30

subota

ožujak

2024

Mir, nada, blagostanje!

Dragi moji,
sretan i blagoslovljen Uskrs vam želim!
Ljubavi, zdravlja i mira ponajviše.
Provedite ga sa svojim najdražima.

Grid-Art-20240330-201007244



Grid-Art-20240330-201046526

29

petak

ožujak

2024

Čedo

Zaspi čedo u zagrljaju tame
sama u pustoj šumici bez najdraže mame
pa pusti jecaj jači od noći
iznemogla uspijevši sklopiti umorne oči.

Nema nade ni svitanjem novog dana
budi se u nepoznatom, kraj nje nije mama
potrči livadom posutom žbunjem
ne pronalazivši ružu među svim tim trnjem.

Opet širom razrogačene uplašene oči
pitavši se kad će majku zagrliti moći
ručicu malu pruža u bezdanje
a tako joj fali sigurnost i podrška mame.

Tek čedo, samo, tužno, nesigurno
i tijelo žedno, nejako, umorno.
Stoji pred puteljkom malena i sama
- čekam te, hoćeš li doći, mama?

27

srijeda

ožujak

2024

Neće stati svijet

Neće svijet stati
ako usporiš
ako promijeniš smjer
ako naglas kažeš mišljenje.

Neće se Zemlja prestati vrtjeti,
niti će se doba prestati izmijenjivati.

Dapače, sve će ostati isto.
Osim tebe -
ti ćeš biti ispunjena,
ponosna na sebe.
Svjesna,
ljepote proljetnog sunca,
živosti boja u vrtu,
buđenja nečeg novog
i potpuno drukčijeg.

Oči će zasjati posebnim sjajem,
usne se razvući u nenadmašiv osmijeh,
i sve nedaće postat će lakše!

Sreća postoji samo u tebi,
skroji ju po svojoj mjeri.
I obuci unikatnu haljinu zadovoljstva!

Podređeno ti je svo vrijeme
odvojeno samo za tebe - iskoristi ga.
Odmah i sad!

26

utorak

ožujak

2024

Sjećanje

Ruka u ruci. I tihi šapat na uho. Čvrsti zagrljaj.
Bol u tijelu ne osjeća. Ona što srce lomi na milijune komadića. Ta bol kida! Para. Razdvaja dušu na pola.
Osjeća se gotovo kao da je u drugoj dimenziji. Van ovog svijeta i trenutka. Kao da se sve ovo događa na platnu nekog anonimnog kina. Ne njoj. I ne njemu...

...

Plusić na testu izmamio joj je široki osmijeh. Antonela nije mogla dočekati da vidi Viktorovo lice kad mu kaže sretnu vijest. - Moram zvati i salon vjenčanica! - prođe joj mislima. Pa ne može valjda ostati pri odabiru one uske, čipkane haljine. Za koji mjesec trebat će mjesta za trbuščić. Odjednom im se cijeli svijet okrenuo naglavce. U najljepšem smislu. Navečer bi raspravljali o imenima i da li će dobiti dječaka ili djevojčicu. Zapravo je obojima bilo potpuno svejedno što će biti. Jer, dobiti će bebu! Ono nešto najbolje od njih dvoje. I napokon će im život biti potpun.

Danima je osjećala nekakve grčeve. Na svakom pregledu liječnik ju je uvjeravao da je to normalno. Oboje su vjerovali liječniku. Tom istom koji joj je prije godinu dana spasio život. I obećao da će biti uz nju, ako ne bude prirodnim putem uspjela ostvariti trudnoću.
- A vidi nas sad! - komentirala je naglas Viktoru dok su se vozili doma s pregleda. Nisu mogli suspregnuti te glupave osmijehe čiste sreće. Jednostavno je bilo jače od njih. Sve druge bezvezne i nebitne stvari, pale su u drugi plan. Jer postat će roditelji.

