24
nedjelja
studeni
2024
O Sonji
Sonja je davno zaboravljeno ime. O njoj se šapuće s vremena na vrijeme. Njenog lika sjećaju se tek rijetki. Lijepog lica zaleđenog u vremenu. Divnog osmijeha najglasnijeg u prostoriji. Toplih riječi upućenih strancu u nevolji.
Sonja je djevojka, kćer, sestra. Zabetonirana na hladnom mramoru. A tako živa u srcu svoje majke...
Prisjeti je se ponekad i nikad službeno dočekani zaručnik. I tako je falila sestri, dok se zaklinjala na vjernost pred oltarom.
Sonja ne putuje kroz život. Ne slavi rođendane. Nema omiljenu pjesmu novih generacija. Neće dočekati svadbu, ni milovati svoju bebu. Radovati se poslovnim uspjesima. Boriti se za bolje sutra. Jer... Sonje više nema. Prestala je postojati...
Kako? Zašto? Kada?
Nitko od nas zapravo ne zna. U mislima ostaje samo sjećanje na prekrasnu, nasmiješenu, vedru djevojku. Punu želja za budućnost. Punu zamisli. Ispunjenu ljubavi. I nikada mi neće biti jasno, Sonja - kad se u tvojoj nemoguće jakoj volji za životom, dogodio klik da se svijet srušio u sekundi. Da si odlučila okončati svoje putovanje... Toliko toga si trebala i planirala...
Sjetim te se, Sonja.
komentiraj (5) * ispiši * #
16
subota
studeni
2024
Jesenska pjesma
Pomiluj pogledom utrnule zvijezde
što neumornim sjajem rasvjetljuju ti pute;
i poljubi Mjesec okrugao i žut,
jer daruje ti smiraj i čarobne trenutke.
Čuješ li - tišinu?
Tihu melodiju života, ritmove pisane samo za tebe;
osjetiš li toplinu samoće kad srce, ponekad, na prvu ozebe.
"Nit' si sama, nit' zaboravljena" - šapuću jesenje kiše.
O, kako graciozno padaju, brišu prašinu sa ulica;
mirisi zrelih dunja i pečenih, slatkih dubleka
vraćaju djetinje osmijehe na dotrajala lica.
Zlaćanim notama najdraže pjesme,
sjete na stare ruke bake
tako drage, mudre, mile,
baš kao iz najljepše bajke.
Otvori oči, dan te čeka,
da daruje ti nove sekunde, minute, sate;
prigrli glazbu, daj, zanjiši kukovima
uz taktove čarobne, jesenje sonate....
komentiraj (7) * ispiši * #
01
petak
studeni
2024
Osvrt
- Da ti reknem istinu, prijatelju... Pogriješio sam. Veliku sam grešku napravio.
Damian ga je gledao razrogačenim očima. Već pomalo lelujavim hodom, došao je do Jankovog stola. Ne bi li čuo bolje. Jer, opijen mirisom pive koju je cijelu noć točio u sebe, nije bio siguran je li te riječi umislio... Ili je njegov frend stvarno zažalio zbog svega što je posljednjih mjeseci radio.
- Ma 'ajde Mrgo. Kakva tuga, kakav jad. Vidi nas. Što nas briga. Bez obaveza, bez nekoga da nam prigovara. Sam' ti, ja, piće i muzika.
- Kakvo sranje, jel'da? - nastavi Janko - niti ova rakiještina ne briše da sam šupak. Peče, gorči, al' ne pere. Prokleta bila. - pogleda oko sebe. Konobar za šankom briše čaše, muzika neka bezvezna, a doma ga čeka tek nered, mrzli stan i još hladniji krevet. Istrese posljednju čašicu i krene prema vanka.
- Alo, di ćeš Mrgo? - povika Janko.
- Ode u sam centar pakla, prijatelji. - odgovori pomalo nerazgovijetno, isprepličući jezikom.
- Odoh se stisnuti uz njeno toplo tijelo, osjetiti dodir dok me pokriva, da mi ne bude hladno. Odoh spokojno usnuti, i čekati da me probudi miris svježe kuhane, jake, turske kave, kakvu samo ona skuhat' zna - pomisli, i nestane iz birca.
komentiraj (5) * ispiši * #
