Mirišeš mi na zrelo voće,
na jesenju maglu, u ranu zoru
dok je savršeno tiho i grad spava.
Udišem taj opojan miris
u zraku naše sobe...
Sreća prožeta notama melankolije.
Promatram ti titraje grudi,
dok sasvim miran i spokojan putuješ snovima
nošen ritmom noći, umoran i zadovoljan.
Osluškujem tu glazbu
zajedništva naša dva bića...
Ljubav pomiješana izgaranjem. Do srži.
Nosimo nekako, od jutra do jutra
sve naše nemoći, poneke tuge i brige,
ne dajući im dovoljno važnosti
da izguraju s trona sve što smo imamo.
Tri pehara od suhog zlata.
Najdraže medalje.
Naša najveća postignuća.
Utrka naših života isplatila se.
I svjesni da nas još puno truda i odricanja čeka,
ne damo se. Koračamo, trčimo, uspuhani.
Tek na koji sekund uhvatimo zrak, pa ispočetka.
To smo mi! U punom sjaju.
Supružnici. Partneri. Roditelji.
Jedno uz drugo.
I tako iscrpljeni...
Ne brini.
Uspijevamo.
No, ipak.
Mazit ćemo se sutra.
Post je objavljen 05.09.2022. u 22:37 sati.