Kreativni odjel
cool
Isključi prikazivanje slika04
sri
02/26
Kurkuma naživo i pečeni češnjak
alexxl.blog.hr
Neki dan sam naletio na živu kurkumu. Ima mi hipnotizirajuću boju.
Nemrem je se nagledati.
Ma, fol sam počel zdravo živjeti,
a i dalje pušim i pijem...mo'š misliti, n'da.
Specifikum za Kurkumu i njen "kukurmin" je da treba biti "probavljiv"
u smislu da tjelo može izvući njene benefite, treba biti povezan na neku
masnoću (maslinovo ulje), ili 2000 % jači "Piperin" iz crnoga papra.
Ovo sve pišem u smislu benefita krvožilnoga sustava.
Masu video klipova po internetu zapravo krivo pokazuju efekte zdravih namirnica.
Ovo ne postoji!!!
To što si do sada nezdravim životom, pokupio, to si pokupio
i to ti ostaje.
Spasiti se možeš jedino, zdravom prehranom u smislu da povećaš elastičnost
arterija i protu upalnim tretmanom.
Plak i kolesterol ostaje...jedino ga možeš "poglazirati", da se ne otkidaju
komadići i šeću okolo i na taj način prevenirati infarkt.
Ja si kuham čaj od cikle, đumbira, kurkume, sa biberom, maslinovo ulje, češnjak.
(njega na kraju minimalno kuham, radi Allicina)
Čaj popijem, a celulozu pojedem.
Navečer sam si pekao češnjaka u maslinovom ulju.
Obožavam ga. Top aroma.
i onda onak na kruh sa maslacem.
-Mmmmmmmmmm
rekla bi Ugarkovička čka čka
03
uto
02/26
Šapat večeri
star-rose-bloger.blog.hr
Ljubav šapuće u mraku,
nježno, tiho, bez zahtjeva.
Ostaje između dahova,
u pogledu koji ne pita ništa.
Samo osjeća,
i u tome je sav svijet.
Tamo gdje pogled ostaje,
a zvijezde jače sjaje.
Osmijeh, melodija, trag u večeri,
koji ni u snu ne staje…
To je ta čar:
ljubav ostaje —
unikatan, vječan dar.
prijateljstvo u safe mode
potok42.blog.hr
kada dobiješ čestitku
za rođendan, kratku, suhu,
bez kalorija,
viberom,
kada se prijateljstvo učita
bez dodatnih plug-inova
(kako si stvarno?
puno zdravlja),
kada rade samo
osnovni driveri emocija,
kada server prijateljstva
izvršava naloge,
ali u safe mode,
s ograničenjem prisutnosti,
tada se poslužiš
ironijom
kao utjehom.
tuđa mlakost
ti je sumorno-smiješno
dovoljna
da prizvano
preispitaš
vlastitu toplinu.
Prešutio si, oče !
agava505.blog.hr
Htjedoh sve odjednom
reći...napisati...ispjevati...
toliko misli, osjećaja, želja
nadanja, snova
toliko riječi kojima bih izrazila
taj uragan u sebi
sve sam htjela, sve u jednom dahu
zastadoh...nijeme su riječi
srce se u grlu steglo
iz svake pore moga postojanja
vrisnu gromoglasna spoznaja
nestade čovjek iz čovjeka
ti si me, oče
učio da su svi ljudi dobri
da je svijet šaren buket dobrostivosti
želio si da kristal bezbrižnosti
bude mi igra s lutkama
htio si da budem svila nježna
ogrnuta svijetom povjerenja
podrške i dobroga
već na prvoj raskrsnici spoznadoh
da najteže je čovjek čovjeku biti
zluradost sam spoznala,
osjetila patnju i bol
u iskri plamičak, sreću hvatala
često svjesna da se već ugasio
prešutio si, oče, da je život minsko polje
da čovjek znade čovjeku nečovjekom biti
pod maskom licemjera se kriti
prepun lomova, pogrešaka i grijeha
prepoznadoh jednog
moja krvna zrnca su mu smetala
zaboraviti nikad neću tvoje riječi
govorio si i ponavljao često
svijet je zdrava jabuka
a sunce je samo jedno
čovjeka u oči gledaj, dijete
griješiti ćeš, život je kurva
navest će te na grijeh
priznaj i oprost zamoli
bit ćeš čovjeku čovjek
a ne sjenka njegova.
MIR
sewen.blog.hr
Uša san u vezu jer san se tija zaljubit.
Bogami sad mi dođe, da se oću ubit.
I pitan se koji me je đava u to tira,
Kad imaš mir, to se čuva, u to se ne dira!
A opet nije život maška bez užanci,
Nije lipo da smo cili život stranci!
Uša san iz neznanja, ka najveći patnik,
A za se san uvik misli da san jaki ratnik.
Izgubi san svaku bitku jer ko more s njom
Ma svi moji kažu da imaju isti dom!
Moreš otić ma ćeš brzo na loš glas.
Moš se spasit ma ćeš onda bit ka pas.
Šuti, trpi i da tvoja uvik ona zadnja bude,
O da draga, to je tako i to je za dobre ljude.
Odusta san od pobune da me ne ošine čir.
Održavan ravnotežu i prividni EU mir
Mili
stella.blog.hr
Zvala sam te Mili
dok sam te volela
i o tebi sanjala.
