30
petak
rujan
2022
Crtež
Na tamno plavom kartonu
narisat ću žarko žuto sunce
da te grije ako dan zahladi
i zagrli dušu i srce.
Snježno bijelom temperom
dodat ću čarobne oblake snene
da povedu te gdje poželiš
i ušuškaju u svijet čuda umjesto mene.
Da ne manjka pjevanja i plesa
oslikat ću ti pokoju vedru notu
gdjegod zagaziš i kudgod kreneš
neka te zvuci glazbe i lijepih stihova prate u životu.
Najtopliji zagrljaj, najslađi poljubac
najšareniju dugu, kad je nebo sivo
nacrtat ću ti najljepše snove i želje
sve ću za tebe, majčino maleno milo.
komentiraj (7) * ispiši * #
29
četvrtak
rujan
2022
Potraži me u mojim pjesmama (Ružica Elez-Lazarov)
SLAVONKO
Čuj, Slavonko, koliko te volim,
cvijete divni, još nemirisani,
zemljo rodna, u ataru mome,
žito moje spremno za košenje.
Lice ti je kao cvijet bagrema,
kosa bujna kao noć u polju,
poput male leptirice laka.
Koža ti je meka k'o paperje
ispod krila, od naših gusaka.
Tvoje grudi k'o brežuljci mali,
izdignuti u našoj ravnici.
Radišna si kao i pčelica,
a ruke ti vrednote stvaraju,
kada rasplet slavonski raspliću.
Zanosi me ta gizdavost tvoja.
Dođi dušo, ukrasi mi dvore,
da zajedno za stolom sjedimo,
rađaj zdravo, kao zemlja moja.
SESTRE
Ranili su moju Dalmaciju,
odsjekli joj kose raspletene,
zamutili vodu na izvoru,
slomili joj granu najmiliju,
i prolili vino sa trpeze,
gorka suza u more je pala.
Sad ne može u goste pozvati,
svoju sestru ravnu Slavoniju,
da je vodi do plavoga žala,
i zapliva od vala do vala.
Ti ne plači, Dalmacijo moja,
iz ravnice doć' će sokolovi,
vratit će ti vodu sa izvora,
tvoje kose ponovo će splesti,
i s tobom će za trpezu sjesti.
Dat ćemo ti sve naše dukate,
da ti grudi plave okitimo.
Dat ćemo ti vrance razigrane,
i vezove od suhoga zlata.
Ponovo ti otvoriti vrata
što je ljudska zloba zatvorila.
Pa neka se naše kolo vije,
od Jadrana sve do Panonije.
ZAŠTO
Zašto mi se nisi odazvao
kada sam te tugom dozivala?
Zašto nisi put do kuće naš'o,
kada sam te bespućem tražila?
Zašto nisi odmorio glavu
sine mili, u majčinu krilu?
Zajedno bi preboljeli rane,
što zla sudba zadade ih tebi.
Zajedno bi suze isplakali,
uhvatili zvijezdu kada pada.
Zajedno bi dočekali zoru,
moleć' Boga da se vrati nada.
komentiraj (9) * ispiši * #
27
utorak
rujan
2022
Držim te, anđele!
Držim te, anđele!
Čvrsto za ručicu. Tu sam.
Ne boj se.
Tvoje malene godine ne shvaćaju
što se dogodilo.
Ne mogu shvatiti.
Nisam te iznevjerila.
Najviše na cijelom svijetu
htjela bih te primiti u naručje.
I čvrsto stisnuti.
Izljubiti po tom savršenom licu.
Ublažiti bol.
Ne mogu.
A tako bih htjela!
Svaku ranu na tom bespomoćnom tijelu
zaliječiti.
Strah me, srećice...
Vidljivi će ožiljci proći, znam.
A što je s onima u duši?
I nevinom srcu.
Tražiš nas.
Zoveš.
Ne možemo ti doći.
A tako bi htjeli.
Željeli.
Da te tata ohrabri.
Brat kroz igru odmakne od tuge.
A mama ušuška u hladnom bolničkom krevetu.
Ali, ne možemo.
Viša sila ovoga je puta jača.
I neumoljiva.
Gledam te, malena!
Dok suze lice kvase.
