Jahač nebeskih Gazela

subota , 12.10.2019.

Kad sam prvi put susreo Nikolaya bio je poprilicno rezerviran.

Sad kad o tome razmisljam, s vremenskih razmakom od osam mjeseci, shvacam kako je to bilo sasvim logicno ponasanje ''obicnog'' vozaca koji je duzan 24 sata dnevno biti na raspolaganju jednom ''neobicnom'' inzenjeru.

Prvi put kad smo poceli ozbiljno razgovarati, ponukani radovima na cesti koji su trajali vec prilicno dugo, Nikolay je bio izrazito rijecit. Vidjelo se da je zeljan razgovora.

Ljudi su, naprosto, zeljni razgovora. Iako starenje smatram subjektivnim osjecajem, jos uvijek sam misljenja da stareci zapravo imamo sve vise toga za reci, a da pritom imamo sve manje onih kojima mozemo sve to reci.

Nikolay je covjek koji je odavno u mirovini. Ipak, mirovinu provodi radno, iz prostog razloga jer kolicina rubalja koju mjesecno prima od drzave nije dovoljna za jedan miran i normalan zivot.

Po obrazovanju je mehanicar industrijskih strojeva. Posao ga je nosio svugdje po svijetu, ponajvise po onim drzavama koje su imale, ili jos uvijek imaju bliske odnose s Rusijom, odnosno nekad Sovjetskim Savezom.

‘’Najbolje mi je bilo u Iraku u doba Saddama Husseina. Drzali su nas kao kap vode na dlanu. Tamo sam prvi put u zivotu jeo banane. Bio je prvi dan ljeta, a ja sam jeo banane. Danas mi svaka banana ima taj neki poseban miris. To je miris moje mladosti’’ – govori mi Nikolay nakon sto sam se prvi zainteresirao za njegov zivot.

Kao strojar je radio do pedesete godine zivota, a kad mu je preminula zena kupio je GAZel (kombi ruskog proizvodaca GAZ-a, sjediste kompanije je u Nizhny Novgorodu) i poceo voziti ljude po Omsku. Od tada, pa do danas, ni jednom nije ostao doma, a da taj dan nije vozio barem 3-4 sata.

Lagao bih kad bih rekao da sam znao kakav je Nikolay cim sam ga prvi put vidio. Nisam znao.

Nikolay je tajanstveni covjek koji zivi sam. Djeca su mu u Moskvi i vidja ih dva-tri puta godisnje. Govori mi da mu samoca odgovara.

‘’Sam sam posljednjih petnaest godina. Zelim biti sam jos pet godina, a nakon toga na nebo. Dvadeset godina samoce mi je dovoljno’’ – kroz salu, ali iskreno, govori mi Nikolay dok pali rusku cigaretu s okusom mentola.

Vozeci se s njim posljednjih osam mjeseci, naucio sam o zivotu vise nego u svih dvadeset i osam godina svog prethodnog zivota. Kad god se vozimo, Nikolayu je upaljen tablet na kojem je otvoren Youtube. Dokumentarci, filmovi, klasicna glazba, politicke emisije i sve ostalo, samo su dio njegovog repertoara.

Pricao mi je o koraljnim grebenima u Australiji, pricao mi je o Yakutima koji su bili dio Crvene armije i prvi usli u Berlin na kraju Drugog rata. Pricao mi je o Dostojevskom i njegovim knjigama, o ruskim grobljima i ruskim svadbama, o ruskim zenama i ruskim medvjedima, o svjetskim nogometnim prvenstvima iz njegovog vremena. Pricao mi je o sluzenju vojnog roka na granici s Kinom, o svojim ljubavima i svom zivotu.

‘’Tomislav, znas li kako sam u Kini vidio zmaja?’’ – pitao me.

‘’Ne znam, Nikolay’’ – odgovorio sam mu.

‘’Da, da. Pravog zmaja. Bio sam u vojsci i uzeo neke tablete protiv bolova. Cijelu noc na strazi sam vidjao velike kineske zmajeve. Kasnije su mi neki Kazakhstanci priznali da su mi podvalili neke druge tablete umjesto onih protiv bolova’’ – sa smijehom mi objasnjava.

Dok ovo pisem, gledajuci kroz prozor park u tmurnoj kazakhstanskoj Astani, ne znam gdje je Nikolay, niti znam sto radi. Mogu samo pretpostavljati.