Zvala sam te svim
najlepšim imenima
koje ljubav može dati.
Bio si mače, dragi,
sve nežno što je moja
mašta mogla zamisliti.
Sad opet nosiš svoje ime
i niko te više ne zove
toplo, najtoplije,
Mili.
Bluz 2017.
Mili
stella.blog.hr
Zvala sam te Mili
dok sam te volela
i o tebi sanjala.
Zvala sam te svim
najlepšim imenima
koje ljubav može dati.
Bio si mače, dragi,
sve nežno što je moja
mašta mogla zamisliti.
Sad opet nosiš svoje ime
i niko te više ne zove
toplo, najtoplije,
Mili.
Bluz 2017.
02
pon
02/26
Miće maškare
mcind.blog.hr
°~° Središte grada preplavilo je u subotu oko 6500 veselih dječjih lica u maštovitim maskama. I moja djeca su pred dosta g. u nižim razredima OŠ bili sudionici ove karnevalske povorke i svidjelo im se. Naravno da se ovakav događaj treba dobro isplanirati a kostimi se rade mjesecima prije. Evo par sličica koje sam uspio snimiti u gužvi.
Ovo su sve dobre vile.
Svi se vesele plešu i pjevaju.
Ovi su sve imali osim snijega.
Opremljeni za sve vremenske prilike.
Kod ovih mićih maškara puštena je i ova pjesma
Mići pešekani sa replikama trofeja koje je osvojio NK. Rijeka prošle godine.
Sjećanje na film '101 dalmatinac' a Zlica od Opaka za ovaj put ima umjetnu bundu.
Mariachi su došli iz Gline.
Bilo je dosta sunca za vrijeme karnevala a ovi su još dodatno zasjali.
Bilo je bubamara, lavova, žirafa, vanzemaljaca, čudovišta, super heroja, štrumpfova i raznih šarenih maski. Poslije su svi išli na krafne, sok i čaj.
Malo premetaljki:
UM BARABE
REKLA VAN
MARAKEŠ
FRANAK.
MLADI TANCI
U ovo doba dobro će doći i voće.
KRMENADLI PROŠLOSTI 3
huc.blog.hr
I dok je na Zemlji vladala opće histerija, dok su se vodile užarene polemike, sukobljavale se izvitoperene ideje homo theoricusa, ukrštali se mačevi uvjerenja i polumišljenja, na Timoru se dogodila katastrofa: virus koji je najčešće napadao Mimenhote, bića najsličnija delfinovoj kiti, mutirao je i u svega jednoj noći pokosio pedeset ljudskih duša ostavljenih za rasplod. Astrom je ludio pećinom: grmio, urlikao, razbijao, boce, lonce, prevrtao klupe, stolove i ormare.
Katastrofa se dogodila tako brzo da je Grenged ostao zatečen. Nije stigao ni pomisliti cjepivo a, stvar je bila gotova. Odmah se primio kloniranja. Dovukao je sve iskoristive dijelove iz srušenih brodova ali to nije bilo dovoljno da se stvore potrebni uvjeti. Požalio se Astromu.
– Od ovoga neće ništa biti.
– Jesi li siguran?
– Apsolutno. Fali mi mikromanipulator za enukleaciju jajnih stanica. Bez toga ne mogu izvaditi jezgru. Treba mi inverzni mikroskop s fluorescentnim osvjetljenjem, onaj kakav se koristi za SCNT;
Trebam mikropipete za nuklearni transfer, ne ove improvizirane cijevi od rashladnih vodova;
Inkubatori s kontrolom CO2, O2 i temperature na 37,0 °C, ne pećina s vlagom i plijesni;
Gdje su mi bioreaktori za kulturu tkiva? Bez perfuzije stanice umiru nakon 48 sati;
Nemam laminarne komore, sve je kontaminirano;
Fali mi sustav za krioprezervaciju embrija, bez šok-zamrzavanja sve propada;
A i da sve to imam, bez umjetnih maternica, onih biovrećica s kontroliranom amnijskom tekućinom, razvoj ne ide dalje od ranog stadija.
Zastao je, pa dodao tiše:
– Energija. Treba mi stabilan izvor napajanja, ne ovi krpani generatori s brodskih olupina. Fluktuacije ubijaju kulturu.
Pogledao je Astroma ravno u oči.
– Dakle: bez mikromanipulatora, inkubatora, bioreaktora, laminarnih komora i umjetnih maternica nema kloniranja. Zaboravi.
- Da zaboravim? Ljude da zaboravim? Nema šanse – progunđao je i stisnuo čeljust toliko jako da mu se istog trena lice okockavilo.
***
Ionescu, stari poglavica plemena Gumigluida, primio je vijest stoički. Nije podigao glas, nije pokazao ni trunke kolebanja. Obratio se plemenu s uobičajenim, gotovo uspavljujućim mirom:
– Nastavit ćemo živjeti kao i dosad. Ovo je bilo božje iskušenje.
Tišina je potrajala nekoliko otkucaja srca. A onda se Astrom, pretendent na prijestolje nakon Ionescuove smrti i gotovo izvjesni pobjednik nad preostalom dvojicom kandidata, usudio učiniti ono što nitko drugi nije – usprotiviti se.
