Gospodar muha

četvrtak , 25.01.2024.

Otići u nedjelju na Hrelić se isplatilo, ako ništa drugo, zbog jedne zanimljive knjige; "Gospodar muha", Williama Goldinga. Pokupio sam je u nekoj kartonskoj kutiji "tri za pet". Koštala me "čak" dva eura. Uz nju kao besplatan bonus odabrao sam knjigu "Zašto sam vam lagala", Julijane Matanović. Pa hajd, pošteno.
Međutim ista se knjiga preko oglasa i nekih antikvarijata prodaje puno skuplje, zavisno od očuvanosti, čak i do 50 ili 80 eura.

Zašto je upravo ta u izdanju Algoritma iz 1999. najskuplja? Pa možda zbog tvrdog uveza, prijevoda Zlatka Crnkovića i naslovne ilustracije Igora Kordeja.

Uz činjenicu da je prvo hrvatsko izdanje tog romana nastalog daleke 1954. To što je tako dugo ostala u buksi i čekala svoj red, za me je mali misterij. Jer pretpostavljam da bi bila odlična i rado čitana školska lektira, klinci bi je gutali. Ja prvi,uz romane Julesa Vernea, Jacka Londona itd. Možda se nije uklapala u ondašnji školski kurikulum, možda je na svoj način smatrana subverzivnom ili čak opasnom za umiveni socijalizam ljudskog lika.. Sumnjam. Jer najnormalnije smo čitali razne zapadnoeuropske i američke klasike, a ondašnja se ideologija ionako trudila da prokaže sve mane i dubioze "imperijalističkog Zapada".

Doduše, potka tog romana jednako se tiče svih, bez obzira na geografiju i ideologiju, univerzalna je.

"Izbor teme je pokušaj da se uđe u trag nedostacima društva slijedeći nedostatke ljudske prirode. Pouka priče je u tome da oblik društvene zajednice nužno mora ovisiti o etičkoj prirodi pojedinca, a ne o etičkoj prirodi političkog sustava, ma koliko ta priroda bila logična ili vrijedna poštovanja.“ W. Golding

Skupina dječaka, jedinih preživjelih nakon zrakoplovne nesreće, našla je svoj spas na pustom otoku. Od proročki raspoloženog Simona, preko moralnog Ralpha, do brutalnog Jacka, svaki od dječaka pokušava uspostaviti kontrolu nad novom situacijom. No, njihova nastojanja da se organiziraju i među sobom zavedu red ubrzo uzmiču pred primitivnim nagonima i kaosom...

Prvi roman engleskoga nobelovca Williama Goldinga, distopijska priča o mladim robinzonima koja razotkriva tamnu stranu ljudske prirode, danas je jednako provokativan kao i 1954. kad je prvi put objavljen. Ubrzo nakon objavljivanja stječe kultni status među čitateljima, ali i kritičarima koji ovaj roman nazivaju najutjecajnijim nakon Salingerova Lovca u žitu ili ga uspoređuju s Conradovim remek-djelom Srce tame. Nakon više od šezdeset godina, ovaj moderni klasik ostaje snažna alegorija o civilizaciji, preživljavanju i ljudskoj prirodi koja fascinira podjednako mlade i starije čitatelje suočavajući ih s uznemirujućom spoznajom kako društvo lako može skliznuti u kaos i divljaštvo kad se jednom napuste pravila i red. Tu su i univerzalne teme kojih se pritom dotiče, ne samo o sposobnosti čovjeka da razlikuje dobro od zla, već i o krhkosti moralnih inhibicija. Veličanstveni prijevod Zlatka Crnkovića dostojan je ovog klasika koji do srži potresa naše čitateljsko biće".

A popratni video pjesme "Young Savage" grupe "Ultravox" zapravo je isječak iz istoimenog filma Petera Brooka, snimljenog također davne 1963. Gledao sam ga svojevremeno, vidim da je prije tridesetak godina snimljen remake, ali onako ovlaš uspoređujući, taj c/b mi djeluje puno živopisnije i autentičnije.

Usput razmišljam kako bi bilo da se moja zagorska klapa "mladih divljaka" suočila sa sličnim scenarijem. Nismo mi bili nikakvi anđeli, bilo je tu rivalstva, povremene ljubomore i trvenja, ali mislim da bi na kraju ipak nekako prevagnula međusobna povezanost i odanost.

Hmm..Kaj zbilja?

Shine On You Crazy Diamond

nedjelja , 27.08.2023.

"Tibor je sjeo navrh brijega i zadivljen se zagledao u nebo. Nije se mogao sjetiti kada je zadnji puta gledao takav prizor. Tisuće treperavih zvijezda rasipalo je sjaj sve tamnijim plavetnilom nadolazeće noći, dok se iznad obližnje šume pomaljao ogroman Mjesec lijevajući srebro na krošnje visokih bukovih stabala.
'Kao u nekom nadrealnom filmu ili sred efektne kič ilustracije', pomislio je. Ali prizor je ovaj put bio stvaran, a on kao da je jedini na svijetu u tom trenutku imao privilegiju promatrati ga.
Zapiljio se još jače među zvijezde i nakon nekog vremena osjetio kako polako pa sve brže putuje u bezdan te kako bi uz malo truda i nešto sreće mogao doći do samog centra, do prapočetka, i možda na kraju otkriti nerazjašnjivu zagonetku. Jer što je drugo takav prizor nego zagonetka, čudesna, zbunjujuća slagalica čije dijelove nitko na ovom svijetu nije uspio odgonetnuti i sastaviti na jasan i svima razumljiv način.
Istovremeno, pred tim raskriljenim nebeskim svodom naši životi i svi naši problemi ispadaju mahom sitni, smiješni, nepotrebni ili pretjerani. Stoga bi svakom čovjeku pogled u zvjezdano nebo ili makar danje plavetnilo trebao biti i lijek i putokaz, opomena i utjeha."

Ovaj ulomak iz jedne moje priče čini mi si baš kao dobar uvod u ovaj tekst koji je zapravo moja objava prenesena s Fejsbuka.

Naime neki dan je "Novi list" objavio intervju sa zvjezdoznancem Koradom Korlevićem. Slučajno se dogodilo pa sam prvi uletio s komentarom ispod članka i odmah, paf! Preko 25O reakcija i masa replika koje su mi cijeli dan krale vrijeme i dioptriju. Jer moj je komentar zapravo bio tek parafraza onog što je sam Korado izjavio; da ni matematički ni statistički (vjerojatno) nismo sami u Svemiru. Dakle, ništa revolucionarno pa ni bogohulno, uostalom bilo je samo par cereka među reakcijama i poneki pokušaj nemušte kontre. Mahom od ljubitelja teorija zavjere, ravnozemljaša ili ignoranata koji se s figom u džepu pozivaju na Boga a pritom ne znaju osnovne postulate te svoje vjere a kamo li ičeg drugog.

Ali ni to nije važno nego samo povod da se opet malo katapultiram u Zagorje, u vrijeme dok smo onako mladi i nadobudni izgarali gotovo opipljivom strašću.
Kada bi se poslije ponoći vraćali s topličkih plesnjaka i birceva u svoja obližnja ili daleka sela, mi frendovi i znanci iz iste klape zaustavljali bi se na glavnom raskrižju puteva, nakon čega bi konačan rastanak u stilu "mili moji kud koji" bio neminovan. Dotad bi raspredali o tekućoj problematici, glazbi, sportu i seksu, ali pri Papešu bi se vadile pljuge i na red bi došla astronomija.

Zvjezdano nebo u Zagorju lišeno svjetlosnog zagađenja velikih gradova praznik je za oči. Nema ljepše nego zapiljiti se u tu raskoš i filozofirati, pogotovo u društvu nekog ili nekih koji su u stanju razmišljati dublje i gledati dalje. A takovih je, srećom, bilo.

Šarali bi mi tako nebeskim svodom, procjenjivali razdaljine, tražili poznate planete, konjukcije, daleke zvijezde, sazviježđa i galaksije. Mjesec nam se činio neobično blizu, gledali smo njegove kratere, tražili More tišine, mjesto gdje je sletio Apolo 11, špekulirali kakovi su uvjeti na tamnoj strani. Vrijeme je letjelo, sati proticali, a mi kao u nekom transu nismo mogli skrenuti poglede sa zvjezdanog svoda.

- Mnoge od tih zvijezda više ne postoje.. Mi gledamo samo njihov pradavni sjaj što putuje svemirom poput utvare - glasno bi razmišljali oni s više mašte i akumuliranog znanja.

Uistinu, kakovo je to čudo iznad nas? Čak i kad bi uspjeli izbrojiti sve vidljive zvijezde ispala bi koja tisuća, a samo u našoj galaksiji tj. u nama vidljivom dijelu svemira, stotinjak je milijuna zvijezda. A tek planetarni sustavi?

Drhtavih prstiju palili bi zadnje dragocjene cigarete, a na tom bi žaru tinjali začeci novih rasprava i teza. Svaku je trebalo razmotriti, jer ne smije se podcijeniti mašta lunatika grozničavog pogleda dok laje na Mjesec i traži otkud je došao, kojim smislom i kuda to zapravo brodi.
Iskreno, čudi me da susjedi iz obližnjih kuća nisu nikad reagirali jer u potpunoj tišini seoske idile ti razgovori su na trenutke sigurno bili bučni. Ali stariji ljudi na selu prirodom svog statusa liježu primjereno umorni tako da to većini ipak nije bio problem.

i tek bi negdje poslije dva u noći onako gladni, žedni, bez cigareta, smrznuti ili slijepljeni od noćne sparine, konačno kapitulirali. Pozdravili bi se nekako muklo, još uvučeni u koloplet naših priča. Potom bi nosili svoja umorna tijela kućama svijesni da smo se gotovo bez ostatka predali tom čudesnom svemiru, razložili takoreći na atome.. Jer ima li išta važnije od tih pitanja svih pitanja i vrtoglavice koja te obuzima od sjaja zvijezda i lutanja nebeskim prostranstvima?

Mi onu Šimićevu "Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!" nismo recitirali nego živjeli.

Eh, luda vremena, luda mladost.

U Zagrebu tek ponekad vidim zvjezdano nebo u punom sjaju. Utješno mi je ako sa svoje terase vidim barem Mjesec, Veneru, Jupiter.. Ponekad se popnem više, pod obronke Sljemena, tek da me opet bar na koji sat pukne taj sjaj brojnih, dalekih zvijezda.

Teški bu dež pal

nedjelja , 14.05.2023.

Ovo (ne)vrijeme me povuklo pa sam probal sklepati kajkavski prijevod Dylanove "A Hard Rain's A-Gonna Fall". Uh, težak zadatak. Ovo je brzinska, kompromisna light-varijanta moje materinje kajkavštine. Možda napravim onu temeljitu, tko zna.


Oj, gde si bil, moj plavooki sinek?
Iz kakove to, dragi, prihajaš daljine?

Hodil sam čez deset meglenih planina
Čez šest sam neznanih šemeril dolina
Bil sam sred sedam čemernih gora
Pregazil sam sto mertvih mora
A najglibše sam zišel v lalofku stratišta
A gda se sve stiša, pal bu teški dež
Teški bu pal dež

I kaj si se videl, moj plavooki sinek?
Kaj si videl, mili, sred te tujine?

Novorojeno dete med vukima kaj režiju
I stezu od draguljov od tere si bežiju
Črne huste sam videl i kerv po tom drevlju
Ljude z kladivcima zamusane s kervlju
Poplavleni prag sam videl, a vu toj baraki
Tristotin govornikov z jezikom vu šaki
I oštre mače i puške ajduka
Kaj je vlekla slaba dečja ruka
A gda se sve stiša, sva ta muka,
Pal bu teški dež, teški bu pal dež

A kaj si to čul, plavooki sinek?
Kaj si čul sred te tujine?

Čul sam strele božje kak hvudiraju
Vale morske kaj zemle zatiraju
Jezero bubnjarov čije ruke grmiju k domu
Jezera kaj šepetaju, a nemaju komu
Jenog kaj hmira, a drugi se od smeha previja
I pesme pesnikov kaj v jarku gnjijeju
I molitvu huncuta neku, zapalog vu dreku
A gda se sve stiša, pal bu teški dež
Teški bu pal dež

A koga si zestal, plavooki sinek?
Koga si zestal sred te tujine?

Pri krepanom konju stala je pucka
I belca kak jaše črnoga cucka
Deklu čije je tielo ogenj v lugu
Pucu kaj mi z nebesi daruvala dugu
Zestal sam človeka ranjenog vu ljubav
I drugoga kaj je od mržnje postal gubav
A gda se sve stiša, pal bu teški dež
Teški bu pal dež

A kaj buš zdaj, moj plavoki sinek?
Kaj kaniš delati gda se to mine?

Predi neg teški dež mine
Sredi prašumskoga prešel bum mraka
Gde puno je ljudi, a si praznih šaka
Gde otrovano seme teče rečnim tragom
Gde se dom spaja z tamničnom vlagom
Gde su kervoliscima lica skrita, nema
Gde glad grdo strši a duše skriva sena
Gde je črno boja, nula mesto broja

Se bum onda rekel glasom ili dahom
Ili samo mišljenjem svojim plahim
Blesiknula bu s hridi, nek celi svet to vidi
I na kraju bum mogel na otprto more prejti
Predi neg klonem, zapopeval svim bum
Dok tonem svoju pesmu znal bum

A gda se sve stiša, pal bu teški dež
Teški, teški bu pal dež

Diamonds and rust

srijeda , 28.09.2022.

Joan Baez izvodi jednu od svojih najljepših pjesama. Nastala je nakon rane boemske folk faze kada je s još nekim kasnije poznatim likovima živjela u opskurnom hotelu u Greenwich Village-u gdje se intenzivno družila i ljubila s mlađahnim Bob Dylanom. Ta veza je pukla, Dylan se iz nekog razloga povukao mada su i dalje ostali prijatelji i uzajamni mentori. Mogući razlog je što ambiciozni Dylan nije mogao prihvatiti da s nekim prilično ravnopravnim dijeli isti stejdž i karijeru, oduvijek je bio svoj i tražio svjetla reflektora za se.

