Kreativni odjel
cool
Isključi prikazivanje slika19
pet
12/25
18
čet
12/25
u predvorju sna
potok42.blog.hr
na granici dana kada tijelo oklijeva,
dok se koleba i pluta
u predvorju pada u san,
buka uma - unutarnji glasovi,
nemiri, odjeci vremena, tajni putokazi,
prizori na mentalnoj pozornici,
zagonetke srca, cvjetovi naše krvi -
ometaju odlazak u izmaglicu jave.
a treba samo umotati misli u tišinu,
prigušiti sjaj u potoku svijesti,
oglušiti se na priče što lebde.
Nonchalant Freedoom
huc.blog.hr
Considering Lucian Freud’s paintings
I don’t think they are of much value
although they reach incredibly high
prices at auctions.
But I like his freedom
to portray
some nasty criminals,
to paint naked
fat people from the edge
of society
on large canvases,
to paint
his daughters naked,
the famous model
Kate Moss pregnant and
naked,
himself naked,
and finally
the Queen
of England,
fortunately
not naked,
but on a very small canvas
something like 15 × 21 cm,
and looking almost like
a man
with a moustache.
When he finished,
the Queen approached.
Looked at the picture.
Didn’t say much,
but:
It was a pleasure
watching you
paint.
She said it all.
And he said it all.
Nonchalant Freedoom
huc.blog.hr
Considering Lucian Freud’s paintings
I don’t think they are of much value
although they reach incredibly high
prices at auctions.
But I like his freedom
to portray
some nasty criminals,
to paint naked
fat people from the edge
of society
on large canvases,
to paint
his daughters naked,
the famous model
Kate Moss pregnant and
naked,
himself naked,
and finally
the Queen
of England,
fortunately
not naked,
but on a very small canvas
something like 15 × 21 cm,
and looking almost like
a man
with a moustache.
When he finished,
the Queen approached.
Looked at the picture.
Didn’t say much,
but:
It was a pleasure
watching you
paint.
She said it all.
And he said it all.
Nomen est omen
aneta.blog.hr
O tome da li je u imenu čovjekovom data njegova ličnost ili roditelji "učitavaju" naredbu kojom određuju dječiji karakter, a koja je zapravo prethodno učitana genetskom informacijom, naslijeđena, dalo bi se diskutovati. O imenima - nickovima - koje sami uzimamo moglo bi se reći da nas, poput odijela, ne čine, već pokazuju. :)
* * *
a onda sam kod @j. pročitala>
Kada pogledate pomnije, ništa ne nestaje; samo se mijenja. Noć postaje dan, a dan noć. Ali čak ni to nije konačna istina; jer sve što radite ili govorite ostaje vječno i ostavlja dokaze...
* * *
Potom sam se sjetila kako sam skoro pročitala da se Indijancima isprva ne daje ime, nego ga oni zarađuju, i njihovo ime je njihova slava: u nekim plemenima dobivalo bi se novo ime sa svakim novim podvigom.
U našoj kulturi su to nadimci. Kad ti društvo plijepi nadimak, onako nepogrešivo tačno, možeš jedino da se zamisliš nad sobom. :)
Pužići s mesom
stella.blog.hr
Recept je izišao u "Politici", a za one kojima
je presitno na čitanje, evo i krupnije:
Pužići s mesom
U 500 ml mlakog mleka sipajte 3 ravne kašike
šećera i jedno pakovanje kvasca. Ostavite
da nadođe na toplom petnaestak minuta. U
1100 g brašna sipajte 2 ravne kašičice soli
i 150 g ulja, pa nadošli kvasac. Umesite tvrđe
testo, pa ostavite na toplom da nadođe 1-1,5 sat.
Ako nemate specijalnu dasku za mešenje, preko
stola razvijte prijanjajuću foliju (posle rada se
samo pokupi i lako se čisti). Testo podelite na
24 dela i svaki razvaljajte u oval, pa duž elipse
stavite fil. Umotajte kao palačinku i urolajte spiralu.