– To nije iskušenje. To je indolencija, indisponiranostercija, inercija, sve na i! Kako uopće možeš to izgovoriti pred njima, sada kada su upoznali slatkasti okus ljudskog mesa – obrušio se na Ionesca.
Ionescu ga je pogledao bez sjene uvrijeđenosti.
– A što ti predlažeš? – upitao je mirno, kao da razgovaraju o vremenu.
– Seobu! Vrijeme je za seobu patuljaka! – rekao je Astrom s vizionarskim sjajem u očima.
Starješina je odmahnuo glavom.
– To nije moguće. Ovo je naš tisućljetni dom. Kosti naših predaka uzidane su u ove stijene. Ovdje živimo stoljećima. To što su se ljudi zatekli među nama bilo je, ponavljam, iskušenje bogova.
Unatoč poodmakloj dobi – imao je dvjesto četrnaest godina – Ionescu je i dalje uživao neupitan autoritet. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je i dalje imao najveće spolovilo s kojim je još uvijek povremeno deflorirao pokoju djevicu.
– Uz dužno poštovanje, starješino – obuzdavao se Astrom – mislim da strahovito griješiš.
– Astrome, ja tebe razumijem – odvrati Ionescu – ali ti si još mlad.
Mlad? Sa svojih sto i pet godina? Astromu je krv jurnula u sljepoočnice. Osjećao je da će eksplodirati. Do kada se ovdje biva mlad? Stisnuo je šake. Čeljust. Lice mu je ponovo okockavilo.
– I kada smo već na i – impulzivan – nastavio je starješina. – Imaš vremena shvatiti. Možda ćeš jednog dana biti dobar vođa. Ali naša je sudbina da živimo kako živimo. Ne smijemo izazivati Fatum. Ne smijemo ljutiti bogove. Moglo bi nam se dogoditi nešto strašno. Mogao bi to biti kraj naše vrste. Mogli bi izumrijeti.
– Ali… – izusti Astrom, želeći reći kako je to praznovjerje, strah utemeljen u dogmi, puki izgovor.
Ionescu ga prekinu kratkim pokretom ruke.
– Basta. Rasprava je završena.
– Baš i nije bila neka rasprava – Astrom će za sebe.
***
Astrom je bio odlučan da mijenja stanje. Ili otići — ili srušiti Ionescua. Ipak, odlazak mu je bio draža opcija, a za to mu je bio potreban Grenged. Zato je odlučio doznati kakvo je Grengedovo stajalište u svezi odlaska.
Grenged je izašao u svoju uobičajenu večernju šetnju hodnicima Kvadro, Tutoris, Zoon, Lipsum, Several i Poco. Negdje na sredini Tutorisa Astrom je prišao Grengedu.
– Večer, Grengede.
– Večer, Astrome – odgovori Grenged, pa doda – iako je u nas vazda večer.
– Mogli bismo reći: mrak – nadoveže se Astrom, s očitom aluzijom na današnje događaje.
– Jah – odvrati Grenged u smislu što ćeš.
– Ako nemaš ništa protiv, pridružio bih ti se u šetnji.
– Dapače. Bit će mi drago.
Krenuše polako, s noge na nogu.
– Zapravo – započne Astrom nakon kratke stanke – pretpostavljam da znaš zašto sam ovdje.
– Recimo da imam ideju – odgovori Grenged ne gledajući ga.
– Zanima me tvoje mišljenje o onome što se danas zbilo.
– Ionescu je star i sasvim je logično da razmišlja kako razmišlja. Uostalom, njemu je kristalno jasno da je vračarska klika na njegovoj strani, a to je ozbiljan adut: kler je moćan manipulator patuljačkog raspoloženja i svjetonazora. Nije slučajno što je prethodne događaje proglasio božjim iskušenjem. Negirati volju bogova znači stati na vrlo klizav teren. A logika? Ona tu nema što tražiti. Sve to samo potvrđuje koliko je Ionescu iskusan vladar.
Zastane na trenutak, pa nastavi:
– Ali dovraga i s tim! Nije sporno da možemo nastaviti živjeti u oskudnim — da ne velim asketskim — uvjetima. U tom slučaju naša je budućnost, barem na nekoliko stoljeća, prilično izvjesna. No pravo je pitanje: ima li to ikakva smisla? Je li život puko prihvaćanje sudbine ili težnja da se izađe iz statusa quo?
– Osobno – zaključi – smatram da nije neizvjesnost ta koja ubija patuljka u pojam, već izvjesnost.
– Grengende, dugo se znamo. Zajedno smo išli u školu, zajedno lovili patuljčice… Nadam se da mi ne zamjeraš što sam prvi opalio Makabu…
Grenged je to sjećanje i osjećaje odavno prevladao. Makabu je, doduše, istinski volio, dočim je Astromu ona bila tek prolazna rupa. Da stvar bude tragičnija, nakon što ju je Astrom iskoristio i napustio, strastvena se Makaba objesila u jednom od ovih hodnika. Od toga dana Grenged je postao čisti racionalist. A kako to često biva s onima kojima više ništa ne ostane osim razuma, postao je i iznimno uspješan pronalazač. Tako, vođen isključivo ratiom, sada nikome nije zamjerao ama baš ništa.
– Bit ću izravan – nastavi Astrom. – Želiš li otići iz ove prčvarnice?
