Ne mogu... Šok na šok... Znam već kakva je ovo žabokrečina od države postala. S nezasitnim političarima, direktorima, menadžerima. Nešto što ne vrijedi više ni komentirati, jer se, na kraju krajeva, ništa ne poduzima. Ali tražiti da roditelj donese bjanko zadužnicu školi, kako bi dijete imalo pravo na obrok??!! Znači, dno dna :((((
Riječ je o jednoj Zadarskoj školi, upravo pročitala i ostala duboko zatečena! Ljudi moji, kamo sve ovo vodi?
Isto tako, nedavno se organizirala akcija kako bi dva dječaka mogli ići na maturalac. Slijedila je lavina komentara, dobronamjernih i oni krajnje bezobzirnih u smislu - pa ako nemaju roditelji novaca, ne moraju ići i dobro... Gdje nam je nestala empatija? Gledam po sebi, sada, hvala Bogu, mogu priuštiti, a tko kaže da se to ne može promijeniti? "Tko bi doli, sad je gori." Zgrožena sam hladnokrvnošću i sebičnošću društva... Moj je razred u srednjoj trebao ići na maturalac u Španjolsku. Bilo je nekoliko učenika koji su rekli da njima to roditelji ne mogu priuštiti. Nije bila nikakva frka, svi smo se složili da ćemo ići u Italiju jer je bilo povoljnije, jer ionako je bilo bitno da budemo svi zajedno, a manje bitno gdje. Jedan je učenik ostao upitan hoće li moći ići. I tu smo, preko razrednice, organizirali da svatko da nešto i skupili mu kao KOLEGE i KOLEGICE za džeparac. Ljudi moji, budimo LJUDI... Sve se može, kad se hoće. Probajmo se staviti u kožu onoga koji nešto ne može, nema trenutno, teško mu je. Imajmo srce i dušu u svakom pogledu. Jer ova naša stvarnost u kojoj živimo postaje pretužna...
Post je objavljen 03.09.2022. u 12:36 sati.