Na samu Staru godinu nije se opet osjećala najbolje. Odlučili su ostati doma. Uz TV. Pa, toliko će ih još proslaviti da ova jedna u miru i u krevetu neće ništa značiti. Antonela se osjećala sve lošije. Viktor više nije htio čekati. Otišli su na Hitnu, gdje im je jedan liječnik na posve nehuman način, hladno i bezosjećajno saopćio da ni prvi ni zadnji koji mogu "izgubiti bebu". Pih, koliko takvih slučajeva on ima. No, njima je to bilo nešto novo. Tu mogućnost još nitko dosad nije spomenuo. Ima li razloga uopće? Pa bebica je rasla, srce je kucalo. Trebali su uskoro saznati kojeg je spola. Kakav gubitak? Antonela i Viktor ležali su tu noć nijemi jedno do drugoga. Svatko sa svojim mislima. - Sve će biti u redu. - promrmljao je, ni sam nije bio siguran što govori. Bojala se pogledati ga u oči. Osjećala je da ništa nije u redu. Zagrlio ju je. Zaspali su. I dočekali još dva nova pregleda. I dalje ih je uvjeravao liječnik da je sve u redu, da je sve normalno. Antonelu je držao mladom djevojkom, koja previše drami.

A ona. Navikla se na bolove. Tjedni su prolazili. Jednu večer ipak je postalo nesnosno. Nije mogla stati na noge. Riskirala je i odlučila otići kod bilo kojeg dežurnog liječnika. On ih je poslao u bolnicu. U bolnici su ih dočekali prilično ležerno. Infuzija, lijekovi za smirenje i sve će to "biti u redu". Bebica raste, srce kuca, sve je u redu. "Za svaki slučaj" izvaditi će krv, napraviti malo detaljnije pretrage, premda "nema potrebe", opet ju je uvjeravao njen poznati liječnik dr.Ivan, koji ju je prije godinu i pol, sad već, operirao.

Antonela je ležala tupa. Viktor je šetao nervozno. Navečer su ga uvjerili da ide doma odspavati i vrati se ujutro, jer sve je u najboljem redu. Sat je pokazao 21 sat. Poljubio je svoju zaručnicu za laku noć. On je otišao, ona stavila ruku na svoj trbuh i osjetila prvi, najsavršeniji, prilično jak udarac svog bebača. Kako joj se srce ispunilo srećom. Utonula je u san.

Trgnulo ju jr nenormalno grčenje i kidanje. U trenutku je širom otvorila oči i pogledala pravo u sat ispred sebe - 22:12. Osjetila je da mobitel vibrira, Viktor je pisalo na ekranu, ali nije ga mogla dokučiti. Slabašnim glasom dozvala je sestru koja je, pomalo ljuta što ju zove dok prolazi hodnikom i priča na mobitel, došla, razotkrila ju i hitno okupila sve koji su tu noć bili dežurni. Antonela je gledala panična lica oko sebe, ali u agoniji nije bila sasvim svjesna što se događa. Samo bol. Kao da će svakog trena izdahnuti. U jednom se činilo to i najboljim riješenjem. Minute su postajali sati. - Srce kuca! - čula je dr.Ivana, "ali porod je krenuo, a nju gubimo. Pokrenite se!" - povisio je glas na glavnu sestru do sebe. Antonela se molila da sve samo prestane. - Dosta je! - pomislila je. Ali nije mogla izustiti ni glasa. Osjetila je da joj ruku miluju. Kraj sebe je ugledala nepoznato lice starije sestre. Niti dan danas ne zna kako se zvala, ali njen stisak i riječi - Malena, bit će sve u redu. Izdrži. - urezali su joj se u pamćenje... Riječ, tišina, vika, muk. Izmijenjivali su se kroz maglu. - Nosite ga, ne može ga sad još vidjeti. - govori dr.Ivan. - Koga? - misli Antonela. - Čekaj! -
Promatra sestru s plahticom u ruci kako napušta sobu...

Tu je noć dr.Ivan sjedio kraj Antonelinog kreveta. Na trenutke se budila. Viktora nisu puštali u sobu do jutra.

...

Novo svanuće. Prvi pogledi koji su se sreli. Suze...
Ruka u ruci. I tihi šapat na uho. Čvrsti zagrljaj.
Bol u tijelu ne osjeća. Ona što srce lomi na milijune komadića. Ta bol kida! Para. Razdvaja dušu na pola.
Osjeća se gotovo kao da je u drugoj dimenziji. Van ovog svijeta i trenutka. Kao da se sve ovo događa na platnu nekog anonimnog kina. Ne njoj. I ne njemu...

Godine su prošle. Kao roditelji su ostvareni. Presretni. Ipak, svakog 18.03. Antonela zapali jednu malu svijeću. Plave boje. I svaku večer zamoli Boga za blagoslov svoje predivne djece i jednog najpredivnijeg, nikad zagrljenog, ni prežaljenog dječačića.

22

petak

ožujak

2024

Jedno Marino poslijepodne

I to je poslijepodne pospremila za sobom nakon ručka... Jedan tanjur, jednu žlicu i jednu čašu. Kroz glavu joj je poput vjetra u daljini prošla buka i galama koja je nekad ispunjavala kuću. Davno s premalo, a danas s previše prostorija za čistiti. A i kome?
Obukla je na sebe haljinu, primila u ruku štap i krenula u svoju dnevnu šetnju. Bijeg od stvarnosti. Noge ju nisu više služile, ali nije se dala. Morala je i tog dana vidjeti i osjetiti sreću. Postojanje. Život!
Zaputila se prema parku. Jedva je stigla do prve klupčice. Već je osjetila da mora otpočinut'. Na tren je zatvorila oči, da predahne...

- Baš si smežurana! - sitan glasić prozbori. Mara ugleda najdivniju plavokosu djevojčicu kako bez ikakvog povoda sjeda do nje. Vedrih, zelenih očiju, širokog osmijeha i bisernih mliječnih zubića. "Bože dragi, ista moja Ivana kad je bila mala," pomisli.
- Jesam li? Baš jako? - nastavi razgovor s ushićenjem u srcu.
- Paaaa...da! Tako se ja smežuram po rukicama kad se duuugo kupam - nastavlja djevojčica - i onda mi mama kaže da moram ići van iz vode. A baš se volim kupati. I roniti. I plivati. I... jesi se i ti dugo kupala? - pogleda ju znatiželjno.
Mara se iskreno nasmije, naglas. Dugo to nije napravila. Ali u pristojnom tonu odgovori djetetu: - Možemo i tako reći. Ja se dugo kupam u vodi života, dijete moje drago. -
Djevojčica ju gleda zbunjeno.
- Kakva je to životna voda?- podigne svoju malu obrvu.
- Vidiš ovu veliku smežuranu boru između očiju? - upita Mara. Djevojčica znatiželjno kimne glavom.
- Ta je najveća. I najduže se stvarala. Nju sam nježno krojila svaku večer prije spavanja, dok sam molila za mog malog anđela koji je prerano odletio u Nebo prije puuunoooo godina. - reče Mara, čvrsto stisnuvši zube, da suspregne suze pred malenom.
- Hej. Pa to je tvoj vlastiti anđeo čuvar! - usklikne djevojčica s oduševljenjem. Mara ju pogleda pravo u te nevine, dječje oči. - Doista jest! - složi se s njom, pa nastavi
- Ove male bezbrojne sitne bore ispod i oko očiju nastajale su danima i još se rađaju dok se molim za moja tri anđela rasuta po svijetu. Svaki dan po jedna nova. Mada ih vidim i čujem preko tih vaših mobitela kako ih zovete, fali mi da ih zagrlim i poljubim svakog po jednom još bar. - Mara spusti pogled opet, da ne zasuzi oko. Nikako ne bi htjela rastužiti to divno, malo stvorenje pored sebe.
- Jos anđela imaš? I to tri? Pa ti si bogata. - reče djevojčica.
- Jesam? Ne osjećam se baš tako. - prozbori Mara.
- Vidiš moje ruke? - upita - nekada su mijesile najslađe kolače, i pravile najfinija jela, a sad me baš i ne slušaju. -
- Zato jer su smežurane? - krene ih bolje prosuđivati malena.
- Recimo da da. Smežurane i stare. Od vode života.-
- Uf - odmahne djevojčica glavom - baš je zeznuta ta tvoja životna voda. -
Mara se nasmiješi opet. Zabavlja ju ovaj razgovor. I pažnja. I interes. Dugo nije ovakav razgovor vodila.
- A imaš ti muža? Moja mama ima. Mog tatu. I kaže da je baš smotan ponekad. A ipak ga voli. A ja ću kad narastem isto imati muža. I bit će isti k'o moj tata. - priča djevojčica dok se Mari misli razbacano komešaju. Čas je na ljuljački sa svojom prvorođenom, čas svog jedinca Davida uči voziti bicikli. U trenu se stvori u rađaoni gdje joj Matija nježno ljubi čelo i govori joj "Mila dobili smo još jednu djevojčicu..."
I sve se isprepliće nezamislivom brzinom. S gorkim okusom na usnama. Osjeti vrelinu na obrazima. Sol u oku peče. Al' ne da Mara da djevojčici pokaže tugu. Bol. Nedostajanje. Sjetu. Moć svih tih uspomena. Gubi se između sna i jave. Već dugo. Pokušavajući ignorirati ovaj život usamljene starice. Koja iz dana u dan sjedi sama na klupčici. I promatra vrevu i život u punoj snazi oko sebe.
- Antonija, ostavi ženu na miru. - odnekud se stvori djevojčicina majka. Divna, mlada, prijazna ženica, velikih, tamnih podočnjaka, od još jedne neprospavane noći bit će. U rukama drži i bebu. - Ispričavam se gospođo, ako vam je dosađivala. Moja Antonija jako voli pričati sa svima. Iako joj uporno objašnjavam da se strancima ne prilazi, je li tako? - prijekorno pogleda svoju kćer, koja se sad već prilično povukla i spustila glavu.
- Ma ne dosađuje mi, taman posla. Baš smo se napričale. - susretljivo reče Mara.
- Da, mama. - složi se djevojčica - i nije to gospođa, to je baka koja se jako smežurala od te životne vode. -
Gledaju se međusobno, nitko ništa ne razumije, samo se Mara smješka od srca. Žena uhvati djevojčicu za rukicu, još jednom se ispriča i povede ju u nepoznatom pravcu. Istom u kojem su prije godina previše otišli i svi Marini. Gleda kako likovi iščezavaju. Pa teško udahne. Sunce zalazi. Bit će red vratiti se doma. U pusto. U prazno. U topli krevet. Pod deku. I vrući čaj koji će opet popiti sama.

A pamti Mara kad je sve orilo od smijeha. I mirisa svježe pečenih kolača. I dječjih svađa i mirenja. I muževih pošalica. I kuće pune dragih lica. I tamnih podočnjaka zbog neprospavane noći za koju bi sad sve dala. Bar još jednu da doživi. Pamti Mara. I svaku večer sa tom slikom zaspe. Dok sol peče umorne oči...

07

četvrtak

ožujak

2024

Lako li je. (Eh, ženo moja)

Lako li je.

Hodati neometanim korakom kroz život. Isprati prašinu ravnopravnosti s ramena. Doista!

Sve što može jedan muškarac, možeš i ti.

I više od toga! Ali to se uvijek nekako "prešuti". Jer ipak si slabiji spol. Tako je zapisano u društvu. Negdje uklesano. U kamenu. Dakako, to opet ovisi kakvog muškarca imaš pokraj sebe. Koliko zajedništva ima (ili nema).
No, tu se opet vraćamo na tebe.
Jer kakav god da je - sama si ga birala.
I opet si odgovorna isključivo TI. A, tko drugi, mila moja?

