Hladni vjetrovi u mučnoj tišini pušu.
Nesanica uporno zagrljaj stišće.
Dal' od one jedne šalice kave više?
Il' od roja vrtoglavih misli u glavi.
A nižu se kao skupocjeni biseri
na vratu neke prebogate stare gospođe.
I ne staju...
Pa za sobom vuku tisuće pitanja.
I pljušte mogući i nemogući odgovori.
Poput one sumorne jesenje kiše iz djetinjstva.
Koja je padala i padala, danima i noćima,
dok smo nestrpljivo gledali kroz prozor kad će više stati
da prošetamo šarene, gumene čizme
kroz blatnjave lokve u šoru.
Baka je, pak, skupljala kišnicu u staro šokačko korito.
Možda bi tako i valjalo.
Jednostavno gurnut sva ta nakupljena razmišljanja
u neki prastari, prašnjavi kutak našeg bića.
Da ne šetaju tako dosadno po krivudavim putevima
i uvlače se nonšalantno u naša postojanja.
Smaraju...
Kad ipak zaspim, u neko gluvo doba
nesvjesna kad i kako - pokrij me i ove noći.
Post je objavljen 24.09.2022. u 21:14 sati.