Kad se vratim u Rusiju, on vise nece biti moj vozac. Napokon ide u onu pravu mirovinu koju ce provesti u kuci pokraj jezera, tisucu kilometara od grada. Tu kucu je, kako mi je rekao, nasljedio od svog djeda.

‘’U toj kuci je jedno vrijeme boravio i sam Dostojevski’’ – rekao mi je prije nego smo se i sluzbeno pozdravili, vjerojatno za cijeli zivot, do nekog iduceg susreta, nadam se na nebu, gdje ce Nikolay voziti neke nebeske GAZele, i pricati mi o sibirskim tigrovima koji odlaze uginuti na Svetu planinu.

Oznake: Jahac, kombi, rusija, Nikolay

Gospodin Huang i Kuća pored mora

srijeda , 15.05.2019.

Kao sto sam napisao u svojim prethodnim tekstovima, zadnjih godina me zivot, vrag da ga nosi, odveo u dio svijeta koji mi je nekad znacio samo dodatnu lekciju iz geografije. No, pustimo zivot, takav je kakav je, i to je dobro, jer sto bismo da znamo sve o zivotu? Ili barem malo? Bolje je ovako dok o zivotu ne znamo aposlutno nista.

Zapadni Sibir je regija je koja se nevjerojatno brzo razvija. Uzrok tome je, naravno, cinjenica da su otkrivena naftna i plinska polja. Zapravo, Zapadni Sibir je mjesto koje se prividno razvija, jer Rusi su Slaveni, a Slaveni su pleme. Razvijaju se, stoga, bankovni racuni ruskih podobnika, dok je obican narod – upravo to, obican narod. A narod k’o narod, tu je, postoji, vodi svoje brige i zivi svoj zivot. Raduje se Suncu, mrzi kisu i vjetar. Kako smo samo jednaki u toj svojoj razlicitosti. Nevjerojatno.

Na jednoj od najvecih svjetskih naftnih rafinerija trenutno radim i ja. Ogromni su to projekti, pa na sebe neizbjezno vuku tisuce ljudi iz drugih drzava diljem svijeta. Najvise je, naravno, Kineza. Posao mi je takav da sam neposredno povezan s Kinezima, s kojima sam svakodnevno u kontaktima. Njihovi inzenjeri su jako strucni, jako su marljivi i dobro zaraduju. Obicni radnici iz Kine su ljudi u cijim ocima mozete vidjeti svu tugu ovog svijeta. Ne znam zasto sam to primjetio, ali jesam.

Jedan od njih je i gospodin Huang. Huang je 55-godisnjak koji je nisko u hijerarhiji, a dosao je iz brdovitih podrucja sredisnje Kine. Kad sam dosao u Omsk sretao sam ga na punktovima za pusenje. Nismo se obracali jedan drugome, nismo imali razloga. Kako je vrijeme odmicalo Huang je sve cesce poceo dolaziti na moje gradiliste. Ispalo je da su ga u meduvremenu, zbog poznavanja engleskog jezika, unaprijedili i da je postao sef manjem broju obicnih radnika na mom gradilistu. Kinezi su nam, samo da napomenem, podizvodaci na projektu.

Jednom prilikom dok smo pusili i odmarali pluca, upitao sam Huanga kako to da tako dobro govori engleski jezik.

‘’Moja pokojna zena i ja smo nekad puno putovali. Ona me natjerala da naucim engleski jezik’’ – rekao mi je dok mu je pogled padao prema zidu pokraj mene. Pokusavao je, valjda, probiti betonski zid ne bi li uspio doprijeti do beskonacne daljine.

Nastavio je dalje pricati. Tocno sam bio siguran da godinama ceka taj trenutak. Ceka da ga netko nesto pita pa da moze izrecitirati cijeli svoj zivot i napokon biti miran. Sudbina je htjela da upravo ja saslusam Huanga.

‘’Zena i sin su mi poginuli u potresu prije dosta godina. Od tada ne zivim, mrtav sam, ali hodam svijetom. Nemam osjecaje, a o uspomenama ne razmisljam, previse me bole. Zato pokusavam raditi po cijele dane, tako ne razmisljam o zivotu. Disem, jedem, radim i spavam. Ali odavno sam mrtav’’ – zavrsio je.