Slažite u mašću namazana dva pleha od rerne.
Premažite slanim jajetom i ostavite još da porastu
petnaestak minuta. Pecite na 200 stepeni 20 minuta.
Fil: Na dva seckana crna luka propržite 600 g
mlevenog mesa, dodajte vegetu, biber, alevu
papriku i origano.
Pužići su idealni za putovanja, zamrznete ih,
ponesete zamrznute i posle 2-3 sata
jedete kao da su sada pečeni
Malo o instant fotografiji...
toco1980foto.blog.hr
Kada se spomene instant fotografija, radi se o tehnologiji koja omogućava brzo dobivanje fotografske slike neposredno nakon snimanja, zahvaljujući kemijskoj reakciji unutar samog instant filma. Slika se pojavljuje na papiru gotovo odmah, bez potrebe za razvijanjem u laboratoriju.
Na području instant fotografije najpoznatiji su Polaroid i Instax, koji predstavljaju dvije različite tehnologije razvijene u različitim vremenskim razdobljima. Starije generacije češće su bile korisnici Polaroid kamera, dok su mlađe generacije više upoznate s Instax kamerama.
Polaroid je originalni začetnik instant fotografije, razvijen sredinom 20. stoljeća kao revolucionarni sustav koji nije zahtijevao zasebno razvijanje filma u laboratoriju. Najveću popularnost doživio je od 1950-ih do 1980-ih godina. Nažalost, tvrtka Polaroid je bankrotirala 2001. godine, no u novije je vrijeme, zahvaljujući entuzijastima i novim investicijama, ponovno oživjela i vratila se na tržište instant fotografije, iako u manjem obujmu nego prije.
Instax, koji je zapravo brend japanske kompanije Fujifilm, relativno je noviji sustav, razvijen krajem 1990-ih godina. Postao je iznimno popularan među mladima, koji ga često doživljavaju više kao oblik zabave nego kao ozbiljnu fotografiju. Unatoč tome, danas postoji i čitav umjetnički pokret koji koristi Instax film u svojim radovima, naglašavajući estetiku spontanosti i retro stila.
Što se tiče samog dobivanja slike, između Polaroida i Instaxa postoje značajne razlike u kemiji filma, načinu na koji se slika pojavljuje na papiru, kao i u veličini i formatu fotografija. Polaroid slike su obično veće, dok su Instax slike manje i dolaze u nekoliko varijacija formata. Također, dok je kod Polaroida za dobivanje slike bilo potrebno 10 do 15 minuta, kod Instaxa taj proces najčešće traje svega nekoliko minuta.
Važno je napomenuti da Polaroid i Instax slike nisu dugotrajne. U nepovoljnim uvjetima čuvanja, poput neodgovarajućeg rukovanja ili dugotrajnog izlaganja suncu odnosno UV svjetlu, slike mogu relativno brzo izblijediti. Stoga ih je preporučljivo čuvati u posebnim albumima, na suhom i tamnom mjestu, pri stabilnoj sobnoj temperaturi, kako bi im se produljio vijek trajanja.
17
sri
12/25
Želja
stella.blog.hr
Da se možete teleportirati, gdje biste se ovog
trena našli, od mjesta na kojima ste bili? U adekvatna
godišnja doba, naravno!
Biram:
Rognan, Norveška
Makarska
Pešter
Manastir Poganovo i Sukovo
Knjaževac
Zlatibor
Uvac, Molitva
A vi? Što birate?
Više ljubavi, manje terora
karantenskiblues.blog.hr
Kao što sada valjda cijeli svijet zna, u Australiji se dogodio strašan teroristički napad. Vidim da su se o tome raspisali i hrvatski mediji, valjda toliko da to nekim čitateljima već ide na živce. Neću detaljno opisivati, nego radije samo malo o mom viđenju situacije.
