7. poglavlje

srijeda , 30.06.2021.


VII

Čovjek iz prvog poglavlja toga povijesnog dana tisuću devetsto sedamdeset osme, vjerojatno stoga što tada bijaše još maleni dječak, nije mogao niti naslućivati koliko će ga taj događaj u budućnosti odrediti, koliko će modelirati i oblikovati njegovu svjesnost, njegovo srce i njegovu dušu.

I sve te silne godine koje su slijedile, sve te ogromne materijalne, a naročito društvene, socijalne, političke i geopolitičke promjene koje su se na njegovim prostorima zbile, čovjeku iz prvog poglavlja nisu mogle otkinuti niti najmanji djelić onog najvrjednijeg što u neku ljudsku jedinku može biti usađeno, a što je čovjeku iz prvog poglavlja usađeno velikim dijelom i zbog događaja toga dana tisuću devetsto sedamdeset osme: osjet neizmjerne simpatije prema svemu što je slabije, nemoćnije, manje, siromašnije i drugačije te svjesnost kako je ustvari ne samo jedna od, već isključiva svrha bivstvovanja ljudskog bića pomaganje tim i takvim slabijima, nemoćnijima, manjima, siromašnijima i drugačijim ljudskim bićima.

„Zašto, zašto baš ja, zašto?“ razmišljao je čovjek iz prvog poglavlja dok je jednog vrućeg proljetnog dana dvije tisuće prve prolazio Trgom Republike bana Jelačića i promatrao najsvečaniji i najdivniji prizor koji se u tom trenutku mogao vidjeti bilo gdje na kugli zemaljskoj: prizor desetina zagrebačkih Onih Koje Nikad Neće Imati u prekrasnom, duševnom plesu prolaska trgom; u ljudskom gibanju kakvom nema ravna; u ljepoti pokreta svojih lijepih nogu, kukova, stražnjica; svojih prekrasnih i vilinskih ruku koje tom veličanstvenom hodu udaraju skladni ritam; božanski lijepih, skladnih lica; signalno-modrih, smaragdno-zagasitih ili smeđih očiju koje signaliziraju dobrotu i neiskvarenost njihovih duša; kosama koje im padaju niz obraze, ramena ili leđa; odjevenih u ukusne minice ili pripijene traperice ili (ako se radi o nešto starijim Onima Koje Nikad Neće Imati) duže suknje ili običnije platnene hlače ili...

Ista misao („Zašto, zašto baš ja, zašto?“) prolazila je čovjeku iz prvog poglavlja kroz glavu toga istog dana u poslijepodnevnim satima dok je potrbuške ležao na starom krevetu u staroj sobi starog stana u lijepoj i staroj stambenoj zgradi (izgrađenoj za vrijeme Austro-Ugarske) negdje u centru Zagreba.
Pošto se, uz teški uzdah, čovjek napokon pridigao iz kreveta i ustao, na bijeloj plahti, na mjestu gdje mu je u plahtu bilo „zabijeno“ lice (jer bijaše ležao potrbuške) kao na Torinskom platnu ostao je trag: dvije vlažne lokvice – tragovi suza.

* * *

Biti zarobljen u vlastitoj sobi, vlastitoj kući, vlastitom gradu…

Godina je tisuću devetsto devedeset šesta. Zima. Zagreb. Gajeva ulica. Veliki snijeg. Svježe napadao. Dubok. Hladno je. Izuzetno je hladno. Mrzlina poput kliješta stišće obraze, nos, uši...

Prizor kontrasta kojeg čini s jedne strane pogled na visok, svježe napadali, poput nevinosti bijeli, poput bešćutne duše hladni snježni pokrivač koji se kao kakav poplun rasprostro čitavom dužinom i širinom Gajeve ulice, prekrivši i nogostup i cestu bez razlike (gradski snjegočistači još nisu niti zagrijavali motore svojih starih motornih ralica, a kamoli da bi izašli na zasnježene ulice kako bi s njih očistiti bijelu padalinu), a s druge na prastare, rustikalne kuće sa svake strane te iste Gajeve ulice, njihove snijegom zametene krovove iz kojih izviruju samo ofucani dimnjaci, ali dimnjaci iz kojih izlazi sivkasti dim kao znak veličanstvene, idilične topline koja vlada u sobama i prostorijama tih i takvih kuća, mogao bi biti razlog za neizmjernu sreću onoga koji opisanom prizoru bijaše osobnim svjedokom.

U jednoj od tih starih i rustikalnih kuća nalazio se prekrasni, starinski uređen kafić.

Toga opisanog zimskog dana tisuću devetsto devedeset šeste u polumraku spomenutog kafića (prostor bijaše osvijetljen idiličnom prigušenom narančasto-bijelom svijetlošću koja je dopirala iz starinskih zidnih svjetiljki), među drugim gostima koji su sjedili za svojim stolovima i ispijali svoje naručene napitke, razgovarali i smijali se ili pak stajali za šankom tik do prozora i kroz njega zamišljeno gledali u idilični zimski prizor napolju, nalazio se i čovjek iz prvog poglavlja. Sjedio je sam za stolom i sporo, izuzetno sporo pijuckao cappuccino.