Nisam u tom trenutku bio pretjerano pametan, iako sam u sebi molio Boga da mi posalje koju pametnu rijec ne bih li barem malo olaksao Huangu. Nisam nista govorio, sutio sam, a on je i dalje gledao prema dva metra udaljenom zidu koji je njemu zapravo bio udaljen nekoliko tisuca kilometara.

Dugo smo razgovarali, o svemu pomalo. Rekao mi je da je prije skoro 30 i nesto godina sa zenom posjetio raspadajucu Jugoslaviju.

‘’Setali smo uz more u Sibeniku, i slusali smo Arsena’’ – dodao je i otisao natrag na posao. Nismo nakon toga pricali o zivotu, imam osjecaj da smo se Huang i ja ispricali za cijeli zivot. Nekad trenutak moze trajati cijelu vjecnost.

Ne mogu se sjetiti kad sam prvi put u zivotu cuo Arsena. Kad bih pogadao rekao bih da je to bilo pred kraj srednje skole. Tijekom studiranja sam ga sigurno slusao. No, mogu se sjetiti gdje sam bio kad je Arsen umro prije 4 godine. Bio sam na moru i bio je to sparan i uzasno vruc kolovoz. Arsena sam slusao danima nakon smrti i jednostavno mi je obiljezio to ljeto. Kao sto mi je Arsen obiljezio i prekid dugogodisnje veze par mjeseci nakon toga ljeta.

Sinoc sam malo kasnije dosao s posla. U kuhinji ruskog stila pio sam caj i pusio cigaretu za cigaretom. Ja sam bio ziv. Umoran, ali ziv. Znao sam da u Omsku trenutno zivi Huang koji nije ziv. Zivi ovdje ali nije ziv. Dise i hoda, radi i spava, al je svejedno mrtav. Arsen vec dugo nije ziv.

Ipak, ozivio sam ih obojicu. Pustio sam onu Arsenovu pjesmu koju je Huang slusao sa suprugom prije 30 godina. I bili su zivi, pusili su cigarete sa mnom. Huang je popio caj, a za Arsena nisam imao casu vina. Arsen je zapalio i samo sjedio pokraj nas.

‘’Raznesene valima i vjetrom
tu su tople ruševine ljeta,
na rubu napuštenog mora
i jednog izgubljenog svijeta..’’

Oznake: sibir, Huang, Arsen, tuga, pjesma

Balkanski tango u Moskvi

ponedjeljak , 19.11.2018.

Postoje ta neka doba godine kada covjek nije covjek kojeg poznaje. Zima u meni budi dvije krajnosti.

Jedna je intelektualna krajnost. Jednostavno, dolaskom zime postajem zeljan citanja, intelektualnih razgovora, dobrih filmova, dobrih ljudi s kojima mogu razgovarati o svemu tome. Setam ulicama hladnog grada koji je moj tek odnedavno, a kao da je moj cijelog zivota. Neki bivsi gradovi, kao i bivse ljubavi, bili su moji, ali kao da nikada nisu bili moji.

Druga krajnost je ona negativna krajnost. Uspavan sam, poput medvjeda. Tesko mi je u nistavilu besmisla pronaci smisao. Volju za pokretom. Recimo, ljeti je sve nekako drugacije, intelektualno ostavljam po strani, a iz mene izviru oni animalni nagoni, zelja za pokazivanjem sebe, zelja za uspostavom kontakta s misticnim zenama. Ljeti sam, kao i zimi, nevjerojatan sam sebi, ali na cudne nacine.

Ipak, ova zima je (barem za sada) pokazala da covjek ne moze protiv svojih evolucijskih poriva. Animalnih zelja. Niskih zelja.

Bilo je rano nedjeljno jutro i ja sam odlucio setati Gorky Parkom. Prekrasan park, u ljudima budi svu ljepotu koju je godinama zanemarivao i zanemarivajuci izgubio. Lagani snijeg je padao po ulicama stvarajuci svu ljepotu koju moze stvoriti. Kroz sat vremena otopio se pa je iz misticne ljepote nastala nadnaravna ruznoca i prljavstina. Zivot zna biti ironican.
Jutro u Gorky Parku je nevjerojatno intimno. Ljudi jos spavaju, a parkom setaju samo poluljudi poput mene. Taj poluljudski svijet je jedini ljudski, samo sto ovi koji misle da su ljudi to ne shvacaju.

Kava. Volim je piti, iako sam se tijekom posljednjih nekoliko mjeseci poprilicno udaljio od te cudne navike. Jednostavno, Rusi nemaju kulturu kave. I kraj price.