Sama pjesma je rezime te veze, a inspirirana je jednim telefonskim razgovorom iz govornice kada joj je Dylan pročitao tekst jedne svoje nove pjesme.

Joan Baez je u ratno doba nakon posjete Sarajevu pod opsadom iznenada banula u Zagreb i održala dva neformalna mini koncerta uz pratnju još jednog gitariste. Jedan na Jelačićevom trgu kojem sam čistom slučajnošću prisustvovao (spazio sam je okruženu masom ljudi u prolazu iz tramvaja), a drugi pred izbjeglicama u Španskom. Više nije mlada, ali i dalje je bila naočita žena, egzotične hispanske ljepote koju duguje roditeljima iz mješovitog braka. Pjevali smo zajedno Gracias a la vida, Forever young, The night they drove old Dixie down, Amazing grace.. Pjevali smo dok su tramvaju tutnjali i škripali pored nas, izbjeglice tražile spas a u Sarajevu padale bombe..Valjda uprkos svemu jer ionako smo tih godina malo toga mogli izgubiti. Sve ili ništa bile su poprilično bliske opcije.

Inače, još mi je iz jednog razloga ta pjesma catchy. Podsjetila me na to ova kišurina koja upravo lijeva kao iz kabla. U doba dok sam bio ulični svirač, jednog sam kišnog predvečerja u oktogonu naletio na meni nepoznatu curu koja je oslonjena na zid nadahnuto uz gitaru pjevala upravo Diamonds and rust. Ne znam, nije me baš lako kupiti, ali osim ove Joan Baez, ljepšu izvedbu nisam čuo. Curu sam vidio samo tu promrzlu, tužnu večer i nikad poslije. Mislim da je bila iz Karlovca.

Dijamanti i hrđa

Pa neka sam prokleta
Evo stiže opet tvoj duh
Ali nije to neuobičajeno
To je samo jer je Mjesec pun
I ti si slučajno nazvao
I sjedim tu
Ruka na telefonu
Slušam glas koji sam poznavala
Prije nekoliko svjetlosnih godina
Na putu ravno prema dnu

Koliko se sjećam, tvoje oči
Bile su plavije od jaja crvendaća
Moja poezija je bezveze, rekao si
Odakle zoveš?
Iz govornice na srednjem zapadu
Prije deset godina
Kupila sam ti neke manžete
Ti si meni nešto donio
Oboje znamo što sjećanja znaju donijeti
Ona donose dijamante i hrđu

Pa, eksplodirao si na sceni
Već si legenda
Neisprani fenomen
Izvorni lutalica
Dolutao si u moje naručje
I tamo ostao
Privremeno izgubljen na pučini
Madonna je bila tvoja besplatno
Da, djevojka na pola školjke
Držala te neoštećenog

Sad te vidim kako stojiš
Dok smeđe lišće pada naokolo
I snijeg u tvojoj kosi
Sad se smiješ kroz prozor
Tog jadnog hotela
Iznad Trga Washington
Naš dah izlazi kao blijeli oblaci
Miješa se i zadržava u zraku
Govoreći strogo što se mene tiče
Mogli smo oboje umrijeti tad i tamo

Sad mi govoriš
Nisi nostalgičan
Onda mi reci drugu riječ za to
Ti koji si tako dobar s riječima
I u tome da stvari držiš neodređenima
Jer treba mi malo te neodređenosti sada
Sve se vratilo previše jasno
Da, voljela sam te nježno
I ako mi nudiš dijamante i hrđu
Već sam platila.

Bolje biti pijan nego star?

utorak , 27.09.2022.

Kužim te pubertetske brijačine, svi smo ih prošli, ali takav zaključak mi je čak u "to neko” vrijeme bil u najmanju ruku bedast, bez obzira na kontekst tinejdžerske napitnice, oliti himne.

Kakve ja veze imam s alkoholom? Gotovo nikakve. Nisam cuger, slabo podnosim žestice, donekle koju pivu ili čašu dobrog, uglavnom crnog dalmoškog vina. Gemišti su mi prečesto tek kiseli, šampanjska vina nekak su mi falš i prevarantska, viski ne žudim, rakija mi je isto ko špirit ili kerozin..Stvarno sam dibidus za alkohol. Ako je loš, kaj često jest, samo me uspava, zamuti, odrveni, jezik mi se plete, sam sebi sam blesav. Spika u toj situaciji mi je naporna, atmosfera čudna. Ne volim kad mi nekakva tekućina mijenja svijest, ne kužim baš ljude koji uživaju u cugi i nemrem si tu pomoći. Očito sam atipičan Zagorec i kao takav zrel za svaku osudu. Mea culpa.

Kao nekakvom muzikantu to mi je samo dodatno otežavalo stvar, jer svirka, bez obzira je li riječ o veselicama pri kleti ili nekoj gaži gotovo podrazumijeva alkohol. Moram priznati da mi nije uvijek bilo lako ostat trijezan u društvu mortus pijanih ili pripitih pa bi se namjerno do neke mjere natankal, čist da se bar donekle uklopim „u atmosferu”. Oni koji se ozbiljnije profesionalno bave problemom alkoholizma znaju da je to čest okidač za ulazak u ovisnost ili da se kronično zaglibi u alkoholu.

Jedna mala ilustracija, Šezdesetih godina prošlog stoljeća kad sam bil pučkoškolac, neki moji pajdaši i znanci često bi zimi umjesto žganaca s toplim mlijekom, šmarna ili kajgane, doručkovali kruh podrobljen u vinu. Ne nužno u nekom plemenitom, znamo kakvi su kiseliši i tudumi vrlo često prevladavali među sirotinjom u ta stara vremena, nije tada bila poplava tih šampanjskih vina kao danas. Zakaj takav doručak? Pa jednostavno zato kaj su na taj način „bili jači”, nije im oskudno odjevenima bilo tak hladno i lakše su podnosili dugotrajno pješačenje iz svojih dalekih sela po bregima i jarkima do škole. Dobro se sjećam njihovih zamućenih očiju, daha i staklastog pogleda.

Nije to bila neka revolucionarna prehrambena metoda jer su slično doručkovali i njihovi preci. Navade se lako prenose s koljena na koljeno. Stoga, uz sve ostale načine konzumacije, nije čudno kaj je i tada i sada toliko alkoholizma. Zato su ti neki moji školski pajdaši i znanci uvelike prerano otišli zbog uznapredovale ciroze, a neke ondašnje curice od karcinoma dojke, gušterače. Itd.. Svi su imali dugotrajni alkoholičarski staž.

No dobro, ipak sam kakti nekakav roker, pa kaj smo onda s onom slavnom maksimom „sex&drugs&rock&roll”?

Zanimljivo, kazetu s istoimenom pjesmom Iana Durya & The Blockheadsa poklonil sam iz zezancije svojoj tadašnjoj curi, sadašnjoj Neizbježnoj.
- Joj, kak su dobri! - raportirala mi je za par dana, kaj nije čudno voljela je ona i rock i popit pokoje pivce, a o ostalom ne bih sad, nije prisutna.

Kaj se mene konkretno dotikavlje, sex - da, rock&roll - se razme, ali drugs.. Hm. opet sam tu ispadal netalentiran i van trenda.

Ali vratimo se mi glavnoj temi. Na naslovnoj slici ovog teksta je veliki poster-kalendar iz Džuboksa, 1975.

Na neki način on ima veze s jednim mojim gotovo malignim pijanstvom. Naime te sam se godine pred novogodišnje praznike iz Opatije nakratko vrnul u Toplice. Baš na svoj rođendan zaglibil sam na mjesnoj kuglani s ekipom prijatelja koje nisam dugo videl. Rođendan navodno treba proslaviti pa smo se primili posla. Predvečer smo na šanku trusili pive, a onda je nekak u moje ruke došla ta velika flaša Badelovog konjaka.

I tad počinje agonija. Špartali smo po toj kuglani ko u bunilu; sad dole u suterenu na plesnjaku, pa gore na šanku, pa opet malo u foajeu uvaljeni u naslonjače, malo u gledalištu, opet na plesnjak.. Cijelo je vrijeme flaša bila uz mene, ali su tankirali i ostali. Istina, bitno manje. Sve dok me nije počel oblijevati čudan, hladan znoj. Prešel sam u wc, pogledal se u špigl i skoro pal na rit. Pod onim čudnim osvjetljenjem ne da sam bil siv u faci nego zelen. U glavi mi se strašno mantalo, oči iskočile, vid se zamutil. Osjećal sam se otrovano, ali to moji kompići uopće nisu s/kužili. Želudac je cijelo to vrijeme grčevito tražil rigoleto, ali taj spas nikako da dojde. Još sam pol sata glavinjal da bi napokon izletil iz kuglane i na ogradi stepeništa izbacil otrov iz sebe.

I kak nakon svega "voljeti alkohol"? Naravno, bilo je poslije nekih donekle podnošljivih uz poneko ugodno pijanstvo, ali to ne mijenja stvar. Ne pij kad ti škodi. A i nisam ja izgleda općenito za te neke popularne stimulanse. Ispada da više volim uživo, bez anestezije pa makar boli.

Ipak, oni koji nisu nek svakako pogledaju na YT-u spot ”Sex&Drugs&Rock&Roll” karizmatičnog, teatralnog Iana Durya & The Blockheadsa.

Jezik ptica

četvrtak , 04.08.2022.

Ah, davno je davno bilo to..Kajjaznam, recimo sredinom šezdesetih. Bil sam dečec.
Bil je ljetni dan i po svoj prilici nedjelja. Kak znam da je bila baš nedjelja? Rekel bi, po osjećaju koji me u ovom slučaju teško more prevariti. Dobro pamtim nedjelje na našem briegu. tu posebnu atmosferu jutra, položaj sunca i kam zrake pucaju... Uglavnom, zišel sam z hiže van i još sanjiv čist spontano skrenul prema orehu na desnoj strani dvorišta. Nijednog čoveka vani nije bilo, sve je bilo tiho, a to je još jen znak da je bila baš nedelja; ljudi su počivali jer se taj dan nije delalo i nije se trebalo rano zdiči.

Ali nije ipak sve bilo tak beživotno. Pogledal sam sasvim slučajno prema starom orehu suseda Tonča, malo iznad naše hiže. A na njemu, skoro na samom vrhu, spazil pticu od koje mi je zastal dah. Sedela je na kraju grane, protresala neobično lijepo šareno perje i pogledavala prema Zagrebačkoj gori. Da nije imala tu fantastičnu kukmastu krunu na glavi, rekel bi da je nečija odbjegla papiga. Ali koja bi to papiga i (i otkud) doletela baš na oreh lovca Tonča? Osim toga, sve papige imaju na isti način svinuti kljun a perje im je, onak, pomalo psihodeličnih boja. Perje te zagonetne ptice je bilo šareno ali na jedan skladan, elegantan način, a kljun skoro ravan, srazmjerno dugačak i šiljast.

Mislim, znal sam masu tih domaćih ptica, videl fazane, šojke, zebe, češljugare, ali ova je bila nekaj posebno. Dok sam ju gledal na orehu, nadal sam se da bu netko konačno izašel iz koje hiže dovoljno obzirno da ju ne splaši i da bum imal priilike pokazati na pticu i pitati. Ali to se nije dogodilo.
U jednom trenutku ptica se uzvrpoljila, raširila krila i nekim čudnim lelujavim letom odletjela prema obližnjoj šumi.

I tak je ta ptica još koju godina za me bila zagonetka sve dok konačno nisam povezal konce. Riječ je o Pupavcu,(Kruničaru, Nebogledu) ili po zagorski, Futaču.

Futača sam poslije toga još koji put videl u Zagorju, ali u Zagrebu i okolici nikad. Međutim, priča o njemu ima zanimljivi nastavak.
S obzirom da često obilazim sajmove najčešće u ulozi kibica i kupca, ponekad se na kojem zateknem u ulozi prodavača. Prodajem neke stvari za koje procijenim da mi nisu potrebne, a opet, daleko od tog da su bezvrijedne.
Tog dana sam, između ostalog, na štandu izložil u mapi egipatske crteže na papirusu, istina onom lažnom, koji se pravi od ostataka sušenih kora banana. Taj „papir” je u odnosu na pravi papirus, prepoznatljive žućkaste boje, ali to ne znači da su sami crteži manje efektni, dapače. Neki su monokromni a neki prošarani crvenom, crnom, zlatnom i zelenom bojom.
Ljudi su zagledavali mapu s desetak listova, komentirali i pitali za cijenu, ali ozbiljne ponude nije bilo. Sve dok štandu nije prišla jedna sredovječna ženska, prilično neupadljivo obučena. Pogledala je crteže i izdvojila dva.

- Ne znam jeli vam poznato, ali ovo nisu klasični egipatski crteži, bez obzira što podsjećaju na njih. Ovo su zapravo tradicionalni, arapski motivi koji imaju svoju priču u okviru perzijske mitologije.

Ta dva crteža varirala su istu temu; Razgranato stablo prepuno ptica, upadljivo naglašenih.

I fakat, kad sam na jednom listu prepoznal tipični arapski potpis, bilo mi je jasnije (gugl ga prevodi kao „omča”). Jedino mi nije bilo jasno kak mi je sve ove godine to promaklo. Okej, mapa je dugo stajala negde sa strane i van dohvata ruke, a ja očito nisam pažljivije analiziral svaki od njih.

- Ovdje je riječ o staroj perzijskoj mističnoj alegoriji o Simurgu, kralju ptica. Pisan u dvostihu, govori o svim pticama svijeta koje predvodi Pupavac, Kruničaraka ili Nebogled, najmudrija od od njih, na putu do Simurga njihovog kralja. Tek trideset ptica dolazi do cilja, do svog kralja (si murg na arapskom znači trideset) da bi na kraju shvatile da je ono za čim su tragale bilo oduvijek u njima samima. A Pupavac/Nebogled je dobio ima upravo zbog svog dominantnog stava i pogleda uperenog u nebo, u daljinu, što bi značilo da najbolje vidi, da posjeduje taj vizionarski duh i mudrost predvodnika.

- Inače, govorim vam iz prve ruke jer sam slučajno baš ja prevela tu poemu „Jezik Ptica” pjesnika Feridudina Attara koja se svrstava u remek-djela perzijske a posredno i svjetske poezije - nastavila je žena.
U tom času dogodila se zanimljiva stvar. Na dugačku klupu iznebuha je sletjelo malo jato golubova i stvorilo krilima takav kovitlac da su se neki crteži umalo razletjeli. Slučajnost, očito, ali more se u njoj najti zgodna simbolika.

Nisam htel biti indiskretan, ali kad smo se nakon tog tog zanimljivog razgovora pozdravili i razišli, ukucal sam u Gugl „Jezik Ptica”.

Ispalo je da sam razgovaral sa kazališnom redateljicom i prevoditeljicom Sandom Hržić, inače suprugom Darka Rundeka. Žena skromna, nenametljiva i prosvjetiteljski nastrojena. Fala joj.

Attarova poema „Jezik ptica” u nakladi „Planetopie” dostupna je u knjižarama po cijeni od cca. 150 kuna. Još ju nisam kupil i pročital, ali to je samo pitanje vremena.

Eto kud me otpeljalo jedno sanjivo, nedjeljno jutro šezdesetih i fantastičan prizor Futača na orehu.. Te ptice, začudo, daleko putuju.

Priče s placa

utorak , 02.08.2022.

Već dugo hodam po buvljacima i sajmovima i svakakvih se dogodovština i transakcija pritom zgodilo. Onaj koji malo bolje kuži stvar, jasno mu je da je lova na cesti, čak i na otpadu, samo ju treba pokupiti. Meni nije problem priznati da ponekad obilazim pokoje reciklažno dvorište ili se s bicom i ruksakom zaustavim kraj tzv. masovnog glomaznog otpada kaj se ponekad stvori u nekom kvartu. U onoj prvoj rundi te usluge Čistoće, obično se tam kod svake hrpe već instalirala kakva romska obitelj s kombijem koja bi fino bezecirala stvar i na neki način prisvojila. Uzimali su ono kaj im je pasalo i s vremenom postali sve mudriji i obavješteniji, skužili su da starine imaju svoju cijenu, ali još uvijek se uveliko isplatilo od njih nekaj od toga otkupiti. U ruksak bi obično išle manje stvari ali vrijedne koje su nerijetko poslije završavale u antikvarnicama. Ak bi pokupil nekaj velikog to je onda obično kasnije frknul za pedeset, sto itd. eura.

Jakuševac je priča za sebe.

Jemput dok sam šetal između redova prema meni je išel neki čovjek sa slikom ispred sebe i nudil je ljudima tj. okolnim prodavačima sa štandova. Svi su uglavnom odmahivali nezainteresirano dok nije došel do mene.
Slika je bila u većem okviru namazanom onom groznom bojom za peći. Sama slika u paspartu je bila manja, prilično patinirani pastel nekog primorskog motiva; stara kamena kuća u plavoj uvali s dvije, tri masline uz nju i pokojom barkom. Po patini i izgledu papira bilo mi je jasno da je prilično stara. Međutim, pažnju mi je privukel potpis u desnom donjem uglu. E. Murtić, kaj zbilja? Nisam bil sasvim siguran, ali to u tom trenutku nije bilo važno. Uzel sam sliku i platil čovjeku kojem je očajnički trebal taj novi gemišt koliko je iskal. Čak dvajst kuna.

Vraćam se u grad i na Branimircu kod prelaska u drugi tramvaj za trg, srećem suprugu. Pokazujem joj sliku uz očekivani komentar, "ti fakat svašta kupuješ". To me nije preveč obeshrabrilo. Već sam na ex.Trgu Republike i ulazim u galeriju "Mala" u prolazu Harmica. Srećom nije bilo kupaca, samo mlada prodavačica.
Pitam ju mogu li je zamolit za procjenu slike. Pristaje. Stavljam sliku na stol. Ona uzima ono naočno povećalo i zagledava sliku i potpis. Potom lista debele kataloge i na kraju mi predlaže da izvadimo sliku zatočenu u tim groznom okviru. Pristajem, naravno. Opet zagledavanje, listanje..

- Znate, ovo bi mogao biti Murtić, ali iz ranog poslijeratnog perioda kad njegovi radovi nisu kasnije katalogizirani. Ali mogao bi biti i Zoran Mušić, Slovenac koji je diplomirao na zagrebačkoj akademiji a čije su slike u Europi čak i skuplje od Murtićevih.

Gledam potpis, Fakat to E bi moglo biti i Z, a Murtić bi moglo ispast i Mušić. Ali prije Murtić.

- Okej, dajte mi recite po vašem sudu, koliko bi ta slika mogla vrijediti?
- A vi bi je prodali?
- Pa da, u nekoj opciji.

- Paa, ako nudite meni, ja vam ne bi mogla ponuditi više od 300 DM. Znate, vještačenje, okvir, oprema..

Još se malo kakti nećkam i gruntam makar je stvar kristalno jasna; mogu pokupit tristo maraka za dvajst kuna.

Dovršavamo stvar, predajem joj osobnu, potpisujem račun i izlazim iz galerije s tristo maraka viška.

I sad bi neko rekel, kakav srećković.

Ali tu priči nije kraj. Za koji dan opet zastajem na trgu sjetim se te slike. Nisam trebal ni ući, bila j izvješena u izlogu na dominantnom mjesto, refrešana i u prikladnom okviru s iskličnom cijenom od 1500 DM. Murtić, se razme.

Kaj sam štel reći, mogel sam ispast još veći srećković, čak i da sam platil to vještačenje i dal recimo tih sto maraka za okvir. Ali ni ovak skromno nije ispalo loše.

U međuvremenu, sad već u drugoj državi, srel sam na Branimircu tog lika od kog sam kupil sliku. Bil je teški cuger i opet je žical za gemišt ali stvari koje je nudil nisu me zanimale kaj ne znači da nismo završili u kafiću. Na kraju u njegovom stanu u onoj zgradi Plinare u kojem je taj bivši tržišni inspektor živel sam nakon rastave. Išli smo pogledat je li ima još koja slika koja bi me zanimala.

Veliki trosobni stan je bil takoreći prazan, samo stol, raskriljeni kredenc i bračni krevet sa zgužvanom posteljinom u spavaćoj sobi.

Na zidovima su jasno vidjeli obrisi gde je koja slika stajala. Po nekoj odokativnoj procjeni, bilo ih je desetak minimum. I ko zna koja i čija su to djela sve bila, prodana za gemišt.
Ostala je samo jedna. Ulje na platnu ak. slikara Vladimira Crnčića u okviru od 'pozlaćene' štukature. Fina 'mrtva priroda' zanimljivog crno-bijelog kontrasta.

Cijenil je 150 kuna kaj je očito bil plafon, uz rashode za gemište videl sam da mu je frižider sablasno prazan.

Bez namjere da time sad glumatam nekakvog velikoduška, ponudil sam mu duplo, 300 kuna. Trebalo je bar malo vrnut nekaj, a i karma je zajebana stvar.

Slika, uz podosta ostalih koje pričaju svoje priče, visi u mom dnevnom boravku. Nekak paše tam.

Črešnje

nedjelja , 22.05.2022.

Jeli smo črešnje
Velike, črljene, dozrele
Črešnje sočne, debele

Naše su oči med listjem
Kak dva planeta
Kružila oko svojih osi
I gravitirala

Ti si črešnje birala i dirala
Ja sam ti privlačil grane
„Dodaj mi ove sa strane!”
Naređivala si poput silnice
Z vusnic ti je kapal sok
Na moje lice

Črešnje si v haljinu metala
Gledal sam tu otprtu raskoš
Tvoja vitka noga bosa
Nad mojim čelom, do nosa

I krenul sam nekom silom vođen
Na tu srednju granu
Na jedinu pravu stranu
K tvojoj črljenoj belini

„Ah, kak su slatke”
Šepetala si v milini
Črešnja se zmajala
Grlice se razletele
Nad zelenom je hustom
Bezga zadišala

Posle su samo zujale čelice
Posle su se vrnule ptice
Ose su pile sok s naših tiela
Mirne kak božji voleki

Jeli smo črešnje
Velike, črljene, dozrele
Črešnje sočne, debele

(Posvećeno ne/znanoj junakinji, Zagorje, 19xx)

Hrelić naš svagdašnji #2

srijeda , 27.04.2022.

Stižem na Hrelić po hirovitom vremenu, kiša opasno prijeti iz tmurnih oblaka. Ljudi su živčani, neki uz psovke pogledavaju nebo i užurbano se spremaju na odlazak, neki se nadaju boljoj sreći jer tek je 10 ujutro, dugi je dan. Pregledavam na brzaka tri reda i eto me u romskoj aveniji. S jedne i druge strane meni već znani prodavači spojili nekoliko kombija pa ispred i između njih razastrli svoja carstva krame. Mušterije pokušavaju ušićarit na cajtnotu i prijetnji s neba, pljušte pitanja, cijene, ponude i pogodbe. Odjednom kiša, ali kakva..Potop! Kisnu rashodovane flakserice, bicikli, stari radio-aparati i tehnička roba iz prošlog stoljeća, kisne namještaj, uramljene slike i posteri iz preoranih njemačkih interijera, kisne nakit, požutjela papirologija, gramofonske ploče i hrpetine odjeće.. Jedino porculan i staklo još jače blista, eto, nije sve tak crno.

Romi ni ne pokušavaju pospremiti stvari, ne stižu ni pokriti, sizifof je to posao. Tim više kaj kiša uskoro u trenu prestaje, eto sunca. Potencijalni kupci i šetači izlaze ispod cerada i streha okolnih pečenjara i improviziranih birceva i opet se vraćaju među redove. Cijene su naravno prepolovljene, pogotovo za ono kaj je pokislo. A i to je najmanji problem, osušit će se i opet izaći na sunce ili kišu Jakuševca.

U jednom trenu nailazim na zanimljivu situaciju. Sred najlona ispred jednog kombija, nekoliko mlađih Roma žustro razgovara s visokim čovjekom. Prepoznajem ex manekena i kasnije političara, člana HNS-a i saborskog zastupnika.
Ispostavilo se da je kupujući neke stvarčice posijao novčanik. Moli Rome da, ako su već našli novčanik, uzmu novac ali mu vrate dokumente, kartice..Ovi pak prilično uvjerljivo niječu da su išta našli, uostalom, to se zbilo prije dva sata, puno ljudi je poslije glavinjalo tim prostorom a i teško je reći je li novčanik čovjeku ispao baš tu ili negdje drugdje.. Sklon sam im po/vjerovati barem po govoru tijela i smirenoj argumentaciji. Čovjek u jednom trenutku spominje kako ne bi htel zvati policiju, ali na kraju ipak odlazi, ponavljajući "ako ste našli ili ga nađete, novce zadržite, ali.."
Znam kak je to, jer mi se ponekad dogodilo slično. Ostavljal sam torbu, vrećicu, ruksak.. Srećom, novčanik nikad.
Ona kiša je ipak potjerala ili bar demotivirala podosta ljudi, nije to više to.

Sad kad su demoralizirani prodavači jednim dijelom odustali od svoje jalove, pokisle krame, na Jakuševec stižu tzv. higijeničari. Prebiru po hrpama odjeće, knjiga, rasparenog suđa i plastične galanterije pokušavajući naći nekaj vrijedno saginjanja. U pravilo toga se nađe podosta jer nakon njihove inspekcije, ledina ostaje relativno čista.

Šetajući polako prema izlazu, na trenutak zastajem kraj hrpe knjiga i još nekih drangulija. Ususret mi dolazi poznata 'faca s placa", čovjek kog znam bar dvadesetak godina i pamtim u nekim bitno boljim izdanjima. Naprimjer, kao visprenog šmekera akademske naobrazbe koji (uvjeril sam se) tečno govori nekoliko stranih jezika. Druželjubiv je i polemičan, a po klasifikaciji sajmišnih tipova, "knjiški moljac". Svojevremeno se kao gost pojavljival na nekim lokalnim telkama poput Z1. U međuvremenu su se ipak neke stvari dogodile, jer sad je to neki drugi čovjek. Vidno zapušten, s bar tridesetak kila viška, dva masna ruksaka na leđima i dvije velike vreće u rukama pomalo sliči na ovovjeku repliku Perillustrisa ac generosusa Cinteka iz istoimene pripovijetke K.Š. Đalskog. U faci pak zrezani Marks s dredloksima. To i sam naglašava.

Prešutno se pozdravljamo nakon čega se doslovno uvaljuje sred hrpe knjiga i krame i počinje svoju monodramu. Prebire po knjigama i uz podosta teatralnog sarkazma komentira naslove uz politikantske opaske.

- Ovaj fantastični bestseler "Staljin o Lenjinu" poklonit ću u emisiji "Dobro jutro, Srbijo" direkt Šešelju. Kaj to nebu senzacija? Marx uručuje Šešelju knjigu "Staljin o Lenjinu"! Ha, ha, ha!

- A ovu "Sve će to narod pomlatiti" mom prijatelju, srpskom patrijarhu.
Potom uzima neki prastari ex ju leksikon, nasumice otvara stranice i buba stihove od riječi koje mu prve nalete.

Uh totalno je zabrazdil, mislim si. Usput mu dodajem knjige koje mi se čine da bi ga mogle zanimati, a on sve to kompulzivno trpa u veliku plastičnu vreću.
U jednom trenutku pod prste mi dolazi neobičan fanzin. Vid' vraga, ni manje ni više nego "Vjesnik Djeda Mraza" iz 1966. btw. štampan u samo pet brojeva. Nisam imal pojma da je ovo postojalo. Vjesnik se čini zanimljivim, puno je rubrika, stripova (Reisingerov Štefek na prvoj strani), obećavajućih članaka.. Mokar je, ali to i nije neki problem, glavno da je uščuvan. Eto mi tema za Retro.

