Sa ovih visina vidim beskrajne zapuštene pašnjake
i stari orah, što stoji netaknut
- nema likera ove godine.
Moje životinjice tužno tumaraju dvorištem
vjerni Bobi leži kraj stolice gdje pila sam jutarnju kavu
- nitko da ga pomiluje.
Grmovi malina su neobrani, suše se polako
osjetim miris kajsija, popadanih, potrulih na zemlji
- ništa ni od pekmeza ni slatkih buhtli biti neće.
Sve propada, kao da je mojim odlaskom vrijeme stalo!
Htjela bih viknuti, gdje ste? Gdje je zapelo?
Ali shvaćam da ne mogu. Predaleko sam.
Moji sinovi otišli u nepoznato...
Kao da žele prekinuti svaku nit' što vezala ih ovdje.
Moj muž sjedi nijemo. Gleda ispred sebe.
Živi u nekom paralelnom svijetu koji samo on poznaje.
Budi se i liježe u samoći.
Bože. Nisam zamišljala tako da će biti.
Post je objavljen 15.09.2022. u 00:26 sati.