Točno preko puta njegovog stola nalazio se stol za kojim je isto tako sama sjedila jedna Ona Koju Nikad Neće Imati.

Bijaše prekrasna jer su prekrasne sve One Koje Nikad Neće Imati.

Lijepog, skladnog stasa, prekrasnog lica s velikim, punim usnama i malim, simpatičnim nosićem, okruglih smeđih očiju te polu-duge plave kose koja joj se spuštala preko čela i ušiju, prekriženih vitkih nogu u crnim najlonkama, obuvena u visoke, elegantne crne ženske čizme, odjevena u žutosmeđi vuneni džemper i traper mini-suknju, Ona Koju Nikad Neće Imati, lagano otpuhavajući dim iz cigarete koju je držala u desnoj ruci, gledala je čovjeka iz prvog poglavlja ravno u oči.

Gledala ga je svojim dubokim, bistrim očima (kada bi muškarac mogao birati način svoje smrti jedan od najljepših svakako bi bio utapanje, ali ne u vodi već u tim i takvim očima) ravno u oči – i nije spuštala pogled.

Čovjek iz prvog poglavlja gledao je i nju ravno u oči – i nije spuštao pogled.

Čovjeka su prošli trnci…

Otprilike pola sata kasnije čovjek iz prvog poglavlja već je napustio starinski kafić i, prteći nogama snijeg Gajeve ulice, čas sporo, a čas ubrzavajući korak kretao se prema svome starom stanu u lijepoj i staroj stambenoj zgradi (izgrađenoj za vrijeme Austro-Ugarske) negdje u centru Zagreba.
Dok je zamišljeno hodao iz dna duše proklinjao je svoje lijepo, skladno muško lice iznadprosječne ljepote…

- nastavit će se -

V

Kada je toga ljetnog dana tisuću devetsto devedeset četvrte čovjek iz prvog poglavlja nakon pompozne ceremonije primio dugačku valjkastu kartonsku kutiju koja je unutar svojih kartonskih stjenki čuvala skupocjeni komad papira na kojemu je pisalo kako se radi o diplomi Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, čovjek iz prvog poglavlja mislio je kako će pokoriti čitav svijet…

Kako li se samo tužno morao osjećati taj isti čovjek kada je u godinama koje su dolazile malo po malo spoznavao činjenicu kako, bez obzira što mu u duši mora biti mjesta za neizmjernu radost zbog življenja u jednom takvom materijalno-društvenom okruženju (materijalno se ogleda u nedokučivoj vizualnoj i raznoliko-senzibilnoj ljepoti prizora zagrebačkih prostora, kutaka i zakutaka, tih i takvih skladnih i rugobno-neskladnih trgova, prostora, kvartova, krovova, dimnjaka, šupa i drvarnica, koji su doslovno najljepši na kugli zemaljskoj, a društveno u živoj i životnoj, isto tako nedokučivoj masi i raznolikosti ljudskih sudbina kakve se rađaju, dišu i umiru na tim istim zagrebačkim prostorima, kutcima i zakutcima, među tim i takvim skladnim i rugobno-neskladnim trgovima, prostorima, kvartovima, krovovima, dimnjacima, šupama i drvarnicama, koji su doslovno najljepši na kugli zemaljskoj) je upravo on taj, možda jedan jedini na svijetu, kojemu su Bog i sudbina namijenili samo i isključivo ulogu promatrača, a ne i korisnika (o stvaratelju da i ne govorimo) makar i najmanjeg djelića nedokučive mase i raznolikosti ljudskih sudbina kakve se rađaju, dišu i umiru na tim istim zagrebačkim prostorima, njegovim prostorima?

Što li je Bogu skrivio?

Znao je da nije ništa, naprotiv…

- O, mama, baš sam sretan što idemo na kesten-pire! – glasno je uskliknuo čovjek iz prvog poglavlja kada je (kao mali dječak) jednog kasnojesenskog dana tisuću devetsto sedamdeset sedme iz majčinih usta saznao veliku, ogromnu, u tom trenutku najveću svjetsku i životnu istinu koja govori o tome kako ga je majka odlučila povesti na kesten-pire u Slastičanicu u Gundulićevoj ulici u Zagrebu.