I tak ja pozdravim Marxa Cinteka s nekim gotovo pa oduševljenjem (malo mi za sriću triba) pa uz distorziranu "Prokleta je Amerika i zlato što sjaaa', veselo krenem prema dugavskom busu. Do Ilice čitam Vjesnik D.M-a, potom ga pred Črnekom pažljivo motam u tuljac pa skrolam na mobitelu red vožnje linije 137.
Ulazim u bus i vrlo mi brzo postaje jasno da je tuljac ostal u onom prvom.

E jebi ga, navodno se bolje rodit bez one stvari neg bez sreće, ali opet si mislim, kaj bi tek bivši saborski zastupnik na to rekel?

Retro ribica

srijeda , 23.03.2022.

U uvali morskoj kraj oštre hridi
Ribu lovim, al' ona se neda
Kida mi najlon, skida mamce
A sve to kćerkica kraj mene gleda

Ja ribu trebam, to mi je misija
Ne pale me turističke trice
Već budno motrim vrške štapova
Hoće li zagrist orade, lice..

Gen ribara očito u sebi nosim
Šukundjeda nekog tamo iz Selca
I makar sam žabar, boli me njonjo
Ako me domaći gledaju ko krelca

Al' kao što rekoh, danas me neće
Pa toćam noge i trusim pivce
Taman je nekako dovućem do škrape
A ona mi pokida najlon i živce

A kćerkica što se kraj mene brčka
Tad uzviknu; Riba, pogledaj tata!
U ruci joj kamen, meni ga pruža
I grli me rukama oko vrata

Pogledam kamen začuđen malo
Gdje vidi ribu da mi je znati?
Ali mi potom proradi kliker
Fakat je riba, u ruci se zlati!

Fosil neki il' prirode djelo?
Tek, gleda me oko ribice šatro
Ili se samo kamičku htjelo
Da nastane ova pjesmica retro

(Uvala Peruški, tam nekih poslijeratnih godina. Kamena ribica, Tamara i Tea)

Hrelić naš svagdašnji #1

četvrtak , 10.02.2022.

Hodajući sajmom svako malo naletiš na neko slavno ili bar znano lice. Nije čudno kraj hrpetine obleke "tri za deset" sresti neku poznatu manekenku, estradnjaču ili glumicu (brendirana roba nije tu baš neka rijetkost). Jura Gašparac marljivo šnjofa za neotkrivenim starinama, povjesničarka umjetnosti Željka Čorak voli pogledat nakit, poneku minijaturu i etnografske predmete, mobilni timovi specijalista prevrću hrpe knjiga i slika, povećalom se zagledavaju žigovi na kršu porculana, bešteka, nakita..

Kraj kombija neke romske dinastije hrpa starudije. S retro plakata gleda me poznata faca - Fahro Konjhodžić, bosansko-hercegovački glumac i pantomimičar. Oko plakata razbacano desetak apstraktnih slika starijeg stila i izražene patine. Tu je i neki kofer pun c/b fotki. Ništ ne košta ak pogledam, razmišljam. Ubrzo skužim da je velik dio tih fotki vezan uz Fahru i još neke starije glumce, Emila Kutijara, Izeta Hajdarhodžića.. Dobar dio tih slika su zapravo scene iz filmova i kazališnih predstava. Okej, bilo bi dobro uzet sve, ali nisu više ni Romi od jučer, ne pristaju olako na srezane cijene. S druge strane, postavlja se pitanje svrhe. Nije mi to sve baš neka specijalnost, o tome bi trebali brinuti drugi, kaj ne?
Zato uzimam samo par fotki, tek ilustracije radi. Mahom su to scene iz kratkometražnog filma "Pravda", A. Babaje, snimljenog prema noveli Vladana Desnice. Uz meni navek dragog i simpatičnog Fahru tu je još jedna upečatljiva glumačka faca stare garde, Boris Festini.

Sljedeći red, novi kombi, slična tema. Tu pak su se Histrioni ni krivi ni dužni našli na vjetrometini jakuševečkog placa. Opet hrpa fotki u rinfuzi i nekoliko kompletnih foto-albuma. Prepoznajem puno glumaca - Z. Vitez, Ž. Potočnjak, Gumbek, Nenad Cvetko, Branka Cvitković, Danko Ljuština, Otokar Levaj, Nada Abrus.. Pojedini albumi pokrivaju kompletne turneje, autor nekih slika glavom i bradom Šime Strikoman. Gledam i nije mi jasno kak je sve ovo završilo na Hreliću. Opet se postavlja pitanje svrhe tj. uzeti ili ne uzeti. Prodavač ne da probrati slike iz albuma kaj mi je donekle shvatljivo. Ni ja ne bi.

Teška srca napuštam zgarište Histriona i eto me natrag u prijašnjem redu, baš u trenutku kad neki tip "u đuture" trpa ona apstraktna ulja. Ne sumnjam da im je u najmanju ruku krajnje odredište Britanac.

Točno ispred mene (valjda da sajam bude skroz tematski) pomalo lelujavo šparta Kristijan Ugrina u društvu nekog pajdaša. Zastaje koju sekundu kraj Fahrinog postera i eto ga potom kraj carstva krame neke Romkinje. Za oko mu zapela "bučasta" stara flaša sa staklenim čepom.

Prilazim baš u trenutku cjenkanja.

- Dvadeset, može?
- Trideset, rekla sam ti.
- Pa nemoj tako, Slavo, ljudi smo.. pokušava glumac šeretski.

Ali to nisu kazališne daske neg zubato jakuševečko sunce i nemilosrdan šoder koji s vremenom probija potplate.
- Trideset.
Kristijan napokon skrušeno vadi lovu iz klokanice. Gospodski, bez cmoljenja.

To mi se baš dopalo jer znam u kakovoj je egistencijalnoj gabuli. Dok brižno sprema flašu u torbu, tješim ga.

- Ko zna, možda je iz nje cugal veliki Tin..

Okreće se, gleda u mene pa opet na trenutak u gotovo spremljenu bocu.

Potom kimne glavom, podiže palac i kreće za kompićem koji već odmiče.

Još samo ta tri reda i eto me na šestici za Britanac.

Odlaze ljudi

srijeda , 25.08.2021.

Stonsi me poput sjene prate od ranog djetinjstva. Zapravo, obostrano se pratimo, recimo da je to bila ljubav na prvi pogled, prvo slušanje. Još od nekog davnog ljetnjeg dana sredine šezdesetih kada je u emisiji 'Po vašem izboru' ondašnji voditelj (Fran Potočnjak ili Miljenko Jelača, nisam siguran) najavio 'mladi VIS u usponu' i njihov prvi veliki hit, 'Satisfaction'. Pa cijeli taj soundtrack njihovih albuma koji me pratio kroz odrastanje i školovanje, sve te pjesme uz koje sam s guštom plesao, čak i toliko izraubana, sladunjava "Angie" bila je dragocjen sentiš jer me veže uz neka drhtava iskustva s provincijalnim curama u lokalnim diskačima i na tulumima.
Isto tako, sjećam se dana kad sam u ljeto krajem šezdesetih slušao tranzistor i čuo vijest o smrti Briana Jonesa, bitnog člana originalne postave. Odmah nakon toga je puštena je pjesma Games people play Joe Southa, a ja sam zasuzio jer.. jer to me se na neki način jasno ticalo. Pa s kojim sam guštam i upornošću lomio prste dok sam na očevoj gitari skidao sve te meni bitne riffove i frkafulje njihovih hitova.

Moj bratić Silvio njihov je fanatični obožavatelj i čini mi se da je odgledao barem petnaestak koncerata, landrao za njima širom Europe i svijeta. Ja nisam propustio samo jedan, onaj na hipodromu, a da jesam to bi zbilja bil kriminal, za svaku (samo)osudu.

I sad, nema više Charlie Wattsa, staloženog kulera, srca i mašine Stonsa. Jer baš je ritam sekcija uz međuigru naoko (nekima sigurno doslovno) raštimanih gitara i Jaggerov suveren frontmenski gard bitna forca benda. Taj ritam pobuđuje (rekao bih i uzbuđuje) na jedan čudan način, diže puls i adrenalin, unosi neki nemir s primjesama seksa ili bar poziva na seks i otkačenost. Dok drmaju na koncertu ili ih slušaš kraj otfrljenih zvučnka nekog diska, teško je ostati ravnodušan, stvara se neka čudna kemija.

Prilično je izvjesno da s odlaskom Charliea Stonsi više neće biti isti, pitanje je hoće li više uopće zasvirati uživo, održati zakazani koncert itd. Krpanje mi nema puno smisla, makar bi se i teoretski i praktički moglo kvalitetno odraditi. Ali velim, pitanje je smisla tak nečeg. Pitanje je i motiva ostatka benda na koji će ovaj gubitak zasigurno ostavit traga.

I tako mi jučer dok sam gledao prigodnu izjavu Paula MC-a pala na pamet šašava ideja. Kako bi recimo bilo da se preostali Stonsi i Bitlsi, dva od samih početaka suprotstavljena benda, vječita kontra i opozicija jedni naspram drugih, ujedine. Barem za jednu priliku jedan koncert, kajjaznam. Jer Stonsima sad fali Ringo a potonji je, siguran sam, i u mrklom mraku sposoban odsvirati njihov repertoar. A i basist, točnije univerzalac Paul je tu. Na kraju krajeva, mogao bi se opet u bend vratiti Bill Wyman, no to je teško izvedivo, odavno je rekao pa-pa. Opcionalni Beatle-Stonesi bi svakako bili presedan, sublimacija nečeg nezamislivog i u tim razmjerima samog vrha (ili baze, na isto se svodi) piramide nikad viđenog. Za neke sigurno frankeštajn-bend, ali to bi veliko finale i točka na 'I' fenomena pop kulture i rock glazbe općenito, ne bi imao ništ protiv toga da i to doživim.. Šanse su, istina, minimalne, tj. nikakve, just sayin'.

Zagorje do Teksasa

subota , 01.05.2021.

Olrajt bojs, itskamaloun! - upozoril sam s osmatračnice svoju ekipu desperadosa i rendžera, baš kad su se Sijuksi utaboreni na Pogledu uz borbene pokliče raspršili po spaljenoj travurini pustače. Rio Grande koji vijuga sredinom sela pregazili su ko plitki potok. Dijeli nas samo uspon na naš teritorij, nikad osvojeni Korundov brijeg.

Svi smo na svojim položajima skriveni u gustoj gaciji i budno čuvamo našu najveću dragocjenost - zlato zimzelenih bušpanja o kom Sijuksi sa spaljene pustače mogu tek sanjati.

- Vi fajt for daj! - ostrašćeno je zakričal neki nestrpljivi rendžer. Začudo, njegova puška sklepana od komada bukove daske i kratke pocinčane cijevi ulijevala mu je samopouzdanje. No i ostali rendžeri dobro su naoružani. Srebrni revolveri dugih cijevi presijavaju se na suncu, vinčesterke i unakrsni redenici načičkani praznim lovačkim patronama i čahurama, emgejci, noževi s drškom od roga srndaća, poneka baltica maznuta s drvocepa..

- UaUa-uuu! - nadirali su nezaustavljivo fanatični Sijuksi s poglavicom Surim Orlom na čelu. Glavu mu je krasila prava pravcata perjanica iz odjela igračaka zagrebačke Name. Ostali ratnici su za mamine štrumpakle oko čela zatakli guščja pera. Lica namazanih temperom i kričavocrvenim ruževima za usne, nadirali su poput divovskih insekata oštrom padinom brijega, mamuzajući okom nevidljive konje.

Prve strijele počele su klestiti lišće gacija, neke su zujale opasno nisko.

Borba je bila duga i nemilosrdna. Nakon puškaranja i odbacivanja oružja nastavila se prsa o prsa. Makar je i na strani rendžera bilo krvavih noseva i pokoja masnica, Sijuksi su izvukli deblji kraj. Zarobljeni, razvaljeni i izdominirani, polijegali su sred našeg logora i ponizno čekali rasplet drame.

- Haug! - prilazi mi Suri Orao i nevoljko predaje luk, strijele i koplje. Ne želeći potpuno degradirati hrabrog poglavicu, ostavljam mu tomahawk.

- Vot ju vont nau, kamoun, rolover, ajkengetno, olrajt!?- pitam ga na tečnom teksaškom.
- Pis end gold for fajt, kamoun, olrajt? - gotovo moljaka ponosni Suri Orao uz glasnu podršku svojih ratnika.
- Jes, Jes, kamoun, olrajt!

- O kay, olrajt! - pristajem nakon kratkih konzultacija s najodanijim rendžerima. Desperadosi su bili protiv ikakvog mirnog rješenja, ali ko ih šljivi.

Pravimo sporazum. Jedan omanji bušpanj na sjeveru našeg posjeda sad pripada njima. Puno je to zlata. Ali, sutra smo mi Sijuksi i vraćamo s kamatama.
Uskoro pušimo lulu mira od smrvljenog duhana Opatije, dok mame sve češće zazivaju: Darkooo, Žarkoo, Bereek, Marijaan, Marceel..I dalje smo skulirani i dalje šprehamo na licu mjesta izmišljeni pidžin-ingliš prepoznatljivog teksaškog akcenta.

Sunce je već odavno zašlo iza Pogleda a nad osamljenim je vrhom Hajsekove huste izronil žuti mjesec. U hižama farmera i kopača zlata počela su se paliti prva svjetla, mame su konačno utihle. No mi smo još uvijek sjedili oko logorske vatre, pekli špek na šibama i raspredali kak unaprijediti naoružanje i borbe.

- Jebate, pa večeras je Bonanza! - iznenada je konstatiral jedan omanji Sijuks.

- Fakat, ajmo!

Logor su učas ispraznil.

Dok su rendžeri, desperadosi i Sijuksi poput munja jurili svojim brvnarama i wigwamima, jedini sam ostal na zgarištu otkopčanog šlica..Trebalo je pogasiti žeravicu.

