Sjećanje

Ruka u ruci. I tihi šapat na uho. Čvrsti zagrljaj.
Bol u tijelu ne osjeća. Ona što srce lomi na milijune komadića. Ta bol kida! Para. Razdvaja dušu na pola.
Osjeća se gotovo kao da je u drugoj dimenziji. Van ovog svijeta i trenutka. Kao da se sve ovo događa na platnu nekog anonimnog kina. Ne njoj. I ne njemu...

...

Plusić na testu izmamio joj je široki osmijeh. Antonela nije mogla dočekati da vidi Viktorovo lice kad mu kaže sretnu vijest. - Moram zvati i salon vjenčanica! - prođe joj mislima. Pa ne može valjda ostati pri odabiru one uske, čipkane haljine. Za koji mjesec trebat će mjesta za trbuščić. Odjednom im se cijeli svijet okrenuo naglavce. U najljepšem smislu. Navečer bi raspravljali o imenima i da li će dobiti dječaka ili djevojčicu. Zapravo je obojima bilo potpuno svejedno što će biti. Jer, dobiti će bebu! Ono nešto najbolje od njih dvoje. I napokon će im život biti potpun.

Danima je osjećala nekakve grčeve. Na svakom pregledu liječnik ju je uvjeravao da je to normalno. Oboje su vjerovali liječniku. Tom istom koji joj je prije godinu dana spasio život. I obećao da će biti uz nju, ako ne bude prirodnim putem uspjela ostvariti trudnoću.
- A vidi nas sad! - komentirala je naglas Viktoru dok su se vozili doma s pregleda. Nisu mogli suspregnuti te glupave osmijehe čiste sreće. Jednostavno je bilo jače od njih. Sve druge bezvezne i nebitne stvari, pale su u drugi plan. Jer postat će roditelji.

Na samu Staru godinu nije se opet osjećala najbolje. Odlučili su ostati doma. Uz TV. Pa, toliko će ih još proslaviti da ova jedna u miru i u krevetu neće ništa značiti. Antonela se osjećala sve lošije. Viktor više nije htio čekati. Otišli su na Hitnu, gdje im je jedan liječnik na posve nehuman način, hladno i bezosjećajno saopćio da ni prvi ni zadnji koji mogu "izgubiti bebu". Pih, koliko takvih slučajeva on ima. No, njima je to bilo nešto novo. Tu mogućnost još nitko dosad nije spomenuo. Ima li razloga uopće? Pa bebica je rasla, srce je kucalo. Trebali su uskoro saznati kojeg je spola. Kakav gubitak? Antonela i Viktor ležali su tu noć nijemi jedno do drugoga. Svatko sa svojim mislima. - Sve će biti u redu. - promrmljao je, ni sam nije bio siguran što govori. Bojala se pogledati ga u oči. Osjećala je da ništa nije u redu. Zagrlio ju je. Zaspali su. I dočekali još dva nova pregleda. I dalje ih je uvjeravao liječnik da je sve u redu, da je sve normalno. Antonelu je držao mladom djevojkom, koja previše drami.

A ona. Navikla se na bolove. Tjedni su prolazili. Jednu večer ipak je postalo nesnosno. Nije mogla stati na noge. Riskirala je i odlučila otići kod bilo kojeg dežurnog liječnika. On ih je poslao u bolnicu. U bolnici su ih dočekali prilično ležerno. Infuzija, lijekovi za smirenje i sve će to "biti u redu". Bebica raste, srce kuca, sve je u redu. "Za svaki slučaj" izvaditi će krv, napraviti malo detaljnije pretrage, premda "nema potrebe", opet ju je uvjeravao njen poznati liječnik dr.Ivan, koji ju je prije godinu i pol, sad već, operirao.

Antonela je ležala tupa. Viktor je šetao nervozno. Navečer su ga uvjerili da ide doma odspavati i vrati se ujutro, jer sve je u najboljem redu. Sat je pokazao 21 sat. Poljubio je svoju zaručnicu za laku noć. On je otišao, ona stavila ruku na svoj trbuh i osjetila prvi, najsavršeniji, prilično jak udarac svog bebača. Kako joj se srce ispunilo srećom. Utonula je u san.

Trgnulo ju jr nenormalno grčenje i kidanje. U trenutku je širom otvorila oči i pogledala pravo u sat ispred sebe - 22:12. Osjetila je da mobitel vibrira, Viktor je pisalo na ekranu, ali nije ga mogla dokučiti. Slabašnim glasom dozvala je sestru koja je, pomalo ljuta što ju zove dok prolazi hodnikom i priča na mobitel, došla, razotkrila ju i hitno okupila sve koji su tu noć bili dežurni. Antonela je gledala panična lica oko sebe, ali u agoniji nije bila sasvim svjesna što se događa. Samo bol. Kao da će svakog trena izdahnuti. U jednom se činilo to i najboljim riješenjem. Minute su postajali sati. - Srce kuca! - čula je dr.Ivana, "ali porod je krenuo, a nju gubimo. Pokrenite se!" - povisio je glas na glavnu sestru do sebe. Antonela se molila da sve samo prestane. - Dosta je! - pomislila je. Ali nije mogla izustiti ni glasa. Osjetila je da joj ruku miluju. Kraj sebe je ugledala nepoznato lice starije sestre. Niti dan danas ne zna kako se zvala, ali njen stisak i riječi - Malena, bit će sve u redu. Izdrži. - urezali su joj se u pamćenje... Riječ, tišina, vika, muk. Izmijenjivali su se kroz maglu. - Nosite ga, ne može ga sad još vidjeti. - govori dr.Ivan. - Koga? - misli Antonela. - Čekaj! -
Promatra sestru s plahticom u ruci kako napušta sobu...

Tu je noć dr.Ivan sjedio kraj Antonelinog kreveta. Na trenutke se budila. Viktora nisu puštali u sobu do jutra.

...

Novo svanuće. Prvi pogledi koji su se sreli. Suze...
Ruka u ruci. I tihi šapat na uho. Čvrsti zagrljaj.
Bol u tijelu ne osjeća. Ona što srce lomi na milijune komadića. Ta bol kida! Para. Razdvaja dušu na pola.
Osjeća se gotovo kao da je u drugoj dimenziji. Van ovog svijeta i trenutka. Kao da se sve ovo događa na platnu nekog anonimnog kina. Ne njoj. I ne njemu...

Godine su prošle. Kao roditelji su ostvareni. Presretni. Ipak, svakog 18.03. Antonela zapali jednu malu svijeću. Plave boje. I svaku večer zamoli Boga za blagoslov svoje predivne djece i jednog najpredivnijeg, nikad zagrljenog, ni prežaljenog dječačića.