Utrka

Mirišeš mi na zrelo voće,
na jesenju maglu, u ranu zoru
dok je savršeno tiho i grad spava.

Udišem taj opojan miris
u zraku naše sobe...

Sreća prožeta notama melankolije.

Promatram ti titraje grudi,
dok sasvim miran i spokojan putuješ snovima
nošen ritmom noći, umoran i zadovoljan.

Osluškujem tu glazbu
zajedništva naša dva bića...

Ljubav pomiješana izgaranjem. Do srži.

Nosimo nekako, od jutra do jutra
sve naše nemoći, poneke tuge i brige,
ne dajući im dovoljno važnosti
da izguraju s trona sve što smo imamo.

Tri pehara od suhog zlata.
Najdraže medalje.
Naša najveća postignuća.
Utrka naših života isplatila se.

I svjesni da nas još puno truda i odricanja čeka,
ne damo se. Koračamo, trčimo, uspuhani.
Tek na koji sekund uhvatimo zrak, pa ispočetka.

To smo mi! U punom sjaju.
Supružnici. Partneri. Roditelji.
Jedno uz drugo.

I tako iscrpljeni...

Ne brini.
Uspijevamo.
No, ipak.
Mazit ćemo se sutra.