Neke pjesme (zajebancija uz gitaru)

četvrtak , 25.03.2021.

Usnuli galeb

Tog dana na plaži sunce je ko obično sjalo
i neki su se kupali a nekima se nije dalo
tek ja sam bio na starom zadatku
i bario Jasnu, misleći na Vlatku

A onda se pojavila Ona, bez mame i bez tate
i spazih brojne oči kako je požudno prate
prepoznao sam odmah stranu etiketu
poljube me dva oka, najšvedskija na svijetu

I začas perspektiva postala je glatka
jer Jasni je bilo jasno a Vlatka je samo Vlatka
lansirao sam loptu u švedsku orbitu
i krenuo u napad s osmijehom na štitu

I eto me već ležim tu kraj njena tijela
ja zgodno crn, a ona, primamljivo bijela
guguće i uz osmijeh mi nudi mandarinu
i pričamo o moru i Štokholmu pred zimu

Saznao sam tako još neke važne stvari
da se zove Ulla i živi u Uppsali
a onda smo smjelo promijenili temu
okrene mi leđa i pređosmo na kremu

I ponoć je već, mi u sobi hotela
nad ponorom strasti mreža se rasplela
milujem joj bedra i ljubim grudi
a ona jeca i sebe mi nudi..

A onda odjednom (to nije bez vraga)
obasja me sunce a od Ulle ni traga
ostadoh čak i bez starog zadatka
jer Jasna je, kad usnuh, otišla do Ratka


Mačak u vreći


Digao sam ruke od svega
I ne nadam se truloj sreći
Uspon i pad su u mojoj glavi
Prodajem sebe ko mačka u vreći

Ja visim ko pano za lokalne priče
Mnogi mojim greškama svoju djecu tupe
neki bi me rado podigli u zvijezde
Neki bi sa mnom obrisali dupe

Jednom ja ću, kažu, vidjet svoga boga
Vele mi da sjedim na labavoj grani
Sad za to ne marim, stoji mi ko nikad
Dok imam tebe na svojoj strani

Jer ti, ti nisi sa njima
To govoriš pogledima
Ti, ti nisi sa njima
Tebe mačak u vreći zanima.


Festival u kokošinjcu


U pozlaćenom perju pred mikrofonom šeću
ti pijetlovi slavni i kokice nam znane
besprijekornog stila i s puno umjetničke snage
oni pjevaju bez mane, pjevaju bez mane..

Redaju se pjesme različitih tema
od ljubavnih jada do poruka važnih
aranžmani prosto bujaju od mašte
tekstovi su puni metafora snažnih

I kad nakon mnogih žirija i lista
pobjeda se čista da nekom poeti
sred aplauza burnih i simpatija iskrenih
mnogi će pjevači zlatna jaja snijeti.

(U refrenu između kitica – onomatopeja kokodakanja)


Bitanga i princeza


Tako lijepa
S dlana boga pala si
Jedina moja
Blago onom tko te ima
Bit ćeš uvijek moja
Lutka za bal

Najdraže moje
Da li znaš da te volim?
24 sata dnevno
Gdje je ljubav tu si ti
Pričaj mi o ljubavi
Tek je 12 sati

Dok tebe ljubim
Na zadnjem sjedištu moga auta
Ubijaš me usnama
Ja noćas trebam tvoje tijelo
Usne vrele višnje
I'm so excited!

Hajde da ludujemo ove noći
Moj mali je opasan
Anđeli nas zovu da im skinemo krila
Stavi pravu stvar na pravo mjesto
I pusti nek traje
Sviđa mi se ova stvar

A sad adio
Bježim, odlazim
Nemoj da budeš njanja
Idem ća ka i ćaća moj
Ces't la vie
Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac

(iz aviona je očito, sastavljeno od naslova pjesama)

On the road

utorak , 23.03.2021.

Negdje u prvoj polovini osamdesetih banuo sam iz Zagorja u Zagreb. Nakon nekih egzistencijalnih kikseva, potrošenih kredita i provincijalnih zapleta u svojim rodnim Toplicama, odlučio sam krenuti od nule. Inicijalno mi je dosta pomagala moja tadašnja djevojka, također iz Toplica koja je za vrijeme srednje škole stanovala u kući dede u Gornjem Stenjevcu. Ona mi je donosila ponekad hranu, kod nje bi poskrivečki prespavao uvlačeći se kroz prozor i pred jutro se kriomice iskradao. U tom sam periodu bio podstanar kod nekih dosadnih, logoreičnih baba koje su čitavo vrijeme kvocale na vratima moje sobe pa je jedino mi preostalo da čim manje boravim u stanu, tj, da ga koristim samo za spavanje.

Onda mi je sasvim slučajno jedan znanac iz Toplica ponudio svoj podstanarski stan za sitne novce jer on je završio studij, a stan je skoro još cijelu godinu bio plaćen unaprijed.
Stana u Ogrizovićevoj 15, u suterenu, sjećam se s podosta nostalgije. Bio je to zapravo mali apartman, ali imao je sve bitno, čak i mini kuhinju.
Mogao sam dovodit kog sam htio, svirati gitaru, glasnije puštat glazbu s radio-tranzistora.. Uz gitaru tu je i obavezan walkman na kom sam vrtio do besvjesti par kazeta; album Desire, Boba Dylana, famozni novovalni Paket aranžman, Rolled Gold, Stonesa, neke od CCR, Beatlesa, Dire Straitsa.. I da, nezaobilazna Sunčana strana ulice, Azre.

Moram bit iskren i reći da sam se u taj album zaljubio na prvi pogled, prvo slušanje. Džoni je savršeno pogodio duh onog vremena, duh Zagreba i taj neki intimni krajolik duše koji sam i sam osjećao i mogao se u velikoj mjeri identificirati. Moglo bi se reći, Džonijeva tada pomalo luzerska, ekspresivna furka bila je i moja.

U to vrijeme radio sam razne poslove, od čisto fizičkih (ali ponekad dobro plaćenih poput istovarivanja vagona ugljena na Žitnjaku), preko omladinskog i studentskog servisa mada na blef, tj. na posuđenu iskaznicu ili preko veze, potom konobario, preprodavao karte za kina, utakmice i koncerte koje sam dobivao u tada brojnim radijskim nagradnim igrama..
Jedno vrijeme radio sam i kao kolporter Studentskog lista i Poleta. Bilo je najlakše zadužiti par svežnjeva i krenuti u avanturu brze zarade. Najčešće sam prodavao na Trgu mada je tamo glavni bio stanoviti Podnar koji je na stanici ispred kavane Dubrovnik imao gotovo pa pult natkriven nekom ceradom, oko njega na desetina svežnjeva, cijeli „pogon”. Njemu je bilo teško konkurirati, bio je to uhodani biznis.

Glavna fora kolporterstva je privući potencijalne kupce izvikivanjem bombastičnih, duhovitih naslova i sposobnost spontane komunikacije i nagovaranja. Dobro mi je to išlo mada bi se vrlo često dogodilo da sam lovom od prodaje na neki način „kreditirao” samog sebe, ali je problem bio kada se trebala vratiti remitenda i položiti račun. Tada bi mi priskočile u pomoć neke cure pa i moja tadašnja. Uzeli bi svežnjeve i jednostavno obilazili sve bircuze i kavane u centru, sve dok ne bi nadoknadili propušteno. Sjećam se da sam samo jedan svežanj ostao dužan, ali su mi u redakciji Poleta nekako progledali kroz prste.

Međutim, bez konkurencije najbizarniji honorarni posao koji sam ikad odradio bio je transport mladih bikova iz Zaprešića do Đevđelije. Taj mi je posao ponudio neki Međimurac koji se također snalazio i kog sam iz samilosti jedno vrijeme prihvatio kao sustanara a on ga je opet dobio preko nekog svog znanca koji se time bavio.
Ukratko, bikovi s farmi iz okolice Zagreba ukrcavali su se u teretne vagona i i čitava je ta kompozicija kretala do granice s Grčkom i dalje za arapsko tržište.

Transport je trajao otprilike tri-četiri dana. Utovar pa vožnja koja je uz povremene promjene lokomotiva i strojovođa išla preko Beograda kroz čitavu Jugoslaviju, do granice Makedonije i Grčke. Posao je bio izuzetno dobro plaćen, mislim da sam zaradio u tih par dana ekvivalent današnjih 400-500 eura. To je, uz naslućivanu avanturu bio glavni razlog pristanka. Sa sobom je trebalo ponijeti najosnovnije dokumente, sitnice i čistu odjeću koja će trebati za povratak nakon odrađenog posla.

U Zaprešić su bikovi stizali brojnim teretnim kamionima s ceradom. Drito iz kamiona utjerivani su preko drvenog „mosta” u stočne vagone. Mi bi stajali sa strane i usmjeravali ih prema otvoru. Sjećam se kako me je neki radnik savjetovao; „ako krene prema tebi samo ga udari batinom po oku, odmah će skrenuti pravim smjerom”. Zgrozio sam se, naravno da ni jednog nisam udario.

Kada je nakon par turbulentnih sati poduža kompozicija teretnih vagona bila popunjena, u sumrak smo krenuli. Inače je za "pratnju" bio određen jedan vagon u sredini kompozicije prepun sijena, ali smo se jedan dio do Slavonije zahvaljujući susretljivom strojovođi vozili kraj njega, u toploj kabini. Međutim, dalje nismo imali tu privilegiju, Selimo se u teretni vagon i u već pripremljenim udubinama na sijenu spavamo obučeni, pokriveni debelim dekama.
Konačno uz brojna čekanja po nekim usputnim stanicama drugi dan stižemo u Beograd. Dok čekamo novu lokomotivu, pregledavamo stanje životinja. Slika je više nego tužna. Bikovi su zbijeni u vagonima, čuje se potmuli muk, udarci i komešanje. Kroz male otvore vire rogovi, papci, njuške.. Dolazi neki veterinar i tek ovlaš pregledava stoku. Za to vrijeme ubacujemo sijeno kroz otvore i potom vatrogasnim šmrkovima s hidranta doslovno ulijevamo vodu u vagone, u jedno jedino metalno korito. Bujice teku po metalu i šinjama, bikovi se bore za zrak, prostor i to malo vode. Nažalost, druge mogućnosti napajanja nije bilo. Bilo je najvažnije da transport stigne na odredište, s određenim „kalom”, odnosno postotkom uginulih životinja se računalo.
Pred polazak iz Beograda moj sustanar mi elegantno daje do znanje kako će posjetit neku rodbinu u Zemunu a nakon toga putničkim vlakom stići do Niša i naše sljedeće stanice. Nekako sam slutio probleme. Napokon predvečer kompozicija kreće.

Nalazim se u središnjem teretnom vagonu, ležim na sijenu i slušam walkman. Najednom neki tunel kog ću zauvijek pamtiti. U vagonu nastaje mrkla tmina. Da stvar bude gora, onako pospan izgubio sam orijentaciju i počeo polako iz svoje udubine kliziti prema vratima koja su bila jednim dijelom odškrinuta radi dovoda zraka. Uskoro s užasom uviđam da mi je jedna noga već van vagona dok se svom snagom rukama i drugom nogom držim za željezna vrata i opirem da ne ispadnem. Probija me hladnoća, vlak užasno tutnji, klopara, vrata nisu fiksirana i tada sam se najozbiljnije zabrinuo za svoj život. Prijetila je opasnost da završim pod šinjama te jureće grdosije. Tunelu kao da nema kraja. Napokon kompozicija izlazi, ali opet je noć a tutnjava i hladnoća ne prestaju. Ipak, negdje pred nekom stanicom ili rampom kompozicija počinje usporavati i staje.

Koristim trenutak da se iskobeljam iz stupice. Verem se po gomili sijena u svoju udubinu, napipavam deke, ručnu svjetiljku.. Odmah potom premjestio sam se sasvim u kut vagona, čim dalje od tih horror vratiju. Vlak opet kreće a ja tonem u duboki san, ne budim se do Niša.

Tamo me ipak čeka Međimurac, fino odmoren. Odlazimo nešto pojesti, pokupovati sendviče, sokove, cigarete, baterije.. Ponovno hranimo i kvazi-napajamo stoku pa krećemo dalje.

Nakon brojnih peripetija, treći dan uvečer stižemo u Đevđeliju (teretni vlakovi tog profila voze sporije od putničkih, ima puno preusmjeravanja i čekanja, vozi se često sporednim prugama itd.). Odlazimo kod nadređenih na predaju transporta i obračun. Opet dolazi veterinar, broji se stoka i i pregledava stanje, Naravno, ima povrijeđenih i uginulih životinja.
Nakon svega uz predočenje osobne i papira potpisanih u Zaprešiću, isplaćuje nam se novac. Odlazimo u neki čudan konak, "Drumski raj", ali ima bar kupaonicu, topli kreveti su tu..

Drugi dan smo napokon slobodni, čisti i u uobičajenoj obleki. Radnu bacamo u smeće. Ukrcavamo se u putnički vlak za Zagreb. Iako su povratne karte bile dogovorene u ugovoru, ipak doplaćujemo A klasu. U vagon-restoranu naručujemo najbolji ručak i pijemo neko fino točeno pivo.
U tom putovanju dok su živopisni krajolici promicali pored nas, uspio sam čak i uživati.

Nakon povratka opuštanje od stresa.. Obilazim s djevojkom Jabuku, Kset, SKUC centar, Kulušić a koncerte (pa i onaj (Dire Straitsa u Kranjčevićevoj, Fats Domina itd.) ne propuštam.

Negdje 1986. uzimam novi stan (zapravo cijelo prizemlje) u Bukovačkoj cesti kod nekog simpatičnog starčića, inače prevoditelja i poliglote. Kod useljenja, čišćenja i uređenja pomaže mi djevojka, Tada još hoda u srednju školu, ja sam devet godina stariji od nje. Odmah potom seli se kod mene, počinjemo zajednički život mada mi nije svejedno jer njezini starci u Zagorju ne znaju što se događa. Kasnije saznajem da im se svo to vrijeme nije javljala. Negdje potkraj iste godine posjećuju nas, a 1987. se ženimo. Iste godine rađa mi se prva kćer.

