Kreativni odjel
cool
Isključi prikazivanje slika30
sub
11/24
Ali blago je na dnu
kintsukoroi.blog.hr
Stara kutija s nakitom.
Od obje bake ponešto.
Ružičasta otkrhnuta staklena malina, na bijeloj vunici, meni najdraža.
Nekada se znala šepuriti i vani, na silver boru. Pa po njoj snijeg poput šlaga.
Kao i staklena zlatna trubica sa zarolanim notnim crtovljem, ma prekrasna minijatura.
Pozlata se ogulila, ostala je nježna melodija sjećanja . Intuitivna, bakina, ona koja grli.
Šećerni bomboni,crveni, zeleni i bijeli, umotani u svilen papir, s bijelim heklanim koncem.
Stari minijaturni licitari u obliku potkove i kućice. Pomalo napuhnuti, ali lijepi.
Bucmasti dimnjačari sa svojim lojtrama, četkama i svinjicama.
Staklene, nekada srebrne kuglice, u kojima smo godinama ogledali svoja smiješna izobličena lica.
Sada se, ne više zbog njihove ljepote, već više zbog sto godina očuvane dragosti,
i dalje čuvaju skrbno omotane pamukom. Zbog svih odraza koje pamte.
Zvijezda za vrh, sa dvije staklene ptičice koje se ljube svim svojim raščupanim perima.
Nekad mi se činilo da im čujem pjev. Sad su samo raščupane.
Vilinska kosa, tisuću puta pažljivo slagana, presavijana, da se lakše svake godine raščešljava.
Godine su tu i godine uspomena, miline zajedničkih, raščešljanih trenutaka.
Najdraže mi je uvijek sve ono na dnu kutije, kad među starim iglicama, pronađem zalutalu grančicu cimeta, osušenu koru naranče, otpalu zvjezdicu anisa, zaboravljenu, izgužvanu mašnu.
Drvene figurice kojima su pootpadale ručice, oči, dio sanjki.
Ko preživjeli vojnici prošlih vremena. Sakati i nasmiješeni, i dalje smiju mi se sa dna kutije.
Tu smo, nismo bačeni. Ne još. Na nas se još računa.
Kao kutija s nikome potrebnim blagom.
Pozlaćeni češeri i orasi, požutjele čestitke, male ceduljice s imenima,
porukama iz onog nekog vremena kada smo si još poklanjali riječi.
Na pola dogorijele adventske svijeće, ljubičaste, crvene ili zlatne.
Slamica. Osušen rogač.
Svako dno ima tih nerado bacanih otpadaka i ožiljaka.
Podsjetnik na preživljavanje. Na život unatoč. Zbog svih obećanja.
Mirisa nepobjedive nade unatoč dogorijelosti.
Nekada mi je doista baš onako, čudno,
što ti i ja
nikada
nećemo imati svoju kutiju s nakitom.
Stare, istrošene i blijede uspomene.
Zato će me svaka tvoja tužna uspomena na izlizanu mašnu, skinutu pozlatu,
svaki tvoj osakaćen snjegović na dnu tvoje kutije s blagom,
snažnije zaboljeti nego li svaki moj osakaćen snjegović.
( tko zna što bi radili da se ikada sretnu...ne smij se...)
Zaboljet će me jer bih htjela da imamo to zajedničko dno.
( teško je biti tamo sam, znaš....sa svim tim stvarima koje treba baciti...)
Zapeći će me prstima koji nisu doticali tvoje davne sanje.
Zaboljet će me zbog vilinske kose koju si zapetljao negdje na polovici svake nade.
Zažalit ću i proklinjati što nisam bila strasna crvena jabučica u tvojim rukama,
ona koja nikada ne miruje na najvišoj grani,
rastužit ću se zato što nisi bio crtovlje mojoj trubici tamo nekada davno,
kada se još nisam ni znala niti mogla prestati smijati.
Kao neugasla blagdanska lučica.
Dno bilo čije kutije uvijek će me više zabrinuti nego li svako moje dno.
Seusovo blago i Drvo
luki2.blog.hr
"Večeras smo zavirili u tajne Seusovog blaga, bogate kolekcije kasnoantickog srebra oko kojeg se vodio sudski proces kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, spor je nerijesen, ostalo je otvoreno pitanje gdje je doista pronadjeno blago, no Madjarska ga je na kraju kupila za sebe i proglasila svojim nacionalnim ponosom. Je li Seuso mogao biti u Hrvatskoj i je li ipak otkriven u Istri, nedaleko Pule, ostaje misterij. O Seusu i njegovom blagu govorio je prof. dr. sc. Dino Milinović, poznavatelj kako kasne antike, tako okolnosti te neobične i zamršene priče. Uživali smo!" - kaže Milana Vuković Runjić. Petak je dan za Književni salon, koji je danas imao gosta - predavača, arheloga.