Ne, on. Jer je odgojen u zadrtoj obitelji, gdje je nenormalno, zapravo normalno i sve su druge prave vrijednosti iskrivljene. Ništa od toga nije bitno, bitno da si TI njega birala. Samim time si i kriva, ako je nezadovoljan, ako pije, ako kocka, ako se kurva. Jer - opet - da mu nije žena ovakva ili možda onakva, on ne bi bio takav.

No, dobro. Danas dosta o takvim nemuškarcima. Nema danas njima slave. Ako završiš kao jedna mlada požrtvovna majka Nizama, ili kao studentica Mihaela, Ivana... neka netko objasni njihovom majkama da su one krive jer nisu kćeri naučile da se zaštite od manijaka, a opet su kćeri krive jer su birale te iste manijake, kojima baš na čelu piše da su eto, manijaci sposobni ubiti.

I dakako, možeš odrastati, izlaziti, družiti se, ali ni blizu mjere kao dečki, jer oni su frajeri, a ti dobiješ posve drukčiji, pogrdni epitet.

I naravno, možeš biti umorna, iscrpljena, ali ne možeš se izleći i otvoriti si pivo, pa makar i s limunom ili bezalkoholno, jer nisi više patnica, nego samo lijena.
Pa neće se kuća sama počistiti, pobogu! Ti si žensko, to je tvoje.

Isto kao i otići na posao, odraditi osam sati (ili više), doći doma i napraviti sve ono što bi i inače odradila, samo u dužem vremenskom periodu. Sad je novo doba, žene rade. Ali, hajmo prešutiti da i dalje doma rade i sve ono što su i prije radile.

A zamisli sad, ja ležim, umorna od dana, a moj muž (tada zaručnik) pravi večeru, nakon što je usisao stan. I ulazi moja buduća svekrva, njegova majka i stoji kao ošamarena. Gleda mene. Gleda njega. Odmahuje glavom. Da ti samo kažem - par mjeseci poslije, na našem vjenčanju, žena se obukla u crno. Ali ono, od glave do pete. Pa gdje ćeš ti da njen sin nešto po kući radi. Eto, taman je našao aždaju. I sad ona sve to mora gledati. Ajme, majko moja. A ona doma odgojila njih troje, i nitko za sobom tanjur da je podigao i odnio za sobom za oprati. I ti sad ne možeš takvoj osobi objasniti (niti ne pokušavaj) ono što je normalno. A takvim smo osobama okruženi. Još uvijek većina društva tako funkcionira.

Da sumiramo...

BRIGA TE!

Za pogane jezike, za zločeste komentare. Čuvaj sebe, svoje zdravlje i živce. Odmori, stani, skuhaj kad želiš. Ostavi neoprano suđe, dotjeraj sebe, muža, djecu i izađi van. Skači, pleši, ludiraj se, kao da sutra ne postoji! Poljubi svog muža jer je donio gotov kolač koji ti se baš jede, ali ti se ne da mutiti i peći. I jer je krajičkom oka skontao da si pri kraju s omiljenim parfemom, pa nabavio novi i stavio ga pokraj (zna da baš taj miris obožavaš). Zagrli svoju djecu, jer sina učiš da je sestrino mišljenje i želja, jednako važna kao i njegova. Nju samo posebno cimni, i šapni da nikad ne pristaje na nikakve ucjene, prijetnje, laži, obmane. Oboje zaslužuju živjeti punim plućima. Pomazi svog ljubimca, kupi mu omiljenu poslasticu i hrabro stani sama uz sebe kad te ona "baba" zaustavi na ulici i pametuje kako "bi ti bilo bolje da dijete šetaš, umjesto tog peseka"!

Ma tko su ljudi da ti sude za išta?

Sama biraš! Odabir je krivi? Pala si? Pa što! Očisti blato, digni se, biraj ponovno. I ponovno. I ponovno. Sve dok ti ne budeš zadovoljna i sretna.

Žena si, MOŽEŠ SVE! Pa kome krivo, kome pravo ;)

Sretan Dan žena - ženo, kraljice! :)))))

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>