30
srijeda
kolovoz
2023
Spremila sam naramak
U naramku nosim
vino crveno poput krvi,
opija ljubavlju i žarom,
i šaku šarenih bombona,
kiselo-gorkih
što peckaju nepce.
Svježe pečenu gibanicu od oraha,
s kojim prstohvatom soli više,
previše slatkog zna pokvarit' tek
- tako kažu.
Par starih fotografija u boji
sjetnih osmijeha i zagrljaja,
i puno novijih, najdražih,
što bude strast u srcu,
radost u duši.
Spremila sam sadašnjost,
čvrsto ju držim,
ne puštam ju iz ruku,
neka postoji uvijek i sada
- u ovom trenutku.
Ruku prošlosti grčevito
otkidam s ramena,
iako uporno grabi
ne bih li se okrenula još koji put.
Neću. I ne želim.
Gledam ravnicu ispred sebe,
nebo prošarano upitnicima,
oblake spremne da puste nove kiše
- pozdravljam buduće borbe i sreće!
A ovaj moj naramak...?
Nitko mi nikad uzeti neće.
komentiraj (19) * ispiši * #
29
utorak
kolovoz
2023
Prepoznajem te
Volim te prepoznati u gužvi
među desecima bezbojnih lica
crno bijelih duša
I čuti prave riječi
iskrene, uhu ugodne
voditi razgovore bez olova
Osmijeh uzvratiti osmijehom
bez očekivanja
lako i od srca podareno
Tvoja posebnost ne leži u materijalnom
niti u praznim pričama
prilagođenim slušatelju
Previše je laskavih sugovornika
premalo mogućnosti za raspravu
inteligencija se u ovakvom društvu
topi kao sladoled na užarenom asfaltu
Zato, draga moja -
volim te prepoznati u gužvi
da sjednemo i popričamo kao ljudi!
komentiraj (12) * ispiši * #
25
petak
kolovoz
2023
Pozdrav životu (Oda jedne starice)
Laku noć, njene umorne oči
i zamućenim pogledom ispraćena mjesečino.
O, kako je samo sanjat' znala.
Prpošno i vješto, prkoseći mladićima.
I usnama dodirivala kišu mladosti.
Visoko podizala ruke ka plavetnilu života.
Laku noć, izgubljena nado
u vječno postojanje.
Sav kič zabave do ranojutarnjih sati.
I društvo nebrojeno, i razgovori bez smisla.
Još okret il' dva na podiju, pa bit' će red odmorit'.
Cipelice postaju preteške, a korak nemoguć.
Laku noć, utihnule riječi
i zvuci brzih melodija.
I veseli svirači.
Na posljednju zabavu se spremam.
Pa da zakopčam haljinu ovu, otvorenih leđa.
I pozdravim ženu s jarko crvenim ružem.
Srdačno ju zagrlim - i namignem, onako, damski.
Jer život taj bio je vrijedan osmijeha.
Pa još jednom na podij da stupim.
Zabljesnuta jarkim svijetlima, ponosna i prelijepa.
Okret, skok, okret, naklon.
Laku noć, njene umorne oči.
Svaki udah vrijedio je!
A sad - bit će red odmorit'.
komentiraj (9) * ispiši * #
15
utorak
kolovoz
2023
Mirno spavaj, majko.
(Mezimica je na sigurnom)
Nisi sačuvala svoj svijet...
Svu tvoju borbu bacili su niz vjetar
bjesomučne vapaje posipali prašinom
molitve za pomoć uskratili.
Osudili te na mučenje, ne na smrt!
Na patnju i agoniju nedostojnu čovjeka.
Nedostojnu majke!
One koja je samo pokušavala ostati živa
radi nekoga tko zaslužuje njenu prisutnost
- kroz djetinjstvo, kroz putovanje zvano - život!
Posljednje trenutke usmjeravajući opet na nju.
Svoju djevojčicu.
Promatrajući kako iščezava njen lik.
A u srcu jeza što li će njoj napraviti.
Osjećaj nemoći.
Ne smrt, bila bi i lakša da si znala
da je ONA na sigurnom.
...
on!
S malim slovom.
Nečovjek.
Nedostojan ikakvog obilježja i usporedbe.
Uvreda svakom živom biću koje je ikad postojalo.
Nedostojan riječi i spominjanja.
...
ONI!
Svi koji su poznavali njega i tebe.
Koji su s vama provodili vrijeme.
Svi najbliži i najdalji koji nisu reagirali.
Koji su okretali glavu.
Koji nakon svega znaju "pametovati"
i upirati prstom.
U koga?
U sutkinju? U ljubavnicu? U policajku?
Krivi ste svi!
Svatko od vas ima svoj udio u ovom lancu strahote.
A konačni ishod se prelomio samo na njoj...
...
MI! Gospodo!
U kakvom svijetu live prijenosa odgajamo naša čeda?
Kome predajemo naše mezimice?
Čemu učimo naše prinčeve?
Gdje je nestala DUŠA?
Empatija? Zdrav razum?
Gdje je nestao čovjek!
...
Mirno spavaj, majko.
Tamo gore, gdje sastaju se zvjezdice
između savršeno bijelih oblaka
namjesti udobnu postelju olakšanja
i posipaj zrncima naših sretnih trenutaka.
Tvoje nježne ručice neka me uljuljaju u sanak
kao večer prije nego su rastavili nas dvije
mili glas uspavanku nek' zapjeva
bar nakratko zaboravit ćemo na ovo sve.
Nema tame, zlog ni suza.
Napokon, nema straha, mama!
Valjalo bi tek da smo jedna uz drugu.
Ovako, ja sam ovdje, a ti ondje - sama.
Ne brini! Na sigurnom sam, čujem kako kažu.
Puno ljudi, nepoznatih glasova, fališ mi, mama, jako.
Zagrlit ću noćas jednog plišanog medu
možda me stisne kao ti u zagrljaj, il' ću zamisliti tako.
Još slike su svježe, tebe tako tužne.
Gledam te, ne prilaziš mi. Pa se trgnem u snu.
Otvorim oči, ponovno te tražim.
Dozivam. Kroz jecaje shvaćam da ipak nisi tu.
Pruži mi ruke, mama. Molim te, poljubi me posljednji put
Znam da si posebna, čarobna, čudo od žene.
U svojoj teškoj borbi uspjela si.
Ostala sam netaknuta. Sačuvala si mene...
R.I.P Nizama Hećimović (11.08.2023)
komentiraj (11) * ispiši * #