Strašne slike rastanka lijepe uspomene gone.
Ne osjećam ništa, sem neutažive želje
da fizički budem uz tebe dok se oporaviš.
Želim da budeš vesela i sretna djevojčica
uz onaj zaigrani neodoljivi osmijeh.
Hoćemo li ga ikad više vidjeti?
Nisam te iznevjerila.
Ni tata... Ni braco...
Čuvamo te, jedina.
Pazimo te.
Volimo neizmjerno.
Žao mi je.
Što nisam kraj tebe.
Ali ne boj se, hrabrice naša.
Tu smo.
Zauvijek.
Držimo te, anđele!
•••
JEDNOJ MALENOJ, NAJLJEPŠOJ DJEVOJČICI, KOJOJ ĆE TREBATI SVA SNAGA OVOG OKRUTNOG SVIJETA!
•••
Ne, to ne rade samo "tatini sinovi", nemojmo se zavaravati! Koliko puta je netko vaš nakon koje čašice više, sjeo u auto kao vozač, pa srećom stigao sigurno doma? Jer, eto, samo taj puta. Pa samo drugi. Pa još jednom. Ljudi moji, cijela jedna obitelj je izbrisana! Kao da nisu postojali. Ne znam je li veća žalost za tri nevina života ili tuga za ovu malenu dušicu koju najveća borba u životu tek čeka. Bez podrške, ljubavi i prisutnosti najmilijih. Jer, NITKO ih ne može zamijeniti... Jedno djetinjstvo prekinuto, drugo uništeno. Dva roditelja koja su uživala u svojim mališanima, jednostavno - pokošena. I apsolutno ništa, toj malenoj ne znači ičije kajanje. Ne na ovaj način na koji se dogodilo! Ne pukom okolnosti i spletom nesretnih događaja, koji se realno i ne daj nikom, svakom od nas vozača mogu dogoditi. Nego HEJ zbog alkohola i ludih glava! Ne znam jesu li više krivi ti što su u takvom stanju zamislili da su bogovi na cesti ili oni koji su ih u tom istom stanju pustili sa slavlja da sjednu za volan. Jer, eto, polako, pa stići će od točke A do točke B. Svi smo krivi! Radi takvog razmišljanja. Svi!!! A najviše boli i zastrašuje što se to moglo i može dogoditi svakome od nas. Dok god postoje zakoni koji nikome ne vrijede. Dok god se puštaju alkoholizirani, drogirani, nadobudni pojedinci bez primjerenih kazni, jer je susjed, rođak, poznanik, kum itd. od policajca, suca, drugog poznanika... Ma fuj! Ma sram nas bilo!!! SRAM! I tog oca i majku koji nisu upozorili sina da ne ugrožava samo sebe, nego sve oko sebe! I svakog tko je dopustio! I svakog tko je prešutio! I svakog tko dopušta! I tko se bori da se zataška! Života nakon ovakvog događaja nema. Normalna osoba s ovakvim činom ne može nastaviti živjeti. Bar ne normalno. I đaba vam puste pare. Đaba vam vile. Đaba firme. Đaba sve. Ubili ste najsvetije. Ubili ste sne.
•••
Obitelji koju nisam upoznala, a za kojom me srce boli. Neka vam je laka zemljica, da počivate u miru Božjem. A ti, malena djevojčice, da ti Bog da svu snagu!
komentiraj (7) * ispiši * #
26
ponedjeljak
rujan
2022
Ti koja imaš nevinije ruke
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.
- Vesna Parun -
• Po meni, jedna od najljepših ljubavnih pjesama ikad napisanih. Otkad sam ju prvi put pročitala, kao tinejdžerka, do danas, uvijek me iznova impresionira. Prožeta divnom tugom i svjesnošću, isprepletena nježnošću, boli i nevidljivom snagom... Obožavam ove stihove!
komentiraj (7) * ispiši * #
24
subota
rujan
2022
Nesanica
Hladni vjetrovi u mučnoj tišini pušu.
Nesanica uporno zagrljaj stišće.
Dal' od one jedne šalice kave više?
Il' od roja vrtoglavih misli u glavi.
A nižu se kao skupocjeni biseri
na vratu neke prebogate stare gospođe.
I ne staju...
