subota, 25.05.2019.

MELANIA TRUMP I NJENA KAMPANJA PROTIV ZLOUPOTREBE DROGA U AMERICI






MELANIA TRUMP I NJENA KAMPANJA PROTIV ZLOUPOTREBE DROGA U AMERICI


Nema nikakove sumnje da je trend zloupotrebe droga jedan veliki problem suvremenoga svijeta. Taj je proces neobično signifikantan u najrazvijenijim zemljama svijeta a posebno u USA koja prednjači u zloupotrebi opijata pa onda nije toliko čudno da je najnovija Trumpova administracija povela široku kampanju protiv ove zloupotrebe. U tom smislu svakako treba posebno istaknuti napore Prve Dame Amerike gospođe Melanie Trump koja već godinama uznastoji na tome da Američku i svjetsku javnost upozori na dubinu i širinu ovoga problema jer se godinama prikrivao cijeli skandal oko droga tako da javnost nije bila upućena u Istinu te problematike. Da bismo ilustrirali dubinu ove ''opoid crisis'' mi ćemo se poslužiti nekim jednostavnim statistikama polazeći od izvješća Centra za kontrolu i prevenciju bolesti u USA: ovdje je posebno istaknuto da je broj slučajeva predoziranja opijatima povećan za oko 30% širom USA




"Ovo je druga godina zaredom u kojoj je dužina očekivanog životnog vijeka umanjena umjesto povećana. Na potencijalnom smo putu da izgubimo generaciju i moramo da se pobrinemo da surađujemo kako bi spriječili epidemiju", rekli su odgovorni ovoga Centra, prenosi Glas Amerike. Direktor Centara za kontrolu bolesti dodala je da, iako broj osoba, koje koriste opijate više ne raste, povećanje jačine dostupnih opijata čini predoziranje više mogućim, a korištenje opijata mnogo opasnijim.

Agencija navodi da nove statistike mogu da pomognu bolnicama da nauče da igraju veću ulogu u borbi protiv krize opijata, tako što će se snabdjeti većom količinom lijeka nalokson, koji se pokazao efikasnim u otklanjanju posljedica prekomjerne doze opijata dovoljnom brzinom da se zavisniku spasi život.


Skoro 21 milion Amerikanaca ima problema sa supstancijama zavisnosti kako kazuje ovaj izvještaj. To je daleko više nego broj ljudi koji imaju sve moguće karcinome. Postoji samo jedna od 10 osoba koja ima zavisnost od ovih supstancija a koja prima tretman I koja je uključena u Američki zdravstveni sustav

Six percent of 12- to 17- year-olds, 12 percent of 18- to 25- year-olds, and 5 percent of persons age 26 or older, used drugs nonmedically in the past year. Middle Graph: More than 1,700 young adults died from Rx drug overdose in 2014–a 4-fold increase from 1999, that's nearly 5 persons per day.

Dok troškovi zloupotrebe droga idu ovim redosljedom
Health Care Overall

Tobacco 1,2 $168 billion $300 billion
Alcohol 3 $27 billion $249 billion
Illicit Drugs 4,5 $11 billion $193 billion
Prescription Opioids 6 $26 billion $78.5 billion

Apr 21, 2017

Prema podacima National Survey on Drug Use and Health (NSDUH), 19.7 milliona Amerikanaca (aged 12 and older) bore se I u dnevnoj su borbi sa ovim supstancijama I poremećajima koji se pojavljuju u zavisnosti od njih. Skoro 74% odraslih također boluje od zloupotrebe droga I poremećaja ponašanja koja su u relaciji sa alkoholom I svim bolestima koji na toj zloupotrebi počivaju . A mislim da niti mi u Hrvatskoj I Australiji ne prolazimo ništa bolje.


Zato ja ,nema nikakove sumnje, snažno podržavam nastojanja Prve Dame Amerike gospođe Melanie Trump da nam na istiniti način predstavi svu složenost ove problematike I da na taj način barem malo potpomognemo u njenim plemenitim nastojanjima oko prevencije I zaštite mlade generacije od ove velike bolesti I pošasti koja hara našim suvremenim društvima. A za njen trud možemo izreći samo jedno veliko HVALA.


Zlatan Gavrilović Kovač


05:10 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

petak, 24.05.2019.

RAČUN MOJIH GRIJEHOVA


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital art

Neka mi Bog ne računa moje grijehe,
jer su oni strahoviti
i kod najmanjih mojih grešaka
čovjek nije dostojan Boga
niti je Boga dostojno,
da se sjedini sa bijednim čovjekom
pa ipak nije Boga nedostojno,
da čovjeka izvuče iz njegove bijede,
ako kažemo, da je čovjek previše malen,
previše sitan, da bi zavrijedio
da ga Bog izvuče iz bijede,
onda bismo očigledno
morali biti vrlo veliki,
da o tome ispravno sudimo.

O, Bože, dužniče naš,
dužniče po svojim obećanjima,
obećao si molitvama pravdu,
obećao si nam spas,
jer spas nije u našoj moći,
zato molimo za njega,
o, Bože, dužniče naš,
jer se pravednik uzda u tebe
i jer se nada,
a u protivnom pravednik se ne smije
uzdati u tebe
i ne smije se nadati,
već se sam mora potruditi
da postigne ono sto želi.

Tko bi mi onda
računao moje grijehe,
jer su oni strahoviti
i kod najmanjih mojih grešaka
i kakve bi mi kazne bile
o Bože, svetosti moja,
čovjek ne može podnijeti
teret odgovornosti!


10:17 | Komentari 4 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 20.05.2019.

NEKI DOKUMENTI







NEKI DOKUMENTI


Ove dvije velike knjige predstavljaju Imenoslov ktitora zadužinara I dobrotvora hrama Svetoga Save na Vračaru u Beogradu. To je jedna impesivna zbirka od stotina I stotina imena osoba koje su svojim donacijama gradile ovu Crkvu od 1893 do 2004 godine, dakle preko 100 godina. I doista se može reći da je riječ o Hramu srpske culture uopće. Moj je otac takoder I ktitor zadužbinar ove Crkve I to se vidi na stranici 33 ovoga velebnoga djela. Prema tome malo je čudna tvrdnja nekih odgovornih partijskih I armijskih ljudi bivše države da je o našoj obitelji riječ kao o ustaškoj obitelji. Da čovjek pukne od smijeha!







Zlatan Gavrilović Kovač


10:31 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

HRAM SVETOGA SAVE U BEOGRADU



To je jedna od najvećih pravoslavnih crkava na svijetu. Ja sam imao tu sreću, da je moj otac Aleksandar jedan od ktitora zadužbinara ove crkve. Inače taj redosljed ide otprilike ovako:

1. "Aja Sofija", Turska

Jedan od najvećih kršćanskih hramova u svijetu je "Aja Sofija", čiji naziv u prevodu za grčkog jezika znači "Sveta Mudrost". Hram izrađen 537. godine u Carigradu (današnjem Istanbulu) u srcu kršćanske imperije, predstavljao je odlučan simbol odbrane od napada Islama sa istoka.
Nakon stoljetnog odolevanja napadima muslimana , Carigrad je konačno zaposjednut 1453. godine, kada je u mnogome oštećen i pretvoren u džamiju. Hram koji se prostire na preko 75 tisuća metara kvadratnih, danas predstavlja povijesni dragulj preuređen u muzej, te više ne uživa status aktualne pravoslavne građevine

2. "Saborni hram Svete trojice", Gruzija

Postoji jedna sila koja u Gruziji odoleva svim promjenama – a to je po svojoj prilici Pravoslavlje. Saborni hram Svete Trojice predstavlja glavni hram pravoslavlja u Gruziji i treći je najveći vjerski objekat u području Kavkaza.
Izgradnja i očuvanje ovog hrama podržano je donacijama običnih ljudi i bogatih biznismena iz cijelog svijeta.
Veleljepni hram ima kapacitet za 15 tisuća vjernika.

3. "Saborni hram prepodobnog Isaka", Rusija

Najveći ruski pravoslavni hram je "Saborni hram prepodobnog Isaka" koji se nalazi u Sankt Peterzburgu. Posvecen je Svetom Isaku Dalmacije koji se obilježava svakog 16. avgusta.
Prostor ispod zlatne kupole ovog hrama ima kapacitet od 14 tisuća ljudi.
Kada je riječ o Rusiji, ne možemo da ne spomenemo Hram Svetog Hrista Spasitelja koji se nalazi u Moskvi i važi za najviši hram sa najvećim zvonikom.

4. "Crkva Svetog Mihaela", Ukrajina

Prema izvornom nazivu "Mihaelov Zlatnovršni manastir" predstavlja pravoslavni kompleks katedrale i manastira u Kijevu. Prvobitno izgrađenu u desetom stoljeću, originalnu katedralu srušile su sovjetske vlasti 1930-ih. Kasnih 1990-ih, sa obnovljenim nacionalnim ponosom, ukrajinske vlasti preuzele su zadatak da obnove katedralu kao što je prvobitno bila.
Ovo je najveci hram u Ukrajini, a može primiti i do 12 tisuća ljudi u jednom trenutku i na taj način se nalazi na četvrtom mjestu po veličini u svijetu.
U blizini katedrale nalazi se prvi spomenik u Ukrajini posvećen sjećanju na 10 miliona žrtava umrlih od gladi (1932-1933), usljed nametnutog Staljinovog terora. Naziv za ovaj veliki pomor stanovništva na teritoriji Ukrajinske SSR je “Holodomor”.

5. "Hram Svetog Save", Srbija

Peto mjesto najvećeg pravoslavnog hrama u svijetu zauzima Hram Svetog Save na Vračaru u Beogradu koji se prostire na površini od 3,5 tisuća kvadratnih metara u prizemlju, uz dodatnih tisuću i po metara kvadratnih na tri galerije na prvom nivou.
Kapacitet vjernika koje može da primi u jednom trenutku dostiže broj od 11 tisuća ljudi.


09:50 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 16.05.2019.

KOLIKO SMO SVETI?

Još bi trebalo dodati, da smo mi u Hrvatskoj puno svetiji od Australaca što možemo dokazati našim popisom svetaca i blaženika. Ovom broju svakako treba dodati i još jednog hrvatskog katoličkog sveca, blaženog Alojzija Stepinca, čiji je mučenički život baklja koja osvjetljava našu stvarnost.

Time samo dokazujemo visoka moralna načela u našem narodu i njegovu čvrstu volju, da ta načela poštuje i slijedi.


sveti Dujam

Ranokršćanski sveci na području Hrvatske

• Sveti Donat
• Sveti Dujam
• Sveti Eleuterije
• Sveti Euzebije i Polion
• Sveti Gaudencije
• Sveti Jeronim
• Sveti Kajo
• Sveti Kvirin Sisački
• Sveti Marin
• Sveti Mauro Porečki
• Sveti Silvano
• Sveta Vincenca


sveti Leopold Mandić

Hrvatski sveci

• Sveti Marko Križevčanin
• Sveti Leopold Mandić
• Sveti Nikola Tavelić
• Sveti Ivan Trogirski


blaženi Alojzije Stepinac

Hrvatski blaženici

• Blaženi Miroslav Bulešić
• Drinske mučenice
o Blažena Jula Ivanišević
o Blažena Berchmana Leidenix (Austrijanka)
o Blažena Krizina Bojanc (Slovenka)
o Blažena Antonija Fabjan (Slovenka)
o Blažena Bernadeta Banja (Mađarica rođena u Hrvatskoj)
• Blaženi Julijan iz Bala
• Blaženi Augustin Kažotić
• Blažena Katarina Kosača-Kotromanić
• Blažena Ozana Kotorska
• Blaženi Gracija Kotorski
• Blaženi Ivan Merz
• Blaženi Oton iz Pule
• Blažena Marija Petković
• Blaženi Alojzije Stepinac
• Blaženi Jakov Zadranin


iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php


10:17 | Komentari 3 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 13.05.2019.

HRVATSKI PRAVOPIS U ADELAIDEU

Evo, i mi u dalekom Adelaideu u Australiji imamo priliku upoznati se sa novim ‘’Pravopisom hrvatskog jezika’’ kojeg je nedavno tiskao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. ‘’Hrvatski pravopis’’ ovog Instituta nastao je iz želje, da se napravi jedinstven i općeprihvaćen pravopis hrvatskog jezika te da se nakon višegodišnjih prijepora pomire različite pravopisne norme, jer je jedinstvenost hrvatskog pravopisnog standarda jedan od osnovnih preduvjeta lakšega usvajanja pravopisnih pravila i jednostavnijeg ovladavanja hrvatskim jezikom. Ovo je posebno važno u zemljama migracije, gdje se hrvatskim jezikom ovladava, pored jezika države u kojoj živimo kao novonastala hrvatska migracij,dakle u iseljeništvu gdje naša djeca imaju dodir sa hrvatskim jezikom samo u svom domu i, eventualno, na tečajevima hrvatskog jezika u azstralskim srednjim školama.

Prema najavama i odjecima, koji ga prate i u Australiji, pravopis je pokušaj da se jezik i pravopisanje konačno odvoje od politike i jezikoslovlje prepusti stručnjacima. To je važna novost, jer je u hrvatskoj tradiciji politika uvijek utjecala na jezik, ponekad i presudno. Koliko je politička situacija u Hrvatskoj bila važna s obzirom na pitanja jezika, možda najbolje svjedoči istina, da su Hrvati koji su stoljećima živjeli pod tuđinskom vlašću, imali svoj jezik i pravopisanje kao zamjenu i nadomjestak za vlastitu državu, pa je u jeziku čuvana nacionalna samobitnost, jednako u Austro-Ugarskoj kao i u dvije Jugoslavije. Nema, stoga, nikakve sumnje da je stvaranje nove hrvatske države stvorilo i mogućnost da se i jezik uskladi sa hrvatskom jezičnom tradicijom i potrebama moderniteta.

"Ovaj pravopis možda bi trebalo shvatiti kao pokušaj da lingvističko pitanje u Hrvatskoj više ne bude i političko pitanje, s obzirom da je politika u prošlosti svagda utjecala na hrvatski jezik. Počev od hrvatskih Vukovaca, Ivana Broza, Franje Ivekovića i Tome Maretića, koji su pod utjecajem politike južnoslavenskog okupljanja potkraj 19. stoljeća i hrvatski jezik učinili faktorom te politike. Tako je bilo i 1939., kada je stvorena Banovina Hrvatska, a hrvatski jezikoslovci Petar Guberina i Kruno Krstić, na uzgonu narasle hrvatske nacionalne svijesti, načinili razlikovni rječnik između hrvatskog i srpskog jezika.Još pri kraju Drugog svjetskog rata, hrvatski književnik i predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor vodi i rat za hrvatski jezik.

Njegova "grmljavina" na šefa press biroa nove Jugoslavije, da neće dopustiti da se u Hrvatsku "uvodi jezik beogradske čaršije", bila je zapravo početak borbe i u Titovoj Jugoslaviji za samostalnost hrvatskog jezika.

Novosadskim dogovorom iz 1954. hrvatskom je jeziku prijetilo nestajanje. Vlast je smatrala, a nakon "teorijske rasprave" hrvatskih i srpskih jezikoslovaca i zaključila, da su hrvatski i srpski jedan jezik sa dva izgovora. U Novosadskom je dogovoru, rađenom pod pokroviteljstvom šefa Udbe, Aleksandra Rankovića, stajalo:

"Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je književni jezik, koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim."