Ovaj napad je za Australce nešto prestrašno jer je to tu iznimka i većinom su se ljudi različitih nacionalnosti i religija naučili živjeti zajedno. To se vidi i po tome da ima puno muslimana koji su javno rekli nešto protiv ovoga, a i taj poznati junak koji je napao terorista je i sam musliman iz Sirije. Mnogi muslimani bi rekli da to nije australski način, a jedan koji je govorio protiv napada rekao je da se tako ne radi u “sretnoj zemlji”, pa bih po tome rekla da mu je tu lijepo, I ne žele to kvariti religijskim terorizmom. Ali dobro, uvijek ima izuzetaka i treba ti samo jedan jedini (ili bar dva) izuzetka da se dogodi velika tragedija.
Iako nije to prvi put. U Australiji je bio i veliki teroristički napad početkom u Sydneyu, a i početkom 2017-te u centru Melbournes. I baš tada sam bila u centru Melbournea, samo nekoliko minuta prije nego sam stigla neki terorist se zaletio autom u ljude. I kako sam hodala, vidjela sam ljude u panici, neke koji su ležali na zemlji i hitnu pomoć. I onda vrijeme prođe, i zaboraviš na to. Jer misliš, to je jedan jedini ekstrem. Ali tada je napad bio usmjeren prema svima, a sada su ciljevi postali uglavnom Židovi, ali sigurno da stradaju i drugi.
Svatko o takvim događajima ima drugačije utiske. Pored toga što mi je strašno žao svih ljudi koji su nastradali, a tu ima i jedna djevojčica, i stariji ljudi koji su preživjeli holokaust, i mladi Francuski turist, i to su sve individualne životne priče. Zbog toga ti je teško kada vidiš da su ljudi bili na jednom sretnom događaju, Chanuki, festivalu svjetla, radosti, rađanja nečega novoga.
Ali pored svega toga, ja sam razmišljala o tom dečku koji je počinio taj teror. Samo 24 godine, ima čak i simpatično lice, nije to neki ružni terorist, netko tko se sakrio iza brade i brkova, ili iza neke crne maske. Čak je jedna kolegica na poslu komentirala kako su obojica bili pomalo debeli, pa je to bilo čudno, jer nisu izgledali kao visoko istrenirani teroristički vojnici. Ne, izgledali su kao obični ljudi, kao obični otac i sin. Na slici koja kruži najviše, vidim da je dečko ozbiljan, malo namršten, možda zabrinut ili bilo što. Da ga ovako sretnem, možda bih i pomislila da je to neki simpatični mladi dečko. I ne znam, meni je i njega žao - žao zato jer je sebi upropastio život takvim činom; ako preživi ranjavanje, a navodno hoće, provest će život u zatvoru. I ima majku koja ga voli, žena se navodno zove Verena ili Venera, uvijek joj daju drugo ime, i možda zbog imena nije ni muslimanka. I po novim vijestima, muž joj je kuću prepisao prije skoro dvije godine, što znači da je vjerojatno već tada planirao napad, jer prema Australskom zakonu obitelji žrtava mogu tražiti novčanu odštetu od njegove ostavštine. Zato sada ne mogu, jer kuća koja vrijedi oko 1 milijun dolara, nije više na njegovo ime.
