mladenci su svaku večer išli, od jednih do drugih, u selu pozvati ih na svoje vjenčanje. Naravno da su mladence uvijek počastili, bilo rakijom, bilo vinom i kada bi se u kasnu večer vraćali kući veselje im je bilo vrlo izraženo.
E sad, svi pozvani imali su nepisanu obavezu; negdje deset dana prije svadbe, u kuću gdje će biti svatovi, donijeti tzv.“ košaru“. Bila je to prava košara, velika šibrana, (tako smo je zvali jer je bila od šiba, imala je dvije ručke i koristila se i na polju i u dvorištu i u kući) u njoj se donosilo; jaja, šećer, mast, putar, sir, vrhnje, ulje, brašno, riža, orasi, mak, kokoš ili pilići i ako je bilo što od suhog mesa, šunka, špek. Na taj su način jedni drugima pomagali u pripremi svadbe. Naravno da se znalo i dobro pamtilo kako se svaka dobivena košara (misli se na sadržaj u njoj) treba jednoga dana vratiti kada kod drugih budu svatovi. I, tako negdje, tjedan dana prije samog vjenčanja žene, a uglavnom su to bile rođakinje i susjede pod vodstvom glavne kuharice, u mom je selu to bila teta Matlena, počele bi sa pripremama. Mijesilo se tijesto za fine tanke rezance za juhu, kao da je mala tvornica, jer tri su dana bile juhe sa dugačkim rezancima i to nije smjelo pofaliti. Pekli su se suhi kolači, oni koji mogu stajati nekoliko dana, dva dana prije svadbe pekle su se torte i kremasti kolači. Kako nije bilo frižidera čuvalo se u podrumima gdje je bilo hladno ako je svadba bila ljeti, a inače u špajzama koje se nikada nisu grijale, kao ni veći dio kuće. Kuhinja je u to vrijeme priprema bila kao bojno polje. Meni se sada čini, da je bez obzira, koliko su te žene sve radile na ruku jer nije bilo miksera, njihovo veselje pretočeno u te kolače kojih je bilo teško sve nabrojati. No meni su uvijek bili najdraži „slavonski bećarci“, oblatne, breskve, nusl- štange i torte svih fela.
Seoska imanja su često, a mi jesmo, imala ljetne kuhinje tako da se moglo peči u obje i u ljetnoj i u zimskoj jer je vrijeme bilo ograničeno. Kako ni jedna kuća nije imala dovoljno suđa za svatove posuđivalo se od rodbine, prijatelja i susjeda. Najveća briga oko suđa, bila je da se ne bi što razbilo jer trebalo je sve vratiti ili kupiti novo ako se što razbije. Sjećam se da smo imali više različitih tanjura jer se nikada nije kupovao cijeli špajzservis nego onako na komade, a uglavnom teško je bilo naći baš isti uzorak ako se što razbilo. Mislim da je i u drugim kućama bilo slično. Žene su radile gotovo cijele dane, a kada bi pala noć sve se smirilo, peći su se pogasile, a mirisi su preplavili cijelu kuću. (ima još)