Tajac. Grenged je šutio punu minutu. Samo su se koraci lijeno odbijali od stijenki Tutorisa.
– Ja sam za odlazak – rekao je napokon.
Astrom u sebi odahne. Neće biti puča. Neće biti represalija, pokolja, krvi do koljena ni bratoubilačkog rata.
– Ne mogu ti reći koliko mi je drago da to čujem – reče Astrom i gotovo ga zagrli. – Slušaj, kakve su šanse da iz onog krša složiš novi brod?
– Male – odvrati Grenged bez uljepšavanja – ali izvedivo. Ima nekoliko prilično očuvanih modula. Mogli bismo ih paralelno povezati, složiti improviziranu mrežu napajanja i pogona, prespojiti energetske magistrale mimo izvornih specifikacija. Centralne sustave bismo morali zaobići u potpunosti ali to nije nužno loša vijest. Manje automatike znači i manje iznenađenja.
Zadržali bismo osnovnu strukturu trupa, a navigaciju bismo sveli na poluručno upravljanje uz pomoć inercijskih žiroskopa i zvjezdane karte iz sekundarnog memorijskog bloka. Pogon bi radio u pulsnom režimu: kratki skokovi, hlađenje, pa opet. Nimalo elegantno, ali dovoljno da se izvučemo iz gravitacijske rupe Trimora.
Problem su stabilizatori. Bez njih bi brod imao tendenciju uvrtanja pri većim opterećenjima. To se može riješiti dodatnim balastom i ručnim korekcijama, ali netko bi cijelo vrijeme morao biti na komandnoj ploči. I energija — trebat će nam sve što možemo iskopati: kondenzatori, baterije, čak i reaktorski ostaci, ako još uvijek nisu previše ozračeni.
Ukratko, to ne bi bio brod kakav se pamti. Više nešto između polupanog lončića i pokretne katastrofe. Ali letio bi!
Astrom se zaustavi i pogleda ga ravno u oči.
– Reci što ti treba. U svakom trenutku mogu ti osigurati barem petnaest patuljaka. Praznikom i trideset.
***
Grenged se primio posla. Za njega je to bio izazov kakav se ne propušta. Dok je kod većine patuljaka primarna želja bila puna trbušina, njega je morila drukčija glad: sanjao je o laboratoriju dostojnom vlastitog genija! Odlazak bi mu omogućio priliku da se napokon ostvari i dokaže kao radikalni izumitelj. Jedno su samoprocjene, a drugo vanjska validacija. Bio bi to kvantni skok u najdoslovnijem smislu riječi! Nije li to, uostalom, pravi smisao patuljačkog života? Napredak, a ne puko istrajavanje.
Prebirući po spašenim podatkovnim bazama otkrio je da su ljudi fascinantna vrsta. Među njima bilo je umova koji su mu, sasvim moguće, bili ravni, ako ne i nadmoćni. S jednim Einsteinom, recimo, mogao bi mirno piti kavu i satima raspravljati o svemiru, a da pritom ne osjeti ni najmanji poriv da ga smaže, snatrio je.
Nakon godinu i pol dana mukotrpnog rada, varenja, provlačenja kablova, prespajanja žica, lemljenja spojeva, zamjene pregorjelih modula, niveliranja nosača, učvršćivanja oplata, podešavanja ventila, čišćenja filtara, usklađivanja motora, testiranja sustava, ponovnih rastavljanja i ponovnih sastavljanja, Grenged je napokon uspio. Od onoga što je sam nazivao „relativno očuvanim kršem“ sastavio je brod.
Dizajnom brod je bio očekivano smiješan, no pokazalo se, vrlo učinkovit. Astrom je imao čast sudjelovati u prvoj pokusnoj vožnji, u kratkom, ali ohrabrujućem letu do mjeseca Butka.
U tom periodu Astrom je sakupio šezdeset i tri patuljka koji su bili spremni napustiti rodnu grudu. Među njima se našao i mladi fratar Kukuriku. Kod mnogih je njegova pojava izazvala sumnju u špijunske pobude, no ubrzo se pokazalo kao je i on sasvim običan patuljak, samo s izraženom radoznalošću i talentom za metafiziku.
Pod okriljem mraka, 6. siječnja 2004. godine po patuljačkom vremenu, točno u ponoć i trinaest minuta i pet sekundi, frakcija plemena Tiki-turam-guramu zauvijek je napustila Trimor. I tako je započela neponovljiva svemirska Odiseja, koja je potrajala punih pet i pol godina, sve dok patuljci nisu ugledali ciljani planet Glimur.
Šezdeset i tri patuljka snilo je u hibernaciji električne ovce, dok su Astrom i Grenged, naizmjenice upravljali brodom. Je li im bilo teško? Naravno! Bili su to samouki ali tvrdokorni momci. No bila je to i prilika da se, nakon svega ponovno zbliže, ovaj put na samoj ivici (a možda i marici) i svemira.
KRMENADLI PROŠLOSTI 3
huc.blog.hr
I dok je na Zemlji vladala opće histerija, dok su se vodile užarene polemike, sukobljavale se izvitoperene ideje homo theoricusa, ukrštali se mačevi uvjerenja i polumišljenja, na Timoru se dogodila katastrofa: virus koji je najčešće napadao Mimenhote, bića najsličnija delfinovoj kiti, mutirao je i u svega jednoj noći pokosio pedeset ljudskih duša ostavljenih za rasplod. Astrom je ludio pećinom: grmio, urlikao, razbijao, boce, lonce, prevrtao klupe, stolove i ormare.
Katastrofa se dogodila tako brzo da je Grenged ostao zatečen. Nije stigao ni pomisliti cjepivo a, stvar je bila gotova. Odmah se primio kloniranja. Dovukao je sve iskoristive dijelove iz srušenih brodova ali to nije bilo dovoljno da se stvore potrebni uvjeti. Požalio se Astromu.
– Od ovoga neće ništa biti.
– Jesi li siguran?
– Apsolutno. Fali mi mikromanipulator za enukleaciju jajnih stanica. Bez toga ne mogu izvaditi jezgru. Treba mi inverzni mikroskop s fluorescentnim osvjetljenjem, onaj kakav se koristi za SCNT;
Trebam mikropipete za nuklearni transfer, ne ove improvizirane cijevi od rashladnih vodova;
Inkubatori s kontrolom CO2, O2 i temperature na 37,0 °C, ne pećina s vlagom i plijesni;
Gdje su mi bioreaktori za kulturu tkiva? Bez perfuzije stanice umiru nakon 48 sati;
Nemam laminarne komore, sve je kontaminirano;
Fali mi sustav za krioprezervaciju embrija, bez šok-zamrzavanja sve propada;
A i da sve to imam, bez umjetnih maternica, onih biovrećica s kontroliranom amnijskom tekućinom, razvoj ne ide dalje od ranog stadija.
Zastao je, pa dodao tiše:
– Energija. Treba mi stabilan izvor napajanja, ne ovi krpani generatori s brodskih olupina. Fluktuacije ubijaju kulturu.
Pogledao je Astroma ravno u oči.
– Dakle: bez mikromanipulatora, inkubatora, bioreaktora, laminarnih komora i umjetnih maternica nema kloniranja. Zaboravi.
- Da zaboravim? Ljude da zaboravim? Nema šanse – progunđao je i stisnuo čeljust toliko jako da mu se istog trena lice okockavilo.
***
Ionescu, stari poglavica plemena Gumigluida, primio je vijest stoički. Nije podigao glas, nije pokazao ni trunke kolebanja. Obratio se plemenu s uobičajenim, gotovo uspavljujućim mirom:
– Nastavit ćemo živjeti kao i dosad. Ovo je bilo božje iskušenje.
Tišina je potrajala nekoliko otkucaja srca. A onda se Astrom, pretendent na prijestolje nakon Ionescuove smrti i gotovo izvjesni pobjednik nad preostalom dvojicom kandidata, usudio učiniti ono što nitko drugi nije – usprotiviti se.
– To nije iskušenje. To je indolencija, indisponiranostercija, inercija, sve na i! Kako uopće možeš to izgovoriti pred njima, sada kada su upoznali slatkasti okus ljudskog mesa – obrušio se na Ionesca.
Ionescu ga je pogledao bez sjene uvrijeđenosti.
– A što ti predlažeš? – upitao je mirno, kao da razgovaraju o vremenu.
– Seobu! Vrijeme je za seobu patuljaka! – rekao je Astrom s vizionarskim sjajem u očima.
Starješina je odmahnuo glavom.
– To nije moguće. Ovo je naš tisućljetni dom. Kosti naših predaka uzidane su u ove stijene. Ovdje živimo stoljećima. To što su se ljudi zatekli među nama bilo je, ponavljam, iskušenje bogova.
Unatoč poodmakloj dobi – imao je dvjesto četrnaest godina – Ionescu je i dalje uživao neupitan autoritet. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je i dalje imao najveće spolovilo s kojim je još uvijek povremeno deflorirao pokoju djevicu.
– Uz dužno poštovanje, starješino – obuzdavao se Astrom – mislim da strahovito griješiš.
– Astrome, ja tebe razumijem – odvrati Ionescu – ali ti si još mlad.
Mlad? Sa svojih sto i pet godina? Astromu je krv jurnula u sljepoočnice. Osjećao je da će eksplodirati. Do kada se ovdje biva mlad? Stisnuo je šake. Čeljust. Lice mu je ponovo okockavilo.
– I kada smo već na i – impulzivan – nastavio je starješina. – Imaš vremena shvatiti. Možda ćeš jednog dana biti dobar vođa. Ali naša je sudbina da živimo kako živimo. Ne smijemo izazivati Fatum. Ne smijemo ljutiti bogove. Moglo bi nam se dogoditi nešto strašno. Mogao bi to biti kraj naše vrste. Mogli bi izumrijeti.
– Ali… – izusti Astrom, želeći reći kako je to praznovjerje, strah utemeljen u dogmi, puki izgovor.
Ionescu ga prekinu kratkim pokretom ruke.
– Basta. Rasprava je završena.
– Baš i nije bila neka rasprava – Astrom će za sebe.
***
Astrom je bio odlučan da mijenja stanje. Ili otići — ili srušiti Ionescua. Ipak, odlazak mu je bio draža opcija, a za to mu je bio potreban Grenged. Zato je odlučio doznati kakvo je Grengedovo stajalište u svezi odlaska.