I taj njegov sin je rođen u Australiji, imao je puno mogućnosti, i sve ono što je lagao majci - da s ocem ide na plivanje, da uživaju na plaži - sve je to mogla biti istina, koja se mogla ponoviti nebrojeno puta u njegovom životu. Mogao je pričekati da ga prođe ova extremistička faza, jer je očito upao u neko extremističko društvo koje mu je ispralo mozak, povezao se s militantima, odlučio žrtvovati svoj život za tamo neku ideju. A ako mu je i otac bio extremist, dečko nije imao puno šanse za nešto bolje. Da je bar dao samo svoj život za tu ideju, a ne tuđe živote. Da je samo malo pričekao dok mu se glava ne ohladi, možda bi se s godinama zaljubio, vidio da ima razlog za život, onda ako bi još imao i djecu, htio bi da budu sretni, da imaju budućnost. Mislim da je tako razmišljao onaj heroj Ahmed koji je pokušao svladati teroriste, jer je otac dvoje male djece. Ali taj dečko je htio biti upamćen, tako je bar rekao bivšem kolegu na poslu, a to je najgori način kako ćeš biti upamćen. Pa čak iako je osjećao očaj ili bijes zbog onoga što se događalo Palestincima u Gazi, mogao je nešto učini na drugi, pozitivniji način. Pa se pitam, kad mu vidim namršteno lice, je li u tamo nekom trenutku posumnjao u to što radi, zažalio, pomislio da bi radije da nije tamo, nego negdje kod kuće s mamom. Znam, pričam gluposti, ali imam nećake koji su mu blizu godinama, i mislim se kako je napravio glupost, glupost koju možda ne bi napravio da mu je netko pomogao i izvukao ga iz tih ekstremnih krugova.
Druga stvar koja mi se strašna u svom ovom teroru je nehumanost i manjak suosjećanja jedne, i sada sve veće, grupe ljudi prema Židovima, čak i prema onima koji su tamo na Bondi plaži izgubili život. Ne mogu vjerovati da neki ljudi smatraju, i otvoreno govore, da su Židovi to zaslužili. Čak i kad je drugi dan bila komemoracija žrtvama terora, došla je neka babetina koja nije bila muslimanka, nego neka Australka, koja je vikala protiv Izraela i za Palestinu. Pa čekaj, možeš li se strpiti jedan dan, ljudi oplakuju svoju obitelj, prijatelje. Zar ljudima nedostaje osnovno suosjećanje?
Činjenica je da je antisemitizam porasto ekstremno, i to ne od onog listopadnog napada u Izraelu, nego ranije, pogotovo od pandemije, a vjerojatno još prije, a sada je skorz eskalirao i bojim se da ljudi idu na razine antisemitizma koji je bio tik pred drugi svjetski rat. U Australiji je loša situacija za židove zbog politike koju vodi trenutni premier Albanese. Tu on i mene puno ljuti, jer je jako pasivan prema napadima koji se stalno tu događaju nad židovima, i nakon ovog napada židovi o tome govore javno i optužuju ga. Već prije su bili napadi na sinagoge, mnogi židovi zatvaraju trgovine u poznatim centrima, jer se više ne osjećaju sigurni. Nedavno su dvoje medicinskih sestara (jedan dečko i jedna cura), muslimani, objavili na videu da će ubiti sve židove koji im dođu na liječenje. Zbog toga su suspendirani s posla u bolnici i sada im se sudi. I vlada ništa nije učinila protiv takvih stvari. Po Australiji, i tu po Melbournu, su skoro svaki vikend protesti protiv Izraela, ali tu često vijore Hamasove ili ISIS zastave, pa mi nije jasno zašto nitko ne reagira. Po meni, Hamas je teroristička organizacija. Albanese nakon ovog napada samo planira nekakve promjene oko kontrole oružja, kao da će to riješiti probleme, a i dalje ne daje nikakvu podršku i sigurnost židovima. Trenutno opozicija radi na tome da se donesu neki zakoni koji će zaštiti židove, jer očito trenutni premijer i njegova vlada ne rade ništa na tome.
Ne bih išla u detaljnu priču o Izraelu jer mi to nije tema i to mi je prekomplicirano, ali nedavno sam pročitala odličnu knjigu Amos Oza, A tale of love and darkness (Priča o ljubavi i tami), koja ne samo da je vrhunski napisana, nego lijepo opisuje seobe Židova u Izrael i njihov život tamo prvih godina od osnutka države.