Nezadovoljni hrvatski jezikoslovci su nakon političkog pada moćnog Rankovića, 1967. godine objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Čak je i sam potpis Miroslava Krleže na tekst Deklaracije bio tumačen kao stajanje Partije iza Deklaracije. Bez Krležina potpisa, tog iznimno važnog leksičkog i političkog dokumenta, sigurno ne bi bilo. I napadi tadašnjeg republičkog sekretara za kulturu i prosvjetu, dr. Miloša Žanka, na Deklaraciju bili su politički motivirani, izvođeni sa pozicije jugoslavenskog unitarizma.

Pravopis na osnovi su Deklaracije sastavili Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš i njegov je završetak u rezalištu starog papira nakon rušenja Savke i Tripala, također, sudbinski određen politikom. Njegov progon u London i tiskanje u Londonu najmanje je bio leksički problem. "Londonac" je bio protest i protiv nove unitarizacije jezika i politike. U dugom vremenu hrvatske šutnje pravopis je bio manje-više politička tabu tema i o njemu se nije javno mnogo razgovaralo. Ipak, u pozadini, slutila se latentna opasnost vukovskoga velikosrpskog jezičnog ekspanzionizma. Da sve to nije bilo bez vraga, mogli smo se osvjedočiti i nedavno srpskim svojatanjem dubrovačke književnosti, a sve na temelju davne krilatice Vuka Stefanovića Karadžića: "Svi štokavci su Srbi". Ta velikosrpska ekspanzionistička svijest, utemeljena na jeziku, ostaje zabilježena u kolektivnom vukovskom pamćenju i vjerojatno je ulaskom Hrvatske u EU utihnula, ali sigurno neće i posve nestati."


Novi je pravopis nedvojbeno vezan i sa hrvatskim ulaskom u EU i potrebom, da se napokon zna kako se nešto hrvatski piše. Međutim, nema nikakve sumnje, da je novi ‘’Hrvatski pravopis’’ vrijedan napor naših jezičkih stručnjaka pa njegovo tiskanje unekoliko doživljavamo kao kulturni događaj u protekloj godini, koji svakako ima znatne reperkusije na iseljeničku jezičku politiku izvan matice domovine.


iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php


09:26 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 09.05.2019.

ANA AHMATOVA



U prikazima sovjetske književnosti, dakle, one književnosti koja se odnosi na period od Oktobarske revolucije 1917. do sloma režima 1991. godine rijetko se spominje ime pjesnikinje Ane Ahmatove. Koji su razlozi tome, baš nije posve jasno, pored jednoga utiska, da se njeno djelo uglavnom pripisuje tzv. disidentskoj literaturi.
Ona je rođena kao Ana Andrejevna Gorenko, lipnju 1889., a umrla je u pžujku 1966. godine. Doživjela je dakle 77 godina pa to su pristojne godine za toliki buran život i patnju koju je podnijela u vrijeme Staljinove strahovlade.
Pisala je o staljnističkom teroru možda najbolje u svojoj poemi “Requiem” koja je nastajala od 1935. do 1940 godine i unekoliko se drži njenim najvažnijim ostvarenjem. Ovdje donosimo takoder tu poemu u prijevodu nepoznatog našeg prevoditelja.






Njen se opus može podijeliti u dva perioda: rani radovi koji nastaju od 1912. do 1925. i kasniji koji nastaju od 1936. do njene smrti koji su odijeljeni jednom dekadom reducirane spisateljske aktivnosti. Inače su izvori informacija o Ahmatovoj uglavnom prilično mali, jer je većina dokumenata vezanih za njen život uglavnom uništena. Njen prvi muž Nikolai Gumilev bio je ubijen od strane sovjetske tajne policije, a njen sin Lev Gumilev i drugi muž Nikolaj Punin proveli su mnoge godine u Gulagu gdje je Punin i umro.

Godine 1921. njen bivši muž Nikolaj Gumilev je bio zatvoren radi njegove uloge u monarhističkoj antiboljševičkoj zavjeri od 25.8. i bio je ubijen pored još 61 osobe. Prema povijesničaru Rayfieldu, ubojstvo Gumileva je bio dio boljševičkog odgovora na Kronštatsku pobunu. Ruska Čeka ili tajna policija okrivila je za pobunu petrogradske intelektualce posebno inzistirajući, da stariji Čekin oficir Jakov Agranov isporuči listu zavjerenika od kojih su neki uhićeni bili profesori, garantirajući im amnestiju i na taj način izbjegavanje egzekucije,ali je Agranova garancija bila sasvim bezvrijedna. On je onda osudio mnoge od tih imena na smrt uključujući i Gumileva.

Maxim Gorki i ostali su zahtijevali, da kazna bude blaga, ali se Lenjih složio, da oni budu streljani. Ubojstvo je imalo značajne i vrlo signifikantne efekte na cijelu rusku inteligenciju uništavajući poetske grupe i njihovu poeziju, dok je Ahmatova stala živjeti pod stigama kao buržoaska pjesnikinja zajedno sa svojim sinom Lavom Gumilevim. On je kasnije bio uhićen tijekom Staljinovih čistki i terora 30 godina zahvaljujući toj relaciji koju je imao prema svome ocu.
Između 1935. i 1940. Ahmatova je pripremila, izradila i prepravljala svoju poemu “Requiem” i to u tajnosti. To je bila jedna lirska lamentacija i svedočanstvo u kojem je opisana patnja ljudi za vrijeme staljnističkog terora. Ona je tu poemu nosila sa sobom tamo gdje je radila i živjela po cijelom Sovjetskom savezu. Interesantno je spomenuti, da nje nema u sabranim djelima čemu je razlog vjerojatno u Staljinovim čistkama. Rad se međutim ipak konačno pojavio u obliku knjige u Muenchenu 1963. godine, a cijela poema nije tiskana u Sovjetskom savezu do 1987. godine.






Ona sadrži zapravo deset poema koje istražuju seriju emocionalnih stanja, koje izražavaju ljudsku patnju, razočarenje i gubljenje nada zajedno sa biblijskim temama Kristova raspeća, devastaciju Marije, majke Isusa Krista i Mariju Magdalenu koje zapravo predstavljaju slomljenu, uniženu i ranjenu Rusiju i pri tome se posebno izražava stradavanje žena u ’30.-tim godinama staljnističkog terora pa utoliko u neku ruku predstavljaju refleksiju i napuštanje njenog ranog romantičnog rada kojeg sada nadomješta jedna tužna kronika sovjetske socijalističke stvarnosti.



REQUIEM

Ne, ne pod tuđim nebeskim svodom,
ni pod zaštitom tuđih krila,
ja sam bila sa svojim narodom
tad kad je s njim nesreća bila.
1961.

UMJESTO PREDGOVORA

U strašnim godinama ježovštine provela sam sedamnaest mjeseci u redovima pred lenjingradskim tamnicama. Nekako me jedanput netko “prepoznao”. Žena modrih usana, koja je stajala iza mene i koja, naravno, nikada nije čula moje ime, prenula se iz svima nam svojstvene skamenjenosti i upitala me na uho (ondje smo sve govorile šaptom):
– A ovo – možete li opisati?
I ja sam rekla:
– Mogu.
Tada nešto poput osmijeha kliznu po tome što je nekada bilo njeno lice.
1. travnja 1957. Lenjingrad

POSVETA

Ova žalost već grmi gorama
i velika rijeka gubi tok,
al’ zatvorska brava se ne slama,
a pored nje “robijaška jama”,
i groza od bola samrtnog.
Za nekoga svježi vjetar vije,
za nekog se zlati zalazak –
mi, sve iste, ne znamo što krije
škrgutanje ključa najmrskije
i vojnički korak pretežak.
K’o na misu, rano smo kretale
po toj prijestolnici podivljaloj,
kao zagrobne se sjene sretale,
sunce nisko, Nevom magle pale,
ipak nade u daljini poj.
Presuda… i odmah suze kanu,
odsječena od svih u čas taj,
bolno život iz srca istrgnu
i nauznak sruše uz silinu,
ali ide…Sama… Posrtaj…
Gdje su prijateljice nevine
mojih dvaju ljeta mahnitih?
što im bure sibirske pričine,
što priviđaju od mjesečine?
Njima šaljem ovaj pozdrav tih.

UVOD

Bilo je to kada se smiješio
samo mrtvac, smirenosti rad.
K’o privjesak neki je stršio
kraj tamnica svojih Lenjingrad.
Kad su išle, patnjom iznurene,
osuđenih gomile kroz mrak,
željezničke pjevale sirene
kratku pjesmu za dug rastanak.
Zvijezde smrti stajahu nad nama,
nevina je Rusija ranjena
pod okrvavljenim čizmama
i maricom crnom pogažena.

– 1 –
Odveden si čim se dan zasjaji,
pratila sam te kao mrtva,
jecaj djece u gornjoj odaji,
na polici svijeća zadrhtala.
Kao svetačke usne ti ledene.
smrtni znoj na čelu… Pamti! –
I ja ću, kao ustaničke žene,
pod kulom Kremlja zavijati.

– 2 –
Tiho teče tihi Don,
slazi mjesec žut u dom.
U šeširu nakrivljenu,
žuti mjesec prati sjenu.
Ova žena boluje,
ova žena samuje,
mrtav muž, robija sin,
molite se za me vi.

– 3 –
Ne, ovo nisam ja, ovo netko drugi stradava.
ja tako ne bih mogla, a to što se zbilo,
neka crna sukna pokriju,
i neka odnesu fenjeri…
Noć.

– 4 –
Da ti je vidjeti, rugalice,
ljubimice drugova svih,
carskoselska vesela grešnice,
što ti se sve na život svi, –
kao tristota, s paketima,
pod Križem ćeš čekati red
i svojim ćeš suzama vrelima
topiti novogodišnji led.
Kraj zatvora se topola klati,
i ni zvuka – a koliko ih
ondje nedužnim životom plati…

– 5 –
Sedamnaest mjeseci krika,
vrati mi se samoj.
Padah pod noge krvnika,
sin si i užas moj.
Sve se zamrsilo zauvijek,
nikako da saznam
tko je sad zvijer, a tko čovjek,
i kada će kazna.
I samo prašni cvjetovi,
zvon kađenja, tragovi
nekud u nikuda.
I pravo u oči bulji,
prijeti skorom pogibli
ogromna zvijezda.

– 6 –
Lagani tjedni prolijeću,
što bi? razum nema moć
Kako te, usred tamnice,
motrila, sine, bijela noć,
kako te promatra opet
jastrebljim okom što gori,
kako si visoko raspet,
i o smrti govori.

– 7 –

PRESUDA

I odlomila se riječ kamena
na još žive moje grudi.
Ništa, ja sam na to bila spremna,
nekako ću se potrudit.
Danas velik rad predstoji meni;
treba sjećanje do kraja ubiti,
treba dušu svoju okamenit,
treba novo življenje učiti, –
Ako ne… Vreloga ljeta šuštanje,
pod prozorom mojim kao praznik.
A ja nosim davno predosjećanje
na taj svijetli dan i dom prazni.

– 8 –

SMRTI

Doći ćeš svejedno – zašto ne odmah?
Ja čekam te – meni je mučno.
Zagasih svjetlo, otvorih vrata u taj mah
tebi, prekrasnoj i običnoj.
Zato si kakav god hoćeš oblik daj,
granate otrovne, čim usnem,
ili se kao iskusan bandit prikradaj,
ili otruj kao more tifusne.
Ili pričice smišljene, al’ ih čak
do tančina već svatko pozna, –
da bih vidjela plave kape krajičak
i domara blijedog od straha grozna.
Sad mi je svejedno. Jenisejev lom,
zvijezda se polarna ne gasi.
I modar sjaj u oku voljenom
skrivaju posljednji užasi.

– 9 –

Već je bezumlje krilima
pokrilo duše polovinu,
i opija žarkim vinima,
i mami u crnu dolinu.
I shvaćam da sam to ja
dužnu pobjedu ustupila
osluškujući svoja
kao neka tuđa bunila.
I ništa ne dozvoljava
da sobom ponesem sama
(ne vrijedi se umiljavat
i dosađivati molbama):
ni sina mog strašne oči –
skamenjenog stradanja moru,
ni dan kad nas jad zaskoči,
ni čas viđenja u zatvoru,
ni milu hladnoću ruke,
ni sjenu lipe uzbuđene,
ni daleke lake zvuke –
posljednjih riječi utješenje.

– 10 –

RASPEĆE

“Ne oplakuj Me, Majko,
u grobu jesam”.

I

Zbor anđela veliki čas slavio,
nebesa istopiše vatre rujne.
Ocu reče: “Zašto si Me ostavio!”
a Majci: “O, ne oplakuj Me…

II

Magdalena se tukla, ridala,
učenik drag se skamenio,
a tamo gdje je Majka stajala
šutke, nitko gledat nije smio.

EPILOG

I

Ja spoznah kako opadaju lica,
i kako ispod vjeđa izviruje
strah, kako klinopis oštrih stranica
po obrazima patnja ispisuje,
Kako i kosa pepeljasta i tamna
odjednom postane srebrno-bijelom,
i smiješak vene na smjernim usnama,
i drhti strah u smiješku uvelom.
I molim ne samo za sebe jednu,
već sve te što stajahu kraj mene
na žezi srpnja, u zimu lednu,
kraj crvene zidine oslijepljene.

II

Opet se približi spominjanja čas.
ja vidim, ja čujem, ja osjećam vas:
I onu, oknu odguranu onda,
i onu što rodnom zemljom ne hoda,
I onu što lijepom glavom tresući
reče mi: “Dolazim amo kao kući”.
A htjela bih sve poimence zvati,
oteše popis, nemam gdje doznati.
Široki pokrov otkala sam njima
od bijednih riječi, od njih načutima.
Uvijek i svuda u svakoj su misli,
ni novim jadom nisu ih potisli,
Ako mi usta izmučena stisnu,
kojima stomilijunski narod vrisnu,
neka se tako one mene sjete
pred obljetnicu moje smrti svete.
A ako nekad u ovome kraju
spomenik meni dignut pomišljaju.
suglasnost dajem na ove proslave,
samo pod uvjetom da ga ne postave
ni pored mora gdje sam se rodila:
posljednja veza s morem se slomila,
ni u Carskom vrtu kraj panja zavjetna
gdje neutješna traži me sjena sjetna.
Već ovdje gdje odstajah tristo sati,
gdje mi ne htjedoše reze otvarati.
Strepim da neću sred smrti blažene
pamtiti crnih marica sirene,
i kako mrska vrata su škripala,
ko ranjena zvijer starica ridala.
I neka s brončanih vjeđa skamenjenih
sipaju suze pahulja istopljenih.
Izdaleka nek tamnički golubovi
guču dok tiho po Nevi brod plovi.


iz knjige "RUSKA ZORA" - dr. Zlatan Gavrilović Kovač

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php



https://digitalne-knjige.com/?p=5856&fbclid=IwAR1-DKL2rel-s7vsIUqZbjqmiPUDwajzKo-ceIHtCpy3XrSPA64kVttnBdQ


09:11 | Komentari 3 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 08.05.2019.