Što je to Seusovo blago? Predivni setovi posuđa, datiraju navodno iz četvrtog stoljeća nove ere. U jednom trenutku su se našli u jednoj Švicarskoj banci. Tu je cijelu zbirku otkupio jedan engleski lord.
Međutim, izgleda da zbirka dolazi odnosno da je bila nađena u Barbarigi. Kako je dospjela do Švicarske, ne zna se. Zbog čega zbirku svojataju Mađari, koji su na kraju uspjeli otkupiti veći dio zbirke, pa se sada i nalazi u muzeju u Budimpešti? Navodno je na posuđu pronađen znak, koji simbolizira Balaton.
Mi drugi dio nismo uspjeli otkupiti, jer je cijela priča bila vrlo aktualna kada je u Hrvatskoj počinjao rat.:(((( Nije bilo financija, a vjerujem ni volje - jer su prioriteti morali biti drugačiji.
Dogovoren je i jednodnevni izlet u Budimpeštu, kako bi posjetili njihov dio zbirke, i uživo vidjeli tu ljepotu.
Milana...
Prof. dr. sc. Dino Milinović, odličan današnji predavač
Nakon Milane, samo sam se "preselila" nekoliko koraka dalje, u Knjižnicu i čitaonicu "Bogdan Ogrizović", gdje se održala promocija knjige "Drvo".
Knjigu su predstavili:
autori tekstova Staša Aras,
Miljenko Jergović,
Nebojša Lujanović,
Dejan Stojiljković,
Korana Svilar i
Ivana Šojat,
priređivač Đorđe Matić,
urednica knjige Ana Brnardić
te skladatelj i pjevač Zlatan Stipišić Gibonni.
Sjajna promocija, misaoni i poseban Gibonni.
Rekao je nešto što sam dobro upamtila: "Govorite dragim ljudima da ih volite. Nikada ne znate kada oni vas ili vi njih gledate zadnji put. Ja sam bio zato miran kad se radilo o mome najboljem prijatelju Oliveru. Sve sam mu rekao za života..."
O čemu se radi? Radi se o knjizi "Drvo", koja je naslov dobila prema jednoj Gibonnijevoj pjesmi. Kao kod Julijane Matanović i "Spisateljice biraju" , u ovoj knjizi su autori bili pozvani da napišu po jednu priču, temeljenu na jednoj od Gibonnijevih pjesama. Naravno, nastale su male minijaturu, divotice, divne priče. Gibonni me iznenadio u pozitivnom smislu; čovjek ima petlju i izuzetno brze, inteligentne reakcije. Volim njegove pjesme, ne sve - ali neke su stvarno pravo uživanje....mala remek djela...
Preporuka najtoplija za čitanje knjige! Jedna od autorica priče je i Julijana Matanović. Prenosim dio njene priče, koju je objavila javno:
"...nakon razgovora o terapijskoj moći književnosti i neočekivanom dolasku pisaca po stručnu pomoć, poželjela popiti pelinkovac, razlijevao se ugodan pjevačev glas. Odnedavno sam o tom sjajnom glazbeniku, upoznavši ga u ukusno uređenom uredu salona automobila, počela govoriti i kao o dobrom čovjeku. A to mi je, u mom sistemu vrijednosti, jednako važno koliko i sama činjenica da je jedan od najvećih u svom poslu. Njegov talent i predanost svakoj noti mogu biti zaustavljeni pred nesavladivim zidom koji je za naše genijalne glazbenike izgradio manje talentiran europski svijet stručnjaka, ali taj svijet nema pojma od kojeg se materijala gradi dobrota duše koja je u stanju ispisati snažne stihove i naznačiti povisilice na pravim mjestima. Da bi se pjesmom lakše uspinjalo stubama.
I onda je konobarica učinila nešto o čemu se trudio govoriti i psihoterapeut. Pojačala je radio. I ja sam po zna koji, ili zapravski možda prvi put, jasno čula Činim pravu stvar, ne spominjem te ja. Čula sam sasvim običnu izjavnu rečenicu, magičnu u svojoj postojanosti. Od tog trenutka počela sam o Činim pravu stvar govoriti kao o svojoj životnoj himni...."
Ostatak Julijanine predivne priče možete pronaći u knjizi "Drvo" ....
Savršenstva ne postoje, ali - ova je promocija bila najbliže tome.
Na divnoj fotografiji zahvaljujem Korani Svilar.
Ljubim vas!
Seusovo blago i Drvo
luki2.blog.hr
"Večeras smo zavirili u tajne Seusovog blaga, bogate kolekcije kasnoantickog srebra oko kojeg se vodio sudski proces kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, spor je nerijesen, ostalo je otvoreno pitanje gdje je doista pronadjeno blago, no Madjarska ga je na kraju kupila za sebe i proglasila svojim nacionalnim ponosom. Je li Seuso mogao biti u Hrvatskoj i je li ipak otkriven u Istri, nedaleko Pule, ostaje misterij. O Seusu i njegovom blagu govorio je prof. dr. sc. Dino Milinović, poznavatelj kako kasne antike, tako okolnosti te neobične i zamršene priče. Uživali smo!" - kaže Milana Vuković Runjić. Petak je dan za Književni salon, koji je danas imao gosta - predavača, arheloga.