I moram dodati, ja imam prijatelje i židove i muslimane. Svi koje ja poznajem su normalni ljudi koji ne vole teror ili ekstremizam ni s jedne ni s druge strane. Sve što nam treba je naučiti se zajedno živjeti, više voljeti, suosjećati i više se brinuti jedni o drugima.
KAPULA
sewen.blog.hr
Ne poznam više ovu balotu plavu,
Razbila se! Volija bi da nisam u pravu.
Cila se nakrivila, cila je na buže,
A nekad je bila đardin za ruže.
Ne poznam više ni svit koji živi,
Nema sredine, svi su desni ili livi.
I ne valja otkako čovik više nema mire!
A ja bi opet tija u grudima imat leptire.
Nije lipo ljude zvat nekim ružnim imenima!
Nije lipo kukat za nekim davnim vrimenima!
Nije lipo davat gas na mistu di se koči!
Puno toga nije lipo i grize ka kapula za oči!
16
uto
12/25
1962.
morskamorska.blog.hr
Split. Godina 1962. Noć dočeka. Sa škoja su arivali teta Maro, barba Vinko i mojih troje rođaka. Razlika u godinama, među nama, neznatna. Dičinja. Neprimjetna. Meni jedinici, bez brata i sestre, oni su bili SVE.
Živili smo skromno, ali teta i njeni su bili baš na dnu. Škrta zemja davala je malo. Vino, uje i rakiju niko ni kupova. Naprosto su to jemali svi. Jelo se šta se ubere, peška u moru, od jaja i koka koje bi platile glavon kod novorođenja i za blagdanske dane. Pravih radnih mista jedva da je i bilo. Od neimaštine, sve se iselilo i raselilo.
U stanu je bilo teplo. I puno veseja. Na trpezi je bilo svega šta je mat paričala. Mat, čarobnica vonja o kužine. A mi, dica, čekali smo ponoć i dida Mraza. Odjednon je nasta šušur zatvaranja vrata, vika, buka, beštimje. Taman smo uletili u sobu kad su nan rekli, evo, ovi čas je ostavija poklone pod bor i šmugnija kroz ponistru.
Opet ga nismo vidili. Uteka nan je za dlaku.
Ispod bora je bila velika plišana žirafa. Veća od mene. I zamotana kutijica. A nas četvero.
Tonči, najmlaji, zgrabija je žirafu, zajašija je misleći da je tovar, a mi curice smo odmotavale kutijicu. A u njoj, mali, najmanji mogući servis s plastičnin čikaricama, pjatićima i malin vrčen.
Ushićene, odma smo postale odrasle domaćice. Neka smo bile site, mat je skuvala kakao, izlila ga u dičinji vrč, pa smo mi, ka velike, nalivale u čikare, pile i vraćale prazne na pjat.
Posli ponoći nas četvero su polegli u velu posteju. Pokrili su nas krturon, izjubili, a kako smo svi legli na škinju, radosno smo isprepleli ruke. I tako usnili. Sa zatvorenin očima ispod kojih se caklila radost.
***
Godina 2025. Stojin u Jokera. U redu san za produžit ugovor za mobitel. Svita oko mene ka da se dile besplatne fritule.
Isprid mene mama, tata i dječarac od kojih 7 - 8 godina.
On oće, onako zapovjedno, sad već prepričavan, iPhone 17 Pro Max, taj i nikoji drugi.
Tata vadi iz takujina karticu, provlači je. Nasmijana mama grli svog ljubimca. Prodavačica sve stavlja u prepoznatljivu vrećicu pinki boje i daje je dječarcu u ruke.
***
Niko i ništa ne može izminit, zaminit ili dopunit moju 1962.
Kada je malo zaista bilo puno.
Kada je srce istinski treperilo veličanstvenon skromnošću. Tada nismo ni znali šta znači biti skroman. Bio je to sustav života.
Kada je kakao bio naš Dom Perignon. Kada je obiteljsko druženje bilo dosanjana veselica. Kada je spavanje isprepletenih ruku zapečatilo trajni savez koji traje i danas. I kada si se zaista mogao izgubit u velikon zagrljaju prepunon topline i jubavi.
Šumski dvor
mcind.blog.hr
ˇˇˇ
Zaklada Novo sutra i Udruga Lotus u šumi na Drenovi, na rubu grada Rijeke otvorili su lijepo i zanimljivo izletište. Uređena je jedna zapuštena livada i izgrađeni su objekti za životinje.
Tajnica udruge Valentina Šipuš kaže:
- Lotus je udruga koja se temelji na mentalnom zdravlju djece, mladih i odraslih. Ovaj prostor je zamišljen da nama svima pruži bijeg od užurbane svakodnevice. Okruženi smo životinjama, pružamo mogućnost jahanja, bilo amaterski, profesionalno, a također i u terapeutske svrhe.
Guske Dragica i Ljubo su me pozdravili gakanjem u dolasku i odlasku.
Magarčić je zajedno sa kozama i vole se maziti.
Malo iznad je šetala ova debela gica.
Pogodite kako se zovem.
Čupavi zeko i zamorčić.
Malo janje je u štalici sa nekoliko ovaca.
Jedan od konja spreman za jahanje.
Do ovog lokaliteta može se doći šumskom cesticom od starog groblja na Drenovi koja je dijelom i markirana staza za Veli vrh (439 m.) koji sam prikazao više puta.
Jedna malo jača maneštra a u malo drukčijoj varijanti može biti i podloga za prebranac ili tavče gravče. Grah, tikvica, mrkva, celer, paprika, rajčica, poriluk, kapula, češnjak, začini kurkuma, komorač, lovor, kajenski papar, mljev. paprika, timijan, kopar ... , sunc. i masl. ulje, bez zaprške.
Križaljkica talijanka 10x6 sa tri crna polja i sličicom.
Vodoravno;
1. ? 2. Grčki otok u Jonskom moru (Odisej). // Može biti i u pustinji. 3. Kantautorica i glumica Antonija. // Dekoracija, ures. 4. Vanjska oplodnja jaja riba i nekih vodenih životinja. 5. Str. muško ime (brit. pisac Fleming). // Donji dio. 6. Hrv. glazbenik Zdravko.
Okomito:
1. Najuža i najkraća ulica u gradu Rijeci (vrst sisavca, tal. pipistrello). 2. Dan u tjednu. 3. Bobičasto voće iz porodice Rosaceae, himber (mn.). 4. Čest naziv za umjetnu kožu, obično PVC nanešen na tekstil. // Kem. simbol za dušik. 5. Reg. oznaka za vozila iz Pokuplja i Korduna. // European Development Days. 6. Najtanje slovo. // Dio usta. 7. Akademski naslov. 8. Zavareno mjesto a važan i u nogometu. 9. Ozana od mila. 10. Etiopski knez.
Pomicaljka sa tri životinje u Šumskom dvoru.
RASTKO
BLAVOR
LIVADA
PONJAVA
ARABER.
PRIMAL SCREAM U HRVATSKOJ
huc.blog.hr
Well, kad sam bio down and out, washout, skroz na dnu
i borio se da preživim
imao sam par – ne baš pravih-prijatelja
i djevojku koja je također imala nekolicinu – ne baš pravih-prijatelja.
Ali njezina obitelj, koja je digla sidro i zapalila za „Down Under“
imala je ovdje neke svoje ljude
i s njima smo te godine radili kolinje.
Dražen i Kristina živjeli su na periferiji grada.
Posjedovali su kuću, dvorište iza kuće, garažu.
S njima je živjela i njegova staramajka.
Bili su to, štono se veli, jednostavni ljudi.
Veliki, krupni… da ne kažem debeli.
“Grounded” bi bio najtočniji izraz za njih.