U tom trenutku, dok su taj dječak i njegova majka hodali Masarykovom ulicom držeći se za ruke, zagrebački pločnici sjali su blještavom mokrom glazurom kao posljedicom prozračnih jesenskih kiša; na pločnicima je bilo nemarno razbacano otpalo lišće - veliko i malo, žuto, zeleno-žuto, smeđe i tamnocrveno, mokro i suho - koje je kao kakav šareni pokrivač (šarena koprena) prekrivalo te i takve zagrebačke pločnike i ceste (s blještavom mokrom glazurom na njima kao posljedicom prozračnih jesenskih kiša)…

Nakon nekog vremena siluete crvenog kišnog kaputa u koji je majka bila odjevena te tamnomodrog, isto tako kišnog kaputića u koji je bio odjeven dječak nestale su iza ugla prve kuće u Gundulićevoj ulici dok su iza njih u vidokrugu ostali samo zagrebački pločnici koji su sjali blještavom mokrom glazurom kao posljedicom prozračnih jesenskih kiša; na pločnicima je bilo nemarno razbacano otpalo lišće - veliko i malo, žuto, zeleno-žuto, smeđe i tamnocrveno, mokro i suho - koje je kao kakav šareni pokrivač (šarena koprena) prekrivalo te i takve zagrebačke pločnike i ceste (s blještavom mokrom glazurom na njima kao posljedicom prozračnih jesenskih kiša)…

VI

Od svih zagrebačkih spomenika, kipova i umjetnina, koji je najljepši?

Jednog dana tisuću devetsto sedamdeset osme u malenom i skučenom prostoru prizemlja visokog staklenog nebodera koji se službeno nalazi na adresi Ilica 1 (stoga ga stanovnici Zagreba zovu Ilički neboder), dok se u stvari nalazi na Trgu Republike bana Jelačića, u dugačkom redu koji se kroz ulazna vrata protezao i izvan samog nebodera, stajali su majka i sin - maleni dječak (bijaše to čovjek iz prvog poglavlja). Čekali su u redu za hot-dog, kakav se tada u Zagrebu mogao dobiti jedino na tom mjestu. Majka i sin posljednji su došli i stoga su stajali zadnji u redu. Stajahu na pločniku jer njihov dio reda još nije dospio unutra.

Odjednom je ovu staloženu, tihu, pristojnu i urednu idilu prekinuo neočekivani dolazak uljeza: jedna žena – ciganka – i njezino dvoje djece: maleni dječačić kojih šest-sedam godina star i još manja djevojčica (moglo joj je biti kojih četiri-pet godina) stigli su do kraja reda i stali u njega točno iza naše majke i sina. Ne, nisu počeli prositi i moljakati ljude u redu kako bi im udijelili sitniš, već su posve uredno i posve dosadno stali u red. Pošto su to učinili, dječak koji je uz majku u redu stajao ispred njih (čovjek iz prvog poglavlja) lagano okrene glavu prema njima, brzo ih pogleda i potom bez riječi ponovno uperi pogled u red ispred sebe.

Čitavo vrijeme dok su stajali u redu majka ciganka tiho je i uzbuđeno nešto objašnjavala svojoj djeci; tiho, izuzetno tiho, saginjući se prema glavama djece kako bi ju zbog tihog glasa mogla čuti, trudila se objasniti im nešto što nije htjela da čuju i drugi ljudi koji su stajali u redu.

Jedini koji su ih mogli čuti bili su majka i sin koji su stajali ispred njih…

- Rekla sam ti, dijete, – tiho, tiho, izuzetno tiho, saginjući se prema glavi dječaka kako bi ju zbog tihog glasa mogao čuti, govorila je majka ciganka – imam samo pet dinara za jednu kobasicu pa ju podijelite, ne može više! – šaputala je.

- Ma imaš više, imaš! – prkosno i dosta glasno odgovorio je dječak (tako da su mnogi u redu okrenuli glave prema izvoru ovog glasnog ljudskog zvuka), ne mogavši se pomiriti s činjenicom kako će moći dobiti samo pola slasnog obroka.

I tako su se majka ciganka i njezin sin prepirali sve dok na red za kupnju pecivno-mesnog obroka koji se u našem narodu naziva hot-dog, još k tome začinjenog finim, ljutkastim, smeđkastožutim začinom koji se u našem narodu naziva senf, a kakav hot-dog se tada u Zagrebu mogao dobiti jedino na tom mjestu, nisu došli majka i sin koji su stajali u redu ispred njih.

Majka je, pošto je završila prebiranje po dubini svog novčanika i iz njega izvadila dvije novčanice od po deset dinara, dosta tihim glasom uputila narudžbu:

- Četiri hot-doga, molim vas! – rekla je, ne gledajući u prodavača kojemu se obratila već u svojeg sina.

Pošto ih je primila i platila, susrela se sa začuđenim pogledom sina koji kao da je govorio: „Zašto četiri, pa zar ćemo (mislio je na sebe i majku) svaki pojesti po dva?“. Sin se spremao upravo i izgovoriti to pitanje, ali nije dospio jer je ubrzo dobio odgovor: majka se okrenula iza sebe te jedan hot-dog predala malom sinu majke ciganke, poprativši to riječima:

- Izvoli!

Drugi hot-dog predala je njegovoj maloj sestrici, a treći pružila i samoj majci ciganki uz riječi:

- Evo i tebi!

Majka ciganka najprije je dvije-tri sekunde samo stajala i gledala u hot-dog ne vjerujući što se događa dok je na njezinom tamnom, izboranom i ispijenom licu od iznenađenja podrhtavao svaki mišić, a potom je drhtavom rukom uzela kobasicu u pecivu.

Odmah potom majka je četvrti hot-dog predala svome sinu.

Pošto je preuzela slasnu kobasicu u pecivu, majka ciganka je prijekorno pogledala svoju djecu te im se obratila strogim, ali u toj strogoći i vidljivo sretnim (i sjetnim) glasom:

- Kako se kaže teti? – poluglasno je upitala.

I tada su, gotovo jednoglasno, iz usta malenog dječaka i malene djevojčice, toga dana tisuću devetsto sedamdeset osme u malenom i skučenom prostoru prizemlja visokog staklenog nebodera koji se službeno nalazi na adresi Ilica 1 (stoga ga stanovnici Zagreba zovu Ilički neboder), dok se u stvari nalazi na Trgu Republike bana Jelačića, izašle samo dvije riječi:

- Hvala, teta!

I upravo te dvije riječi: „Hvala, teta!“, izgovorene iz usta malenog dječaka i malene djevojčice, sina i kćeri majke ciganke, upućene jednoj samohranoj majci jednog izvanbračnog djeteta toga dana tisuću devetsto sedamdeset osme u malenom i skučenom prostoru prizemlja visokog staklenog nebodera koji se službeno nalazi na adresi Ilica 1 (stoga ga stanovnici Zagreba zovu Ilički neboder), dok se u stvari nalazi na Trgu Republike bana Jelačića, najljepši su zagrebački spomenik.

Svi ti prekrasni stari, prastari, ali i novi spomenici, kipovi i umjetnine koji svojim
skladom, svojom monumentalnošću, svojom velikom umjetničkom ljepotom i svojom porukom uljepšavaju ulice, pločnike, parkove i trgove Zagreba, sve te ponosne konjaničke skulpture i njihovi mrki, strogi, neustrašivi jahači s golim sabljama i mačevima u rukama, sva ta umjetnička poprsja naših velikana, svi ti kipovi običnih pješaka, kumica, autohtonih zagrebačkih književnika i književnica, skitnica i potepuha, kao i svi oni drugi apstraktni spomenici u raznim oblicima i veličinama, a za koje se ne zna i nikad se neće znati što i koga ustvari predstavljaju, razasuti po tom jedinstvenom, prekrasnom, ali i nedokučivom gradu, mogu se skriti pred te dvije riječi - „Hvala, teta! – gotovo uglas izgovorene iz usta malenog dječaka i malene djevojčice, sina i kćeri majke ciganke, upućene jednoj samohranoj majci jednog izvanbračnog djeteta toga dana tisuću devetsto sedamdeset osme u malenom i skučenom prostoru prizemlja visokog staklenog nebodera koji se službeno nalazi na adresi Ilica 1 (stoga ga stanovnici Zagreba zovu Ilički neboder).

I stoga, mjesto na kojemu su te riječi izgovorene (a one doista jesu izgovorene na tome mjestu toga dana tisuću devetsto sedamdeset osme), a koje postoji i danas (ulaz u prizemlje Iličkog nebodera na Trgu Republike bana Jelačića), povijesno je mjesto i najveća zagrebačka znamenitost - mjesto koje bi obvezno trebao posjetiti svaki putnik-namjernik koji prođe kroz Zagreb.









4. poglavlje

srijeda , 16.06.2021.


IV

Dobrota ljudske duše i ljepota stvari ne idu skupa.

Neprolazna i neizmjerna ljepota koja nastaje spajanjem, simbiozom, „stapanjem u jedno“ s jedne strane fascinantnog, ljudskom oku nepojmljivo lijepog (tako nešto ne može se zamisliti, mora se doći na to mjesto i gledati) fizičkog izgleda kuća, zgrada i građevina koje čine Frankopansku i Masarykovu ulicu u Zagrebu te njihovih dućana, kućnih ulaza, fasada, pročelja, balkona, krovova i dimnjaka, a s druge strane (ono što se „stapa u jedno“ s tim i takvim fizičkim izgledom) „ljudskog čimbenika“, koji svakog radnog dana u prijepodnevnim satima prolazi, hoda, kreće se, gega, vucara, žuri, razgovara ili stoji u toj i takvoj Frankopanskoj i Masarykovoj, čovjeku iz prvog poglavlja često je, upravo stoga što je znao da je živeći u gradu u kojemu se ta ljepota (kakve nema nigdje na svijetu) nalazi i sam ponosni vlasnik te i takve ljepote, uzrokovala veliku, tešku duhovnu bol, kao kad ti dušu probode dugačak i oštar nož…

Što znači biti sretan? Što je uopće sreća?

Je li taj slatkasti, baršunasti, topli i erotski osjećaj možda ono što razlikuje čovjeka i životinju?

Treba li sreću zaslužiti?

Može li, i treba li, nemoćan čovjek biti sretan?

Možeš li biti sretan ako znaš da si nitko i ništa?

Ako znaš kako si u društvu samo statist?

Smiješ li zbog toga biti nesretan kada znaš kako živiš pored najljepših na svijetu kuća, semafora, trafika, spomenika, šupa, crkava, dvorana, nadvožnjaka, tramvajskih pruga, trgova, parkova, prljavih, zapuštenih i smrdljivih (ali zato neizrecivo lijepih) nerealiziranih gradilišta, birtija, pajzlova, prometno-čepovnih raskrižja te prekrasnih, ali i preružnih zgradurina s pompoznim akademskim nazivima, da živiš u Zagrebu?

Nada je kod čovjeka iz prvog poglavlja umirala postepeno, polako, godinama…

Dvije tisuće osamnaeste definitivno je prestala disati…

* * *

U povijesti čovječanstva nikada neće biti ljepšeg zvuka od zvuka hoda jedne majke i njezinog malog sina (kojeg majka drži za ruku) po pločniku Gundulićeve ulice u Zagrebu od trenutka kada su iz Masarykove skrenuli u Gundulićevu pa sve dok nisu ušli u slastičarnicu u toj istoj Gundulićevoj ulici.

Taj zvuk se mogao čuti samo od otprilike tisuću devetsto sedamdeset i neke do tisuću devetsto devedeset i neke iz vrlo jednostavnog razloga: tisuću devetsto devedeset i neke ta i takva slastičarnica u Gundulićevoj ulici ubijena je i nema je više.

Taj zvuk nisu stvarali bilo koja majka i bilo koji sin već čovjek iz prvog poglavlja (dok bijaše dijete) i njegova majka.

Zašto bi to bio najljepši zvuk ikada?

Iz dva razloga: prvi – zvuk hodanja majke s malim djetetom kojeg drži za ruku i inače spada u najljepše zvukove prirode i društva i drugi - ova majka i ovaj sin nisu hodali bilo gdje već su se uputili na mjesto gdje su se nepce i utroba mogli osladiti tako ugodnim okusima kakvi bi se tada - a i danas - teško mogli dobiti bilo gdje na svijetu, naime hodali su prema Njezinom Veličanstvu Slastičarnici u Gundulićevoj ulici.

Osjet na nepcu kada zubima probiješ gornji, tvrdi sloj (koru) mignona kakav se mogao dobiti samo u toj Slastičarnici, osjet prožimanja ne jednog, već dva ili tri različita slatka okusa u jednom zalogaju jest najljepši i najugodniji osjet slatkog ikada, jednak osjetu koji nastaje kada u usta staviš prvi zalogaj (također kombinacija okusa tvrde slatke glazirane kore i prefine kreme s okusom kave) najboljeg eklera na svijetu ili kad zagrizeš u voćni valjak u kori od marcipana kakav se, kao i svi ti spomenuti mignoni i ekleri, mogao dobiti samo i isključivo u toj istoj Slastičarnici i nigdje više na kugli zemaljskoj.

Zbog toga što su se ta majka i taj sin tim hodom kretali prema toj slastičarnici, taj hod jest bio najljepši zvuk u povijesti čovječanstva.

Međutim, godinama poslije za čovjeka iz prvog poglavlja sjećanje na upravo taj hod i okolnosti u kojima se odvijao (a zbog kojih jest bio najljepši zvuk u povijesti čovječanstva) bijaše ukleto i prokleto.

* * *

Odraz u starom ogledalu obješenom na zidu stare sobe u starom stanu u lijepoj i staroj stambenoj zgradi (izgrađenoj za vrijeme Austro-Ugarske) negdje u centru Zagreba jednog jesenskog dana tisuću devetsto osamdeset devete pokazivao je prekrasno mlado muško lice izuzetno skladnih polu-okruglih crta, relativno uskih usnica, običnog lijepog nosa te velikih zelenih očiju. Kosa koja je prekrivala glavu na kojoj se to lice nalazilo bijaše tamnosmeđa, gotovo crna, ravna, srednje duga (polu-šiške su padale samo na gornji dio čela), nemarno počešljana na razdjeljak koji se nalazi na lijevoj strani tjemena. Bijaše to lice mladog muškarca iznadprosječne ljepote.

Bijaše to lice čovjeka iz prvog poglavlja. U tom trenutku imao je dvadeset i jednu godinu.

Kako su prolazile godine, taj je čovjek svoje lice proklinjao sve više i više.

Blještava mokra glazura koja kao posljedica prozračnih jesenskih kiša prekriva zagrebačke pločnike i ceste, otpalo i razbacano lišće - veliko i malo, žuto, zeleno-žuto, smeđe i tamnocrveno, mokro i suho - koje kao kakav šareni pokrivač (šarena koprena) kasnih jeseni prekriva te i takve zagrebačke pločnike i ceste (s blještavom mokrom glazurom na njima kao posljedicom prozračnih jesenskih kiša) kako su godine odmicale kod čovjeka iz prvog poglavlja pobuđivali su različite osjećaje: otprilike od godine tisuću devetsto sedamdeset i neke do sredine osamdesetih godina dvadesetog stoljeća bio je to osjet kako vizualne ugode tako i neke nadnaravne, mistične, sretne (ali ne i sjetne) romantike (jer taj čovjek bijaše romantična duša); već od sredine osamdesetih do sredine devedesetih osjećaj se izmijenio u pomalo depresivniji i mračniji (ali još uvijek na svoj način prekrasan) odraz zagrebačke vedute u čovjekovoj duševnoj nutrini da bi od sredine devedesetih do dvije tisuće osamnaeste to bila jedino i samo tuga.