Pa za sobom vuku tisuće pitanja.
I pljušte mogući i nemogući odgovori.
Poput one sumorne jesenje kiše iz djetinjstva.
Koja je padala i padala, danima i noćima,
dok smo nestrpljivo gledali kroz prozor kad će više stati
da prošetamo šarene, gumene čizme
kroz blatnjave lokve u šoru.
Baka je, pak, skupljala kišnicu u staro šokačko korito.
Možda bi tako i valjalo.
Jednostavno gurnut sva ta nakupljena razmišljanja
u neki prastari, prašnjavi kutak našeg bića.
Da ne šetaju tako dosadno po krivudavim putevima
i uvlače se nonšalantno u naša postojanja.
Smaraju...
Kad ipak zaspim, u neko gluvo doba
nesvjesna kad i kako - pokrij me i ove noći.
komentiraj (22) * ispiši * #
22
četvrtak
rujan
2022
Odavno ne pročitah nešto ljepše!
Ne možeš ti njoj, prijatelju, više prodati ništa. Pet para ne daje ni za najskuplju stvar na svetu. Naplaćala se ta u svom životu. Plaćala novcem, strpljenjem, suzama, čekanjem...
Nakupilo joj se u uglovima usana tuđe sramote za dva života. Svaku je pokrila uljudnim osmehom i bezglasnom molitvom. Da joj Bog hoće dati što je drugima pomislila, najsrećnija bi bila.
Ne možeš je, dobri čoveče, ni lagati. Ona je sebe varala više nego što bi je ti ikada mogao slagati. Lagala je sebe i kad je znala da laže i onda kada je znala da joj više nema ko poverovati. Tad se i srela sa sobom.
Ne možeš je, rođače, ni kupiti. Darovima, mišićima, slatkim rečima, ničim. Nagledala se ona i naslušala svega pa utihnula.
Niti joj šta možeš prodati, niti bi je mogao kupiti. Ali ako tu tišinu oslušneš, ako joj uzdah razumeš, ako te nekim čudom pusti blizu sebe i pruži ti ruku, videćeš da ti na dlanu nudi čitav svet. Ne onaj na koji si navikao i koji je i tebe umorio i zbunjivao. Svet je to u kome nećeš tražiti ništa, već ćeš nanovo želeti da joj daš sve. Ne sve što imaš, već sve što jesi. A to je ujedno i jedino što je stvarno tvoje.
• Brankica Damjanović •
komentiraj (14) * ispiši * #
21
srijeda
rujan
2022
Nitko kao ti
Čijim bi se dosjetkama veselila?
I tražila odgovore na neobična pitanja?
Čiji bi me zagrljaj i poljubac tješio?
Niti jedan kao tvoj!
Tko bi vjerovao u moje izmišljene bajke?
I s oduševljenjem me slušao dok mu pjevam?
(Kao da sam najveći talent na svijetu)?
Nitko kao ti!
Kome bih se radovala svakog jutra?
S kim bih uživala u svakoj sekundi života?
Koga bih voljela ovoliko nemjerljivo?
Nikog kao tebe!
komentiraj (9) * ispiši * #
19
ponedjeljak
rujan
2022
Zakon prirode i života
Izazvana ničim, iznenada
iz vedrog, osunčanog neba
gusta, krupna, sumorna
kiša pada!
I pojavi se duga...
Potaknut bolešću, nedodirljiv svima
bogataš podijeli svoje bogatstvo
u posljednoj nadi za ozdravljenje
beskućnicima i siromašnima!
On shvati da nema ništa, iako sve na svijetu ima...
Kao ying i yang, bijelo i crno
slože se dva zakleta neprijatelja
zbog ljubavi svoje djece
zakopaše mržnje zadnje zrno.
Nestane sva gorčina i tuga...
Gledam kako iz ničega nastaje nešto,
a od nečega se ruši sve
kao kula od karata.
Od prirode do čovjeka,
s dna se ide na vrh, s vrha na dno
nužda zakon mijenja.
I opet sve po zasluzi.
Jer tko smo mi da bi zakon prirode i života mijenjali?
komentiraj (6) * ispiši * #
17
subota
rujan
2022
Hvala ti Nebo
Bezbrižno djetinjstvo provela sam
okružena divotom beskrajnih ravnica,
buđenja uz zelenilo vinove loze
najsjajnijeg sunca i najljepšeg cvrkuta ptica.
Zimi jedva čekala minuse i prve pahulje
da se ekipa skupi na ledenom, čarobnom brijegu
pa da provedemo uvijek prekratke školske praznike
u igri, smijehu, sanjkanju, ludorijama na snijegu.
Voljela sam uvijek društvo, ples, provode
no ta rana mladost proleti kao treptaj oka
koračajući svojom stazom, tražeći cilj i svrhu
upoznah njega - onako nježnog, naočitog i visoka.
Tad sam spoznala ljubav, zajedništvo i podršku
nenadmašnu želju da postanem žena i majka
čudno je i predivno kako čovjek kad ostvari sne
spozna ljepotu postojanja, a život postaje bajka.
Trenutak kad primiš u naručje to malo biće
satkano od dvije polovice srca, što kucaju kao jedno
tog malog čovjeka ovisnog o tebi, za kojeg život bi dao
sve oko tebe što te tištilo i morilo, postaje bezvrijedno.
Niti trenutka ne žalim, za ničim, za nikim, nikada
sve svoje emocije od srca sam i iskreno uvijek dala
uživam u ovoj našoj idili s mojim najdražima
i na tome ti Nebo HVALA!
***
Da ostanemo sretni, veseli, zadovoljni, podrška jedni drugima, svjetlo u tami. Rame za plakanje, ruka spremna pomoći, jedni uz druge uvijek. Bili blizu, ili kilometrima daleko. Gdjegod vas život odveo moji Mudrice, Zvrkiću i Čupavice, da znate i osjećate da ste u naš roditeljski zagrljalj uvijek dobrodošli.
***
Malo emotivno-razbacani post... Uvijek sam takva na današnji dan :) doista zahvalna na svemu što imam, i pomalo tužna jer mi fali tih par ljudi da sreća bude potpuna. Možda s vremenom i ta praznina jednostavno nestane. Kakogod, dragi moji, danas sam punih 32 ;)
komentiraj (10) * ispiši * #
15
četvrtak
rujan
2022
Iz Marijine perspektive
Sa ovih visina vidim beskrajne zapuštene pašnjake
i stari orah, što stoji netaknut
- nema likera ove godine.
Moje životinjice tužno tumaraju dvorištem
vjerni Bobi leži kraj stolice gdje pila sam jutarnju kavu
- nitko da ga pomiluje.
Grmovi malina su neobrani, suše se polako
osjetim miris kajsija, popadanih, potrulih na zemlji
- ništa ni od pekmeza ni slatkih buhtli biti neće.
Sve propada, kao da je mojim odlaskom vrijeme stalo!
Htjela bih viknuti, gdje ste? Gdje je zapelo?
Ali shvaćam da ne mogu. Predaleko sam.
Moji sinovi otišli u nepoznato...
Kao da žele prekinuti svaku nit' što vezala ih ovdje.
Moj muž sjedi nijemo. Gleda ispred sebe.
Živi u nekom paralelnom svijetu koji samo on poznaje.
Budi se i liježe u samoći.
Bože. Nisam zamišljala tako da će biti.
komentiraj (11) * ispiši * #
12
ponedjeljak
rujan
2022
Tragična pjesma
Sitna prašina starih zavjeta
rasula se po albumu uspomena.
ONA u bijelom, ON u tamnom odijelu.
Nasmješeni. Gledajući u istom pravcu.
Sanjajući slične snove.
Pomislio bi gledatelj kako trajat će
njih dvoje tako savršenih zauvijek.
Ili bar još dugo, dugo...
Držeći čvrsto za ruku jedno drugo.
Dan za danom, nestaje boja,
slike postaju crno bijele.
ONA sa sumnjom, ON s pitanjima.
Bez pravih odgovora.
Putevi im se razilaze. Boje se priznati.
Opet jedu u tišini.
Za istim stolom, svatko u svome mraku.
Ljudi znani i neznani vide sretan par,
izvana ne prepoznaju stres i muku...
ON se boji pustiti njezinu ruku.
Jer, nekad ju je volio, ne može povrijediti baš nju.
ONA osjeća isto, ON to ne zna.
Osjećaj krivnje prožima ih oboje.
Neće noću ni san na oči.
Njemu sve sporije sati u danu lete.
Ona iza zatvorenih vrata sobe
plače kao malo dijete.
Nemoćni su jedno pred drugim.
A još nemoćniji krenuti sami dalje.
Sigurnije je udvoje, s rukom u ruci.
Godine su neumoljive,
ne praštaju nikome, pa ni njima...
Ona želi dijete, on maknuti kamen sa srca.
Ponor sve dublji razdire im duše.
Spas traže u poslu.
I dugim šetnjama nasamo
izvan toliko željenog zajedničkog stana.
Sad pustog. Tako hladnog.
ON utjehu pronalazi u piću.
ONA u silnim prekovremenim satima
okružena sivilom premalog ureda.
Bacaju godine i želje u podivljalo more.
A sudbina? Okrutno umiješa prste
poput zaigrane, divlje slikarice.
Odluči njoj ispuniti želju, njemu donijeti mir.
Iste noći kad ugleda plusić na testu
ONA pohita ka njihovom domu.
Uđe u pustoš, razbacane slike iz albuma,
polupane najdraže šalice s crvenim makovima.
Ugleda sebe u bijelom, njega u tamnom odijelu.
Tako zgodnog, naočitog, voljenog.
Sjeti se svega što obećala je njemu i sebi.
I njega nekad brižnog, romantičnog, divnog.
Sjedne usred nereda, uzbuđena,
spremna da mu kaže da želi ostati uz njega.
Ljubav je ipak to. Sad zna. Shvaća što želi.
ONA čeka da ON ponovno uhvati njenu ruku.
Dok s druge stane grada, ON naprasno napušta kafić.
I dalje s bocom kao najdražim drugom.
Tjera auto munjevito. Silovito.
U jednom trenu muk. Tupi udarac.
Olakšanje...
Tek iz daljine čuje dobro znane zvuke
pjesme njihovog prvog zajedničkog plesa.
Odluči uz te note odmoriti se od svega.
Opustiti se. Prepustiti.
I osjeća spokoj. Osjeća tišinu.
Nju kraj sebe. Ljubav. Toplinu.
ON je sretan, ONA se smiješi.
Čvrsto ju drži, ne pušta.
Ostade prazna tek njena ispružena ruka...
komentiraj (6) * ispiši * #
11
nedjelja
rujan
2022
Kritika društvu
Tuđi smo si
gledamo se poprijeko
zavidimo na uspjesima
priželjkujemo padove
i osobna uzdizanja
mlade učimo krivim vrijednostima
vjerama se razmećemo
nesvjesni značenja istih
ne podržavamo odnose
ne držimo do zajedništva
ne žalimo druge -
očekujemo njihovu empatiju
sami sebi dovoljni smo
kontradiktorno usađenim potrebama
privrženosti, pažnje, ljubavi
- s maskama na licima
dobronamjerni smo
divimo se životu
u nemogućnosti da osjetimo
svu njegovu raskoš i ljepotu!
komentiraj (23) * ispiši * #
09
petak
rujan
2022
Putniče!
Plovi, prijatelju
putuj beskrajnim salašima,
spajaj sivila tuđih neba
s plavetnilom svojih oceana.
Željama se hrabro okruži.
Crtaj nepostojeće duge
u tisućama nepoznatih nijansi,
kupuj šalove pletene šibljem snova
visoko digni zastave neovisnosti.
Zgrabi sve što ti život pruži.
Staze popločaj kamenjem dostojanstva
označi ih šarolikim putokazima sreće,
pješači nemogućim stranputicama
odvaži se do neizmoglosti.
Sve prebrzo teče, baš kao i divlja rijeka.
Kad stigneš pred finalnu scenu
loše režiranog autobiografskog filma,
da nakloniš se zadovoljno publici
u baršunastim naslonjačima uzvikom srca:
"Živio sam punim plućima. I neka sam. Neka!"
komentiraj (17) * ispiši * #
08
četvrtak
rujan
2022
Jednom dječaku
Ne plači, dječače lijepi.
Ne pristaju suze tim tvojim
divnim, plavim okicama,
ni nevinom osmijehu.
Teško je, dječače.
Među nepoznatim ljudima
u tuđem krevetcu
s novim dodirima.
Ma koliko nježni bili.
Nisu majčini, znam.
Razvedri se, dječače.
Vidi koliko igračaka,
i dobronamjernih ljudi
oko tebe ima sad.
Poslušaj pjesmice
što ti teta pjeva.
Odmori na sat, dva
to umorno, maleno tijelo.
Gledam te, dječače
- dok niz kosti prolazi mi tiha jeza.
Tako predivno biće
koje još nije ni počelo živjeti
ne bi smjelo imati ovakav početak.
Na ovakav način upoznavati svijet.
Dječače lijepi.
Tužni.
Predivni!
Večeras ću opet zagrliti
svoje malene, jače nego sinoć.
Za svaki slučaj.
Onako kako samo majka zna.
komentiraj (13) * ispiši * #
05
ponedjeljak
rujan
2022
Utrka
Mirišeš mi na zrelo voće,
na jesenju maglu, u ranu zoru
dok je savršeno tiho i grad spava.
Udišem taj opojan miris
u zraku naše sobe...
Sreća prožeta notama melankolije.
Promatram ti titraje grudi,
dok sasvim miran i spokojan putuješ snovima
nošen ritmom noći, umoran i zadovoljan.
Osluškujem tu glazbu
zajedništva naša dva bića...
Ljubav pomiješana izgaranjem. Do srži.
Nosimo nekako, od jutra do jutra
sve naše nemoći, poneke tuge i brige,
ne dajući im dovoljno važnosti
da izguraju s trona sve što smo imamo.
Tri pehara od suhog zlata.
Najdraže medalje.
Naša najveća postignuća.
Utrka naših života isplatila se.
I svjesni da nas još puno truda i odricanja čeka,
ne damo se. Koračamo, trčimo, uspuhani.
Tek na koji sekund uhvatimo zrak, pa ispočetka.
To smo mi! U punom sjaju.
Supružnici. Partneri. Roditelji.
Jedno uz drugo.
I tako iscrpljeni...
Ne brini.
Uspijevamo.
No, ipak.
Mazit ćemo se sutra.
komentiraj (8) * ispiši * #
03
subota
rujan
2022
Šok na šok
Ne mogu... Šok na šok... Znam već kakva je ovo žabokrečina od države postala. S nezasitnim političarima, direktorima, menadžerima. Nešto što ne vrijedi više ni komentirati, jer se, na kraju krajeva, ništa ne poduzima. Ali tražiti da roditelj donese bjanko zadužnicu školi, kako bi dijete imalo pravo na obrok??!! Znači, dno dna :((((
Riječ je o jednoj Zadarskoj školi, upravo pročitala i ostala duboko zatečena! Ljudi moji, kamo sve ovo vodi?
Isto tako, nedavno se organizirala akcija kako bi dva dječaka mogli ići na maturalac. Slijedila je lavina komentara, dobronamjernih i oni krajnje bezobzirnih u smislu - pa ako nemaju roditelji novaca, ne moraju ići i dobro... Gdje nam je nestala empatija? Gledam po sebi, sada, hvala Bogu, mogu priuštiti, a tko kaže da se to ne može promijeniti? "Tko bi doli, sad je gori." Zgrožena sam hladnokrvnošću i sebičnošću društva... Moj je razred u srednjoj trebao ići na maturalac u Španjolsku. Bilo je nekoliko učenika koji su rekli da njima to roditelji ne mogu priuštiti. Nije bila nikakva frka, svi smo se složili da ćemo ići u Italiju jer je bilo povoljnije, jer ionako je bilo bitno da budemo svi zajedno, a manje bitno gdje. Jedan je učenik ostao upitan hoće li moći ići. I tu smo, preko razrednice, organizirali da svatko da nešto i skupili mu kao KOLEGE i KOLEGICE za džeparac. Ljudi moji, budimo LJUDI... Sve se može, kad se hoće. Probajmo se staviti u kožu onoga koji nešto ne može, nema trenutno, teško mu je. Imajmo srce i dušu u svakom pogledu. Jer ova naša stvarnost u kojoj živimo postaje pretužna...
komentiraj (18) * ispiši * #