Grenged je izašao u svoju uobičajenu večernju šetnju hodnicima Kvadro, Tutoris, Zoon, Lipsum, Several i Poco. Negdje na sredini Tutorisa Astrom je prišao Grengedu.
– Večer, Grengede.
– Večer, Astrome – odgovori Grenged, pa doda – iako je u nas vazda večer.
– Mogli bismo reći: mrak – nadoveže se Astrom, s očitom aluzijom na današnje događaje.
– Jah – odvrati Grenged u smislu što ćeš.
– Ako nemaš ništa protiv, pridružio bih ti se u šetnji.
– Dapače. Bit će mi drago.
Krenuše polako, s noge na nogu.
– Zapravo – započne Astrom nakon kratke stanke – pretpostavljam da znaš zašto sam ovdje.
– Recimo da imam ideju – odgovori Grenged ne gledajući ga.
– Zanima me tvoje mišljenje o onome što se danas zbilo.
– Ionescu je star i sasvim je logično da razmišlja kako razmišlja. Uostalom, njemu je kristalno jasno da je vračarska klika na njegovoj strani, a to je ozbiljan adut: kler je moćan manipulator patuljačkog raspoloženja i svjetonazora. Nije slučajno što je prethodne događaje proglasio božjim iskušenjem. Negirati volju bogova znači stati na vrlo klizav teren. A logika? Ona tu nema što tražiti. Sve to samo potvrđuje koliko je Ionescu iskusan vladar.
Zastane na trenutak, pa nastavi:
– Ali dovraga i s tim! Nije sporno da možemo nastaviti živjeti u oskudnim — da ne velim asketskim — uvjetima. U tom slučaju naša je budućnost, barem na nekoliko stoljeća, prilično izvjesna. No pravo je pitanje: ima li to ikakva smisla? Je li život puko prihvaćanje sudbine ili težnja da se izađe iz statusa quo?
– Osobno – zaključi – smatram da nije neizvjesnost ta koja ubija patuljka u pojam, već izvjesnost.
– Grengende, dugo se znamo. Zajedno smo išli u školu, zajedno lovili patuljčice… Nadam se da mi ne zamjeraš što sam prvi opalio Makabu…
Grenged je to sjećanje i osjećaje odavno prevladao. Makabu je, doduše, istinski volio, dočim je Astromu ona bila tek prolazna rupa. Da stvar bude tragičnija, nakon što ju je Astrom iskoristio i napustio, strastvena se Makaba objesila u jednom od ovih hodnika. Od toga dana Grenged je postao čisti racionalist. A kako to često biva s onima kojima više ništa ne ostane osim razuma, postao je i iznimno uspješan pronalazač. Tako, vođen isključivo ratiom, sada nikome nije zamjerao ama baš ništa.
– Bit ću izravan – nastavi Astrom. – Želiš li otići iz ove prčvarnice?
Tajac. Grenged je šutio punu minutu. Samo su se koraci lijeno odbijali od stijenki Tutorisa.
– Ja sam za odlazak – rekao je napokon.
Astrom u sebi odahne. Neće biti puča. Neće biti represalija, pokolja, krvi do koljena ni bratoubilačkog rata.
– Ne mogu ti reći koliko mi je drago da to čujem – reče Astrom i gotovo ga zagrli. – Slušaj, kakve su šanse da iz onog krša složiš novi brod?
– Male – odvrati Grenged bez uljepšavanja – ali izvedivo. Ima nekoliko prilično očuvanih modula. Mogli bismo ih paralelno povezati, složiti improviziranu mrežu napajanja i pogona, prespojiti energetske magistrale mimo izvornih specifikacija. Centralne sustave bismo morali zaobići u potpunosti ali to nije nužno loša vijest. Manje automatike znači i manje iznenađenja.
Zadržali bismo osnovnu strukturu trupa, a navigaciju bismo sveli na poluručno upravljanje uz pomoć inercijskih žiroskopa i zvjezdane karte iz sekundarnog memorijskog bloka. Pogon bi radio u pulsnom režimu: kratki skokovi, hlađenje, pa opet. Nimalo elegantno, ali dovoljno da se izvučemo iz gravitacijske rupe Trimora.
Problem su stabilizatori. Bez njih bi brod imao tendenciju uvrtanja pri većim opterećenjima. To se može riješiti dodatnim balastom i ručnim korekcijama, ali netko bi cijelo vrijeme morao biti na komandnoj ploči. I energija — trebat će nam sve što možemo iskopati: kondenzatori, baterije, čak i reaktorski ostaci, ako još uvijek nisu previše ozračeni.
Ukratko, to ne bi bio brod kakav se pamti. Više nešto između polupanog lončića i pokretne katastrofe. Ali letio bi!
Astrom se zaustavi i pogleda ga ravno u oči.
– Reci što ti treba. U svakom trenutku mogu ti osigurati barem petnaest patuljaka. Praznikom i trideset.
***
Grenged se primio posla. Za njega je to bio izazov kakav se ne propušta. Dok je kod većine patuljaka primarna želja bila puna trbušina, njega je morila drukčija glad: sanjao je o laboratoriju dostojnom vlastitog genija! Odlazak bi mu omogućio priliku da se napokon ostvari i dokaže kao radikalni izumitelj. Jedno su samoprocjene, a drugo vanjska validacija. Bio bi to kvantni skok u najdoslovnijem smislu riječi! Nije li to, uostalom, pravi smisao patuljačkog života? Napredak, a ne puko istrajavanje.