Međutim, još uvijek švrljam, nemam stalnog, konkretnog zaposlenja, sviram po lokalima i gažama ili radim kampanjski, honorarno.


Tu sad dolazi još nešto iz tog „on the road” perioda vrijedno spomena.

Naime, za vrijeme Univerzijade (tj."unezverijade" kako su je Zagrepčani u šali nazivali), bio sam dio prvog vala uličnih svirača. Dozvola s logom 'AUGTT" (a u gradu totalni tulum) izdavala se u OKC Teslina, uz nju se dobio poseban znak. Glavni i najbolji punktovi za svirku bili su na prostoru bivšeg Trga Republike, Splavnica, prolaz Harmica, prolaz neboder, oktogon i Cvjetni, ali sviralo se praktički po cijeloj staroj jezgri, do Glavnog i Kvatrića. S tim u vezi su i priložene slike, izresci iz novina. Na prvoj slici sviramo neki humanitarni koncert kog je organizirao Hrvoje Handl, danas poznati psihijatar. Handl je naprijed, desno je i danas aktivan Giovanni Furlan, krajnje lijevo moja malenkost. Kaj se sviralo? Ondašnje rock i pop hitove, zagrebečke itd. Na drugoj slici sam (desno) u kompi s tamburašima i tu je, moram priznati, bila najveća lova. Vikendom u špici održavali bi mini koncerte u rundama od pol sata-sat, izmjenjujući se s Pajom i Hadžijem koji su za to vrijeme u bircu na uglu cugali. Svirali smo sve od tamburaških, dalmatinskih, zagorskih, starogradskih do rokabilija ak je baš trebalo. Kofer je znao bit prepun, nekoliko se puta praznio i mada se lova dijelila na četiri ponekad i pet članova, za jedno se prijepodne moglo zaraditi između 100 i 200 DM po osobi, naravno. Svirao sam i u drugim kombinacijama, zamjenjivao s Hadžijem Paju kad je trebalo uskočiti, ali najčešće sam, uz legendarnog Milana (Miću) koji je poslije otišao van i Bananu koji je sad u Nizozemskoj prilično uspješan glazbenik, kantautor, ali pod drugim imenom. Svirao sam i harmoniku, prim, svašta što je bilo kurentno, ali gitaru, jasno, najviše.. Tu su još bili legendarni Đukica koji nas je stalno hofirao, neki harmonikaši veseljaci, povremeno Ayllu, mlađahni Fantomi s Krešimirom Mišakom u akustik verziji, Vjenčeslav Špiljak - haiku pjesnik i "kralj češnjaka", Robert Vnuk kasnije jedan od ponajboljih hrvatskih gitarista itd. Zlatno doba tog prvog vala ulične svirke bilo je do rata. Poslije uglavnom mili moji kud koji, razumljivo.


Iskustvo ulične svirke je specifično. Načini na koji šacaš prolaznike, pogađaš njihov ukus..Znale su se zalomiti čudnovate kolaboracije, s nama su ponekad zasvirali i zapjevali neki poznati estradnjaci, glumci, strani turisti..Ponekad bi se stvorila iz čista mira fantastična atmosfera. Prolazi tako kroz oktogon neka mlađarija, okuplja se oko nas i sve završili lijepim višeglasnim pjevanjem repertoara Beatlesa, Simona and Garfunklea, Cohena..Bilo je i bizarnih situacija. Jednom smo se već spomenuti Milan i ja za kišna vremena zafrkavali u oktogonu (akustika je mrak). Dolazi neki tip, sluša, tapka, ali nekako je čudan.. U jednom trenutku pita Milana; "Čuj možeš mi samo malo dati gitaru?". Nije to inače nikakav problem iz već spomenutih razloga, puno puta su i prolaznici poželjeli pokazati što znaju. Milan mu naravno daje gitaru. Čovjek je uzima, nešto bez veze zamandrlja po žicama i veli; "kak je to dobroo.." Odmah potom prima gitaru za vrat i svom snagom je tresne o kameni ćošak. Nakon užasnog zvuka pružio je uništenu gitaru Milanu i samo rekao "Jebiga stari, ja sam na horsu". Eto, imao sam sreće što nije zatražio moju.
Ubrzo nakon toga Milan je netragom nestao iz Zagreba. Imao je poprilično tanane živce.

S vremenom skužiš da jednostavno postoji podosta ljudi koji onak usput, automatizmom honoriraju svirača, nevezano za svirku. Jednom sam u prolazu Harmica nekih desetak minuta mijenjao i naštimavao tek kupljene nove žice, ali ljudi su svejedno bacali u kofer makar pokoju kovanicu ili desetak dinara.

Oko nas su se osim tzv. "normalnog svijeta" motali i okupljali razni živopisni tipovi, gradski beskućnici, makroi, lake žene, policijoti, žbiri, alkići, boemi. Romi su u prolazu Splavnica prodavali "gaće i čarape", kišobrane i razni talijanski bofl.. Da, i tzv. gradski "oriđinali" ili redikuli, razni doslovni ili pozitivni luđaci što ne znači da na svoj način nisu bili dragi i sjajni.
Sjećam se naprimjer Ludog Jove (mislim da mu je to bio nadimak), histriona i i veseljaka koji je paradirao po Trgu svaki dan s nekim novim "instalacijama", lijepio sličice na sebe i furao drangulije s otpada. Bio je veseo tip uvijek dobre volje, spreman da uveseli sebe i druge, imao je dugačku bradu, svirao frulu i plesao pred nama poput Satira. Negdje sam pročitao da je Jovo početkom devedesetih loše skončao, nađen je utopljen u Savi. Uz njega pamtim i visokog dečka koji je sličio Kristu, uvijek hodao bos, čak i u jesen, po kiši i hladnoći.
"Krist" je bio zapravo naočit tip pomalo rokerskog imidža, tajnovit, nekako odsutan i krajnje šutljiv. Njega sam zadnjih godina viđao oko bolnice Vrapče, ponekad je išao u susjedni Konzum. I da, još uvijek hoda bos. Ali eto, za razliku od Jovice, još je živ.

Tu je još Branko s Cvjetnog trga u svom prepoznatljivom sakou sa zakrpama na laktovima koji je random ulazio u okolne kafiće i prodavaonice i ničim izazvan okidao nevjerojatno elokventne mada pomalo rafalne pamflete i govore o ekonomiji, politici, marksizmu i koječem. Onda bi konobarica ili prodavačica jednostavno rekla „ ajd Branko, dosta je bilo za danas”, a on bi šutke, poslušno izašao. Neki kažu da je Branko bio vrhunski student, ali je onda iz nekog razloga sasvim prolupao.

Eto, tako su nekako izgledale te turbulentne godine tog pomalo boemskog života kog se povremeno prisjetim sa sjetom. Bilo je poslije još puno svirki i raznih doživljaja, ali ne tako napetih i iskustveno nabijenih kao iz sredine osamdesetih. U tinejdžerskim godinama nadahnjivao sam se djelima i pričama Jacka Kerouaca, Allena Ginsberga, Williama Burroughsa, Bukovskog itd. Nešto od živopisnog iskustva tih sad već davnih bitnika imao sam prilike iskusiti na svojoj koži, naravno, na hrvatski, tj. zagrebečki način.

Vojna iskaznica

utorak , 16.03.2021.

Prekapajući po starim stvarima i dokumentima, naišao sam na svoju vojnu iskaznicu. Nikako nije u najboljem stanju, stranice se jedva drže zajedno, neke su se potpuno odvojile. Iako ta vojna knjižica datira s početka devedesetih, u nju je uredno uz staž iz domovinskog rata upisan i onaj iz JNA.

Sjećam se dobro te sad već davne prve regrutacije u Zaboku, 1975. Defilirali smo u povećoj prostoriji vojnog odsjeka (ili ipak lokalnog kina?) samo u gaćama, zbunjeno se zagledavajući i ogledavajući. Potom kratki površni, više odokativni liječnički pregled, zatim vaganje, mjerenje visine.. Jedan po jedan dolazimo pred komisiju sastavljenu od brkatih oficira, Slijedilo je novo odmjeravanje uz par proceduralnih pitanja i određivanje vojnog roda. Zapravo, nekako se od toga najviše strepilo. Vojni rod određivao je puno toga i svi smo nekako priželjkivali izbjeći zloglasnu pješadiju.

Imao sam sreće. S obzirom da sam tada pohađao ugostiteljsku školu, dopala me intendantska služba.

- I to ne običan kuhar, nego komandir odjeljenja voda (tzv. "desetar") - napomenuo je značajno oficir dok mi je pružao potpisanu knjižicu.

Možda je mislio da me time usrećio, ali daleko od tog. Desetari su kronično bili na lošem glasu, a sama ideja da nekome zapovijedam bila mi je strana. No to je ionako bila viša sila.

Nakon što sam spomenuto školovanje u Opatiji naprasno prekinuo, odlučio sam taj nezgodan vakum iskoristiti za ionako neminovno služenje vojnog roka.
Sredinom listopada 1976. već sam imao bezeciranu kartu za vlak prema Svilajncu, središnja Srbija. Od Krapinskih Toplica do Zaboka su me ispratili tek neki najodaniji prijatelji.

Oko željezničke stanice vladao je popriličan muving, podosta pijanih regruta šaralo je uokolo, svi moja "oktobarska" klasa.

"Kad u vojsku pođem jaa" - derao se Čobi negdje s radija ili džuboksa dok su u kutu prepune gostionice neki moji vršnjaci uz harmoniku pjevali "Jutrom rano oko sedam sati, probudi me moja mila mati".

Napokon dolazi zagorski cug iz smjera Krapine. Pozdravljamo se na brzaka, nekako ošamućeni i pomalo mutavi, mašući rukama i uzvikujući pozdrave dok vlak uz težak huk i zaglušujući zvižduk napušta željezničku stanicu.

Do Zagreba se vozimo kao krumpiri. Vlak je standardno krcat redovnim putnicima, a brojni su regruti tog dana samo stvorili još veću gužvu. Ipak,već tu se pomalo upoznajemo. Sa mnom u kupeu sjede Zabočan Bajs Rudolf i omanji, tihi, Bradač Juraj. I njima je krajnja destinacija Svilajnac a to je svakako dobra stvar.

Uskoro stižemo u Zagreb. Peroni su, ne treba ni spominjati, prepuni regruta. Alkohol teče potocima, kruži rakija, vino iz flaša, pivo, "bombice"..U jednom trenutku dok odlazim po novine i cigarete gubim kontakt s Jurom i Rudolfom. Kao da su u zemlju propali. Pokušavam ih naći, zavirujem u čekaone, okolne gostionice, sve do Tomislavca. Bezuspješno. Potom rezignirano proučavam vozni red. Moj vlak prema Vinkovcima tj. Beogradu kreće predvečer. Bilo je dovoljno vremena za otići u kino, to i činim. Međutim, uz najbolju volju ne mogu se sjetiti koji sam film u Petrinjskoj gledao. Tko zna, možda sam ga onako ošamućen i prespavao.

Konačno negdje oko 19h, vlak kreće s kolodvora. I ponovno, pun ko šipak. Uzalud kakav-takav komfor u kupeima kada u njima nema mjesta, problem je dovući se do wc-a a kamo li potražiti svoje rezervirano sjedalo u dugačkom vlaku. Negdje oko Vinkovaca zatičem se kako knjavam u hodniku na nekim vrećama paprike i krumpira, oko mene stoje snaše i slavonske bake zabrađene velikim maramama. Sad se više ne sjećam je li tu bilo nekog presjedanja, tek poslije Vinkovaca vlak se nekako rasteretio. Nalazim mjesto u kutu jednog kupea i odmah tonem u duboki san bez snova.

Napokon stižemo u Beograd. I kao nekim čudom, odjednom smo se svi našli, regruti se prepoznaju, okupljaju u grupice. Jura i Rudolf mi mašu i dovikuju kraj nekog kioska. Dok proučavamo vozni prema Svilajncu, priključuju nam se još neki Hrvati, Vučilovski iz Moslavine, Hospođuk iz Kloštar Ivanića, Muhvić iz Zagreba..

Sljedeće čega se sjećam je dolazak u Svilajnac, nakon još par presjedanja na lokalnim prugama (Petrovac, Ćuprija..?). Iako je bablje ljeto nekako smo u to rano, sanjivo jutro pomalo smrznuti. I gladni ko vukovi. Malo razgledavamo Svilajnac, gradić veličine Zeline ili Krapine pa na preporuku nekog mještanina odlazimo u gostionicu "Mali raj" na ćevape i gulaš. Fini, mora se priznat.

Po nekom naputku, u kasarnu smo se trebali javiti barem do podne. Nalazimo je na kraju dugačke glavne ulice. Sred povećeg kompleksa ograđenog žicom i stražarskim kućima, među visokim topoloma nazirale su se dugačke dvokatne i trokatne kasarne, magazini i dodatni objekti.

Ulaskom kroz "kapiju" zatičemo se u mravinjaku regruta. Stare kuke stoje sa strane i odmjeravaju nas smijuljeći se. Potom čekamo prozivku, raspored, šišanje..Nova zbunjoza, zagledavanje i (ne)prepoznavanje faca koje su sat ranije onako rokerski dugokose sasvim drukčije izgledale.

Tek negdje predvečer dolazimo na red za grupno tuširanje, skidanje civilnog odijela te zaduženja vojne uniforme i vojničke opreme nabacane u šatorsko krilo.

Slijedi odlazak u zgradu čete, prvi dril u spavaonicama. Potom prvo postrojavanje, zatim večera. Neki saft od riže s rijetkim mljevenim mesom i eurokrem za desert. Nije izgledalo baš obečavajuće.

Zašto ovo pišem?

Pa eto, opet se zakotrljala mala rasprava na fejsbuku pa me to malo povuklo u neke reminiscencije. A ako sam dosad bio čak i previše detaljan i opširan, u nastavku ću ubrzati stvar. Jer toliko se toga značajnog i iskustveno zgusnutog dogodilo u tom periodu da bi za potpuni uvid bio prikladniji roman. A to mi ipak nije cilj.

