Držim te, anđele!

Držim te, anđele!

Čvrsto za ručicu. Tu sam.
Ne boj se.
Tvoje malene godine ne shvaćaju
što se dogodilo.
Ne mogu shvatiti.
Nisam te iznevjerila.
Najviše na cijelom svijetu
htjela bih te primiti u naručje.
I čvrsto stisnuti.
Izljubiti po tom savršenom licu.
Ublažiti bol.
Ne mogu.
A tako bih htjela!
Svaku ranu na tom bespomoćnom tijelu
zaliječiti.
Strah me, srećice...
Vidljivi će ožiljci proći, znam.
A što je s onima u duši?
I nevinom srcu.
Tražiš nas.
Zoveš.
Ne možemo ti doći.
A tako bi htjeli.
Željeli.
Da te tata ohrabri.
Brat kroz igru odmakne od tuge.
A mama ušuška u hladnom bolničkom krevetu.
Ali, ne možemo.
Viša sila ovoga je puta jača.
I neumoljiva.

Gledam te, malena!

Dok suze lice kvase.
Strašne slike rastanka lijepe uspomene gone.
Ne osjećam ništa, sem neutažive želje
da fizički budem uz tebe dok se oporaviš.
Želim da budeš vesela i sretna djevojčica
uz onaj zaigrani neodoljivi osmijeh.
Hoćemo li ga ikad više vidjeti?
Nisam te iznevjerila.
Ni tata... Ni braco...
Čuvamo te, jedina.
Pazimo te.
Volimo neizmjerno.

Žao mi je.
Što nisam kraj tebe.
Ali ne boj se, hrabrice naša.
Tu smo.
Zauvijek.

Držimo te, anđele!

•••

JEDNOJ MALENOJ, NAJLJEPŠOJ DJEVOJČICI, KOJOJ ĆE TREBATI SVA SNAGA OVOG OKRUTNOG SVIJETA!

•••
Ne, to ne rade samo "tatini sinovi", nemojmo se zavaravati! Koliko puta je netko vaš nakon koje čašice više, sjeo u auto kao vozač, pa srećom stigao sigurno doma? Jer, eto, samo taj puta. Pa samo drugi. Pa još jednom. Ljudi moji, cijela jedna obitelj je izbrisana! Kao da nisu postojali. Ne znam je li veća žalost za tri nevina života ili tuga za ovu malenu dušicu koju najveća borba u životu tek čeka. Bez podrške, ljubavi i prisutnosti najmilijih. Jer, NITKO ih ne može zamijeniti... Jedno djetinjstvo prekinuto, drugo uništeno. Dva roditelja koja su uživala u svojim mališanima, jednostavno - pokošena. I apsolutno ništa, toj malenoj ne znači ičije kajanje. Ne na ovaj način na koji se dogodilo! Ne pukom okolnosti i spletom nesretnih događaja, koji se realno i ne daj nikom, svakom od nas vozača mogu dogoditi. Nego HEJ zbog alkohola i ludih glava! Ne znam jesu li više krivi ti što su u takvom stanju zamislili da su bogovi na cesti ili oni koji su ih u tom istom stanju pustili sa slavlja da sjednu za volan. Jer, eto, polako, pa stići će od točke A do točke B. Svi smo krivi! Radi takvog razmišljanja. Svi!!! A najviše boli i zastrašuje što se to moglo i može dogoditi svakome od nas. Dok god postoje zakoni koji nikome ne vrijede. Dok god se puštaju alkoholizirani, drogirani, nadobudni pojedinci bez primjerenih kazni, jer je susjed, rođak, poznanik, kum itd. od policajca, suca, drugog poznanika... Ma fuj! Ma sram nas bilo!!! SRAM! I tog oca i majku koji nisu upozorili sina da ne ugrožava samo sebe, nego sve oko sebe! I svakog tko je dopustio! I svakog tko je prešutio! I svakog tko dopušta! I tko se bori da se zataška! Života nakon ovakvog događaja nema. Normalna osoba s ovakvim činom ne može nastaviti živjeti. Bar ne normalno. I đaba vam puste pare. Đaba vam vile. Đaba firme. Đaba sve. Ubili ste najsvetije. Ubili ste sne.

•••
Obitelji koju nisam upoznala, a za kojom me srce boli. Neka vam je laka zemljica, da počivate u miru Božjem. A ti, malena djevojčice, da ti Bog da svu snagu!