Što je to Seusovo blago? Predivni setovi posuđa, datiraju navodno iz četvrtog stoljeća nove ere. U jednom trenutku su se našli u jednoj Švicarskoj banci. Tu je cijelu zbirku otkupio jedan engleski lord.
Međutim, izgleda da zbirka dolazi odnosno da je bila nađena u Barbarigi. Kako je dospjela do Švicarske, ne zna se. Zbog čega zbirku svojataju Mađari, koji su na kraju uspjeli otkupiti veći dio zbirke, pa se sada i nalazi u muzeju u Budimpešti? Navodno je na posuđu pronađen znak, koji simbolizira Balaton.
Mi drugi dio nismo uspjeli otkupiti, jer je cijela priča bila vrlo aktualna kada je u Hrvatskoj počinjao rat.:(((( Nije bilo financija, a vjerujem ni volje - jer su prioriteti morali biti drugačiji.
Dogovoren je i jednodnevni izlet u Budimpeštu, kako bi posjetili njihov dio zbirke, i uživo vidjeli tu ljepotu.
Milana...
Prof. dr. sc. Dino Milinović, odličan današnji predavač
Nakon Milane, samo sam se "preselila" nekoliko koraka dalje, u Knjižnicu i čitaonicu "Bogdan Ogrizović", gdje se održala promocija knjige "Drvo".
Knjigu su predstavili:
autori tekstova Staša Aras,
Miljenko Jergović,
Nebojša Lujanović,
Dejan Stojiljković,
Korana Svilar i
Ivana Šojat,
priređivač Đorđe Matić,
urednica knjige Ana Brnardić
te skladatelj i pjevač Zlatan Stipišić Gibonni.
Sjajna promocija, misaoni i poseban Gibonni.
Rekao je nešto što sam dobro upamtila: "Govorite dragim ljudima da ih volite. Nikada ne znate kada oni vas ili vi njih gledate zadnji put. Ja sam bio zato miran kad se radilo o mome najboljem prijatelju Oliveru. Sve sam mu rekao za života..."
O čemu se radi? Radi se o knjizi "Drvo", koja je naslov dobila prema jednoj Gibonnijevoj pjesmi. Kao kod Julijane Matanović i "Spisateljice biraju" , u ovoj knjizi su autori bili pozvani da napišu po jednu priču, temeljenu na jednoj od Gibonnijevih pjesama. Naravno, nastale su male minijaturu, divotice, divne priče. Gibonni me iznenadio u pozitivnom smislu; čovjek ima petlju i izuzetno brze, inteligentne reakcije. Volim njegove pjesme, ne sve - ali neke su stvarno pravo uživanje....mala remek djela...
Preporuka najtoplija za čitanje knjige! Jedna od autorica priče je i Julijana Matanović. Prenosim dio njene priče, koju je objavila javno:
"...nakon razgovora o terapijskoj moći književnosti i neočekivanom dolasku pisaca po stručnu pomoć, poželjela popiti pelinkovac, razlijevao se ugodan pjevačev glas. Odnedavno sam o tom sjajnom glazbeniku, upoznavši ga u ukusno uređenom uredu salona automobila, počela govoriti i kao o dobrom čovjeku. A to mi je, u mom sistemu vrijednosti, jednako važno koliko i sama činjenica da je jedan od najvećih u svom poslu. Njegov talent i predanost svakoj noti mogu biti zaustavljeni pred nesavladivim zidom koji je za naše genijalne glazbenike izgradio manje talentiran europski svijet stručnjaka, ali taj svijet nema pojma od kojeg se materijala gradi dobrota duše koja je u stanju ispisati snažne stihove i naznačiti povisilice na pravim mjestima. Da bi se pjesmom lakše uspinjalo stubama.
I onda je konobarica učinila nešto o čemu se trudio govoriti i psihoterapeut. Pojačala je radio. I ja sam po zna koji, ili zapravski možda prvi put, jasno čula Činim pravu stvar, ne spominjem te ja. Čula sam sasvim običnu izjavnu rečenicu, magičnu u svojoj postojanosti. Od tog trenutka počela sam o Činim pravu stvar govoriti kao o svojoj životnoj himni...."
Ostatak Julijanine predivne priče možete pronaći u knjizi "Drvo" ....
Savršenstva ne postoje, ali - ova je promocija bila najbliže tome.
Na divnoj fotografiji zahvaljujem Korani Svilar.
Ljubim vas!
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr