Kraj tjedna fotobloga, photoblog
Ugodna šetnja uz poljoprivredni kanal se nastavlja.
(Brodić je tamo daleko... iza ugla... iza brda)
Ovdje nizvodno, na mirnoj lokaciji na rubu grada smješten je izvrsni muzej Harhorum (Karakorum).
Moguće je uz dodatnu naplatu fotografirati i eksponate u muzeju, ali ja to nikad ne prakticiram, to mi jednostavno nije baš dostojanstveno. Ima svašta nešto tih stvari koje zanimaju ljubitelje povijesti, od pretpovijesti, preko davnije prošlosti ujgurskih i hunskih vremena, turkijskih kaganata pa do mongolske epohe s akcentom na Imperiju.
Poslije posjeta muzeju pametno je popesti se na krov. (Dostup na krov je slobodan i bez ulaska u muzej)
Tu je moguće odmoriti se i uživati u vidicima. Napraviti gablec sa malim sendvičima i ostalo... (ono na klupi je moj ruksak)
Tamo prema istoku isto dostupno u dometu šetnje naziru se zidine samostana Erdene Zuu (kolijevke budizma u Mongoliji) a još dalje u stepi iza samostana i sama lokacija nesuđenoga Welthauptstadta Karakoruma.(Ali to su druge teme, ne možemo u skučenim relacijama jednoga tjedna fotobloga obuhvatiti sve)
U dvorištu muzeja jako mi je zanimljiva ova spomen stela Benediktusu Polonusu, poljskom fratru. Jedan od prvih europskih poslanika kod velikog kana Gujuka 1245. A sasvim sigurno jedini koji je mogao nešto reći kanu direktno bez posredstva prevoditelja.
Njegova veza s Mongolima je počela kad su ga uzeli u zarobljeništvo. Nisam našao kad i pod kojim okolnostima je točno Benedikt zarobljen, ali vrhunac mongolskog pohoda u Poljskoj je bila slavna Bitka pod Legnicom 1241. I njegov Wroclav gdje je bio u samostanu je isto stradao. U zarobljeništvu je pokupio neko znanje jezika i živ se vratio u samostan.
Kad je nekoliko godina kasnije papa Inocent IV pokrenuo diplomatsku inicijativu prema velikom kanu Gujuku (treći u nizu Velikih kanova- Čingis, Ogotaj, Gujuk, Mongke, Kublaj) sa ciljem sprečavanja budućih mongolskih pohoda na Europu pojavila se prilika za Benedikta. Na čelu diplomatske misije bio je papin povjerenik Talijan Ivan (Giovanni) Pian de Carpini, isto franjevac. On je krenuo iz Lyona (gdje je papa stolovao u to vrijeme) u društvu Stjepana iz Bohemije- još jednog redovnika. U Wroclavu im se pridružio i Benedikt, već otprije priznati stručnjak za Kijevsku Rus, a sada i poznavatelj Mongola.
Išli su preko Kijeva pa na istok. Sigurno je to bilo zanimljivo iskustvo posjetiti Kijev samo 5 godina nakon što su ga zapalili Batu i Subutaj 1240...
Poslije Kijeva na putu se razbolio Stjepan i nije mogao nastaviti. Njega su tamo ostavili u kumanskim zemljama (ali pod mongolskom upravom).
Ivan i Benedikt su nastavili putovanje sjevernom obalom Kaspijskoga mora preko beskrajnih stepa onoga što danas nazivamo Kazahstan, pa u kineski Sinkjang (Xinjiang) i na sjever sve na obale Orhona.
Sa diplomatske strane ništa značajno nisu dogovorili, ali vrhunski su se proveli i vidjeli svakakvih čuda o kojima su poslje pisali knjige.
Našli su na povratku i Stjepana živog, tamo gdje su ga ostavili 2 godine prije. I njega su poveli natrag.
Benedikt se poslje putovanja vratio u svoj samostan u Wroclavu i doživio 80 godina starosti.
Ivan je odnio pismo od kana Gujuka papi u Lyon. (pisano latinski, mongolski i arapski) (To je ono poznato pismo koje počinje sa "Ti koji si Veliki Papa sa svojim prinčevima dođi ovamo i služi nama.")
Replika cijeloga toga pismena se može vidjeti u muzeju Karakoruma.
Naslijeđe Benedikta Polonusa očuvano je kroz trajne veze Poljske i Mongolije. Ne znam detalje ali čuo sam sa su neke brončane statue za mongolske hramove lijevane u Poljskoj (još u vrijeme prije komunizma). Nadalje neki Poljak je bio zadužen za uspostavu prve carinske službe u nakon oslobođenja zemlje od kineske vlasti.
1921. Već je otvoreno poljsko velepostanstvo i više desetaka poljskih obitelji je živjelo u Mongoliji tijekom 1920ih, u jednom relativno bezopasnom periodu, prije nego je zemlja utonula u totalnu staljinsku represiju.
Neki Poljaci iz pokreta Solidarnost su i sudjelovali u mirnoj revoluciji 1990. kad je pao komunistički režim u Mongoliji.
Davnih dana kad sam prvi put putovao u Mongoliju, još nije Hrvatska bila u EU, kad je meni bila potrebna viza, već onda su Poljaci imali čak 3 mjeseca period bezviznog boravka u Mongoliji.
Benedikt Polonus & Iohannes de Plano Carpini, prvi europski izaslanici u Karakorumu, zapamtite njihova imena jer neki će spominjati i flamanskoga fratra Wilhelma Rubrucka. I Rubruck je stigao u Karakorum ali tek u prosincu 1253. u vrijeme kana Möngkea.
Razmišljajmo ovoga Božića o Božiću Ivana Carpinija i Benedikta Polonusa 1246. koji su proveli u Karakorumu. Sigurno da su bili već umorni od kuhane ovčetine i konjetine umjesto božićnoga pečenja, a jedini drugi kršćani tamo s kojima su si mogli čestitati su bili čudnovati heretici nestorijanci... da ne pričamo kako su na putu često gladovali i spavali u snijegu. Ali to je cijena upisivanja svoga imena u povijest.
Bez želje da povrijedim ičija intimna vjerovanja ali jedini vid besmrtnosti za koji znamo da van svake sumnje zbilja postoji jest povijesni spomen imena.
|