Ali za to je taj prizor kao takav bio najmanje kriv.

Ili možda ipak nije?

- Kap – kap – kap – kap – kap!… - kap po kap slijevale su se kapi kišnice na blatnjavo tlo iz jednog prastarog, svinutog i naherenog oluka na prošupljenom krovu drvarnice u jednom zagrebačkom dvorištu, koje se nalazilo između dvije isto tako stare stambene zgrade izgrađene negdje na potezu od Vlaške do Maksimirske ulice toga jesenskog dana u listopadu tisuću devetsto devedeset druge. Upravo je padala jaka jesenska zagrebačka kiša, noseći nad grad prizor, osjet i miris neizmjerne i puste velegradske divljine, osamljenosti, neke posebne ljubavne romantike, ali istovremeno i radosti i tuge…

Međutim, ljepota ovog zagrebačkog prizora bijaše veličanstvena…

Ona (ta i takva ljepota) bijaše ista kao i ljepota neke plemenite ljudske duše…

Da nije bilo tog i takvog prizora koji se stvarno odigrao jednog listopadskog dana tisuću devetsto devedeset druge, danas ne bi bilo niti nas…


3. poglavlje

srijeda , 09.06.2021.



III

Opet je blještavi, ugrijani, svijetli i veseli proljetni dan. Godina je tisuću devetsto osamdeset osma. Prema velikoj kapiji, velikom i ponosnom ulazu u otvoreno predvorje slavne blijedožute zgrade zagrebačkog Pravnog fakulteta, smještene na rubu trgu čije središnje mjesto zauzima još jedno gizdavo remek-djelo tog i takvog trga, zgrada lijepa kao kakva svečana, odmjerena i skladna himna umjetnosti - jarkožuta, izuzetno skladno nakinđurena građevina Hrvatskog narodnog kazališta, što užurbanim i veselim, a što odmjerenim i zamišljenim koracima kretalo se mnoštvo mladih ljudi: studenata.

O, kako li ih je lijepo vidjeti!

Mladići i djevojke, među njima najviše Onih Koje Nikad Neće Imati, kretali su se ususret sudbini, neki su dolazili u grupi od dvoje ili (rjeđe) troje i više, a neki (kao i čovjek iz prvog poglavlja) sami, sveudilj nabacujući misli o tome što ga čeka u sljedećih sat-dva, a sveudilj pogledavajući prema drugim studentima, najvećma prema Onima Koje Nikad Neće Imati.

Ali tada to još nije mogao znati…

Srce toga mladića kupalo se u nadi, u onoj na prvi pogled svemoćnoj, velegradskoj, proljetnoj nadi…

Kakav li je to lijepi, stari, duševni grad u kojemu se ta i takva scena odigrava!

A ona se doista odigrala toga blještavog, ugrijanog, svijetlog i veselog proljetnog dana tisuću devetsto osamdeset osme.

Jer da nije, ne bi takvu scenu u svom zamršenom moždanom mehanizmu čovjek iz prvog poglavlja zamišljao dvije tisuće osamnaeste. A jest zamišljao i tu scenu.

I kada ju je zamišljao, bijaše sretan.

Pola stoljeća jednog života.

Pola stoljeća jednog grada.

Što mladi čovjek može imati od sjedenja i pijuckanja kave (sam, bez društva) na terasi nekog kafića u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu, u razdoblju od tisuću devetsto devedeset druge do dvije tisućite?

Ako je odrastao u Zagrebu, može imati sve.

Ali ako je to čovjek iz prvog poglavlja, premda odrastao u Zagrebu, može imati samo tugu.

Tek osamnaest godina poslije, dvije tisuće osamnaeste, čovjek iz prvog poglavlja od toga može imati sve, ali tada (u razdoblju od tisuću devetsto devedeset druge do dvije tisućite) tamo je imao samo tugu.

A što bi drugo, osim veličanstvenosti, zagrebački mladić (ako to nije čovjek iz prvog poglavlja) i mogao imati dok sjedi i pijucka omamljujući aromatizirani crni napitak na veseloj terasi nekog rustikalnog, živog, polu-skrivenog, a opet samorazumljivog, vizualno umirujućeg, pomalo starinskog kafića kakvi se nalaze duž prastare, podrte, djelom izuzetno nevješto restaurirane, a djelom netaknuto oronule ulice koja predstavlja mnogo više od duše grada, a mnogo manje od njegova prosjeka?

Upravo je to slavna i nedokučiva Tkalčićeva ulica.

Sve što određuje bilo kojeg čovjeka koji je rođen, odrastao i cijeli svoj život provodi u jednom velikom gradu u Majci Europi, još k tome u gradu koji se nalazi na definitivno najzagonetnijem kutku kugle zemaljske, a to je onaj kutak koji predstavlja razmeđu (ne samo u geografskom smislu!) između Srednje Europe i Balkana (te je stoga taj i takav grad kao Krist na križu razapet između Srednje Europe i Balkana), određuje i čovjeka iz prvog poglavlja.

Međutim, to je samo njegov temeljni ljudski okvir, njegov hardver.

Što li je i kakav li je onda njegov softver?

Njegov softver, njegovo „unutarnje uređenje“, njegov um, njegovo srce i njegova duša bijahu sve samo ne takvi kakve bi se na prvu ruku očekivalo, kakvi su (uz „varijacije na temu“) prisutni kod najvećeg broja ljudskih jedinki koje su po svojim bio-socio-geografskim značajkama slične čovjeku iz prvog poglavlja…

Upravo to bijaše njegovo blago, ali i njegovo vječno prokletstvo…

- nastavit će se -







2. poglavlje

srijeda , 02.06.2021.



II

Sunce koje obasjava i grije stare narančasto-ciglaste, svježe obojene svijetlocrvene, ali i neugledne i zapuštene, a opet u svojoj neuglednosti i zapuštenosti prekrasne tamnocrvene, gotovo crne krovove kuća na zagrebačkoj Savskoj cesti izgrađenih u dugačkom nizu od križanja s Vodnikovom do križanja s ulicom Izidora Kršnjavog, preko puta onog već spomenutog hotela „Intercontionental“, svoje umirujuće zrake bacalo je i na prolaznike koji su toga dana u prijepodnevnim satima prolazili opisanim dijelom Savske ceste. Bijaše je to jednog proljetnog utorka tisuću devetsto sedamdeset osme.

O, kako li je to bio prekrasan prizor“ (odnosi se na scenu opisanu u prethodnom odlomku, a koja se doista odigrala tog proljetnog utorka u prijepodnevnim satima tisuću devetsto sedamdeset osme), mislio si je čovjek iz prvog poglavlja dok je godine dvije tisuće osamnaeste hodao veličanstvenim, jedinstvenim, nepredvidljivim i doslovno prelijepim zagrebačkim pločnicima.

Dosada. Nemoć. Sreća. Tuga. Neizmjerna tuga…

Zagreb… Čovjek…

Kakve veze imaju simfonije proljetnih podneva koje se za vrijeme toga monumentalnog godišnjeg doba uvuku u svaki zakutak unikatnih zagrebačkih krasota; u svaku poru njegovih raskrižja, makadama, stoljetnih stambenih pročelja Donjeg i Gornjeg grada, u upravo oku ugodno i skladno prožimanje zelenila njegovih parkova s austro-ugarskim i starojugoslavenskim stambenim i javnim zgradama na potezu od Mihanovićeve do Palmotićeve ulice, u prastara i papazjanska dvorišta prastarih i papazjanskih, oronulih i dotrajalih sirotinjskih kuća i kućeraka na potezu od Crnatkove ulice do Savskog mosta i neizmjerna tuga čovjeka iz prvog poglavlja zbog vječne i definitivne (nepromjenjive i doživotne) nemogućnosti dobivanja nečega što je inače tako jednostavno dobiti i što se podrazumijeva?

Imaju i više nego što se može pomisliti.

Oni su naime, neraskidivi.

Oni su jedno…

Čovjek iz prvog poglavlja znao je sve, a opet - nije mogao ništa.

- nastavit će se -

Najljepša poglavlja o tuzi

srijeda , 26.05.2021.





Život se kroz bolest javlja
I umirem živeć bolan.
U pustoš sam ići voljan
Gdje i smrt me zaboravlja.

Miguel de Unamuno




I

Jednog proljetnog dana koncem travnja dvije tisuće devetnaeste, netom prije nego li će se zagrebačkim uzduhom prolomiti glasni i gromoviti zvuk topovskog hica koji označava doba dana kad nastupa dvanaest sati („točno u podne“), jedna potpuno bijela grlica, ptica koja, za razliku od ostalih jedinki iste vrste, nije imala čak niti onaj tamni „ovratnik“ oko vrata već bijaše po cijelom tijelu potpuno bijelog perja, zalepršala je krilima i poletjela s krova stare i lijepe stambene dvokatnice (izgrađene za vrijeme Austro – Ugarske) koja se nalazi u Jukićevoj ulici u Zagrebu; poletjela je naglo i prhko i digla se visoko u nebo te se u letu uzdizala sve više i više, da bi se nakon par sekundi izgubila iz vida negdje daleko gore u zagrebačkom nebeskom plavetnilu…

Donji dio blijedog svijetlosivog pročelja stare stambene kuće (izgrađene valjda još za vrijeme Austro-Ugarske) koja se nalazi na početku (ili na kraju, kako tko gleda) Draškovićeve ulice u Zagrebu na mjestu gdje u Draškovićevu „utječe“ Jurišićeva ulica, bijaše načinjen u formi kockica/kvadratića upravo onako kako to izgleda na čokoladnoj ploči; i upravo pogled na taj i takav dio pročelja te i takve kuće u jednom je kratkom trenu, doslovno u djeliću sekunde (bijaše to godine dvije tisuće osamnaeste) kod čovjeka koji ga je u tom djeliću sekunde promotrio izazvao neki ugodno-slatki osjećaj, neki zadovoljni osjet koji kao da je u psihi toga čovjeka prekinuo neprekidni niz crnih misli koje su ga do tada morile.

„Zaboga“, pomislio je čovjek, „pa on je“ (misleći na taj dio pročelja) „barem za mene, nešto veličanstveno, nešto predivno, nešto ustvari tako lijepo da bi u njemu i njemu sličnim stvarima mogao pronaći tajnu smisla mojeg budućeg života!“

„Upravo kao i taj dio pročelja“, razmišljao je nadalje, „ i onaj maleni djelić puta kojim se započinje uspon Radićevom ulicom na Gornji grad, onaj treptaj osjenčanog krova stare uspinjače kojom se na drugi, manje zamoran način može stići do istog Gornjeg grada, onaj tračak proljetnog sunca koji sve više i više (kako odmiče proljeće) obasjava krošnje desetljetnih stabala ispred muzeja „Mimara“, polumrak i neuglednost onih prolaza kojima se u centru grada može skratiti put iz jedne ulice u drugu, onaj put omeđen s jedne strane hotelom „Intercontinental“ (taj hotel će za toga čovjeka uvijek biti samo i jedino hotel „Intercontinental“), a s druge travnatom površinom s dvije-tri klupe, po kojem već godinama, u pravcu goleme sablasno-bijele zgrade Rudarskog i Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta (i natrag) prolaze One Koje Nikad Neće Imati, ona posve obična i neugledna autobusna stanica ispred zagrebačke katedrale koja je „nulta postaja“ autobusa za Mirogoj, i još toliko toga može predstavljati izvor moje buduće ogromne, neizmjerne sreće“ mislio si je taj čovjek nakon što je već skinuo pogled s pročelja i uperio ga u hladni beton pločnika Draškovićeve ulice.

Odgovor na pitanje što je tome čovjeku u podsvijesti prolazilo kroz glavu kada se dao u takve misli i jest i nije bitan.

Bitno je u ovom trenutku jedino to što je čovjek, misleći si takve stvari, relativno brzim koracima (i inače je hodao brže od hoda prosječnog ljudskog bića u velikim gradovima), prolazio pored mnogo stvari i pojava o kakvima je netom umarao mozak. Gradska vreva bijaše na vrhuncu: radni je dan, ali vrijeme najvećma neradno jer se sve te individue koje čine ovu gradsku vrevu uglavnom vraćaju s posla kući.

Premda je tome čovjeku izuzetno važno što se bit radnje ovog pisanog pripovijedanja odvija u takvom gradu Zagrebu koji se nalazi u državi Hrvatskoj, ova činjenica ustvari trebala bi biti posve nebitna. Isključivi razlog zašto se bit radnje odvija u takvom gradu Zagrebu koji se nalazi u državi Hrvatskoj jest činjenica kako se dvije tisuće osamnaeste (kada se odvija bit radnje) grad Zagreb nalazi u toj i takvoj državi Hrvatskoj. Razlog zbog kojeg je ova datost u zbilji nebitna jest okolnost kako je bit radnje primjerena svakom zagrebačkom vremenu: kako onom od prije deset, dvadeset, pedeset, sto ili dvjesto godina, tako i onom budućem…

Ustvari nemoguće je razlučiti bitno od nebitnog. Sve je naime, bitno!

Kao i u slučaju ovog našeg čovjeka koji, uronjen u svoje misli, prolazi točno istim putem kojim prolazi svaki dan u isto vrijeme (ne zato što se ne bi usudio s njega skrenuti, već stoga što zna da bi mu se čak i kada bi skrenuo dogodilo doslovno sve isto kao i kad bi disciplinirano i pokorno ostao na njemu, osim što bi morao napraviti malo veći tjelesni napor, ali to je već čisto fiziološko pitanje koje nema nikakve veze s dobrim djelima i duhovnošću), tako je naime, više-manje i za sve nas.

Je li?

„Čovjek kao čovjek“, pomislili bi možda. Zbog čega bi onda bilo bitno, a ne zamorno i dosadno, udubiti se u stanje njegovog uma i njegove duše, jednog tako osjetljivog, složenog i nepredvidljivog ljudskog uma i jedne tako ranjive ljudske duše?

Međutim, ipak nećemo krenuti tim putem.

Barem ne izravno, in medias res.

Svijet je prepun ljudi. Svi nešto žele.

Kako se samo usude.

N a s t a v i t ć e s e


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.