Zaspi čedo u zagrljaju tame
sama u pustoj šumici bez najdraže mame
pa pusti jecaj jači od noći
iznemogla uspijevši sklopiti umorne oči.
Nema nade ni svitanjem novog dana
budi se u nepoznatom, kraj nje nije mama
potrči livadom posutom žbunjem
ne pronalazivši ružu među svim tim trnjem.
Opet širom razrogačene uplašene oči
pitavši se kad će majku zagrliti moći
ručicu malu pruža u bezdanje
a tako joj fali sigurnost i podrška mame.
Tek čedo, samo, tužno, nesigurno
i tijelo žedno, nejako, umorno.
Stoji pred puteljkom malena i sama
- čekam te, hoćeš li doći, mama?
Post je objavljen 29.03.2024. u 12:11 sati.