Prebirući po spašenim podatkovnim bazama otkrio je da su ljudi fascinantna vrsta. Među njima bilo je umova koji su mu, sasvim moguće, bili ravni, ako ne i nadmoćni. S jednim Einsteinom, recimo, mogao bi mirno piti kavu i satima raspravljati o svemiru, a da pritom ne osjeti ni najmanji poriv da ga smaže, snatrio je.
Nakon godinu i pol dana mukotrpnog rada, varenja, provlačenja kablova, prespajanja žica, lemljenja spojeva, zamjene pregorjelih modula, niveliranja nosača, učvršćivanja oplata, podešavanja ventila, čišćenja filtara, usklađivanja motora, testiranja sustava, ponovnih rastavljanja i ponovnih sastavljanja, Grenged je napokon uspio. Od onoga što je sam nazivao „relativno očuvanim kršem“ sastavio je brod.
Dizajnom brod je bio očekivano smiješan, no pokazalo se, vrlo učinkovit. Astrom je imao čast sudjelovati u prvoj pokusnoj vožnji, u kratkom, ali ohrabrujućem letu do mjeseca Butka.
U tom periodu Astrom je sakupio šezdeset i tri patuljka koji su bili spremni napustiti rodnu grudu. Među njima se našao i mladi fratar Kukuriku. Kod mnogih je njegova pojava izazvala sumnju u špijunske pobude, no ubrzo se pokazalo kao je i on sasvim običan patuljak, samo s izraženom radoznalošću i talentom za metafiziku.
Pod okriljem mraka, 6. siječnja 2004. godine po patuljačkom vremenu, točno u ponoć i trinaest minuta i pet sekundi, frakcija plemena Tiki-turam-guramu zauvijek je napustila Trimor. I tako je započela neponovljiva svemirska Odiseja, koja je potrajala punih pet i pol godina, sve dok patuljci nisu ugledali ciljani planet Glimur.
Šezdeset i tri patuljka snilo je u hibernaciji električne ovce, dok su Astrom i Grenged, naizmjenice upravljali brodom. Je li im bilo teško? Naravno! Bili su to samouki ali tvrdokorni momci. No bila je to i prilika da se, nakon svega ponovno zbliže, ovaj put na samoj ivici (a možda i marici) i svemira.
Opet ta Noć :-))
zlicaodopaka.blog.hr
Jesam li sve starija pa me teže zadovoljiti ili je Zg malo škrtkast :-)).
Ok, još je potreseno stanje, ne rade svi. A oni koji rade, ne nude najatraktivnije izložbe, mrmlj. Da, tebi Muzeju grada Zga govorim i Gutljaju prošlosti, dupli mrmlj. I još jedan za Klovićeve dvore, Bijaše kraljevstvo ionako ne vrijedi cijene ulaznice (nepopularno mišljenje :-))))))))))))))))))))))) ).
Bila u Arhivu ili nisam ulovila ili nije bilo vodstvo cijelom zgradom, hoću i kat i potkrovlje :-)). Hrvatsko šumarsko društvo je po prvi puta sudjelovalo na Noći muzeja i uspjela sam jadnike udaviti pošumljavanjem Medvednice. Uz klimatske promjene, ljeta u Zgu su nepodnošljiva jer je Medvednica gola. No, rekli su mi da je pošumljena, ali treba 10-15 god da to i osjetimo, što je jako lijepa vijest :-)). Uz to, smo razgledali prekrasan prostor, puno edukativnog sadržaja i Šumarski list iz doba Josipa Kozarca.
Blizu je Etnografski, odlične izložbe :-)). Zatim, Memorijalni centar Dražen Petrović, po prvi puta. Isto tako prvi puta u Muzeju selfija. Ok, sviđaju mi se ilustracije Šume Striborove :-)). Do Zagorkinog stana nisam uspjela, vani je rep :-)). U Oktogonu baš dobra izložba, Stjepan Skoko: Mjera mora pa malo do Arheološkog na jedinu izložbu na kojoj nisam bila: Pretpovijesno groblje Vukovar - Lijeva Bara. Zatim, Školica za 5 s izložbom igračaka za 10 :-)).
I za kraj: Artmark i izložba Matije Skurjenija + puzzle istog autora na poklon :-)).
Prekasno se sjetila da sam planirala kod Kljakovića.
A za kraj tipkaranja, opet cendranje: Muzej čokolade, preskup, Muzej putovanja ili već kaj, preskup. Mislim ono...
U slutnji, u čeznji muzeja ... :-))
U srcu, u dahu izložbi ... :-))
Tamo, tamo da putujem ... :-))
Naši snovi i nesanice
stella.blog.hr
Nakon radne pauze, iz poznatih objektivnih razloga,
vodila sam tematsko veče Naši snovi i nesanice
u Društvu književnika Beograda.
Svi su dobili riječ, da opišu svoje snove i razloge
nesanica, u stihu ili prozi.
Večer je bila sadržajna i bogata.
Evo jedne od mojih pjesama na tu temu
San
Opet sam te sanjala.
Nije važan sadržaj sna,
ni šta smo radili,
nego što mi uporno
navraćaš u snove
i provjeravaš da li si tu.
A gdje bi bio?
Kako si mogao da pomisliš
da nisi u mojim snovima?
I tko više treba
u njima da bude
od tebe?
Naši snovi i nesanice
stella.blog.hr
Nakon radne pauze, iz poznatih objektivnih razloga,
vodila sam tematsko veče Naši snovi i nesanice
u Društvu književnika Beograda.
Svi su dobili riječ, da opišu svoje snove i razloge
nesanica, u stihu ili prozi.
Večer je bila sadržajna i bogata.
Evo jedne od mojih pjesama na tu temu
San
Opet sam te sanjala.
Nije važan sadržaj sna,
ni šta smo radili,
nego što mi uporno
navraćaš u snove
i provjeravaš da li si tu.
A gdje bi bio?
Kako si mogao da pomisliš
da nisi u mojim snovima?
I tko više treba
u njima da bude
od tebe?
01
ned
02/26
Tupson
luki2.blog.hr
Gradonačelnik je objavio da dočeka rukometaša neće biti, jer traže Thompsona, pa Thompsona....:((((
I ja ispod objave napišem: Bravo gradonačelniče!
Za minutu stiže poruka u moj inbox, a ne ispod objave, i kaže ludi lik: "Jebo ti pas mater".
Samo sam ga zablokirala. Koje budale, pa ne možeš vjerovati.....Od "Morske vile" do dna - do Thompsona.....:(((((
Ljubav nije trpljenje...ljubav ne boli.....:((((
Ljubim!
O Tigru i Smrti
whiskybar.blog.hr
Julius Evolin Ride the Tiger (Cavalcare la tigre) zauzima posebno mjesto na mojoj polici – uz figuru arhanđela Mihovila i album Nirvane "MTV Unplugged in New York". Kao što je taj koncert danas epitaf Kurtu Cobainu, tako i zadnje poglavlje Evoline knjige govori o smrti i samoubojstvu – ali ne kao o očaju, nego kao o krajnjoj slobodi.
Evola u tom poglavlju daje konačni smjerokaz za diferenciranog čovjeka – jahača tigra, gospodara Kali Yuge.
Život takvog čovjeka nije priprema za bolji zagrobni svijet, kao što vjeruju religiozni ljudi. Ovaj život nije test. Ovaj život je sada.
Ipak, ne smije se panično bojati smrti – jer strah paralizira. Evola kaže: treba živjeti kao kamikaza.
To znači: svakodnevno obavljati poslove, trenirati tijelo i um, razvijati vještine – iako znaš da te svaki tren mogu pozvati na samoubilačku misiju.
Kad usvojiš takav stav, postaješ neranjiv. To je krajnji cilj diferenciranog čovjeka: postati neranjiv kroz disciplinu uma i tijela.
Živjeti kao da smo već mrtvi.
Samoubojstvo se često osuđuje kao kukavički čin. Evola to odbacuje.
Poziva se na stoicizam i budizam – rijetke tradicije koje opravdavaju samoubojstvo.
Citira Seneku:
„Gdje god ne želiš boriti se, uvijek možeš pobjeći. Ništa ti nije dano lakše od smrti.“
Drugim riječima: kad ti dosadi igra „jahanja tigra kroz Kali Yugu“, možeš je jednostavno napustiti.
Smrt ti je dana kao alat. A jahaču tigra dosadi igri kad je sve obavio u životu – kad više nije vezan ni za što u svijetu.
Tada je slobodan izabrati trenutak odlaska – bez grižnje savjesti, bez straha.
Evola odbija i ono što naziva „metafizičkim samoubojstvom“ kod Dostojevskog – ideju da samoubojstvom možemo „pobijediti Boga“ jer pokazujemo da Ga se ne bojimo.
To je za njega djetinjasta pobuna.
On se poziva na Seneku: diferencirani čovjek je iznad bogova – jer bogovi ne poznaju patnju i teškoće, a čovjek ih poznaje, prolazi kroz njih i ipak prosperira.
Time pokazuje da je moćniji od bogova.
Takav čovjek – nevezan za božanske zabrane i emotivno nevezan za svijet – uvijek ima slobodu napustiti igru.
Na taj način Evola opravdava samoubojstvo kao čin krajnje slobode.
A upravo tom nevezanošću za bogove i za svijet čovjek postaje neranjiv i ostvaruje Evolin ideal „Jahača tigra“.
Ne samo što preživljava najteže okolnosti Kali Yuge – on ih nadvladava, ukroćuje tigra i jaše ga kroz kaos.
Tigar jede i ruši svaku prepreku.
Cilj nije pobjeći od svijeta – cilj je zavladati njime do te mjere da ga možeš napustiti bez kajanja.
Biti nevezan za svijet poput budista i zavladati svijetom poput rimskog stoika – to je, za Evolu, jedini put do prave slobode u ovom najmračnijem ciklusu.
Na kraju, jahač tigra ne umire zato što mora – umire zato što više nema razloga da ostane. I to je, vjerojatno, najviša razina koja se u Kali Yugi može doseći. Kurt ostavlja gitaru, Zen Tigar proždire plijen, a arhanđeo Mihovil s osmjehom gazi demona Kali yuge i put u zlatno doba je već osvijetljen.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr