Potraži me u mojim pjesmama (Ružica Elez-Lazarov)

SLAVONKO

Čuj, Slavonko, koliko te volim,
cvijete divni, još nemirisani,
zemljo rodna, u ataru mome,
žito moje spremno za košenje.
Lice ti je kao cvijet bagrema,
kosa bujna kao noć u polju,
poput male leptirice laka.
Koža ti je meka k'o paperje
ispod krila, od naših gusaka.

Tvoje grudi k'o brežuljci mali,
izdignuti u našoj ravnici.
Radišna si kao i pčelica,
a ruke ti vrednote stvaraju,
kada rasplet slavonski raspliću.
Zanosi me ta gizdavost tvoja.
Dođi dušo, ukrasi mi dvore,
da zajedno za stolom sjedimo,
rađaj zdravo, kao zemlja moja.



SESTRE

Ranili su moju Dalmaciju,
odsjekli joj kose raspletene,
zamutili vodu na izvoru,
slomili joj granu najmiliju,
i prolili vino sa trpeze,
gorka suza u more je pala.

Sad ne može u goste pozvati,
svoju sestru ravnu Slavoniju,
da je vodi do plavoga žala,
i zapliva od vala do vala.

Ti ne plači, Dalmacijo moja,
iz ravnice doć' će sokolovi,
vratit će ti vodu sa izvora,
tvoje kose ponovo će splesti,
i s tobom će za trpezu sjesti.

Dat ćemo ti sve naše dukate,
da ti grudi plave okitimo.
Dat ćemo ti vrance razigrane,
i vezove od suhoga zlata.
Ponovo ti otvoriti vrata
što je ljudska zloba zatvorila.
Pa neka se naše kolo vije,
od Jadrana sve do Panonije.



ZAŠTO

Zašto mi se nisi odazvao
kada sam te tugom dozivala?
Zašto nisi put do kuće naš'o,
kada sam te bespućem tražila?
Zašto nisi odmorio glavu
sine mili, u majčinu krilu?

Zajedno bi preboljeli rane,
što zla sudba zadade ih tebi.
Zajedno bi suze isplakali,
uhvatili zvijezdu kada pada.
Zajedno bi dočekali zoru,
moleć' Boga da se vrati nada.