Jedno Marino poslijepodne

I to je poslijepodne pospremila za sobom nakon ručka... Jedan tanjur, jednu žlicu i jednu čašu. Kroz glavu joj je poput vjetra u daljini prošla buka i galama koja je nekad ispunjavala kuću. Davno s premalo, a danas s previše prostorija za čistiti. A i kome?
Obukla je na sebe haljinu, primila u ruku štap i krenula u svoju dnevnu šetnju. Bijeg od stvarnosti. Noge ju nisu više služile, ali nije se dala. Morala je i tog dana vidjeti i osjetiti sreću. Postojanje. Život!
Zaputila se prema parku. Jedva je stigla do prve klupčice. Već je osjetila da mora otpočinut'. Na tren je zatvorila oči, da predahne...

- Baš si smežurana! - sitan glasić prozbori. Mara ugleda najdivniju plavokosu djevojčicu kako bez ikakvog povoda sjeda do nje. Vedrih, zelenih očiju, širokog osmijeha i bisernih mliječnih zubića. "Bože dragi, ista moja Ivana kad je bila mala," pomisli.
- Jesam li? Baš jako? - nastavi razgovor s ushićenjem u srcu.
- Paaaa...da! Tako se ja smežuram po rukicama kad se duuugo kupam - nastavlja djevojčica - i onda mi mama kaže da moram ići van iz vode. A baš se volim kupati. I roniti. I plivati. I... jesi se i ti dugo kupala? - pogleda ju znatiželjno.
Mara se iskreno nasmije, naglas. Dugo to nije napravila. Ali u pristojnom tonu odgovori djetetu: - Možemo i tako reći. Ja se dugo kupam u vodi života, dijete moje drago. -
Djevojčica ju gleda zbunjeno.
- Kakva je to životna voda?- podigne svoju malu obrvu.
- Vidiš ovu veliku smežuranu boru između očiju? - upita Mara. Djevojčica znatiželjno kimne glavom.
- Ta je najveća. I najduže se stvarala. Nju sam nježno krojila svaku večer prije spavanja, dok sam molila za mog malog anđela koji je prerano odletio u Nebo prije puuunoooo godina. - reče Mara, čvrsto stisnuvši zube, da suspregne suze pred malenom.
- Hej. Pa to je tvoj vlastiti anđeo čuvar! - usklikne djevojčica s oduševljenjem. Mara ju pogleda pravo u te nevine, dječje oči. - Doista jest! - složi se s njom, pa nastavi
- Ove male bezbrojne sitne bore ispod i oko očiju nastajale su danima i još se rađaju dok se molim za moja tri anđela rasuta po svijetu. Svaki dan po jedna nova. Mada ih vidim i čujem preko tih vaših mobitela kako ih zovete, fali mi da ih zagrlim i poljubim svakog po jednom još bar. - Mara spusti pogled opet, da ne zasuzi oko. Nikako ne bi htjela rastužiti to divno, malo stvorenje pored sebe.
- Jos anđela imaš? I to tri? Pa ti si bogata. - reče djevojčica.
- Jesam? Ne osjećam se baš tako. - prozbori Mara.
- Vidiš moje ruke? - upita - nekada su mijesile najslađe kolače, i pravile najfinija jela, a sad me baš i ne slušaju. -
- Zato jer su smežurane? - krene ih bolje prosuđivati malena.
- Recimo da da. Smežurane i stare. Od vode života.-
- Uf - odmahne djevojčica glavom - baš je zeznuta ta tvoja životna voda. -
Mara se nasmiješi opet. Zabavlja ju ovaj razgovor. I pažnja. I interes. Dugo nije ovakav razgovor vodila.
- A imaš ti muža? Moja mama ima. Mog tatu. I kaže da je baš smotan ponekad. A ipak ga voli. A ja ću kad narastem isto imati muža. I bit će isti k'o moj tata. - priča djevojčica dok se Mari misli razbacano komešaju. Čas je na ljuljački sa svojom prvorođenom, čas svog jedinca Davida uči voziti bicikli. U trenu se stvori u rađaoni gdje joj Matija nježno ljubi čelo i govori joj "Mila dobili smo još jednu djevojčicu..."
I sve se isprepliće nezamislivom brzinom. S gorkim okusom na usnama. Osjeti vrelinu na obrazima. Sol u oku peče. Al' ne da Mara da djevojčici pokaže tugu. Bol. Nedostajanje. Sjetu. Moć svih tih uspomena. Gubi se između sna i jave. Već dugo. Pokušavajući ignorirati ovaj život usamljene starice. Koja iz dana u dan sjedi sama na klupčici. I promatra vrevu i život u punoj snazi oko sebe.
- Antonija, ostavi ženu na miru. - odnekud se stvori djevojčicina majka. Divna, mlada, prijazna ženica, velikih, tamnih podočnjaka, od još jedne neprospavane noći bit će. U rukama drži i bebu. - Ispričavam se gospođo, ako vam je dosađivala. Moja Antonija jako voli pričati sa svima. Iako joj uporno objašnjavam da se strancima ne prilazi, je li tako? - prijekorno pogleda svoju kćer, koja se sad već prilično povukla i spustila glavu.
- Ma ne dosađuje mi, taman posla. Baš smo se napričale. - susretljivo reče Mara.
- Da, mama. - složi se djevojčica - i nije to gospođa, to je baka koja se jako smežurala od te životne vode. -
Gledaju se međusobno, nitko ništa ne razumije, samo se Mara smješka od srca. Žena uhvati djevojčicu za rukicu, još jednom se ispriča i povede ju u nepoznatom pravcu. Istom u kojem su prije godina previše otišli i svi Marini. Gleda kako likovi iščezavaju. Pa teško udahne. Sunce zalazi. Bit će red vratiti se doma. U pusto. U prazno. U topli krevet. Pod deku. I vrući čaj koji će opet popiti sama.

A pamti Mara kad je sve orilo od smijeha. I mirisa svježe pečenih kolača. I dječjih svađa i mirenja. I muževih pošalica. I kuće pune dragih lica. I tamnih podočnjaka zbog neprospavane noći za koju bi sad sve dala. Bar još jednu da doživi. Pamti Mara. I svaku večer sa tom slikom zaspe. Dok sol peče umorne oči...