Nekoliko koraka od sredisnje fontane vidio sam zanimljivu klupu. Ne znam sto je bilo zanimljivo na toj klupi. Moze biti da je ona tu klupu cinila lijepom i misticnom. Prisao sam joj i pokusao pokrenuti razgovor. Svasta mi je padalo na pamet, ali rijeci nisu izlazile iz mene.

Nakon dvadesetak minuta skupljanja hrabrosti, poceo sam govoriti. Pricao sam joj o sebi, o svojim osjecajima, o tome kako sam u Moskvu dosao kako bih bjezuci od sebe pronasao samog sebe.

Slusala me. Gledala me. Bilo je to to. Mislio sam da odjednom sve ima smisla. Da je u nistavilu svega ipak bilo nesto.

Kad sam zavrsio s pricom, ljubazno me zamolila da odem. Rekla je da joj smetam i da ce zvati policiju da me hapsi ukoliko ne odem.

Hrabar sam momak, ali ruski zatvor mi nije na listi zivotnih prioriteta.

Otisao sam. Do rucka sam sjedio uz jezero i slusao Terezu Kesoviju.

Nikad je prije ni poslije nisam slusao.

Ipak, u tom trenutku su mi odgovarali njeni stihovi.

Osjecao sam da me zivot opet zajebava.

I smijao sam se sebi koji je bijegom od sebe pronasao budalu u sebi.

I to je nesto.

Oznake: park, klupa, Moskva, setnja, snijeg, razgovor

Poruka mladom meni

srijeda , 14.11.2018.

Bilo je vruce ljeto sad vec davne 2003. godine. Ne znam tocno koji period ljeta, mozda cak i sam kraj ljeta. Maleno dalmatinsko mjesto bilo je obasjano ljetnim suncem, i tog dana kao da ljeto nije imalo nikakav miris. Cudno, svako doba godine ima nekakve mirise. Tog ljetnog dana nije bilo mirisa. Samo sunce i osjecaj topline.

Od moje kuce do terena za veliki nogomet ima nekih desetak minuta hoda. Tih deset minuta ostat ce mi cijeloga zivota najdrazih deset minuta koje pamtim. Jedina prolaznost vremena koja ima smisao, jedini deset minuta koje ne znace minute, vec nesto zivotno. Nesto lijepo, al' ne znam sto tocno.

Laganim hodom krenuo sam prema igralistu, na ledima sam imao sportski ruksak, u rukama bocu soka i sendvic. Ne sjecam se jesam li isao na neku utakmicu ili trening, no to nije ni bitno. Nije bitno ni sada, kad ulazim u tridesete, nije bilo bitno ni tada, kad sam bio osnovnoskolac opijen zivotnim optimizmom.

Pretpostavljam da sam taj dan cijeli proveo na igralistu. Ne znam u kojem sam se trenutku vratio doma, ali znam da je ta fotografija napravljena pokraj igralista u predvecerje tog toplog dana.

Na toj fotografiji smo moj tata, frend, njegov tata i ja. Stojimo pokraj igralista zagrljeni sa sirokim osmijehom na licima. Frend i ja u rukama drzimo svaki svoju nogometnu loptu. Svako od tih sretnih lica nesto je govorilo. Imalo je neku poruku, neki smisao, neke zelje. Moje lice je tih godina bilo sretno, bilo je to lice djecaka koji vjeruje u sve, koji voli sve. Lice djecaka koji zeli postati nogometas, i nista osim toga.

U godinama nakon nastanka te fotografije dosta toga se promijenilo u mom zivotu. Uspjesno sam zavrsio i osnovnu i srednju skolu. Nakon toga uspjesno sam protrcao fakultetom. Negdje usput kroz moj zivot su prosle neke ljubavi, neki prijatelji, neke zivotne radosti i neke zivotne tuge. Iz dana u dan sam ostajao isti, no kad bih pogledao unatrag nista isto nije bilo. Pa ni ja.

Kroz sve te godine, malo po malo nestajali su i moji snovi. Moje zelje, moji djecacki pogledi na zivot. Frend s fotografije je negdje u bijelom svijetu, gradi svoj zivot i hvata svoje snove. Nogomet je ostao samo daleka proslost i nedosanjani san.

Tatu nisam vidio godinama, u kuci od koje sam deset minuta pjesacio do igralista nisam bio vise od sedam godina. Nasrecu, neke zivotne nevolje i emotivni porazi nisu me unistili. Nisu me ni ucinili jacim. Jednostavno, prosli su kroz moj zivot, kao sto tuga i radost prolaze kroz ljudske zivote.

Danas zivim i radim u gradu koji je od moga doma udaljen 2500 kilometara. Od ureda do stana imam tocno deset minuta pjesacenja. Tih deset minuta danas predstavlja deset minuta blize smrti. I nista vise.

Ruska zima pocela je prije dva-tri tjedna. Druga nedjelja u studenom bila je hladna, ali suncana.

Izasao sam u setnju do obliznje rijeke, sjeo na klupicu i gledao u udaljeni dimnjak napustene tvornice. Nisam stvarno gledao u dimnjak, on je vjerojatno predstavljao konacni cilj u trenutku beskonacnosti vremena.

Izvadio sam fotografiju staru 15 godina. Na njoj su moj tata, moj frend i njegov tata. I tadasnji ja. Stojimo pokraj igralista. Frend i ja u rukama imamo svaki svoju nogometnu loptu.

Nisam plakao. Nisam bio tuzan.

Samo sam htio tadasnjem sebi reci nekoliko recenica. Nekoliko recenica o zivotu. Nekoliko recenica o sreci. Nekoliko recenica o zivotnim tugama. Reci mu da je naivan i da zivot nije tako radostan, da ne bi trebao imati taj osmijeh na licu i sjaj u oku.

No odustao sam. Nisam tom djecaku nista rekao. Pustio sam ga da bude sretan. Da bude naivan. Da ima sjaj u oku.

Nista mu nisam rekao.

Mozda sam u trenutku shvatio da i nije bitno sto imam za reci tom djecaku. Mozda je bitnije sto cu sedamdesetogodisnji ja reci danasnjem sebi. Mozda cu tada sjediti uz rijeku i hvatati trenutak u beskonacnosti, pa sa suzama u ocima pogledati danasnjeg sebe. Pogledati tog momka i reci mu par rijeci. Za predvecerje zivota.

Sjedio sam uz rijeku do mraka. Ruska noc postajala je sve hladnija, a ja sam se uputio prema stanu.

Desetak minuta pjesacenja brzo je proslo, i za tren sam bio u toplom stanu.

Prije spavanja sam pio caj i citao neku rusku knjigu.

Oznake: radost, djetinjstvo, sreca, rijeka, zivot, rusija

Patnje mladog konobara

petak , 12.10.2018.

Petak popodne u Moskvi je jako cudno razdoblje. Ocekujes da sve bude nekako zivo, medutim to cesto nije slucaj.

Kraj radnog tjedna ljudi docekaju nekako umorno, pa se dobije dojam da u gradu koji tijekom dana ima do 18 milijuna stanovnika jednostavno nema zive duse. Vikendom je, hvala Bogu, apsolutno suprotno, pa se Moskva pretvara u jedan od najljepsih gradova svijeta. Za mene je Moskva, barem za sada, daleko najljepsi grad. No, to je zbog vise razloga samo subjektivan stav.

Radni dio mog petka je prosao poprilicno brzo, ili kako bi Rusi rekli ''bistro''. U Moskvi je i dalje jako vruce, ponekad mi se cini da cu pasti u nesvijest zbog sparine. Nevjerojatno, iz Dalmacije sam, a imam osjecaj da mi nikad nije bilo ovako vruce. Bas vruce, onako pasji.

Radim svaki dan do 19.00 h. Produktivan sam do 17.00 h. Nakon toga, logicno, nisam produktivan.

Po isteku radnog vremena pozurio sam u obliznji arapski restoran. Jeo sam nesto sto podsjeca na puretinu u ljutom umaku. Zapravo, nemam pojma sto sam jeo, to je bilo tek toliko da zadovoljim svoju evolucijsku potrebu.

Pola sata nakon toga vec sam bio u jednom baru. Solidan bar, moze se sjediti na sanku, piti pivo i narucivati hrana.

Uz to, moze se obaviti i poneki ugodan razgovor s konobarom, naravno ako je covjek raspolozen za to. Moj konobar se zvao Sergej, poprilicno dobar i pametan decko. Jako ljubazan i profesionalan. Posto sam na tom sanku odlucio provesti neko poduze vrijeme, pitam ga pomalo o zivotu u Moskvi. Tek sam mjesec dana ovdje, nisam se jos snasao kako treba.

Sergej sa zadovoljstvom ulazi u pricu sa mnom. Kaze da je roden u Moskvi, i da obozava zivot u glavnom gradu Ruske federacije. No, dodao je i kako mu se ne svida to sto sve vise stranca dolazi u Moskvu u potrazi za boljim zivotom. Kaze mi kako ima osjecaj da unistavaju duh stare Moskve.

''E moj prijatelju, sad znas kako je nama Dalmatincima kad nam u Zagreb dodu Bosanci i Hercegovci'' - odgovorio sam mu, platio, i otisao u rusku noc.

Oznake: konobar, razgovor, rusija, Moskva

Kako sam ruskoj prostitutki recitirao Jesenjina

ponedjeljak , 06.08.2018.

Moj treci tjedan na poslu u dalekoj Rusiji protekao je bezvoljno. Polovicna produktivnost na radnom mjestu dokazala je da se nikad necu osloboditi hrvatskog gena u sebi. Na kraju krajeva, zasto i bih !?

Vikend. Ono malo slobodnog vremena normalan covjek pozeli potrositi na setnju po Moskvi, razgledavanje i isprobavanje hrane u raznim ex-sovjetskim restoranima.

Samo sto ja nisam posve normalan pa sam odlucio isprobati sto nude ruske kraljice noci.

Subota navecer. Tamnoplave traperice i karirana kosulja, profinjene cipele pola broja vece. Pokusaj da se na glavi napravi sto bolja frizura prosao je neuspjesno. Na glavi je sve manje dlaka, a i glava je sve veca.

Odlazim u rusku noc. Sparno je, tesko za disati. Imam osjecaj da mi nikad nije bilo ovako vruce.
U dzepu par tisuca rubalja, u usima slusalice. Slusa se Zdravko Colic.

Nakon nekoliko votki u manje poznatom kaficu, placam racun i idem prema ulici u kojoj mlade djevojke svoj kruh zaraduju na najposteniji moguci nacin.

Odabirem onu cije oci najvise sjaje. Al' stvarno, ima nesto u njihovim ocima. Sva iskrenost ovog svijeta nalazi se u ocima postene prostitutke. Nevjerojatan osjecaj.

Izjava mlade dame da se placa unaprijed podsjeti me na Poreznu upravu u Hrvatskoj. Krenuse mi suze na oci, sjetih se domovine.

Kao sto u svemu u zivotu "brljavim", i ovo sam nekako uspio "izbrljaviti". Uspjesno ili ne, koga je uopce briga. To je bitka koja nema pobjednika.

Cicija kakav jesam, ono malo vremena sto mi je ostalo odlucio sam iskoristiti za razgovor s njom. Rekla je da se zove Olga.

Solidno je znala engleski, a i ja znam ponesto ruskog. Kaze da je engleski jezik naucila tijekom radnog staza na zapadu. Ali, da ju je zapad razocarao i da to nije ono sto zeli od zivota.

Svaka ti cast, pomislih.

Rijec po rijec, minuta po minuta, na njeno pitanje o tome sto najvise volim u Rusiji, odgovorim joj da mi je drag Jesenjin.

"Stvarno? Daj neku njegovu izrecitiraj" - ushiceno mi uzvikne.

Par sekundi razmisljanja ne bi li se u ovoj sve praznijoj glavi pronasao poneki stih.

"Srce niste dali meni.
I niste znali da sred toga drača
ja bijah kao konj,
i sav u pjeni,
ošinut bičem smiona jahača."

Cudno me pogledala jer sam joj recitirao na rusko-engleskom.

Ipak, bila je sretna, vidio sam joj to u ocima. I ja sam bio sretan. Nekako ispunjen.

Kad je isteklo vrijeme, samo je uzviknula 'sljedeći'.

Pozdravio sam ju i otisao prema ulici.
Cinilo se da ulica ne vodi nigdje. Na srecu, sad vec ugodna ruska noc imala je neki cudan miris.

Miris prolaznosti zivota i neiskoristenog vremena.

Nazalost, sve moje osjecaje isprao je okus bugarskog kebaba. I jos jedna, putna votka.

Kad sam dosao u stan, slusao sam Olivera.

Legao u krevet, i zaspao.

Snom pravednika.

Oznake: putovanje, seks, rusija, prostitutke, emocije, Moskva

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.