Hvala ti Nebo

Bezbrižno djetinjstvo provela sam
okružena divotom beskrajnih ravnica,
buđenja uz zelenilo vinove loze
najsjajnijeg sunca i najljepšeg cvrkuta ptica.

Zimi jedva čekala minuse i prve pahulje
da se ekipa skupi na ledenom, čarobnom brijegu
pa da provedemo uvijek prekratke školske praznike
u igri, smijehu, sanjkanju, ludorijama na snijegu.

Voljela sam uvijek društvo, ples, provode
no ta rana mladost proleti kao treptaj oka
koračajući svojom stazom, tražeći cilj i svrhu
upoznah njega - onako nježnog, naočitog i visoka.

Tad sam spoznala ljubav, zajedništvo i podršku
nenadmašnu želju da postanem žena i majka
čudno je i predivno kako čovjek kad ostvari sne
spozna ljepotu postojanja, a život postaje bajka.

Trenutak kad primiš u naručje to malo biće
satkano od dvije polovice srca, što kucaju kao jedno
tog malog čovjeka ovisnog o tebi, za kojeg život bi dao
sve oko tebe što te tištilo i morilo, postaje bezvrijedno.

Niti trenutka ne žalim, za ničim, za nikim, nikada
sve svoje emocije od srca sam i iskreno uvijek dala
uživam u ovoj našoj idili s mojim najdražima
i na tome ti Nebo HVALA!

***

Da ostanemo sretni, veseli, zadovoljni, podrška jedni drugima, svjetlo u tami. Rame za plakanje, ruka spremna pomoći, jedni uz druge uvijek. Bili blizu, ili kilometrima daleko. Gdjegod vas život odveo moji Mudrice, Zvrkiću i Čupavice, da znate i osjećate da ste u naš roditeljski zagrljalj uvijek dobrodošli.

***

Malo emotivno-razbacani post... Uvijek sam takva na današnji dan :) doista zahvalna na svemu što imam, i pomalo tužna jer mi fali tih par ljudi da sreća bude potpuna. Možda s vremenom i ta praznina jednostavno nestane. Kakogod, dragi moji, danas sam punih 32 ;)