KARAKTEROLOGIJA JUGOSLAVENA (2)



Iza nepreglednog mnoštva znanstvenih podataka, činjenica, fakata, mapa, fotografija, crteža koji su trebali podržati osnovne teze Dvornikovićeve karakterologije uz izvjesne darvinističke teze i naglašenu Krečmerovu biologiju koja je toliko svojstvena njemačkim prilikama tridesetih godina prošloga stoljeća postojao je kod autora jedan izvjestan napor, da se ogradi od teorije rasa za koju je i sam smatrao kako je jedna retrogradna teorija. Nekako u tom pravcu razmišljajući Dvorniković piše:

„... poslije Gibonove Nejednakosti ljudskih rasa i Čemberlenovih Osnovica devetnaestog vijeka nije bilo u nauci pojma, bolje, riječi koja bi se više zloupotrebljavala nego riječ ‘’rasa’’. Prerano utekla iz naučne laboratorije ova mutna riječ postala je mističnom krilaticom, mitom i vjerom milionskih gomila i kao takva političkim sredstvom rasnog šovinizma i profetizma. U stvari, posrijedi je samo modernizacija stare vjere u ‘’izabrane narode’’ i antičke podjele čovječanstva na ‘’ljude’’ i ‘’barbare’’. Noviji nacionalistički imperijalizam često se zaklanjao i zaklanja koprenom rasizma. Kulturne digresije šovenskog rasizma ne tiče se ništa karakterolog, osim možda također kao jedan kolektivan biološki ili društveno-epidemički pojav.“ (str.163)

Prema tome ne bismo se mogli složiti da Dankom Grlićem koji je optužio Dvornikovića, da tobože izgrađuje svoju karakterologiju na jednoj primitivnoj teoretskoj osnovi. Prije bi se moglo reći, da je bio zarobljen faktičkim stanjem filozofske antropologije posebno kod Njemaca, ali postoji naravno i onih Dvornikovićevih zapažnja sa kojima se više ne slažemo potaknuti prije svega osobnim iskustvima svakodnevnog opažanja pojedinaca i grupa koje nam omogućuje izgradnju vlastite kulturologije koja je svagda subjektivna, ona ne može vrijediti kao znanstvena objektivna činjenica koja vrijedi za sve podjednako, nego predstavlja osobni sud i iskustvo zadobijeno tijekom vremena. U tome se i sastoji bit filozofske istine, da nije apsolutna, nego je u zavisnosti od subjekta i epohe u kojoj karakterologija nastaje i sasvim suprotno već tada dominirajućoj genetičkoj teoriji u biološkim istraživanjima, genotipskom i fenotipskom karakteru kulture i narodne duševnosti Dvorniković smatra, da je karakter socijalni pojam. O karakternim crtama možemo govoriti samo onda kada imamo na umu vezu kojom je čovjek vezan za okolinu (str. 71) i na tom mjestu Dvorniković nam se čini sasvim suvremen, ali se čini opskurnim kada govori o ‘’golubinjoj slavenskoj prirodi’’ (str. 273) ili pak o ‘’barbarskoj svireposti Slavena’’ (Ibid), jer mi po tome nismo ništa posebno i ne razlikujemo se naročito od drugih europskih naroda.

Međutim, ono što nas razlikuje prema Dvornikoviću je naša vitalna snaga, jer je samo taj naš neobičan vitalitet omogućio, da su se Slaveni održali i etničkim širenjem zauzeli kasnije prostrane teritorije, ali pravdanje naše brutalnosti, naše borbenosti, naše srčanosti u boju na primjer našim ‘’neobičnim vitalitetom’’ smiješna je zabluda filozofa kojeg vlastita karakterologija gura u predrasudu, jer ako je istina ono što Dvorniković zapaža, da za karakter čovjeka nije nužno kolika je njegova vitalna snaga, nego kako se ona ispoljava u dodiru i sukobu sa svim faktorima života, onda se može reći kako je naša svirepost i brutalnost u dobroj mjeri rezultanta destruktivnih poriva proisteklih iz naše neobuzdane barbarske prirode kao i iz prirodnog stanja države i društvene zajednice koja nije uspjela regulirati naše strasti, naše nagone, naše instinkte, nego su oni prepušteni kaosu prirodnog stanja naroda.
Odatle je teško reći, da posjedujemo izuzetno estetsko osjećanje i nagon umjetničkog stvaranja koji je u granicama starog stilskoga tipa dotjeran do savršenstva. Ja, dakle, ne vjerujem da je našu svirepost moguće razumjeti vitalnim snagama života naroda. Odatle je teško tvrditi također, da su naši narodi sa jakom osjećajem za stvarnost, oštrih čula, dobrog pamćenja i sa vrlo razvijenim organom za reproduciranje snaga zapaženoga I doživljenog i navodno, da smo mi odavno prošli onaj stadij u kome nesvjesna spontana fantazija sačinjava gotovo čitav viši iznadčulni duševni život čovjekov.

„Pa ipak, pored jasno izdvojenog organa razuma, Jugoslaven je velikom sferom svoje duše, upravo jezgrom svoga bića, pjesnik.’’ (str. 515)

....ali bi se isto tako moglo dokazivati i da je inženjer kao i ubojica. Odatle je nejasno Dvornikovićevo nastojanje, da naše narode predstavi kao jedne od najdarovitijih naroda (str. 604) i on kaže:

„Iako u prosjeku kulturno zaostao naš narod spada među prirodno najdarovitije narode Europe.’’ (str.604)

I tako na koncu proizilazi, da je Dvorniković postao žrtva jednostavnih predrasuda o vlastitom narodu potaknut silnom vjerom, nadom i optimizmom u pogledu njegove duševnosti za koju je vjerovao, da je vitalna, da je kreativna, da je stvaralačka i da sva naša problematika izvire upravo iz tih realnih vitalnih snaga naroda koje se izražavaju i na takav jedan destruktivan i mistificiran način. Ponekad razloge za to treba tražiti u povijesnim okolnostima u svijetu u kojem je stvarnost dominacije nad malim narodima realna potreba vremena, u karakteru državne zajednice koja nije uspjela riješiti neka fundamentalna nacionalna i ekonomska pitanja, u individualnoj psihologiji pojedinaca i grupa, ponekad u klimatskim i geografskim razlozima koji deteriniraju život naroda. Odatle i pitanje o moralnosti naših naroda i individualnom etičkom sklopu naše narodne duševnosti pa Dvorniković piše:

„Pored ličnog ja i cjelokupnog kompleksa egoizma u jugoslavenskom čovjeku postoji živo i razvijeno socijalno i etičko čulo.“ (str.837)

...i on točno kasnije primjećuje, da naši ljudi nisu ‘’zli’’, ali im teško pada da postanu dobri (str.978).

I konačno, postavlja se pitanje kakva je dijagnoza Dvornikovića u pogledu jedne zajednice za koju vrijedi Humboltovo načelo: jedan narod, jedna država, jedan jezik budući smo mi u Hrvatskoj naročito osjetljivi na pitanja zajedničke države i mogućnosti njena opstanka i sasvim suprotno uvriježenim stajalištima, da je Dvorniković gradio unitarnu Jugoslaviju on zaključuje:

„U svojoj današnjoj duševnoj formi Jugoslaven kao pojedinac zakočen je još u samom sebi; Jugoslaveni kao narod i društvena zajednica koče jedan drugoga i jedni druge. To je naša posljednja i po današnju generaciju najvažnija dijagnoza - dalje preko toga karakterologija ne može i ne smije ići.’’ (str. 979)


07:54 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 07.05.2019.

KARAKTEROLOGIJA JUGOSLAVENA (1)



Karakterologija Jugoslavena se drži najznačajnijim djelom Vladimira Dvornikovića, međutim, ja nisam siguran kako je to posve točno ukoliko imamo u vidu i drugo njegovo najznačajnije djelo koje nosi naslov “Savremena filozofija” koja je nastalo 1918. godine, dakle, 20 godina ranije.

U ovom svom prvom kapitalnome djelu on se bavi najnovijim tenedencijama u razvoju europske filozofije pokušavajući dati neke odgovore i o našemu mjestu, mjestu naše filozofije u svijetu kulturno i filozofski bogatijih europskih nacija. U “Karakterologiji” pak on se bavi duševnim karakteristikama naših naroda uzimajući hrvatsko-srpske relacije kao najbitnije. Postoje naravno i druge naše nacionalne kulture kao što su slovenska, makedonska, crnogorska ili bugarska, ali bi razlaganje te problematike značajno uvećalo ionako veliko djelo pa bi postojala opasnost, da se temeljne teze izgube u mnoštvu detalja. Tu se Dvorniković bavi našom karakterologijom, dakle, onom koja je primjerena našim narodima uzimajući u obzir najnovije spoznaje do kojih je došla moderna antropologija i filozofija posebno ona njemačka. Zato ne začuđuje, da se u ovoj knjizi podjednako spominju Schopenhauer ili Wundt na primjer, Klages kao i Meštrović, Njegoš ili Pašić i tu je dat jedan raspon od starih grčkih autora koji su bilježili postojanje Slavena do naših najboljih antropologa 19. stoljeća kao i do najsuvremenijih europskih kulturologa kakav je na primjer Emil Ludvig.

Međutim, ova se “Karakterologija” ne može sasvim dobro razumjeti bez prethodnog poznavanja “Savremene filozofije” i obratno, jer je riječ o djelima koja su komplementarna i upućuju jedno na drugo. Oba ova djela specifična su po tome, da je riječ o pokušaju da se odredi mjesto naše filozofije i naše narodne duševnosti u kontekstu drugih europskih naroda. Po toj svojoj ambiciji ne razlikuje se Dvorniković na primjer od Matoša koji je dosta radio na svjetskoj i europskoj literarnoj stvarnosti pokušavajući dati odgovore na pitanje kakva je zapravo stvarnost naše hrvatske literature u kontekstu europskih literarnih tendencija, jer je i jednom i drugom bilo stalo do naše duševne ili literarne stvarnosti i kako je usporediti sa drugim europskim narodima kakav je primjer ruski o čemu Matoš piše u eseju “Ruska duša”.

Međutim, postoje i srodnosti sa drugim narodima, a također i posebnosti dinarskog čovjeka koje je moguće objasniti povijesnim prilikama, ekonomskim stanjem, državnim porecima koji su se mijenjali kroz vrijeme, stranom okupacijom i dominacijom, klimom, geografijom, sklonošću prema lijepim umjetnostima posebno glazbi ili pak pomoću teorije rasa. Međutim, prigovori su naših poslijeratnih teoretičara praksis orijentacije uglavnom upućivali na ovaj moment Dvornikovićeva znanstvena nastojanja pa su onda blatili autora zbog tobožnjeg rasizma, iako je element rase sasvim sporedan u Dvornikovićevim analizama i on u nekoliko navrata osuđuje ‘’brutalnost’’ jedne takve teorije. Međutim, prihvatio je neka njena stajališta dobrim dijelom motiviran njemačkim autorima i stanjem filozofske antroplogije u Njemaca između dva svjetska rata, ali to naravno ne umanjuje vrijednost ovog doista vrlo značajnog djela.

Interesantno je spomenuti ovdje, da “Karakterologia Jugoslavena” nije naučavana na našim fakultetima niti na odsjecima antropologije ili sociologije, mada smo na primjer bili dobro upoznati sa djelom Vere Erlich ili Sergejeva. Međutim je Dvorniković smetnut s uma i sa vremenom posve zaboravljen što je jedna velika nepravda koja je načinjena ovome našem piscu. Postojao je jedan rad u okviru nastojanja našeg Instituta za filozofiju u Zagrebu kojeg je sačinio Branko Despot i to je, koliko je meni sada poznato, bio rad predstavljen kao dizertacija koja je autoru omogućila nesmetani rad na filozofiji Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Onda se pojavilo nekoliko napisa koji su ignorirani, jer je stari jugoslavenski režim postao prošlost pa je svako pisanje o Dvornikoviću bilo gubljenje vremena. Da čovjek puke od smijeha!

Možda bi “Karakterologiju” Dvornikovića bilo najbolje usporediti sa knjigom Karla Jaspersa koja nosi naslov “Nietzsche” koja je objavljena u Heidelbergu 1935. godine gdje je Nietzscheova personalnost prikazana kao kondenzirana slika “…sudbine genijalne duše u njenoj progresivnoj izolaciji” Ona, dakle, reprezentira objektivnu sudbinu istinskog čovjeka u tranziciji između dva vremena gdje je sadašnjost prazna, a budućnost još nije realna.

Tako prema Jaspersu Nietzsche postaje reprezentant europske krize koja je kondenzirana u jednome čovjeku, u jednoj ljudskoj figure koja mora biti definirana prevladavajućom situacijom i koji opisuje sa dubokim osjećajima što je sada i što može doći ubuduće. Dakle, ovdje je riječ o deskripciji duševnosti europskih naroda u doba krize, dok je kod Dvornikovića riječ o deskripciji naše narodne duševnosti nakon Prvog svjetskoga rata u doba posljeratnog kaosa koji se još uvijek osjećao na svakom koraku zajedničke države.

Njegov je zadatak bio izgradnja jedne znanstvene psihološke karakterologije koja ima namjeru svjesno i sistematski izraditi sredstva i metode za duševne portrete, kako čovjeka pojedinca, tako i cjelokupnog naroda. Ja ne znam koliko je Dvorniković uspio u tim svojim ciljevima, jer postoje i argumenti kako on nije ništa drugo sačinio, nego jednu pseudoznanstevnu sliku našeg prostora. Prema tome, postavlja se pitanje je li ovdje riječ o nekoj quasi znanosti? Pa vjerojatno jest isto onoliko koliko je i sama filozofija u neku ruku quasi znanost ili isto onoliko koliko postoji i znanstvena, ali i filozofska istina, jer faktična znanstvena spoznaja nije spoznaja Bitka. Ona barata čistim faktičnim stanjima na malim izoliranim poručjima pa tako znanosti cjelina postaje nepoznata kao zatvorena knjiga.

Tako izgleda na kraju, da je znanost u neku ruku odsutnost istinske spoznaje, jer ne daje odgovore na naša pitanja o svrsi života i o samom životu. Utoliko je kod Dvornikovića riječ o filozofskim istinama, o filozofskoj znanosti ili o znanostima viđenim na filozofski način i to od povijesti do muzikologije. Riječ je dakle o interdisciplinarnoj suradnji znanosti, ali se onda postavlja pitanje njenih zajedničkih metodoloških osnova, jer su one različite zavisno od svake pojedinačne znanosti. Zato je nužna jedna “viša empirija” koja bi rezultate pojedinačnih znanosti promišljala snova, koja bi ih korigirala i na taj način dolazila do neophodne istine i ja osobno mislim kako je Dvornikovićeva “Karakterologija” jedan jako dobar primjer jedne takve filozofske “više empirije”.

Postoji također razlika između Dvornikovićeve “Karakterologije” i moje “Karakterologije Balkana”, jer se prva ponajviše bavi narodnim genijima, dok se druga bavi običnim ljudima koje svakodnevno susrećemo na ulici i u gradu. Dvorniković je u pravu kada kaže da “…mi još nemamo reprezentativnih genija iz kojih bi odista progovarale sve one osobenosti koje možemo smatrati utvrđenim etničko-jugoslavenskim crtama.“ (str. 30), ali nije u pravu kada kaže da je “…naš narodni genije još uvijek širi i dublji od svih naših dosadašnjih individualnih genija.” (str. 30), jer je kod običnog našeg čovjeka ta duševna narodna crta zamagljena i ne javlja se u izrazito čistim oblicima, dotle kod narodnih reprezentanata koje Dvorniković po uzoru na Ludviga naziva genijima, ona biva jasno izražena i u neku ruku oblikuju nacionalne karakterne crte svakog naroda kojima pripadaju. Tako je i u slučaju Preradovića i u slučaju Nušića, i u slučaju Ujevića, i u slučaju Pekića, i u slučaju Krleže i Konstantinovića.


(nastavit će se)


03:43 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 05.05.2019.

POSJET SPLITU I ANĐELKI ŠUNDE



Nakon deset godina boravka u Adelaideu pruži mi se prilika posjetiti Hrvatsku. Zapravo, trebalo se oženiti pa je onda njena obitelj predložila, da jedan dio svojih troškova namiri mojim ljetovanjem u Kleku, a to bijaše njihovo obiteljsko odmaralište. Tako ja krenem vlakom iz Zagreba prema Splitu gdje je trebalo, da se susretnem sa Anđelkom koja me trebala ugostiti u Splitu na nekoliko dana i ja još onako umoran i pospan od probdjevene noći stignem u njenu kuću na Brdima.

‘’Ajme meni, kakav li si to, pa si takav zapušten hoda po cilom gradu. Nego, evo ti papuče pa otiđi u banju pa operi noge pa se malo sredi prije, nego popiješ kavu.’’

Ja tako i napravim pa na koncu sjednem na stolicu u njenom malenom vrtu.

‘’A čekala sam te ciloga jutra pa sam se već i zabrinula di si više. Ma, nema do ovoga Splita na cilome svitu, vidiš kako je odi lipo i pitomo, a ne kao kod vas u Australiji, sama divljina i sve pusto, nigdi svita...’’

Pa me posluži kavom, sjedne preko puta mene i prekorači nogu preko noge, popravi kućnu haljinu i nastavi:

‘’Evo, kuham gulaš, a ti bi moga malo obići grad pa se vrati na ručak, a ča si tako zamišljen? Ma, znaš kada te gledam, sve mi se čini ka da si moja Irena. Ona isto tako uzme čašu vina i knjigu pa samo čita, a to nije zdravo toliko čitati. Nego, a kako ti je ono ime, nego moj Zlatane, tila bih ti reći, da je ona bila u Bosni za vrime rata pa je tamo upoznala nekog Kanađanina, ali on nije tija imati dice, jer nije zna ko mu je otac pa joj je reka: 'Čuj, Irena, ne mogu imati dice, jer ne znam tko mi je otac'... i dobro joj je reka, je li tako, jer je sve to stvar genetike, a ko zna ča je mogla roditi?’’

I taj razgovor potraje neko vrijeme pa se ona nečega dosjeti, skoči na noge:

‘’Ajme meni, zagorit će mi toć.’’

... i naglo ode do kuhinje. Bijaše to dobar trenutak, da odem iz kuće pa se ja uputim prema Marjanu, obiđem staru Varoš i svoju osnovnu školu Marjan pa onda usput odem do prve Vidilice i u restoranu naručim pivo. Bilo je neko sparno kasno jutro pa osjetih kako se moja košulja od znoja lijepi po rukama i po tijelu, kako je restoran pun mladih ljudi koji piju pivo, dok je iz zvučnika dopirala pjesma sa refrenom: ’’Ja sam svitlost ti si tama, di si sada, moja mala.’’

Popijem pivo pa se uputim niz stube prema rivi i nabasam na jedan drugi restoran u koje naručim tripice, jer već bijah ogladnio pa pomislim, da bi bilo dobro sada nešto prezalogajiti.

‘’Nego, kakve su vam tripice?’’

‘’A odi su tripice koje govore četrdeset jezika,“

...uzvikne krupni konobar pa svojom krpom stane mahati po stolu raznoseći mrvice i ostatke hrane.

‘’Odi su najbolje tripice u gradu, nego hoćete li malo parmezana?“

...pa onda istom tom konobarskom krpom obriše svoja mokra usta, jer je on i inače izgleda bio čovjek koji puno govori i koji puno voli pričati, a to ,nema sumnje izlaže osobu stanovitome naporu.

I doista, tripice su bile perfektne, malo sačekam pa razmislim, da bi bilo možda najbolje već sada krenuti u Klek, jer nije više ništa u Splitu privlačilo moju pažnju.


19:08 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

STUDENTSKI LIST 1983 GODINE


04:33 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

petak, 03.05.2019.

DALMACIJA U SRCU ADELAIDEA



Adelaide je jako šarolik grad uostalom kao i cijela Australija, ukoliko imamo u vidu kako je svaki peti Australac u neku ruku migrant i stranac sa drugog kraja svijeta.

U Australiji ima negdje oko 200 tisuća Hrvata, dobar dio njih je iz Dalmacije i oni su se prilično dobro uklopili u novu australsku domovinu. Bave se ribarstvom i brodogradnjom, to je negdje oko 1% cjelokupnog stanovništva ove velike zemlje. Znači, ima nas dovoljno pa nije čudno, da mnogi Britanci znaju hrvatski jezik, da poznaju našu kulturu, našu prehranu, ali nije čudno kada naiđete i na Kineze koji jako dobro vladaju hrvatskim jezikom i naših ljudi sa Balkana možete ovdje pronaći na svakom koraku i niste iznenađeni kad u gradskom autobusu ili tramvaju čujete poznate glasove naših ljudi koji se upravo vraćaju sa Central marketa.

Tako sam i ja jedared putovao sa Anđelkom Šunde gradskim autobusom prema Rundel Mollu, jer smo trebali kupiti neku tkaninu kojom smo htjeli presvući moj otoman i tako uđemo u autobus pa se namjestimo sučelice invalidskom sjedištu i smo razgovarali smo o koječemu, dok na jednoj stanici ne uđe jedna mlada pristala žena gurajući dječja kolica i malo dijete prema tom invalidskom sjedištu, jer je ono predviđeno za sve osobe koje su u potrebi, a ona je sigurno bila. Dijete je spavalo, a ona iz malenog ruksaka izvadi svoj pribor za uljepšavanje, jer znate australske se djevojke jako slobodno osjećaju u svojoj domovini pa to iskazuju na bezbroj načina, glasno i otvoreno i kao da svima hoće staviti do znanja kako su ovdje domaće, da mogu raditi što ih volja i da ih u tome nitko ne treba ometati. Ona izvadi iz male kutijice sjenilo za oči pa onda kasnije ruž za usne pa onda malu posudicu sa puderom i ona se tako uljepšavala izazivajući radoznale poglede ostalih putnika. Nakon nekog vremena gurne mene Anđelka laktom u rebra pa mi u pola glasa veli:

„A vidiš ove kurbe di se maže pa nije li mogla to obaviti kod kuće?! A svakakvog li poganoga svita! A ne bi to mogla raditi kod nas u Splitu. Ma, jesam li ti lipo govorila, nema do naše ‘Rvatske i Vidi san govorila, ma di si to doša, tako daleko od svoje kuće pa nema lipše, nego sisti pred kuću u tvome Kleku, sa svojin judima, a vidiš ovdi kakve se kurbe mažu nasrid autobusa. Ma, ovdi je sve daleko, jedna je ulica duga ka cili grad, a nigdi svita, nigdje se ne čuje glas dice, niko se ne igra! A ti si isto ka i Vido bira Australiju misleći, da ovdje teče med i mliko. Ma, di se ovdika našla mazat i sve je skupo, a kod nas u Splitu možeš za jednu godišnju kartu ići u kazalište cilu godinu, pa koncerti, pa Mala Florami, pa Carmen, a di to ovdika imaš, hajde reci mi i ja sada u ovin godinama moram učiti engleski, moram ići u školu, moran raditi, a kod nas imam pensiju, eno san i vrtal uredila. Ma, vidi je kako se maže!“

I ona je tako lamentirala neko vrijeme bez mog komentara, jer je Anđa već bila u godinama, a ja sam htio biti pristojan pa joj nisam htio proturječiti ili dokazivati, da je stanje stvari u Adelaideu drugačije, nego kod nas u Splitu i uopće se može reći za mnoge naše ljude starije generacije, da su i dalje ostali tamo odakle su došli bez da su prošli kroz neophodne kulturološke promjene koje im pomažu, da se bolje snalaze u ovoj velikoj zemlji. Međutim i sa drugom migracijom bez obzira je li talijanska, grčka ili kineska također stoji, da su poput izoliranih otoka u nemirnom moru multikulturalne Australije. Uostalom, taj je multikulturalizam dobrim dijelom razlog etničkoj izolaciji i osamostaljivanju bez stvarnog plodonosnog dodira sa britanskim svijetom, a taj drugi svijet, dominantni svijet britanske kulture, malo haje za time, da stanje bude drugačije, nego rade svoj posao i ništa ih posebno ne uzrujava. Tako, dakle, koegzistiramo u svjetovima koji se nekada totalno razlikuju jedni od drugih, istina moglo bi biti i gore.


21:12 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

Jacob i Rasputin

A bijaše jedared nedavno dosao Jacob kod mene pa mi stanemo razgovarati o njegovom novom motoru.
"A moj Jacob, otpočnem ja, sada bi trebalo da budes malo više pri sebi nego što si dosada bio pa nema onda ja bih sada htio ovo, a možda i ono jer brza vožnja motorom ne trpi dvoumljenja čemu si ti odvajkada sklon. To je pokatkada razlogom da ti stvari ne idu uvijek baš najbolje, nego, sada kada imaš motor svagda moraš biti usredotočen na samu stvar."
"Pa naravno, Zlatan, posve sigurno" potvrdi Jacob.

I mi pregledamo njegov novi motor i, doista, bijaše to jedna jako lijepa mašina, jedan crni Kawasaki ne više od godine dana star.

"Pa, moj Jacob, evo je ova mašina jako lijepa uostalom kao što su bile lijepe sve tvoje mašine, jer mi se nekako čini da ti i ne možeš bez mašina, nego da ti je sve na mašinski način pa čak i tvoj fuck."
"A, Zlatan, nije baš tako, uostalom, ti i sam znaš kako sam ja emotivan i osjetljiv, posebno kada je fuck u pitanju."
"Pa baš ne znam, Jacob, to možda znaju nekoje druge ženskinje, a nekako mi se čini da će ih sada biti i još više, jer svi ovi mladići na motorima za njih djeluju jebežljivo i unekoliko su macho muškarčine."

A Jacobu se svidi ta moja primjedba pa se naglo uspravi, udahne zrak punim plućima tako da se napnu sva njegova rebra pa tako sav napuhan rekne:
"Pa, Zlatan, i jeste nekako da sam ja bliže tim macho muškarčinama."
"A, moj Jacob, doista jesi samo je to jedan jako opasan život i život pun rizika ali, hvala dragome bogecu, karma je do sada svagda bila na tvoj strani."

I mi konačno udemo u moj living room.
"Pa Zlatan što ti radis?" zapita mene Jacob.
"A evo ništa, moj dragi Jacob, nego stalno razmišljam o svojoj prošlosti i svojoj bivšoj domovini i tim tamošnjim ljudima i mogu ti reći, da ja još nemam neki posve definiran pogled na tu državu I te ljude. "
"A, Zlatan, to je normalno jer nitko nema neki posve definiran pogled na svoju domovinu."
"Pa jeste tako posebno, ako dolaziš sa jednog prostora opterećenog bremenom povijesnog nadljeđa, kojem socijalne i političke prilike svijeta i Europe nisu svagda išle na ruku tada je, doista, jako teško imati jedan jednoznačan definiran pogled.

Dakle, teško je razumjeti jedan narod koji je stvorio jednu specifičnu psihologiju tijekom dugog povijesnog vremena vladavine slavenskih tirana kao što je to slučaj sa balkanskim narodima.

I u mome slučaju, ja bih mogao reci da je jako teško razumjeti vlastiti život koji uglavnom bijaše pod cizmom jednog takvog slavenskog tiranina. Ali bih mogao reći i to da je čitav slavenski svijet unekoliko svijet u kojem tiranija jest jedan normalan oblik vladavine kao da se narod već nekako navikao da ne može biti drugačije.

Pa i kod velikog Lenjina gotovo da je isto kako nas podučava Volkogonov jer, kaže on, nije ovdje samo riječ o filozofu, koji se dočepao vlasti pa da je stoga unekoliko oličenje davnašnjih ideala filozofije i politike nego bijaše i tiraninom, jer da je terror, a ponajbolje teror u tajnosti uvjet uspješnosti revolucije. Zamisli to, dragi Jacob."

A Jacob se nasmije pa ce nekako:
"A, Zlatan, tko danas kod nas raspravlja i priča o ovim pitanjima, nitko, samo ja i ti. Nego, znaš što mi pada na pamet? Ovi završeci na imenima kod Rusa kao na primjer zavrseci in , ov!"
"A, dragi Jacob, ja ne mogu sada raspredati rusku gramatiku, jer ta gramatika ima malo veze sa pitanjima njihove politike. Jer dočim je njihova gramatika koliko toliko racionalan sistem i stvar logike u kojoj postoji u sudu i subjekt, i kopula i predikat, do tad je u njihovoj politici kao u svinjcu. Evo, najbolji je primjer taj nesretni Rasputin. To je bio čovjek koji je imao dar hipnotiziranja ljudi i imao je cudnu neobjasnjivu snagu. Na primjer, carevo dijete je bilo nepokretno a on ga u jednom momentu izliječi i ono stade hodati. I tako on postade carev savjetnik. I od onda rusko carstvo stane ići nizbrdo."
"Ma nije moguće, Zlatan, nisam to znao, iako ima jedna rock pjesma iz Amerike koja slavi Rasputina kao velika čovjeka."
"Pa kada ti kažem, bijaše to taman čovjek uzarena prodorna pogleda, on bi tako došao pa bi iskao za žene jer bijaše jako seksualno aktivan."
"Ma nije moguće!" iznenadeno će Jacob.
"Pa kada ti kazem, evo na primjer da sam ja neki Rus, a da si ti ajmo reci moja žena, on bi tako nenajavljeno banuo na vrata pa bi rekao: Hajde Zlatan, miči se moram imat fuck sa tvojom zenom."
A Jacob se na te moje riječi prepadne, jer Jacob uglavnom bijaše mladim čovjekom, kojem mašta bijaše velika pa se naglo digne sa stolice i poviče:
"Ali ja ne želim imati fuck sa Rasputinom."
"Ali Jacob, smirim ga ja, ja to samo govorim hipotetski."

I kada se on smiri ja nastavim:
"Pa vidiš, dragi moj prijatelju, ja općenito mislim da je cijeli sveliki univerzum unekoliko poprište borbe svjetlosti i tame i da se ta borba svjetlosti i tame odigrava i u drustvu, ali i u nama samima. Stoga bi valjalo da smo svagda na strani svjetlosti, tako ja nekako poimam svoje zadaće u svijetu."

A Jacob nakon pazljiva slušanja zaključi: "Pa i ja, Zlatan, definitivno sam na strani svjetlosti."
"Pa to je lijepo čuti, dragi moj prijatelju, jer danas mnogi prakticiraju tamne strane, naime, kao da ih ophrvavaju tamne sile i tamna magija dočim bi nama bio zadatak bijela magija ako tako nekako mogu reći."
"Pa jeste, Zlatan, evo i ja se bavim bijelom magijom" na to će Jacob.
"Ali Jacob’’, navalim ja, ‘’tebi ne treba niti crna niti bijela magija, tebi treba logika i racionalan uvid i duboka koncentracija posebno sada kada voziš svoj motor."

A kada se malo smirih rekoh: "Nego, stvarno ti moram reći, da je tvoj motor doista prekrasan.
"Zlatan, a ti bi mogao na biciklu" nadoda Jacob.
"Dragi moj Jacob, ja sam već i za to star, a osim toga pijem ove silne lijekove od kojih ne smijem operirati nikakvom mašinerijom pa niti biciklom jer su mi refleksi slabi."
"Pa kako to, možda možeš voziti po trotoaru, taj je put manje opasan" uporno nastavi Jacob.
"A sada ću ti, dragi prijatelju, ispričati što mi se jednom desilo vozeći se trotoarom" otpočnem ja, "…dakle, bijaše to u mojoj mladosti i u mome neboderu u samom njegovom prizemlju budne jedna velika samoposluga sva u velikim staklima, a do te staklene samoposluge bijaše jedan krasan strmu put kojim sam se ja spuštao biciklom priličnom brzinom.

I ja htjedoh skrenuti udesno pokraj te staklene samoposluge, ali brzina bijaše velika i da stvar bude još gora upravo tom stranom hodao je jedan čovjek možda samo pola metra od stakala tog dućana i ja se nađem u čudu, jer imadoh samo dvije solucije ili totalno se zbubati u ta stakla ili se zbubati u tog čovjeka, međutim, i u jednom i u drugom slučaju bijaše velika pogibeljnost. I ja nekako intuitivno upravim biciklu, iako on bijaše u velikoj brzini i usmjerim se na takav način da prođem između tih stakala i tog čovjeka kroz prostor možda i manji od pola metra. Zamisli ti to! Tako se ja spasih."

A Jacob se nasmije pa mi stane pričati svoju priču: "A znaš što se meni dogodilo? Ja sam tako jedared vozio svoj bicikl velikom brzinom i stavio sam ruke sebi na leđa. Međutim, naiđem nakon nekog vremena na jednu granu stable, koja bijaše poviše i pomislim kako bih mogao dohvatiti tu granu sa obje ruke i to baš sa biciklom u velikoj brzini. I ja tako i učinim i kada dođoh do te grane, ja se uhvatim za tu granu, ali kako brzina bijaše velika, to me sila kretanja tako zbaci sa bicikla, da padoh na koljena i sva koljena ogulih i sav se razbijem i ugruham. Zamisli ti to. Tako ja prođoh."

A ja se nasmijem pa zaključim: "Eto vidiš, Jacob, da nam svima treba zdrave pameti možda ponajviše. A to vrijedi i u tvom slučaju i dan danas posebno sada kada voziš taj svoj motor."

I mi se tako rastanemo u velikom prijateljstvu.


iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php


09:23 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 29.04.2019.

NAŠI PARTIZANI I MLADA GENERACIJA

Negdje sredinom '80.-tih godina bilo je kod nas dosta rasprava o odnosu prema mladima i ja ovdje poštovanom čitateljstvu predstavljam tekstove objavljene u "Vjesniku" tim povodom iz kojih se može na konkretnom primjeru hrvatske frakcije vidjeti kakav je stvaran odnos bio naših hrvatskih komunista prema mladoj generaciji koja je nosila nove i svježe političke ideje koje su u mnogome bile strane zastarjeloj partijskoj garnituri


05:23 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 28.04.2019.

BIO JE ČOVJEK

Ovo su dvije stranice oporuke mog oca koji je tragično nastradao 1989. godine pa prema tome nije bio svjedokom naše nacionalne sramote.

Mi smo bili skromna obitelj i isto tako sa skromnim potrebama, ali dovoljno bogati, da nam oduzmu i ono posljednje što smo posjedovali. Otac je imao čitav niz lijepih predmeta koje je godinama skupljao sa svojih putovanja po svijetu, jer je bio pomorac prvo na našim brodovim,a a kasnije na stranim, međutim, to je sve opljačkala njegova druga žena Milica i podijelila svojim prijateljima po Mađarskoj. Opljačkala je i sve ono što se dalo opljačkati. O tome svjedoči vjerno i ova oporuka koju prilažem poštovanom čitateljstvu kako bi moglo stvoriti ispravnu sliku o autoru, njegovoj prošlosti i njegovoj obitelji.

Pa moglo bi se na koncu reći, da je bio čovjekom, ali da ga je skupo koštala njegova naivnost, djetinjatost i dobrodušnost.





19:02 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

subota, 27.04.2019.

UJO 445

Moja bivša žena Alica Rex rođena je u Vinkovcima 1958. godine. Ja sa njom imam jednoga sina kojem je ime Vlaho Ezra Rex koji je rođen u Zabrebu 1984. godine i po svome porijeklu moja žena je njemačkih korijena Rex koja je poznata obitelj, ali su također bili u srodničkim odnosima sa njemačkim Jevrejima pa se za obitelj moje žene može reći, da su njemački Jevreji. Iz tih razloga i mome sinu je zadržano njemačko prezime, jer ja nisam htio da on izgubi tu jednu jako važnu komponentu našeg porodičnog korijena. Međutim, moja žena kao i ja u bivšoj Jugoslaviji kao i u novonastaloj hrvatskoj državi, opredjeljivali smo se nacionalno kao Hrvati što mi jesmo po svom obrazovanju kao i po svome kulturnom profilU i u svim prilikama u našim susretima sa strancima mi smo isticali, da nam je Hrvatska domovina, a da smo po svome nacionalnome opredjeljenu Hrvati.

Isto vrijedi i za mojega sina Vlaha Ezru, ali je nevjerojatno da su britanske vlasti u Adelaideu to okvalificirale ustaštvom kao uostalom i u bivšoj državi koja je nas također držala ustašama. To je bio razlog našoj silnoj siromaštini i bijedi kojoj smo bili izloženi decenijama uz šikaniranja, zlostavljanja i bezobraštinu onih koji su sebe smatrali da su ''na liniji''.

To je u Adelaideu otišlo toliko daleko, da su tablice njenog starog Comodora imale oznaku UJO 445, iako je ona zajedno sa našim sinom evo već 18 godina član adelaidske jevrejske zajednice koja redovito obavlja religijske službe vezane za život i kulturu Jevreja nikada ne odustajući od svoje hrvatske domovine, hrvatske kulture i jezika, ali za Britance u Adelaideu ona je bila i ostala UJO, a to će reći hereditarno opterećena osoba, koja u Hrvatskoj vidi alfu i omegu svog nacionalnog bića.

Što danas nakon svega reći o toj bezobraštini što paradira Europom i Australijom kao posljednja inkarnacija svetosti, istine i duha kada su ljudi čak i na cestama stigmatizirani svojim nacionalnim backgroundom, ali da stvar nije po moju bivšu ženu stajala najgore najbolje svjedoči moj slučaj, kada sam iz istih razloga mog nacionalnog korijena u Adelaideu proglašen ''mentalno retardiranim''. Eto tako nekako stoji sa nama u ovoj velikoj i bogatoj zemlji!


iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php


09:19 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 21.04.2019.

ČESTITKA


09:29 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

petak, 19.04.2019.

EVO TO SU TE DA VINCIEVE PROPORCIJE


14:29 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

KUKASTI KRIŽEVI U SINAGOGI

Još ima mnogo neobičnosti kad gledamo ovaj grad Adelaide, a jedna od njih je svakako i multikulturalizam koji se nametao kao jedno rješnje s obzirom na britansku dominaciju. Danas je to već otišlo toliko daleko, da u nacionalnim zajednicama Australije ima preko polovice migranata koji ne poznaju elemente britanske culture, a da ne govorimo o kulturama drugih ili srodnih naroda. Tako je i sa Židovima u Adelaideu koji redovito održavaju kontakte sa maticom zemljom pa onda imaju svoje škole, svoje klubove, svoja naselja, svoje zanate, ali se malo prožimaju s okolnim svijetom koji im, istina, i nije svagda sklon, ali imaju također i svoje predrasude koje su nekada tako snažne, da ih niti jedna ideologija ne može dovesti u pitanje.

Tako je bilo i sa nama koji smo stigli do Adelaidea, a onda se preko židovskih veza nađosmo u židovskoj općini koja se u početku pokaže jako susretljivom i gostoljubivom, ali ne za dugo, jer se preko nekih ljudi u Zagrebu saznalo, da sam se ja bavio politikom i da sam bio hrvatski orijentiran, ako ne i ustaški. Tako je na koncu ispalo, da su me izolirali u stanu Housing Trusta za kojeg su govorili, da je za mene najbolje rješenje, primao sam penziju, patio od aritmije srca za koju se u najnovije vrijeme uspostavi kako je uzokovana totalnom blokadom koronarne arterije, na psihofarmacima posljednje generacije, jer je bilo sasvim prirodno, da se ustaša podvrgava psihijatrijskom tretmanu i u slučajevima kada nije procjenjen mentalno retardiranim, nego sa blagim mentalnim insuficijencijama, sa nedostacima D vitamin, jer sam uglavom bio zatvoren između četiri zida s ograničenim radijusom kretanja, ali uglavnom prilično zdrav s obzirom na okolnosti pod kojima sam došao do Adelaidea.

Tako sam živio nekih pet godina. Za to vrijeme moje je dijete Ezra pohađalo Massada College u Adelaideu, a to je jedna židovska osnovna škola visokog renomea u kojoj je Ezra bio outsider, ali dovoljno inteligentan da tu dobrostojeću židovsku djecu adelaidske srednje klase podnese bilo svojim lukavstvom, bilo svojom domišljatošću, bilo svojom ljupkošću sa čime se ne bi mogli podičiti mnogi židovski studenti kojima je bio okružen, jer je Ezra bio lijepo, pametno i ljupko dijete koje se u dobroj mjeri voljelo, koje su ljudi zapazili po skladnosti izgleda i pameti što se ne bi moglo reći za mnoge njegove vršnjake pa kao takav naravno i kao dijete oca sumnjive prošlosti, ali i iz ljubomore i zavisti on omrzne nekima uticajnim ljudima židovske zajednice pa nije čudno, da je sa vremenom doživljavao svakojake nepodoštine i to od židovske djece za koju je on sam osobno mislio kako su posebna i izuzetna u svojim sklonostima i interesima. To je u dobroj mjeri točno, jer budući su iz dobrostojećih obitelji, mnoga židovska djeca već se od rane dobi orijentiraju prema studijima medicine ili prirodnih znanosti, a nerijetko poznaju jedno ili više glazbenih instrumenata, ali je bio poseban i Ezra u svojim sklonostima prema prirodi i njenim fenomenima, prema biološkom svijetu u kojem je on odrana primjećivao simetrije i harmonije baš onako kako je naučio od svog oca u prelijepim vremenima prigorskog egzila gdje je učio o ljepotama Medvednice i zapadne Hrvatske.

Međutim je težina židovskih predrasuda bila teža od tog realiteta pa bih ja mogao danas slobodno reći, da bi bilo bolje za Ezru da je pohađao neku drugu državnu osnovnu školu.

Ovako je doživljavao samo poniženja, a jedno od njih je bila i optužba kojom su ga teretili da je na zidiću učionice Masada Collegea upravo baš on iscrtao njemački kukasti križ. Svako jutro su studenti ovog Collegea bili prisutni na intoniranju himne i podizanju državne zastave, ali je jedno jutro bilo neobično, jer je na zidiću koji je gledao prema sabirnom mjestu bio iscrtan veliki nacistički kukasti križ i naravno nedugo iza toga Ezra je bio optužen, da je baš on iscrtao taj križ i jednim dijelom je škola ciljala na politički profil njegovog oca koji je bio ocijenjen kao konzervativna hrvatska desnica ustaškog karaktera, a drugim dijelom kao Ezrin bunt protiv najvećih tekovina židovskoga naroda pa onda kao njegov bunt protiv čitave škole, nastavničkog osoblja i samih studenata. Da čovjek pukne od smijeha.

Ezra je za vrijeme svog ranog djetinjstva upravo od svog oca učio što znači petokraka, na primjer, koju su onda već mnogi u Hrvatskoj držali četničkim simbolom pa je tako zahvaljujući svojoj domišljatosti sam otkrio kako je to zapravo oblik čovjeka raširenih ruku baš kako je i stoljećima ranije razmišljao i crtao Leonardo da Vinci u svojim studijama o ljudskoj proporciji. Prema tome njegov ga otac nije učio kukastim križevima, nego sasvim suprotno crvenim petokrakama koje će Ezra ponovno otkriti desetljećima kasnije za vrijeme svog boravka u Kini. Međutim je ispao skandal, a njegova majka idući linijama manjeg otpora i iz razloga vlastitog komoditeta složi se sa mišljenjem većine pa svoje dijete podvede pod najstrože kazne.

Danas je to naravno sve prošlost, ali ostaje upamćeno i zabilježeno, da ima i mnoge židovske djece kojima je drag nacistički kukasti križ, ali to ne smiju javno izreći pa onda svojim nepodoštinama optuže druge koji nemaju nikakve veze sa tim i takvim stanjem fakata. Sva je sreća, da je Ezra nešto naučio iz tih događaja, ali je naučio i njegov otac kojem je već od ranije bila poznata sramota praksisovaca i njihovih doušnika.




EVO TO SU TE DA VINCIEVE PROPORCIJE dakle tako je moje dijete shvatilo petokraku


13:56 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 17.04.2019.

KAKO JE U ADELAIDEU TEŠKO POPITI KAVU


slika: internet

U Adelaideu ima mnogo neobičnih stvari na koje se vremenom naviknete: naviknete se na uredne autobuse s urednim planom vožnje, na sređene kvartove pune ruža i mirisnog cvijeća oivičene lijepim obiteljskim kućama, na monumente koji slave hrabrost i junaštvo britanskih ljudi u Australiji i još koješta drugoga, ali ima i takvih neobičnih stvari, da se čovjek zapita pa kakav je to grad?

Adelaide je u usporedbi sa drugim australskim gradovima sasvim mali. Melbourne ili Sidney su nekoliko puta veći i površinom i brojem stanovnika. Zato se Adelaide drži unekoliko omanjim country gradom u kojem je stil života sasvim drugačiji od onog u velikim gradovima, ali ima u tom gradu takvih neobičnosti koje ne možete na primjer sresti drugdje što se najbolje vidi iz primjera koje ovdje bilježim:

Bilo je rano ljetno jutro, sunce tek što je provirilo iznad adelaidskih nebodera, a ja sam žarko želio popiti jutarnju kavu. Međutim, kako grad sniva sve tamo do 9 sati kada se otvaraju dućani, to sam se nalazio u neprilici, jer nije bio otvoren niti jedan restoran niti bar u kojem bih mogao popiti jutarnju kavu pa tako u neprilici uputim se prema Hindley streetu. Ta je ulica u samom središtu grada u kojoj baš u tim satima zamire buka prethodne noći pa još uvijek ima mjesta koja je moguće obići, jer je to ulica u kojoj se nalazi mnoštvo noćnih klubova i kina, bordela i pubova u kojima se okupljaju adelaidski kriminalci i britanski polusvijet i dok je za vrijeme noći to jedno sumorno i opasno mjesto puno lokalnog svijeta, danju ono vodi sasvim običan život obične normalne gradske ulice.
Govori se kako je ova ulica najopasnija ulica u Australiji, jer noću strada barem jedna ljudska osoba, ali ja nisam siguran u to, jer ima sigurno u Australiji i puno opasnijih mjesta i opasnijih ulica od ove.

S istoka Hindley street se nastavlja na Rundle Moll, glavno adelaidsko šetalište, dok sa zapada ova ulica prelazi preko Light Square i biva naglo odsječena West Teraceom koji predstavlja zapadni rub ovog pravilnog gradskog kvadrata.

Tako hodajući stignem do jednog velikoga puba pa naručim jutarnju kavu: ‘’Molim vas veliki esspreso sa šećerom’’, a barmen me značano pogleda pa stane odugovlačiti i na koncu mi ponudi kavu, ali nisam bio miran neko vrijeme, jer se oko mene stanu okupljati neki nepoznati ljudi pa sam se pitao u čemu je problem i na koncu odem iz puba nervozan, dok na koncu ne shvatih, da ti ljudi za ‘’šećer’’ misle u slengu, da je ništa drugo, nego heroin. Po njima ja sam naručio heroin, da čovjek pukne od smijeha, a nisam ništa drugo htio, nego popiti jutarnju kavu i onda pomislih kako niti kavu ovdje sa mirom ne može čovjek popiti.

Drugom prilikom sam navratio do jednog kafe bara u blizini botaničkog vrta, ali se ispostavi kako iza tog noćnoga kluba, unekoliko disco kluba, egzistira ovo mjesto kao bordel, ali po ničemu ne možete to prepoznati, nego sticajem okolnosti kada vam biva jasno, da ste izabrali pogrešno mjesto. Tako ja naručim coca-colu, ali kako bijah kratak sa novcem, to ja barmena zamolim: ‘’Molim vas jednu malu coca colu sa ledom’ i opet se dogodi, da me barmen čudno pogleda i opet se dogodi, da neki nepoznati ljudi stanu obilaziti oko mog stola, dok na koncu ne shvatih kako je to njihovo britansko tajno leglo gdje sam ja tražio zapravo jednu mladu crnku koju sam predstavio kao ‘’malu coca colu’’.

I konačno bih ispričao jednu zgodu koja mi se dogodila u velikom adelaidskom Hilton hotelu. On se nalazi pokraj glavne gradske tržnice poznate kao Central Market, danju je pun stjuardesa raznih avio-kompanija, a po noći je mjesto okupljanja sredovječnih rastavljenih muškaraca koji su u potrazi za provodom i ženama.
Uđem ja u taj hotel pa zamolim konobaricu za čašu vode, jer bijah silno ožednio, a od nje dobijem pitanje:

‘Hoćete li jednu čašu vode ili dvije ili tri?’’

‘’Hoću samo jednu čašu vode’’ odgovorim ljut, jer mene ne zanima koliko escort dama ima u tome hotelu i čemu one služe i koliko njih poslužuje, nego sam u potrazi za neobičnostima grada u koji sam tek stigao iz porušene i ratom opustošene domovine, ali to ovdje nikoga nije zanimalo.


18:41 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 16.04.2019.

GLEDANJE TELEVIZIJE U AUSTRALIJI



Htio sam reći par riječi oko jednog zabrinjavajućeg fenomena, koji je zadnjih godina također sve više prisutan i u Hrvatskoj, a to je fenomen pretjeranog gledanja televizije kod najmlađeg uzrasta. Ovaj je fenomen kontinuirano istraživan u Australiji kroz duže vrijeme pa se tako danas može imati prilično jasna slika oko njega.

Postoji jedno istraživanje novijeg datuma na uzorku od 1.100 djece predškolskog uzrasta koje je pokazalo, da djeca gledaju tjedno 8 sati televiziju, dok čitaju knjige, odnosno slikovnice, duplo manje. Tako su, gledajući u postocima, obveze gledanja 40%, dok je 20% na internetu i na gledanju televizije.

Australski liječnici su posebno zabrinuti, jer pretjerano gledanje televizije i nedostatak fizičke aktivnosti kod djece razvija problem pretjerane tjelesne težine i sa njom povezanih bolesti i to zato, jer djeca jako puno vremena sjede ispred televizije ili kompjutora. Isto tako istraživanja su pokazala, da djeca jako puno vremena troše gledajući pornografiju i nasilje, što onda rezultira disturbancijama normalnog seksualnog ponašanja i razvoja.

U Sjednjinjenim Američkim Državama istraživanja su pokazala, da dječja populacija od 8 do 10 godina provede skoro 8 sati dnevno ispred televizijskog ekrana, dok su tinejdžeri na skoro 11 sati dnevno online ili gledajući televiziju. Iz ovih podataka proizilazi, da su djeca u Americi ili Australiji dva puta duže ispred kompjutorskog ili televizijskog ekrana, nego u školi.

I doista, mogli bismo reći, da Australci i australska djeca jako puno gledaju televiziju, jako puno gledaju porniće i krimiće i televizijske reklame, tako da je doista riječ o jednom fenomenu nedostatka osjećaja za realnost, koji se odmalena razvija putem medija. Ne znam sasvim pouzdano, je li to i naše rješenje u Hrvatskoj, ali bi bilo bolje da nije.


iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php


09:36 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

subota, 13.04.2019.

JACOB I NAŠI ANĐELI

Bijaše jedne noći došao Jacob kod mene i mi stanemo pričati o koječemu. Njega je najviše tada okupirala jedna misao na jednu mladu djevoku sa kojom je tek netom stao komunicirati. Tvrdio je kako je neobično emotivna i draga djevojka koja, istina, jeste u vezi sa jednim tipom, ali da ga se hoće riješiti i da on stoga ima neke šanse, a onda me zapita:

"A, Zlatan, kako si ti, što ima novoga sa tobom?"

"A moj Jacob, evo, ništa nema novoga sa mnom, sve je po starom, jedino što više nisam u depresiji, nego, evo, radim na ovim svojim esejima. Nego, znaš, kada puno pričam onda je to znak, da je sve manje-više u redu sa mnom, a ako samo talambasam naokolo, onda nije dobro. A ti, čitaš li ti još onu knjigu o kolektivnoj svijesti i nesvjesti?"

A Jacob na to:
"Znaš, nikada nisam čitao tako zanimljivu knjigu kao što je ova. Toliko finih stvari sam pročitao i naučio i shvatio, da je sve na ovom svijetu stvar naše svijesti i nesvjesti. Divna knjiga. Nego, Zlatan, ti izgleda da si opet postao kao Buda?"

"Pa jesam, Jacob, evo kako već mjesecima radim na ovoj novoj knjizi to sam se zaokruglio, samo pišem, spavam i jedem i uopće se ne krećem i to je vjerojetno razlog, da sam se tako udebljao zadnje vrijeme, a istina je da izgledam kao Buda, imam velike uši, da mogu čuti nebeske harmonije, veliki osmijeh da svima mogu pokazati kako sam sretan i veliki trbuh, kojim pokazujem svijetu, da sam zadovoljan".

A Jacob na to: "Pa znaš, Zlatan, i ja dosta spavam i ja sam kao Buda, unekoliko, samo usnuli Buda i mogu ti reći, da je najveći izum čovječanstva krevet, možda i veći od vatre i ja njime mjerim naša civilizacijska dostignuća. Nego, baš neki dan tako sam spavao, a onda se nekako prenem iz sna, jer me probudi jedan neobično visok zvuk, kao da netko jednim drvenim čekićem lupa po staklenoj posudi sa vodom i onda se probudim sav u znoju i nisam više mogao usnuti."

A ja na te njegove riječi se iznenadih pa rekoh: "Ma nije moguće, Jacob, pa i meni se isto tako nešto dogodilo neki dan, bijah u polusnu, a onda me probudi piskutav zvuk i moja se glava nekoliko puta strese, ali sam nastavio spavati. Stvarno čudno?!"

"Pa jeste’’, nastavi Jacob,’’… jako je to čudno i ja u neku ruku ne mogu naći odgovor na te neobičnosti, koje se i tebi i meni događaju."

Onda smo neko vrijeme šutjeli, razmišljajući pa onda zaključim: "Ma znaš što, Jacob, to vjerojatno naš dragi Nebeski Otac i njegovi Anđeli prave muziku za nas," i mi se obojica nasmijemo pa nastavimo raspredati druge stvari.


iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php


09:49 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 11.04.2019.

CRKVE U AUSTRALIJI

U Australiji postoji negdje oko 120 različitih etničkih i nacionalnih grupa i vjerojatno isto toliko nacionalnih crkava. Većinom su to kršćanske crkve, iako ne treba smetnuti sa uma i druge velike zajednice, koje prakticiraju i drugačiju vjeru kao na primjer muslimani, kojih je ovdje priličan broj. Tako nije rijetkost ovdje na australskim univerzitetima naiži na zasebne prostorije, koje su predviđene za studente muslimanske vjeroispovijesti gdje oni obavljaju svoje dnevne ritualne molitve. Isto tako postoje ovdje i takovane mesnice "halal mesa" gdje se prodaje meso, koje je pripremljeno na način muslimanskih običaja. Postoje, također, i male zajednice Jevreja i njih je najviše u Melbourneu, gdje imaju i svoje četvrti.

Kineska zajednica, također, je mnogobrojna i vrlo utjecajna u Australiji, toliko utjecajna, da u Saveznom Parlamentu ima poslanika, koji su kineskog porijekla, dok Aboridžina nema, iako su oni "prvi po porijeklu".
Ima i Hrvata kao što je senatorica Nataša Sttot Despoja i Hrvati čine, također, veliku zajednicu koja je također utjecajna. Oni se većinom bave ribolovom i po tome su poznati kao što je slučaj sa Port Linkolnom gdje uzgajaju tunu za Japan kao što se bave i brodogradnjom, ali je to manjeg opseg.

Talijani se pak dosta bave trgovinom, ugostiteljstvom ili bankarstvom. U Australiji ima od ukupno nešto više od 20 milijuna stanovnika negdje oko 5 milijuna Australaca, koji nisu britanskog porijekla što znači da otprilike svaki četvrti ili peti Australac je porijeklom sa drugačijeg govornog područja. Svi oni manje ili više lijepo žive u Australiji, iako ima neki broj tih ljudi, koji su ovu zemlju shvatili "lovinom", naime, prostorom u kojem se lako i brzo može zaraditi veliki novac.

Australija je iz ovih ili onih razloga prisiljena na to da prima veliki broj novih useljenika svake godine, negdje oko 70-100 tisuća, kako bi osigurala bioloski i socijalni rast s obzirom da u nje postoje i drugačije tendencije starenja stanovništva pa tako ima, postotno gledajući, jako veliki broj starih ljudi. Prosjek života u Australiji je negdje oko 83 godine za žene i negdje oko 75 godina za muškarce što je prilično veliki prosjek. Iz tih razloga ovdje su jako razvijene razne socijalne službe isto kao i razne medicinske usluge i općenito bih mogao reći, da se dosta pažnje ovdje posvećuje medicinskim i srodnim znanostima. Sve je ovo razlogom da Australija egzistira kao multilateralna, multikonfesionalna zemlja koja ima i socioloski pojam za to, a to je "multikulturalizam" i svakako da je sa vremenom ovakva nacionalna orijentacija u Australiji doprinijela njenom sveukupnom bogatstvu. Međutim, u zadnje vrijeme primijetne su i drugačije tendencije opstruiranja takve nacionalne politike pa nije često slučaj da mnogi stranci ne poznaju elemente domaćeg jezika ili culture, nego se slijepo drže svojih nacionalnih običaja. Tako da ima mnogo kulturne anksioznosti među mnogim zajednicama, koje nisu prihvatile britansku kulturu kao svoju vlastitu, nego je percipiraju tuđom.

Mislim da tome razlozi ne leže samo u migraciji, nego i na Britancima koji su počesto isto tako zatvoreni za strance i ja mislim da su sve ove tendencije koje govorim stetne i pogubne jer ja mislim da je nužno da se migracija plodotvorno i kreativno prožima sa britanskim elementom. Zato sam ja u neku ruku protiv multikulturalne politike, ali naravno nisam za neku nasilnu asimilaciju što je bila stvarnost ovdje prije nekoliko decenija. Onda isto tako mislim, da je potrebno da se više pažnje posvećuje povijesti tog elementa, koji je najdominantniji s obzirom na istinu da je povijest Britanije i njena kolonijalna politika na Jugu toliko interesantna i toliko bogata, da bi se njome svatko trebao baviti pa onda naravno nešto i naučiti, a ne kako nam je to danas slučaj, da nam niti Britanci nemaju pojma o elementima vlastite nacionalne kulture. Tako je svima više do budizma i šamanizma i kojekakvih drugih gluposti, nego do plodotvorna istraživanja bogate baštine britanske kulture u Australiji i drugdje, a da je tome tako navest ću primjer jednog povijesnog događaja iz novijeg vremena, a to je slučaj trgovačkog broda Bounty, koji je 1787. godine od strane Admiraliteta upućen u specijalnu misiju ploveći preko pola svijeta prema Tahitiju i onda transportirajući raznu robu prema West Indies, jer je vlasnik britanskih plantaža trebao jeftini izvor hrane za radnike. Međutim, nakon nekog izvjesnog vremena Master’s Mate, acting lieutenant Fletcher Christian podigne pobunu protiv kapetana Williama Blighta i preuzme brod pa se iskrcaju na Pitcairn otočju, jednom izoliranom otoku na Pacifiku gdje je i danas moguće pronaći njihove potomke, koji žive u jednoj moralističkoj zajednici pokusavajući prezivjeti današnji tehnološki svijet.

Važno je također spomenuti, da ima interpretacija da je taj Fletcher podigao pobunu zbog kronometra, koji baš nekako tih godina postane jako važan u pomorskoj navigaciji, ali ja sada ne znam kako se to dogodilo i zašto kao što netko kaže, da je pobuna uslijedila i zbog žena. Međutim, čitav ovaj događaj uopće se ne proučcava u školama ili univerzitetima niti se pokazuje prema tijem pitanjima ikakva pažnja, nego se taj Fletcher promatra kao jedna priča koja pobuđuje maštu samo nekolicini djece. Inače za ovu priču nitko ne zna i u tom smislu sam razgovarao sa jednim predavačem povijesti ovdje na univerzitetu i on mi je priznao, da je to točno, naime, na studijama se ne proučava ova povijest, a ja ne znam koja se povijest onda proučava, tako da se meni čini, da bi na ovim pitanjima Britanci trebali jako puno poraditi. Toliko sto se tiče crkava u Australiji.

Međutim, treba dodati da bi u Australiji također trebalo raditi i na osnovama svake nacionalne kulture ponaosob bilo u školama bilo na studijama ili u crkvenim zajednicama tako, da nam se ne događa da su nam djeca i iz britanske kao i iz nacionalne kulture tabula rasa i da poznaju samo kina i pubove, a na tome će Australija trebati još jako puno raditi.


iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php


09:20 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 10.04.2019.

POKVARENI SVIJET

Koliko ima pokvarenog svijeta u Adelaideu, možda najbolje ilustrira slučaj gradskog prijevoza.

Vi tako uredno uđete u gradski autobus, mirno sjednete i gledate ispred sebe, ali u autobusu naravno niste sami. Ima još ljudi koji sjede i čekaju svoje odredište, a onda se dogodi da autobus naglo skrene u lijevo ili desno i ako niste pri sebi, onda se dogodi da čovjek padne sa sjedala na pod i ako tu ne možete kriviti nikog, posebno u slučaju o kojem govorim, svakako možete, to je slučaj nesavjesnog vozača.

Uđem tako ja jednom u autobus pa sjednem na invalidski stolac i autobus krene, ali nedugo zatim naglo zakoči, ja se zaljuljam na sjedalu pa padnem na pod pa kako sam jako težak od pretjerane težine inducirane mojoj bolešću i lijekovima, to je bila velika opasnost, da na tom podu i ostanem, jer mi nije moguće dignuti se na ruke bez obzira koliko snažan bio i kod mene i inače postoji jedan veliki stah, ukoliko padnem na pod, da se nikako neću sam moći podići.

Uspijem nekako zahvaljujući i dvjema ženama koje mi priskočiše u pomoć, ali kada se dignem na noge, otkrijem da je sjedaća ploča sjedala na kojeg sam bio sjeo - odšarafljena i da je to razlog moga pada, jer sam skliznuo na pod sa čitavom sjedaćom pločom.

Odatle shvatih, da bi to mogla biti i neslana šala onih vozača kojima smeta to što invalidi i stariji ljudi imaju posebna mjesta u autobusima i gradskom prijevozu.

Sa takvim uvjerenjem danas živim u Adelaideu stalno provjeravajući sjedala u gradskim autobusima.



iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php



10:12 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 08.04.2019.

ANDY THOMAS I PROBLEMI OKO NAUTIKE

Andy Thomas je australski astronaut. On je godinu stariji od mene, a rođen je u Adelaideu, gradu u kojem i ja sada živim. On je inženjer NASA-e i njen astronaut koji je i obrazovan u Adelaideu. On je stekao diploma Bachelora inžinjerstva u mehaničkom inžinjeringu na adelaidskom univerzitetu i također doktorat 1978. godine. Sa tim zvanjima obavljao je dužnosti NASA-inog astronaut i kapetana posade spaceshutlea.

Ako smo se dogovorili, da titulu mornaričkog poručnika i doktora znanosti imaju u britanskom subject samo astronauti, zapitajmo se u čemu se sastoji razlika između moje malenkosti i malenkosti Andy Thomasa. Poštovanim čitateljima portala https://www.magicus.info/ je već odavno poznato da je moja ‘’Kozmologija zlatnoga prstena’’ objavljena kao REX KOVAC teorija u digittalnim knjigama portala https://digitalne-knjige.com/ u Zagrebu u 7 tomova, pored 10 tomova koji pokrivaju područja literarne znanosti i politike.

Svima u Hrvatskoj je manje više poznata ta teorija i o njoj je bilo prilično diskusije kod nas. Ostaje da zapitamo Andyja ima li on možda kakvu teoriju koja bi sumirala rezultate njegovih astronautičkih nastojanja kao što je imamo ja i moj sin Ezra koji je zbog svoje teorije dobivao batine od australske policije i protiv koga se danas u Adelaideu vode montirani sudski procesi samo zato, jer tobože nije “na nivou” adelaidske i britanske kulture.

Da je cijelu ovu gadariju oko Ezre Rexa kao znanstvenika i biotehnologa otpočela primitivna adelaidska sredina kojoj nije jasno, da među migracijom ima teoretičara koji nadmašuju vrhunce adelaidske znanosti – to je sada svima jasno.
Nama samo preostaje da upozorimo mjerodavne britanske činioce, da se više ne diraju u moga sina barem dotle, dok Andy Thomas ne izmisli bolju i obuhvatniju teoriju.


iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php



09:37 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

subota, 06.04.2019.

ZATOČENIK


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital art

Postao sam zatočenik pilosopije
što bi mi ona mogla reći o misaonom biću
i odgovara li ono mome žiću
ili sam, možda, kakva buba mala
bubamara čistih racionala
i kakav mi je to ego
i depotencira li on biće na samu stvar
ili je pak i sam
puka tvar?

Što bi mi ona mogla reći o duši
i mome ''ja''
jesam li i ja kakva duša,
koja od mene čini ono sto već jesam,
kakva misleća stvar,
a čitav svijet moda tvar
i da li ja po tome što premišljam,
jesam,
dok je čitav svijet nepouzdan i tijesan,
dapače, sasvim neizvjestan,
jer san i javu
nije moguće razlikovati
kao niti strah i patnju,
a da nije sve neka varka teška
pa je sumnjom utorena naša Rijeka,
nada,
a čitav svijet ništa drugo,
nego varava igra snova
''čitav život samo san''
kako bi rekao Calderon de la Barca.

Ne znam,
ali sam zatočenik pilosopije te
i kako da se izvučem iz skepse,
da se ljubav mjeri zlatom iz bogataške kese,
dok bi trebala biti kao biser sitan
i nježna
kao majušni potok bistar.



10:11 | Komentari 4 | Print | ^ | On/Off |

subota, 30.03.2019.

DOKTORAT KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ

Evo, čitam u današnjem Večernjaku, da Kolinda Grabar Kitarović sprema svoj doktorat, ali ne ide baš uvijek sasvim glatko. Da bi bilo značajnih problema u znanstvenoj zajednici Hrvatske, pobrinuo se dr. Dejan Jović koji je bio protiv usvajanja teme doktorskoga rada. Taj tekst u novinama izgleda ovako:

''Fakultetsko vijeće zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti jučer je prihvatilo izvještaj povjerenstva za ocjenu teme doktorskog rada studentice doktorskog studija predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović. Time je potvrđena tema doktorskog rada hrvatske predsjednice, a ona glasi: Odgovornost za zaštitu (R2P): Koncept, izazovi, ograničenja i naučene lekcije (slučaj Libije). Izvještaj je sastavilo povjerenstvo u sastavu dr. Siniša Tatalović, dr. Lidija Kos Stanišić i dr. Anton Grizold.

Kako doznajemo, protiv prihvaćanja tog izvještaja glasao je samo dr. Dejan Jović. Naši dobro upućeni sugovornici kažu da je dr. Jović, koji je inače bio savjetnik bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića, predložio je da se u povjerenstvo koje će ocjenjivati doktorski rad predsjednice uključi i stručnjak za Libiju jer smatra da nitko od drugih članova povjerenstva nije ekspert za tu zemlju. No Fakultetsko vijeće to nije prihvatilo pa je zato, kažu upućeni, dr. Jović bio protiv izvještaja. Naši sugovornici objašnjavaju da Libija nije sadržajno bitna u temi doktorskog rada predsjednice koja se bavi načelom Odgovornosti za zaštitu – The responsibility to protect – R2P, a to načelo nastoji osigurati da međunarodna zajednica više nikada ne propusti djelovati pred genocidom i drugim teškim oblicima kršenja ljudskih prava. R2P usvojili su šefovi država i vlada na Svjetskom summitu 2005. Dekan FPZ-a dr. Zoran Kurelić potvrdio nam je da je izvještaj povjerenstva za ocjenu teme doktorskog rada predsjednice RH usvojen vrlo glatko i bez diskusije te da je samo dr. Jović izrekao nekoliko rečenica, ali da na to nije bilo nikakvih replika.''


Moram reći kako nisam toliko iznenađen tom gestom dr. Jovića, ali je jako interesantno da i dalje rezidualno biva usvojena jedna praksa naše praksis filozofije, da svatko tko vam na ovakav ili onakav način smeta ili tome slično, dakle, da ga treba onemogućiti u njegovom akademskom napredovanju, jer je to jedan od načina degradiranja osobe do koje im nije stalo ili koje se boje ili koju kane ukloniti i tome slično.

Svojevremeno je također i njegov kolega dr. Stipe Orešković napisao knjigu o Lešeku Kolakowskom koja je bila nacrt za njegovu magistarsku radnju pa su se mnogi profesori Filozofskog fakulteta pobunili kako može pisati knjigu o Kolakowskom, a da ne zna poljski jezik. Da čovjek pukne od smijeha.

Tako bi vrlo vjerojatno prema Joviću, Grabar Kitarović trebala biti stručnjak za tamašek jezik ili za tubu jezik kojim se također danas govori u Libiji pored berbeskog i libijskog arapskog, a da je to jedno neopravdano srozavanje kandidata za doktorski stupanj koje je srozavanje primjereno Joviću kao i nekolicini utjecajnih i duhom obdarenih profesora filozofije, to je svima jasno.

Pa znate, tim je velikoučenim ljudima bez ikakvog značenja i jedan Leibniz koji tobože nije dobro shvatio probleme matematike i teoriju diskontinuiteta kao što Lenjin na primjer nije dobro shvatio Marxa kao što ga tako dobro poznaju naši teoretičari koji visokoparno bulazne o filozofiji uvjereni, da govore najveće svjetske istine ili na primjer da Adorno, Habermas, Lukacs, da su svi oni u horizontu ‘’mišljenja revolucije’’ samo da ‘’oni to nisu znali’’. Ne mogu se prestati smijati.

Prema tome, ja bih ovaj nastup Jovića shvatio jednim neuspjelim ‘’incidentom’’ stvaranja problema u javnom prostoru hrvatske kulturne zajednice kojim se vjerojatno nešto htjelo samo se još uvijek ne zna što kao što se ne zna još uvijek dovoljno jasno, da Jović i njegove velikoučene kolege taj doktorat Kolinde Grabar Kitarović samo mogu sanjati možda na isti način na koji ljudi nakon velike gladi sanjare prepun stol ostriga, pršuta, sira, maslina i domaćeg vina. Onda možete zamisliti na kojem su to ‘’levelu’’ naši ‘’gladnuši’’ željni senzacija, promocije i velike popularnosti.


18:10 | Komentari 6 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 28.03.2019.

LAŽNI CAR ŠĆEPAN MALI I PRIČA O BOSANSKOM VEZIRU


slika: internet

Kako i sam Njegoš zapisuje u svom Predgovoru ovom vijencu, Šćepan mali je bio “...laža i skitalica, ali je znamenitu epohu u Crnoj Gori i u okolini učinio imenujući se ruskijem carem. Njegov život niko opisao nije jerbo se samo u predanjima glavna stvar sadržavala, a druge se sitnarije s drugijem vremenom gube. Dokumenata slabo se kod nas nalazi jerbo po nedostatku hartije često puta i listovi svetijeh knjiga za fišeke su se upotrebljavali: stoga se i o Šćepanu na Cetinju nije našlo ništa do ovi listić od igumana Mrkojevića…”

Dobar dio ovog vijenca, ako ne i najveći nastao je kod Mlečana za Njegoševa boravka tamo 1847. Godine, a i objavljen je također prvi puta u Trstu 1851. godine. Ova knjiga ima i svoj in memoriam, da tako kažem, koji glasi:

“Ne pita se ko se kako krsti, no čija mu krvca grije prsi, čije l’ga je zadojilo ml’jeko.”

Ovaj tekst je ispisan na tabli naslovne strane prvog izdanja Lažnog cara Šćepana maloga i napisan je i ćirilicom i latinicom, a izdao je godine 1851. Andrija Stojković u Trstu, kako kazasmo. Kažem “in memoriam”, jer je doista istina, da jako puno stvari ima na Balkanu danas koje su umrle i koje su pokopane zajedno sa velikim našim piscima i pjesnicima.

Ima ta istina, da je Njegoš ponekada pravio svoje vijence uzimajući u obzir događaje iz povijesti Crne Gore pa je tako i ovaj vijenac priča o jednom takvom događaju, ali je Njegošu trebalo da zađe u venecijanske arhive i na fundamentu takva njegova istraživanja kao i iz pričanja ljudi nastade knjiga o Šćepanu malom. Za mene osobno ova knjiga je bitna s obzirom, da se u ovom vijencu spominje ime bosanskog vezira, a kako obrađuje događaje iz 1774. Godine, to je sasvim sigurno kako je riječ o Osman paši tzv. Resulbegoviću koji je upravljao Bosnom iz Trebinja gdje je bilo njegovo sjedište. Naime, ove godine bila je poslana silna vojska iz Stambola od preko 100 tisuća vojnikan da udari na Crnu Goru. Ima više Osmana u Bosni i u Turskoj Carevini, ali svi imaju isto ime.

O jednom Osmanu kako već rekosmo pisao je Gundulić, a ovaj Osman je njegov najbliži rod i kao što se može vidjeti nosi isto ime kao i njegov prethodnik, jer je uprava i vlast nad Bosnom bila takoreći stvar obitelji iz kojih su se regrutirale paše, veziri i sultani. Ovoga Osmana je često boljela glava pa je patio od glavobolja. Dunque taj je Osman, poznat danas kao Resulbegović, opisan također i u ovom Njegoševom vijencu i Njegoš ga opisuje u smislu čovjeka intriga i spletki koje se zaposjedaju između turskih snaga i svećeničkih crnogorskih lica kako bi se izbjeglo krvoproliće naroda.

Pa je tako Osman paša u tim intrigama i spletkama na strani Turskoj, dok proto Avramović sa strane Crnogoraca i taj razgovor među njima izgleda u skraćenom obliku nekako ovako:

“Dobro ste se, pope, potezili i dobar ste kolac donijeli kad su samo dvije-tri riječi, dobro ste se dogovorit' mogli, da nam i taj kolac otpravite. Hajde pričaj, što će i to biti da vidimo i to čudo što je”.

A onda kasnije paša zbori:
“Vjera i bog, pope, sijaseta! Kako bi se ovaj belaj moga o manjojzi trsit glavobolji?!”

A Proto Avramović odgovara:
”Lako, pašo, da je vama drago, od napasti da nam se prođete, to je lijek ovoj glavobolji.”

Isto tako upozoruje Osman paša, da valjade otkloniti krvoproliće pa kaže:
“Kada posa do ovoga dođe ne može se lako razmrsiti, ali smo se dužni postarati no nek način prekinut poklaće.”

A onda prota kazuje:
“Ja drugoga ne znadem načina do ovoga te sam ti kazao”.

“Čudna posla što se opravili! Ja sam čisto znao i mislio to će biti, ali nešto takvo i sa tijem vi ste namislili i u vašu pamet okrajili, da vratite jednu silnu vojsku sto i dvadeset hiljada Turakah, da ne svrši što je naumilo! I sa tijem vi ste namislili zaslijepit oči serackijem i svima nama drugijema?! Smiješna posla i mišljenja!”

Dočim vezir savjetuje:
“A ja znadem jedan dosta laki, primite ga da se ne kajete”…

”Kada biste vi trojica sćeli opremit se pravo put Stambola, da pokornost caru izručite da rečete er među vam nema toga vraga te se carem zove.”

“Deder, pope, domisli se sada kako bismo i na koji način ovo vražje kolo razmetnuli?”

”Rašta ćemo razbijat glavu o stijeni ovoj krvavojzi?”

Pa se prota Avramović zamisli pa kad se domisli odgovori:
“Iguman ni pješice ne može te pojaši hata Šćepanova, kad budemo kod gospode turske sve ćemo im po čistini kazat, brnjaša im dati Šćepanova, tada će nam vjerovati Turci i vidjelo nigdje, da mi znamo tijem ćemo zadovoljit Turke i glavare od turske ordije, glas će pući u tursku ordiju, cara nema no je pobjegao, nu mu evo debela brnjaša, Turcima ga daju Crnogorci i cara bi za brnjaša dali, da on nije nekud utek'o. To će silnu povratiti vojsku, rat krvavi odmah prekinuti.”

A na te riječi paša kaže:
”Musafi mi i moga kurana u popa glavi ima soli.”

”U popa je jezik ka u zmije, pop je punan svake đavorije, k svačemu se umije primaći, od svašta se umije odmaći, svačemu se znade domisliti.”

... i to poglavlje završava zapisom:
“Smiju se tri paše, a i Beglerbeg se malo osmjehiva.”

Eto tako nekako završi ta priča o lažnom caru Šćepanu malom Petra Petrovića Njegoša.


17:30 | Komentari 5 | Print | ^ | On/Off |

DALEKOZOR I NEKI SPORNI MOMENTI OKO DALEKOZORA

Ja neću ovom prilikom mnogo diskutirati oko pitanja tko je zapravo bio izumitelj dalekozora. Do sada se u povijesti znanosti uglavnom to otkriće pripisivalo Galileju pa su onda time nastajale i raznorazne priče o nerazumijevanju Crkve za pitanja astronomije s obzirom da je prva javna demonstracija dalekozora 1609. bila odbijena od strane uticajnih crkvenih ljudi, a onda je suvremena povijest znanosti napokon otkrila našega De Dominisa kako je to i inače slučaj sa našim ljudima koji u znanstevnom svijetu gotovo da su zadnja rupa na svirali.

Tekst gospodina Ivice Martinovića kojeg prilazem ovom prilikom jako lijepo objasnjava i tumaci cijeli problem nastanka dalekozora zajedno sa De Dominisovom teorijom duge postavljajuci konačno spomenutu problematiku na prave osnove tako da se vidi i nas originalni doprinos. Međutim, porijeklo dalekozora kao i eksperimentiranje sa "lecama" ide mnogo stoljeća unatrag. Potrebno je zato da se upoznamo sa radom i životom velikoga arapskoga filozofa i "komentatora "Averroesa iz 12. stoljeća s obzirom na činjenicu da je znanost i u tome pogledu došla do nekih zapazanja koja su neobično bitna u sagledavanju problematike porijekla i nastanka dalekozora,konstrukcije leca i eksprimenata sa zaristem.

Naime, Averroes je konstruirao nešto nalik na dalekozor tako što je na dva kraja drvenoga stapa pricvrstio staklene posude sa vodom pa bi onda pogledom kroz njih obje pratio kako objekti s one strane ovoga pomagala izgledaju daleko blizi nego što u stvarnosti jesu. Tako da svakako u našim razmišljanjima o povijesti leca i dalekozora trebamo obratiti pažnju i na Averroesa kako bismo zadovoljili istinsko naćelo svake prave znanosti i svake prave povijesti da znanstveni doprinos treba priznati pravoj osobi koja onda zaslužuje sve naše pohvale i časti.

IVICA MARTINOVIĆ - OPTIKA RASPRAVA MARKA ANTUNA DE DOMINISA:GENEZA, METODOLOGIJA, ZNAENJE

Sažetak

Konačnom redakcijom svoje optike rasprave De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride tractatus krajem 1609. i početkom 1610. godine Marko Antun de Dominis uključio se u prijepor o dalekozoru, neovisno od Galileia, a prije Keplera i Claviusa, usmjeren isključivo na teoriju instrumenta. Kako je zaključeno na temelju pomnog prouavanja posvete urednika Giovannija Bartolija uz pomo isusovačkih vrela, rane de Dominisove bilješke iz optike nastale su u razdoblju 1588–1595, kad je mladi isusovac bio predavač matematike u Collegium Patavinum u Padovi i profesor matematike i filozofije u Collegium Brixiense u Brescii. A budui da je Bartoli te rane spise okarakterizirao dvojako, kao bilješke (commentaria) i raspravu (tractatus), ostavio nam je dvojbu o njihovoj naravi.

Ciljajući na svoj prinos teoriji dalekozora, de Dominis je poglavlje o dalekozoru završio izjavom: »prvi sam probio led«. S pravom, jer je njegov rukopis Deradiis odobren za tisak 27. siječnja 1610, 32 dana prije znamenitoga Galileieva astronomskog izvješa Sidereus nuncius. Predajui rukopis na cenzuru, de Dominis nije znao da se istodobno Galilei u svom spisu usredotočio na primjenu dalekozora u astronomskim motrenjima, a ne na teoriju i konstrukciju instrumenta. Premda je de Dominisov De radiis objavljen najranije u listopadu1611, više od godinu i pol dana nakon Galileieva djelca Sidereus nuncius, tekstualna analiza početnih stranica Galileieva pionirskog rada i dvaju de Dominisovih neizravnih prigovora Galileiu upuuje na zaključak da de Dominis rukopis svoje rasprave nije mijenjao nakon što je objavljen Galileiev Sidereus nuncius. Zato de Dominisove metode i zaključke u De radiis valja prosuivati prema stanju istraživanja na kraju 1609. Ako je Galileiev javni nastup s dalekozorom 1609. i bio povodom za konačno priređivanje i objavljivanje de Dominisove rasprave, ona je ouvala strukturu de Dominisova pristupa optičkim pitanjima iz njegovih profesorskih dana (1588– 1595): temelji geometrijske i fizikalne optike, sažeta teorija optičkih leća, tumačenje duge. Najkasnije poetkom 1610. izlaganju o leama pridodan je kratak a dragocjen prinos teoriji dalekozora, prvi koji je sastavljen nakon 25. kolovoza 1609.

U prvom dijelu svoje rasprave pokušao je de Dominis nanizati sve fizikalne I matematičke pretpostavke i pouke na koje e se pozvati tijekom optičkih istraživanja. U svojoj je nakani tek djelomice uspio. Neke su njegove tvrdnje bile točne, neke netočne, a neke nejasne s tono opisanim učincima. Neke je pak naknadno uveo, ondje gdje su mu zatrebale u dokazu. Slično se dogodilo i s temeljnim pojmovima. Primjerice, definirao je pojam vidnog kuta, ali ne I žarišne daljine.

Nakon nejasnog vlastita tumačenja kako nastaje vid de Dominis se u drugom dijelu rasprave vješto bavio optičkim lećama, iako je oskudno poznavao temeljne optičke veliine; primjerice, pojam žarišne daljine i žarišta shvatio je tijekom pokus. Štoviše, pri izricanju zakljuaka o leama oslonio se isključivo na pokuse. Dva poglavlja o dalekozoru niti je zamislio niti ostvario kao tekst koji će se zalagati za ili protiv Galileia i po tomu je de Dominisova rasprava sebi priskrbila povlašten položaj, neuočen u povijesnim i filozofskim proučavanjima Galileieve epohe. Premda je napisao teorijski tekst o dalekozoru i u prilog dalekozoru, znameniti je Rabljanin dvojio o tomu koliko se instrument može usavršiti, i to s obzirom na njegov glavni učinak – poveanje predmeta. Time je proturiječio jednoj od osnovnih nakana svoga rukopisa – »udesnim uincima« (effectus mirabiles) le! Da bi protumačio dugu, u treem je dijelu rasprave de Dominis odabrao tri pristupa: povijesni prikaz tumačenja duge od Aristotela do renesansnih prirodnih filozofa, komentar tree knjige Aristotelove Meteorologije i izvornu znanstvenu raspravu (nova et propria disputatio) temeljenu na vlastitim pokusima I obrazloženjima. Slijedei Aristotelovo polazište »Odbijanje je uzrok duge.«ponudio je vlastita tumačenja o nastanku unutrašnje i vanjske duge. U njima je izvorni doprinos bio popraen ponekom nejasnoom u obrazloženju i manjkavostima u likovnom prikazu pokusa. De Dominisovo je tumačenje duge bilo nepotpuno upravo ondje gdje se to najmanje moglo očekivati: on nije dosljedno primijenio stavak o lomu svjetlosti pri prijelazu iz jednog u drugo prozirno sredstvo, premda ga je jasno izrekao na početku rasprave. K tomu, opisujući pokuse sa staklenom kuglicom ispunjenom vodom nije razlučio hod pojedinačne zrake i prikaz snopa svjetlosnih zraka. Ta je trajna de Dominisova dilema, pratiti u pokusu jednu zraku ili njihov snop, učinila nerazgovijetnim i njegovo teorijsko obrazloženje i likovni prikaz ključnoga pokusa.

Na stranicama svoje optičke rasprave prirodni filozof i prirodoznanstvenik de Dominis povezivao je teoriju i eksperiment, i to češće nego što su mu mnogi proučavatelji njegova djela bili spremni priznati.
Ponekad je vjernost eksperimentalnom nalazu utrla put pogrešnom teorijskom zaključku, a ponekad je vjernost teorijskom polazištu otežavala točno tumaenje pokusa. U de Dominisovim optičkim istraživanjima uzajamne odnose teorije i eksperimenta pratila je stalna napetost s nesigurnim ishodom.


iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php


09:31 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 24.03.2019.

MARKANTUN DE DOMINIS

RAB

Otok Rab ili talijanski Arbe je površine oko 95 kilometar kvadratnih sa negdje oko 10 tisuća stanovnika prema popisu stanovnistva iz 2001 godine. Najviši vrh je Kamenjek sa nekih 400 metara visine. Sa svoje sjeverozapadne stane ima hraštovu šumu koja predstavlja posljednju hraštovu šumu na Mediteranu. Spominje se u starogrčkim i romanskim izvorima. Naseljen je od željeznoga doba, a njegovi najstariji stanovnici bili su Liburni. Ovo ime Arb, Arba je ilirškoliburnskoga podrijetla i riječ Arb znači taman, opskuran, tamnozelen i vjerojatno je toponim za "Crni otok" zbog bogatih šuma pinija i mediteranskoga bora koje su nekada rasle na otoku.
Dolaskom Slavena talijanska Arba postaje Rab, ali se ime ne spominje u dokumentima do 15. stoljeća u svezi sa gradnjom franjevačkoga samostana svetog Eufemija.

Za vrijeme renesanse bio je pod upravom Venecije do dolaska Napoleona a onda potpada pod upravo Austrougarske do 1918. godine. Stanovnisto govori podjednako i talijanski i hrvatski jezik. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata Musolinijeva vojska otvara na otoku koncentracioni logor u lokalnom selu Kampor. 1953. godine Hrvatska je sagradila memorijalni kompleks kao uspomenu na zrtve talijanskoga fasizma. Nema potrebe da se govori da je Rab bio do 1991. godine u sastavu SFRJ a da je onda postao Hrvatski jer je i do referenduma u 1991. to bio hrvatski teritorij (s obzirom da je SFRJ bila Federacija sastavljena od šest republika od kojih je Hrvatska bila jedna od njih sa svim suverenitetom nad svojim teritorijem).

O ŽIVOTU I DJELU DE DOMINISA

On je rođen na Rabu 1566, a umro je 1624, godine. Bio je Isusovac, splitski biskup i čovjek znanosti. Obrazovao se na ucilistima Loreta, Padove i Brescie iz retorike, logike i matematike. Kao biskup zalagao se za reformu Crkve ali su mnogi vrlo uticajni ljudi smatrali da on svojim nastojanjima ide preko svojih ovlasti i ovlasti koje su mu u hijerarhiji Katolicke Crkve povjerene kao biskupu pa je tako u sukobu Venecije i papinstva njegov polozaj postao gotovo nepodnosljiv. U ovom sukobu Pape Paula V i Republike 1606.-7. De Dominis je stajao na strani Venecije. Otpočeo je tako korespodencijeu sa Paolom Sarpijem i taj je sukob kulminirao gubitkom nekih privilegija i financijske podrske Rimske kurije tako da se Markantun povukao u Veneciju do svoga umirovljenja. U stalnoj opasnosti od Inkvizicije on se odlucio na jedan jako vazan put u Englesku 1616. godine. Tu je došao u dodir sa mnogim znacajnim ljudima Engleske. Međutim među svojim suvremenicima on nije uzivao najljepsi glas. Smatrali su ga debelim, pretencioznim, iritirajucim. Ali nitko nije dovodio u pitanje njegove sposobnosti bilo u znanosti bilo u otklanjanju nekih čisto teoloskih kontroverzija.

U Engleskoj je također pisao jako puno. U tome periodu nastaje jedan napadaj na papinstvo u svome radu De Republica ecclesiastica i ova knjiga je tiskana 1617. pod kraljevskim patronatom. Kasnije dolazi u sukob sa Britancima i konačno sa samim Kraljem i vraca se natrag u Rim. Za nas je Međutim od ovih crkvenih sukoba Markantuna daleko važnije spomenuti da je on bio jedan od prvih zacetnika ideje ekumenizma kao što svjedoci njegovo pismo Patrijarhu Ciliru iz Alexandrije koje nam je bilo dostupno na engleskom prevodu kao A Letter Sent by Antonio de Dominis to Cyril Patriarch of Alexandria. I u ovome pismu De Dominis razmatra odnose Zapadne i Istočne krscanske Crkve zalazuci se za povratak na izvorne Novozavjetne tekstove koji su jedini garancija protiv tiranije i samovolje oligarhije na vlasti koja je u neku ruku sam Anti-Krist. Odatle i njegovo zalaganje za jedinstvo Crkve pod cijim krovom nalazi spas svekoliki krscanski narod. I ja osobno mislim da je De Dominis postavio jedno jako vazno stajaliste za nas koji smo sa Balkana a to je da svekolika naša filozofija i znanost može egzistirati samo kao ekumenisticka ideja. Međutim je pod udarom Inkvizicije proglasen heretikom i zatvoren u zamak Sveti Andelo gdje je umro 1624. navodno prirodnom smrcu. Ali time nije bio zavrsen cijeli slučaj oko De Dominisa. Sporovi oko njega nastali su i nakon njegove smrti tako da je 20. decembra iste godine doslo do osude njegovoga mrtvoga tijela koje je bilo sahranjeno u Crkvi Santa Marija Sopra Minerva. Njegovo mrtvo tijelo je uzeto iz kapsila, baceno na ulice Rima i javno spaljeno na Campo di Fiore zajedno sa svim njegovim radovima.

Godine 1611. De Dominis je publicirao rad u Veneciji pod naslovom Tractatus de radiis visus et lucis in vitris, percpectivis et iride u kojem je prema navodima Issaca Newtona prvi razvio teoriju duge posebno svojim stajalistem da svaka kapljica duge sadrzi dvije refrakcije i refleksiju. Kada malo bolje razmatramo ovaj problem duge onda vidimo da je taj problem kod De Dominisa sasvim drugačije postavljen nego kod ranijih autora. I kod Lucretiusa Carusa imamo raspravljanje o dugi na primjer. On kaže: "Ako tu Sunce za mracne oluje sa zrakama svojim s protivne upravo strane obasjava pramene kisne, tad se u oblacju crnom pojavljuje sarena duga." (De Rerum natura 6, 525).

Već kod De Dominisa ova ideja je sacinjena i analizirana sa daleko većom znanstvenom preciznoscu i sa daleko većom znanstvenom odnosno matematickom aparaturom. U tom smislu razmisljajuci pitanja duge nisu samo pitanja jednog prirodnoga fenomena nego su, sire gledajuci, pitanja prirode svjetlosti. Zato toliko pokušaja da se vrati na izvorna pocela opticke znanosti za koju se može reci da je i u arapskim manuskriptima dovedena do iznimne jasnoce. Kod Gusta Ibn Luge ona je definirana kao znanost o različitosti perspektiva i kao znanost zraka.
Ova dva pojma također se nalaze kod Al Kindija. Tako je status optike postao posve jasan: ona je bila shvacena kao najbolja demonstrativna znanost u kojoj fizikalna znanost i geometrijska znanost participiraju zajednicki zato što iz fizikalne uzima senzornu percepciju a od geometrije demonstracije pomocu linija. Sve to čini "znanost zraka" koja je povezana sa njihovom refleksijom u zrcalima. Međutim već kod Ibn al Hajsama ta znanost nije samo to . Optika nije samo geometrija percepcije. Ona je sada sastavljena od dva dijela , od teorije vida i tu je također asocirana sa psihologijom oka i psihologijom percepcije i teorijom svjetlosti sa svim svezama sa geometrijskom optikom i fizikalnom optikom.

Isto tako jako je važno da razumijemo da je De Dominis stajao i pod snaznim Augustinovim stajalistima i to ne samo s obzirom na pitanja filozofije nego i s obzirom na pitanja o prirodi svjetlosti kao jednog titraja našega unutrasnjega zica, naše duše koja omogucuje sam vid i našu percepciju vidljivih objekata. Isidor od Sevilje u 7. stoljeću smatrao je da su "oci također svjetlosti (lumina) i da se oni zovu svjetlost zato što svjetlost (lumen) pluta kroz njih i od početka one sadrze svjetlost (lucem) ili otkrivaju izvanjski primljenu svjetlost kako bi producirali vid." Znači, De Dominis ne postavlja pitanje o naravi duge samo kao pitanja fizike nego ih postavlja kao pitanja o samoj naravi svjetlosti. Odatle taj interes za pitanja duge.

Godine 1625. poshumno je u Rimu tiskan njegov rad Euripus, seu de fluxus at refluxus maris sententiae u kojem razmatra probleme plime i oseke u zavisnosti od gravitacije i privlacne sile nebeskih tijela Mjeseca i Sunca.
U tom smislu Dominisova razmatranja idu daleko iznad svoga vremena dajuci tako glavne pravce razvoja suvremene oceanografije. Prema tome mogli bismo reci da je Markantun De Dominis bio daleko sretniji čovjek kao znanstvenik nego kao crkveni lider.


iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php


09:09 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.