Bilo je to moje prvo kolinje. Osam sindikalnih
polovica čekalo je na obradu.
Prošao sam kroz cijeli proces,
naučio raditi sve:
čvarke,
weißwurst –
kao i domaću, siromašku varijantu
bele devenice, pa
švargl (tlačenica ili prezvuršt),
krvavice,
češnjovke,
sremsku kobasu…
Naučio sam
kako se paca meso za sušenje, suho salamurenje,
mokro salamurenje, odsoljavanje…
Dražen mi je pokazao pušnicu.
„Ovdje ću kroz 3-4 tjedna dimiti meso“, rekao je.
„Kul“, otpovrnuo sam.
Radili smo 2 dana, od ranog jutra do kasne večeri.
Dok smo izrađivali kobasice u garaži, Dražen mi je priznao
da ponekad ode u obližnju šumu i urala iz petnih žila.
Tako se rješava napetosti, oslobađa frustracije, smiruje prenadražene živce.
Razlozi su opći i svakodnevni:
žena zvoca, majka emocionalno ucjenjuje, šef glumi nedosežnu veličinu,
radni kolege - kreteni, frendovi - kreteni, ostali – debili par ex.
ništa ne radi kako valja, nitko ne zna svoj posao…
Dok urala katkad posegne za kakvom granom
pa onda njome mlati unaokolo kao prahistorijski divljak na bunici.
Što me, slijedom intelektualnih asocijacija, dovodi do:
Mike Oldfield: Oduvijek sam bio sam, ali sada je to bila druga vrst tuge. Sjećam se moje majke, došla je u posjetu. Tada je bila na putu dolje. Sjedili smo u autu, mislim da je to bio i posljednji put da sam je vidio. I ja sam tada patio. Pogledala me je i rekla: ti znaš kako je to, zar ne Mike? Da, znam, odgovorio sam.
Kada je Virgin prešao na Punk osjetio sam se izdanim. Počeo sam – možda – previše piti. 1978. otišao sam na terapiju Primalnim krikom, dr. Arthura Janova. Od sudionika se tražilo da pokušaju naći u sebi krik što su ispustili po izlasku iz maternice. Čovječe, urlikao sam iz petnih žila. Neljudski krikovi! Ali po završetku seanse osjetio sam se ponovo rođenim.
Menager (nonšalantno): Ma gledajte, dok se Mike napajao na boli stvarao je dobru muziku, ali kada je odbacio bol ostala je samo pop zajebancija.
Artur Janov: Često su ljudi već probali druge vrste terapije bez ikakvog uspjeha, ili su osjetili da im je potrebno nešto više da bi sve dosegli. Mnogi su pretjerali sa drogama, ili alkoholom, ili im je seksualni život previše ili premalo aktivan. Razna sranja izazivaju neurozu, a to sve u suštini potiče iz potisnutog bola, iz nezadovoljene potrebe za ljubavlju, jer je čovjek ispunjen samo kad je voljen. Sve je to prilično jednostavno."
PRIMAL SCREAM
je metoda (odnosno terapijski pravac) koju je
razvio Artur Janov, američki
psiholog, psihoterapeut i pisac.
Bila je to vrlo popularna metoda za oslobođenja od neuroze
i ranih trauma u sedamdesetima.
Mnogi su poznati ljudi pohodili Janovljeve
terapije:
Mike Oldfield, spomenut u gornjem isječku,
pa Lennon i Yoko. James Earl Jones
– Steel is strong, but the flesh is stronger; budući glas Darth Vadera
tvrdio je da ga je primalni krik oslobodio ovisnosti o cigarama i izliječio hemoroide.
Roger Williams, pijanist je rekao da je Art jedan od najvažnijih ljudi u povijesti svijeta.
Dyan Cannon, glumica poznatija ipak po tome
što se udala za dvaput starijeg C. Granta i s njime dobila kći – Jennifer, rekla je da je to super stvar
te je čak napravila posebnu sobu za vrištanje u vlastitoj kući.
I tako dalje...
Lennon, kreativan kakav je bio, ugradio je to iskustvo u svoju pjesmu Mother.
U toj pjesmi, pred sam kraj pjesme, on urla dosegnuvši visoki D#5.
Taj pjev-urlik,
to je nemoguće rekreirati.
Bowie je pokušao, kao hommage prijatelju Johnu. Nije loše…
no fali autentičnosti.
Obradila ju je i Barbara Streisand, Christina Aguilera, Mia Martini…
Mother, pjesma o kojoj su s poštovanjem govorili Roger Waters i
Lou Reed …
Lennon je bio zaista iznimno kreativan čovjek.
Rijedak kao… ne znam, kao baš nešto rijetko…
Recimo, kamen s Oriona.
Primal scream.
Pisao sam jednom o tome, iako tada nisam znao što to zapravo jest.
Primal scream.
Ima li toga u Hrvatskoj?
Gdje možeš legalno vrištati?
Htio bih otići negdje i vrištati kao lud.
Ali ne u šumu.
Šume su pune lovaca,
a lovac me može ustrijeliti ili odvući ravno u sanatorij –
u onaj famozni Žuti dom –
govoreći:
“E, sad viči koliko te volja.”
Ali tamo su doktori i osoblje.
I ako vrištiš,
daju ti injekciju da začepiš.
A ja… ja bih volio vrištati.
Vrijeme je za totalni freak-out.
Come on, come on, vrištimo zajedno…
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
...nije svejedno
komentatoricamicaa.blog.hr
Da je sve onako kako se čini,
voda koju rukom zahvatiš iz mora,
bila bi plava
Hafiz Širazi, perzijski pjesnik iz 14.stoljeća , imao je utjecaja na mnoge europske pjesnike posebno na Goethea
ova misao potiče na naše svagdašnje prosudbe o likovima s kojima se dotičemo riječima i mislima po kojima stvaramo vlastite prosudbe iza kojih ( kao ) čvrsto stojimo ne shvaćajući na vrijeme, da nije baš sve onako kako mi mislimo pogotovo, ako ovo "mi" uzimamo kao ljestvicu neke vrijednosti nad kojom ustrajemo ne videć' pritom, da - nije sve kako se nama čini
foto : osobna
foto : net
Lutka kao palac velika
stella.blog.hr
Ne pričam o Palčici, o, ne...samo o nekim davnim željama.
Nisam imala lutku kao devojčica. Čudna mi čuda, reći ćete...
mnoge su devojčice i onda imale prave lutke, ne krpene,
a ja nisam. Ni lutku ni druge igračke...nije bilo novca za te
"luksuze". Gledala sam lutke drugih i ostala željna. Ujak
mi je "navigavao", plovio morima, obišao ceo svet. Svako
mu je nešto tražio, a ja bih se šćućurila u ćošku i čekala
da primeti da i ja nešto želim...Jednom me je primetio.
"A šta bi ti, Seko?"
"Jednu lutku, da je kao palac velika..samo da je prava..
.i strana..."
I prođe jedna plovidba, druga, i treća...pratili smo emisiju
"Gde se nalaze naši brodovi" i u mislima putovali s njima.
Ujak bi se vratio, doneo svakome ponešto, a meni ne..
.dok jednoga dana nije doneo veliku kutiju i u njoj crnu lutku,
oko pola metra visoku, u šarenoj egzotičnoj haljinici, koja
je treptala plavim očima i govorila: "Ma-ma".
Reče mi: "Seko, tvoja je lutka porasla!".
Treba li naglašavati da je to bila najlepša lutka na svetu?
Ma, i u svemiru! Otada je svuda sa mnom, i dan danas...
promenila haljinice, promenila gradove, ali ne i mesto
u srcu. Lutka veća od palca...
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr