Uvijek i zauvijek

Bio sam prvi pravi osmijeh svoje majke,
"ljubav na prvi pogled" ona reče,
pa i svoju prvu riječ "mama" poklonih ja njoj -
kako se samo divno smijala i bila sretna, to veče'.

Kad sam mu uhvatio ručicom prst, prošli su ga trnci,
"postao sam tata, superheroj i junak u istom dahu",
pričao mi otac često - njemu poklonih prvi korak,
zauzevši u njegovom srcu posebno i vječno mjesto.

Prve božićne kolače, s puno slatkog nereda,
ispekli smo moja mama i ja;
tata me naučio voziti bicikl, igrati nogomet,
gledali smo tekme, glumili komentatore - prijatelja nas dva.

Vidio sam često u majčinim očima - brigu i tugu,
kad bi me nešto zaboljelo, ili sam imao temperaturu;
i ponos oboje njih kad su me ispratili u "veliku školu"
s preteškom torbom za moja, još mala, leđa...

Stojim na prozoru. Oko mene samo muk, sjećanja, bjelina.
Ne mogu zaustaviti slike. A ni dozvati da me utješe.
Zašto gledam sve i vrti se oko mene poput nekog filma?

Mama otvara poklon, kida ukrasni papir, baca plavu mašnu. Nije ni Badnjak majko još, nisam te nikad vidio tako ljutu, tužnu, nemoćnu - pomalo i strašnu!
Otac sjedi pred ugašenim tv-om, ne trepće, šuti, dok majka od jecaja gubi dah. Zagrli ju tata, što ti je - vidiš da se boji, osjetim njen krik i strah!

Možda samo sanjam.
Možda još ima poneke nade.
Da ja poljubim obraz jedine svoje majke.
Da joj oči postanu ponovno mile i drage.

Hajde, tata, trgni se. Dođi po mene!
Znam, "veliki" sam dječak. Ne želim pustiti suzu.
Želim biti poput tebe jak.
Ipak priznajem, slamam se - još sam mali.
I postajem užasnut. I jako me strah.

Čekaj, stani, molim te.
Ne želim gledati posljednje scene.
Bljesak noža, tupa bol, nepoznato lice...
Dosta mi je ove igre. Želim stati.
Previše sve to zbunjuje i trga mene.

Bljesak po bljesak. Film ne staje.
Godine kao da u udisaju lete.
Ne kreći praviti božićne kolače sama.
Tu sam. Vidim te. Osjetim. Čuvam.
Ne umataj taj poklon s novom plavom mašnom.
Ne puštaj suze kraj ukrašene jelke.
Volim te, zauvijek, mama!