Tek, moje iskustvo nije bilo sjajno, barem prvih mjeseci. Naime, vrlo brzo došao sam pod zub komandira čete, poručnika Gradimira Stankovića koji je bio totalno nezgodan lik, ledenog, zmijskog pogleda, sklon prijetnjama i kaznama. Našao me je kako pušim u wc-u za vrijeme postrojavanja (nije mi se očito taj dan išlo na ranojutarnju gimnastiku i trčanje) i to je bio moj jedini krimen. Otad me kinjio praktički cijelu strojevu obuku, skoro tri mjeseca. Prijetio mi vojnim sudom, najgorom preporukom i prekomandom, uvijek sam bio pod kaznama, nisam smio nedjeljom u grad. Kada smo išli na bojevo gađanje u tzv, "grudnu metu" na nekoliko kilometara udaljeni poligon, morao sam s još nekim meni sličnim "prijestupnikom" po kazni na čelu kolone nositi tešku kutiju municije bez mogućnosti odmora i promjene ruke.

I tko zna koliko bi to trajalo da konačno ta strojeva obuka nije završila i počela teoretska i praktična nastava iz kuharstva i drugih predmeta, slobodne aktivnosti, zbor, glazba.Tu sam nekako naglo "iskočio" pa sam uskoro umjesto vodnika i zastavnika održavao nastavu svom vodu, a oni su odlazili na piće u Mali raj ili rješavati neke svoje civilne poslove.


Nekako istovremeno učlanio sam se u mješoviti zbor vojnika i mjesnih gimnazijalaca koji je vodio civilni profa uz asistenciju nekog studenta glume iz Beograda jer smo uvježbavali recital s kojim smo nastupali po okolnim gradovima i mjestima (čak u Nišu, Kragujevcu, Požarevcu..). U tom zboru sam imao neke pjevne solo dionice i recitirao Jamu I.G. Kovačića (kao Hrvat, zbog izgovora i naglaska, ali i inače sam dobro recitirao). Kad je to saznao poručnik poludio je sipajući kako ne dolazi u obzir da jedan "nediscipliniran vojnik" ima toliku slobodu, odlazi tri put tjedno u dom JNA na probe i sl.

Međutim morao je pokusat vlastitu kašu jer je civilni učo stao na moju stranu i nedvosmisleno poručio da bez mene nema ni predstava. Previše sam toga držao.
Na kraju je poručnik Gradimir Stanković na zapovijed komandanta garnizona morao popustiti. Poslije mi je moj vodnik (svaka mu čast, korektan čovjek) pričao kako ga je u toku jedne predstave upitao 'šta sad veliš o vojniku Lončariću", na što je poručnik odgovorio; "klepan kamen, sitno melje". Ha,ha..Aluzija je jasna, ali ništa siroti Stanković nije sklepao nego je takova bila priroda stvari, odn."okolnosti" ako ne i karma.

Zadržat ću se još malo na tom recitalu s kojim smo sljedeća dva mjesta nastupali po okolnim mjestima i gradovima. Bio je koncipiran na način da se vojska nadopunjavala s gimnazijalcima i ravnopravno izmjenjivala u ulogama. Vojnici su i na sceni bili vojnici, odjeveni u tek malo svečanije i manje zakopčane uniforme, no gimnazijalci su bili odjeveni u za tu priliku posebno šivane crne odore koje su stavljale jači akcenat na licima i facijalnoj ekspresiji nego na ostatku tijela. Svaki pojedinačni izlazak na scenu pratio je snop reflektora koji je fokusirao lice recitatora i/li pjevača. Grupne su scene bile na sličan način koncipirane, osim samog finala kada se zbor predstavio u punoj postavi.

Za vrijeme premijerne izvedbe u prepunom domu JNA, došlo je do jednog zanimljivog momenta. Bio sam prilično siguran u sebe, ali taj put sam možda podsvjesno osjećao nešto jaču tremu koja je rezultirala neobičnim lapsusom. Kada je došao moj red, izašao sam ispred svih zaslijepljen s dva snažna reflektora s moje desne i lijeve strane. Ni ispred sebe ni uokolo nisam vidio ama baš ništa, bio sam tek svjestan kako mi toplina snažnog snopa žari kožu.

Inače se recitacija "Jame" kao ključan lajtmotiv provlačila kroz cijeli priredbu. Negdje pred kraj došao je red na strofu; "do pojasa svi su bili goli i tako nagi oči su nam boli". I sve je išlo dobro, bio sam potpuno u pjesmi i još uspio provući neke dramske elemente. Sve do zadnjeg stiha koji glasi;

"Pjevajte! Vaša mi pjesma vraća svjetlost oka, ko narod silna, ko sunce visoka!"

Međutim, ja sam uronjen u interpretaciju i drman tremom taj stih preokrenuo.

"Pjevajte! Vaša mi svjetlost vraća pjesmu oka, ko narod silna, ko sunce visoka!"

Još dok sam izgovarao stih, bio sam svjestan pogreške. Ipak se prolomio snažan pljesak. Malo potom reflektori su s mog lica kliznuli na zbor i počela je završna scena.

U prolazu do svog mjesta zagrlio me naš student-mentor.

"Ništa ne brini, sve si savršeno izveo. Budi siguran da nitko nije primjetio grešku jer si recitirao na način koji je u prvi plan stavio emocije i doživljaj, riječi su ispale gotovo sporedne. Pa čak i sam taj lapsuz nije bez poetskog smisla, tvori zanimljivu metaforu".

Svi zadovoljni, nije bilo razloga da ne budem i ja. Ipak, takova greška se više nije dogodila, vjerojatno sam s novim izvedbama postao opušteniji i sigurniji.

Negdje pred kraj te suradnje tj. nakon rasformiravanja zbora, profa i spomenuti glumački mentor predložili su mi da se priključim nekom njihovom amaterskom kazalištu, a oni bi sredili da kompletan vojni rok provedem u Svilajncu, bez prekomande. Pa i posla bi se za mene našlo nakon odsluženja roka, govorili su, ne treba zazirati od novih sredina itd.

Malo sam se dvoumio tim više što sam uspostavio prilično perspektivan kontakt s jednom pomalo egzotičnom gimnazijalkom, također su-recitatorkom. Ipak, kada sam sve stavio na vagu, ta mi se opcija nije uklapala.

Ali vratimo se glavnoj temi.

Poslije svega, poručnik Stanković mi je nekako nestao iz vidokruga. Nije mi se više obraćao, a ja sam nakon neviđene stege dočekao gotovo bizarnu slobodu. Dosađivao sam se kao ćata, svirao na gitari Buldožere u četnoj kancelariji i konačno, došao u poziciju da uz asistenciju vodnika sam pišem karakteristike i preporuke pa i da biram prekomandu. Umjesto grozomorne Raške ili bugarske granice s čime mi se tako često prijetilo, ispala je pitoma Sremska Mitrovica. To je najviše što se moglo izvući jer Hrvati su uglavnom služili u južnim republikama a prekomande dobivali nešto bliže Hrvatskoj, u Bosnu, Sloveniju..I obratno, jer tako se njegovalo bratstvo i jedinstvo. Sremska Mitrovica je bila najbliža Hrvatskoj, zato sam je i izabrao.

Nakon grupnog odlaska moje klase iz Svilajnca u prekomandu, na proputovanju kroz Beograd poslao sam poručniku Stankoviću razglednicu magarca sa sepetom i lijepo ga pozdravio. Tu su se još neki vojnici iz mog voda sa zadovoljstvom supotpisali. Tko zna, možda ga je razveselila.

P.S. Pred koju godinu malo sam proguglao Svilajnac pa i tog Gradimira Stankovića. Zanimalo me postoji li kakav podatak o njemu i je li uopće živ. Naišao sam na jedan članak o poplavi u Svilajncu 2014. koja je zahvatila velik dio gradića smještenog uz rijeku Resavu. U reportaži i razgovoru s mještanima, spominje se i nekadašnji nadređeni poručnik. Uz sliku devastirane kuće i dvorišta prepoznao sam sad već sijedog starca kako lopatom izbacuje mulj i žali se novinaru na očajnu situaciju.

Osjetio sam neko sažaljenje, ni trunka likovanja. Život prije ili kasnije ionako sve poravna, a i godine čini svoje, u najmanju ruku ublaže frustraciju i mladalački gnjev.

Medek

četvrtak , 26.11.2020.

Kao u nekom filmu katastrofe, kvart je sablasno prazan.Tek dva penzića na klupi u obližnjem parku upijaju škrte zrake kasnojesenjeg sunca. Prolazim kraj zbijenog čvora stambenih zgrada povezanih nečim što bi se moglo nazvati "zajedničkim prostorom". Iz brojnih stanova dopiru svađe, urlici, hihot pomiješan s bučnom glazbom i nervozno grintanje djece. 'Ovo je čista ludnica', pomišljam.

Ali prava ludnica je malo niže. Nešto prije nje nalaze se ciljevi ove kvartovske šetnje, ljekarna i Konzum. Prvo stajem pred apotekom. Preda mnom je nekoliko ljudi, red se sporo pomiče. Neki postariji čovjek zaboravlja karticu pa se opet vraća, popravlja masku, dezinficira ruke.. I baš kad je izgledalo da se riješio gnjavaže, ispada mu iz novčanika hrpa kovanica. Gleda ih bespomoćno dok se kotrljaju u najskrivenije zakutke prostorije. Na trenutak se saginje da podigne bar jednu, ali nikako da je osovi. Na kraju odmahuje rukom, izbacuje rasterečujuću psovku i izlazi.

Kroz petnaestak minuta stojim kraj bicikla pred Konzumom i ponovno navlačim masku. Potom vadim novčanik i uzimam onoliko koliko mislim da bi trebalo, tek da se s tim ne gnjavim pred blagajnom. Ima dosta sitniša u malom pretincu pa i to kipam u šaku. Jedna kovanica od deset lipa pada mi pred noge baš u trenutku kad iz trgovine izlazi mala curica od najviše 5-6 godina. Dok hoda prema svom ljubičastom bicikliću s košaricom na volanu, pune su joj ruke stvari. Ipak, zastaje ispred mene, saginje se u poluklečeći položaj, kupi s betona tu beznačajnu kovanicu i pruža mi je.

Beznačajnu? Naravno, govorim joj nek je zadrži. Uljudno mi zahvaljuje dok stavlja robu u košaricu. Krećem dalje a potom mi se pali lampica. Među sitnišem nalazim medeka i dajem joj ga, čist kao simboličan čin da zapamti kako se dobrota i pristojnost ipak isplate. Malo je zatečena, opet zahvaljuje. Odmah potom pomišljam, k vragu, mogao sam joj dati i tih pedeset kuna pripremljenih za kupnju, ne bi propao. Ipak bi to bilo pretjerano, zaključujem, pet kuna je baš dobra mjera, em je medek em je taman za sladoled ili žvake sa sličicom. Došlo mi da je poslikam kraj tog ljubičastog bicikla, ta bi se slika mogla nazvat Čista Dobrota, ali znamo kak je to s dijeljenjem slika tuđe djece. Bolje medek.

Dobra curica mi je uljepšala dan, babšuvarivari..

Den Deri sred invazije aliena

ponedjeljak , 23.11.2020.

U sjajnom Golikovom filmu "Imam dvije mame i dva tate", mali Đuro u školi ispod klupe poskrivečki čita omiljeni časopis mog djetinjstva, Plavi vjesnik. Sredinom šezdesetih to sam glatko mogao biti ja, tih sam godina Plavi vjesnik jednostavno gutao. Izmišljao sam razne školske izdatke samo da se dočepam tih otp. pedesetak starih dinara (nakon denominacije 5 novih) koliko je trebalo za novi broj.

Plavi vjesnik je bio potpuno kul, neka druga priča i dimenzija u odnosu na takoreći obaveznu Modru lastu, tim više što je u to vrijeme u njemu objavljivano puno stripova; o istraživaču Tiboru Sekelju, Reisingerovom Štefeku, Dejvi Kroketu, Robin Hudu, Asteriksu, Džek Flešu, Pauku itd. koje su mahom osmišljavali brojni strani, ali i domaći autori poput Neugebauera, Dovnikovića, Radilovića, Reisingera, Maurovića itd. Međutim, u eri svemirskih letova i sličnih čuda, glavna zvijezda i moj osobni favorit bio je "pilot budućnosti" Den Deri, Franka Hampsona. Den Deri je bio neka vrsta Majora Toma za pučkoškolce. Nakon dosadnog sivila sličnih časopisa c/b formata, Dan Dare (u originalu) je prvi strip tiskan u boji. I upravo su te bogate, pršteće boje puno doprinijele atmosferi i užitku čitanja. Kasnije krajem šezdesetih, Plavi vjesnik mijenja koncepciju, uvode se estradne, sportske i trač rubrike, a strip se s naslovnica seli na zadnje stranice, bitno reduciran. Ali to više nije bilo to. Osim toga, ipak smo polako prerastali kratke hlače i tražili nove junake i načine identifikacije.

No da se još malo zadržim na tom "oči širom otvorene” dobu. Uz ponajbolje stripove onog vremena, svu silu neizbježnih pisanih i crtanih romana s kioska i dominantne medije poput televizije, radija i filma, srećom su i knjige odigrale dosta važnu ulogu u formiranju ukusa i nekih životnih načela, pokrenuvši usput čitav niz mogućih identifikacija. Svaki uzrast, svaki stupanj ka zrelosti nekako je pratila i odgovarajuća literatura, pa makar to bilo u okviru toliko notorne i često nepravedno osporavane školske lektire. Stripovi i svi ti kaubojski i detektivski romani kao primjer perolakog vanškolskog štiva, nekako se prirodno usmjeravali prema složenijoj i vrijednijoj književnosti Tako je prelazak s Vyatt Earpa, Roy Ranka ili Zagora na već malo zahtjevnije Zane Graya, Karla Maya i sl. bio logičan slijed. Na to su se nadovezivali Jules Verne i Jack London sa svojim slavnim romanima itd.

Iz tog doba (otp. peti-šesti razred) sjećam se identifikacije s likovima i atmosferom romana Jacka Londona, „Bijeli očnjak” i „ Zov divljine”. S obzirom da sam odrastao na selu u prekrasnom, živopisnom okružju, nekako je to samorazumljivo. Ipak, to maštanje je poprimalo elemente fiksacije. Pa bi tako u tančine detaljno zamišljao kako živim u nekoj osamljenoj kolibi u potpunoj divljini, okružen tek pokojim vjernim psom, bavim se lovom, a glavni fetiš te maštarije bile su motorne sanjke. One su morale biti nevjerojatno robusne i izdržljive, imale su čitav niz inovativnih zaštitnih mehanizama u slučaju da nešto zakaže i praktički na njima se moglo putovati unedogled a da ti se ništa ne dogodi. Čak i da te u stopu prati čopor gladnih vukova. Ta maštarija se dugo vremena ponavljala pred spavanje i katkad nisam mogao zaspati sve dok određenu „epizodu” ne dotjeram do kraja.

I tako su spretno-sretno prolazile formativne dječačke godine, stare junake i heroje zamjenjivali su novi i sve je to nekako skladno teklo dok nisam posve slučajno došao u posjed neoprezno odložene triologije Henry Millera, mog starijeg brata. S razumljivo, jačim akcentom na Jarčevoj obratnici.. Ali to je već neka druga priča.

Zašto ovo pišem? Prvo ću spomenuti jedno usputno zapažanje povezivo s temom. Svojevremeno sam (ima već najmanje desetak godina) na Jakuševečkom sajmu zastao kraj jednog čovjeka koji je prodavao crtane i pisane „romane”, ponajviše „kaubojske” uz tek pokoji krimić. Romani nisu, kako to obično jest, bili u kartonskim kutijama nego pedantno grupirani u male hrpice ili pojedinačno poredani na velikom, prozirnom najlonu. Možda me taj prizor podsjetio na djetinjstvo, među njima je bilo nekih s dobro znanom etiketom Laso, Pony, Wyatt Earp i sl. Nisam imao pojma je li te edicije uopće više izlaze pa sam pitao prodavača.
Ne izlaze, kaže, ali to je njegova kolekcija. Prodaje one koje je pročitao i duplikate, a ujedno kupuje druge, ako mu netko ponudi ili na njih usput naleti.
Ono što mi je osim susretljivosti i pristojnosti odmah upalo u oči bila je naročito izražena elokvencija sugovornika. Sam vokabular, način na koji se izražavao, formulirao rečenice i izvodio zaključke odavali su dobro obrazovanu i načitanu osobu makar se kasnije ispostavilo da je najobičniji zanatlija bez posla.
Taj čovjek bi mogao i trebao čitati kompleksnije štivo i uživati u pravoj književnosti a ne trošiti vrijeme i dioptriju na roto-romane s kioska. Zašto se nije dogodio taj klik, zbog čega je sam sebe osudio na regresiju, pabirčenje šunda i stereotipno ponavljanje djetinje fiksacije?

Odgovorio je iskreno i rezolutno. Njega druga literatura ne zanima, savršeno je zadovoljan svojim izborom..To je njegov svijet i sad pod stare dane ne misli ništa mijenjati. Dobro mu je.

Zaključak koji se iz ovog može izvesti jest da čak i ta banalna, prizemnija literatura može u pozitivnom smislu formirati čovjeka. Ili mu barem obogatiti vokabular i komunikacijske sposobnosti. Za nešto više potreban je taj famozni „klik”, duhovni rast koji stvara novu potrebu, redefinira ukus i stvara, ajmoreč, novu vrijednost.

Drugi razlog za ovaj tekst je jedna nedavna rasprava na FB o filmovima. Točnije o nekim filmovima i žanrovima. Sugovornik, inače osoba koja mi je prijatelj mada ga u stvarnosti ne poznajem, sugerira kako su filmovi o alienima super, vrh.

Odgovaram mu da ne gledam previše neke (pod)žanrove mada neke SF filmove itekako cijenim i volim pogledati. Ali moglo bi se reći da općenito ne volim te filmove koji se razvlače u nastavcima jer to više nije to. Recimo Predator, Terminator, Rambo, Star wars i sl. Čak ni J. Park 2 nisam mogao pogledat koncentrirano do kraja, za razliku od prvog koji me uspio zaokupiti. Neke od navedenih trakavica odgledao bih jedino pod prijetnjom oružja, svojevoljno sigurno ne. Iznimka je možda Kum, ali s njim opet imam jedan drugi problem.

Od Slyja čak ni Rambo i Rocky 1. a kamo li brojne nastavke. Možda imam problem, ali ne palim se na te nanadjebive, napumpane nadljude i multipraktik ratnike, niti na tu vrstu jeftinog adrenalina. To sam, iz uvoda je jasno, apsolvirao u osnovnoj. Ono što mi adrenalinskog mogu ponuditi Kubrick, Coppola i neki briljantni klasici, sasvim mi je dovoljno.

Jer previše je adrenalina. Strašno jeftinog, prizemnog, priglupog, prvoloptačkog. Previše je estetizacije zla. Nemaju ti filmovi neku značajniju poruku osim onu crno-bijelu kao npr. jeftini westerni (ima ih odličnih dakako), borba dobra i zla i samodokazivanje, s nažalost prejakim akcentom na makljaži. Ali u jednoj sam fazi milijun tih crtanih i pisanih "romana" progutao prije nego sam počeo čitat ozbiljniju literaturu. Kroz svo to vrijeme filmovi, tv serije na istu foru (dok ne izoštriš ukus i shvatiš što ti odgovara), pa
JNA, nakon svega rat.. Mislim, zbilja mi je pun kukuruz adrenalina te vrste.

A sve je to perpetuiranje. Filmovi odgajaju klince i mlade u jednom smjeru, nameću im svoje junake i obrasce s kojima se identificiraju pa nije čudno ni problem kad poslije puška u ruke sjedne ko u putar. Sve je to mašinerija, matrix. Cigle u zidu. Treba prozrijeti igru. Zato mi više vrijede Apocalypse Now, Full Metal Jacket ili A Clockwork Orange koji prave genezu, seciraju stvar i samo zlo u nastajanju s jasnim, neušminkanim epilogom nego gomila potrošne holivudske akcijske galanterije.

Den Deri, kuda si me to odveo?

Tajanstveno dvorište

utorak , 16.06.2020.

Uz savski nasip, već sasvim blizu Jankomirskog mosta, u onoj mini-džungli između Savske Opatovine, Ljubljanske avenije i korita Save, već godinama primjećujem zanimljivu instalaciju. Možda "instalacija" nije sasvim precizan naziv, ali s obzirom da nije vidljiva nikakva čvršća građevina, teško je tako što nazvat nečijim imanjem, Ne znam je li na tom području uopće moguće privatno vlasništvo, ali sad već špekuliram. Možda je to posjed nekog zagrebačkog Robinzona ili beskućnika pa se nakon tog eklektičnog, fluidnog labirinta načičkanog trakama, preprekama, otpadom i znakovima upozorenja zbilja nalazi neki objekt, sklepano skrovište ili stara kamp kućica?

Hodajući ili pedalirajući savskim nasipom sve te godine, nisam osjetio poriv pobliže istražiti prizor. Istina, jednom sam se spustio pred ulaz, ovlaš preletio pogledom instalaciju ali nakon pročitanog upozorenja o oštrom psu i ulasku na vlastitu odgovornost, produžio sam dalje. Tek, moglo bi se reći da se kroz godine to neobično dvorište do neke mjere transformiralo, obogaćivalo novim elementima i neobično uklopljenim reklamama.. Prije nekoliko godina prizor je bio nekako više diskretan.

Ne bi me čudilo da je upozorenje o oštrom psu samo blef jer nikad nisam primjetio da se itko kreće tim dvorištem niti sam vidio psa ili čuo lavež. Ali ta šikara mi je zapravo nepoznanica, tko zna što se po njenim rubovima ili u samom središtu krije.

Zapravo, stvar je s čisto pravnog i ljudskog (u smislu prava na privatnost i nenametanje) aspekta prilično fragilna i nedefinirana. Hipotetički, s tim maglovitim preduvjerenjem o namjeni i vlasništvu, čovjek može kročiti u takav prostor, tim više što ne postoje neke uistinu čvrste fizičke prepreke (istovremeno, ne kaže se bez veze da su „otvorena vrata najsigurnija”).

Ali samim time on ipak zalazi na posjed koji je nečije stvarno ili fiktivno vlasništvo. Možda ga je netko prisvojio, ali to ništa bitno ne mijenja stvar, niti bi itko bez razloga riskirao mogući konflikt s nekim čudakom. Imao sam prilike osvjedočiti se koliko ljudi zapravo živi u napuštenim kućama, zgradama i ruševinama, pod mostovima, u šumama, parkovima pa čak i na grobljima. Naravno, bez dokaza o vlasništvu, prebivalištu i kojekakvim sličnim birokratskim evidencijama i teretima, jer njima to i nije potrebno. Samim time što su svojom voljom ili silom prilika odabrali takav način života, manji teret su društvu i u tome se krije taj prešutni dil i raison d'etre (pitanje odn. „problem” Roma iz istog je šešira).

O tom dvorištu i parceli uz nasip mogu samo nagađati. Možda se u krajnjoj liniji u šumarku krije vrt, voćnjak ili nečije dnevno odmaralište kao što imamo prilike vidjeti u nekim drugim dijelovima Zagreba. Grad se na (ne)određeno vrijeme odriče svog zemljišta i dopušta ljudima iz okolnih zgrada da obrađuju svoje male vrtove i gredice, riješe se stresa i obnove već pomalo zatomljeni kontakt s prirodom. I svi zadovoljni. Jedina razlika je što se ta „parcela” nalazi van tih institucionaliziranih društvenih vrtova, u teško prohodnom šumarku, odvojena od sličnih destinacija uz Prečko, Jarun itd, Ali i za to valjda postoji neki razlog.


Naknadno sam preko interneta malo proguglao taj teren i saznao neke zanimljive detalje. Između ostalog, da je na tom području u Srednjem vijeku bio savski otok s crkvom i samostanom cistercita. Pobliže o tome u zanimljivom, priloženom tekstu.

Sad je već sasvim izvjesno da ću uskoro i sam malo bolje istražiti tu Amazonu pred našim vratima. Hoću li usput sresti tajnovitog stanara mini-prašume u njegovom živopisnom dnevnom boravku? Ne znam, ali ako me pozove na čašicu razgovora, neću odbiti.

Na Sleme, na Sleme

ponedjeljak , 25.05.2020.

Bez nekih prevelikih očekivanja, uputio sam se u nedjelju na Ponikve. Za vrganje je još malo prerano, mada sam primjetio da su neki iz grupe "Gljive" na Fejsu već uspjeli poslikati prve primjerke pa i napuniti košarice. Ali sve je to tamo negdje gdje ih ima, bi rekla moja mama, "vražji lašter".

Da ne ispadne kako se vadim na providne luzerske alibije, pobrinuo se čovjek kog sam sreo usput i pročavrljao s njim preko ograde.

- Vrganji? Ma kaki..Tu ih na ovoj strani nebute našli, tu ih nigdar nema. Ali već tam, znate, prema Stubici, tam da. Mi vam prejdemo do Javorščaka, a to vam je..

Sljedećih par minuta sudaramo se riječima i nekim nejasnim skicama gdje je točno ili bar otprilike taj Javorščak. Čudno, ali ispada vrlo blizu mjesta opisanog u priči "Gljive i klasični evergrini". Možda tek stotinjak koraka dijeli tu imaginarnu liniju između potencijalnog pakla i blaženog raja.

Pozdravljam se s čovjekom i krećem dalje. Nakon pola sata uspona eto me kod rampe za slap Sopot.

Odmah iza nje uz makadamski put zatičem hrpetinu srušenih stabala. Jest da neka debla u presjeku nisu izgledala najzdravije, neka su možda srušili gromovi i oluje, ali prizor budi sumnju da je to, između ostalog, rezultat prekomjerne sječe, na što mnogi godinama upozoravaju.


Taj me prizor donekle oneraspoložio. Dolaze još neki ljudi, slikaju hrpu. Razmjenjujemo mišljenja a potom se razilazimo. Svatko kreće svojim putem. Netko zacrtanim a netko, poput mene, kud ga noge odnesu.

Ipak, u šumi je lijepo. Nakon strmog uspona zatičem se kako hodam po tepihu od suha lišća, grančica i meke, rahle zemlje. Kroz krošnje mjestimice gotovo stroboskopski neumoljivo probija sunce i stvara na tlu čudesnu igru svjetla i sjena. Šumom kao da su rasuti veliki, bijeli cvijetovi titravih obrisa. Hodam potpuno smiren nadajući se da će ta iluzija (a što je zbilja?) čim duže potrajati. Čak na trenutak pomišljam da je ta nesretna pandemija tj. dugotrajniji odmak od prirode rezultirao nekim poremećajem vida pa se oko još nije akomodiralo na sve nijanse ili sam u međuvremenu dodao koju dioptriju. Kao test zagledavam sitnija slova na planinarskom štapu i uviđam da ih ipak bez problema mogu pročitati. Ipak, kao da je neki posebno nadahnuti impresionista prošarao šumu tim bijelim cvijetovima. Čudesna je priroda, zaključujem.
Uskoro skrećem na utabanu stazu koja me vodi do Jambrišakova vrela. Stajem kratko, perem ruke i pijem vodu. Krećem dalje i već se probijam prema velikoj livadi do koje me kao jedini izbor vodi razlokan šumski put. U lokvama žabice. Zanimljivo. Kak se samo stvore, nakon svakog pljuska?

U jednom trenutku gubim tlo pod nogama i lijevom stranom od stopala do kuka kao po šinji uklizavam u blatnu grabu. Dok se na jedvite jade uz pomoć štapova uspravljam, štete su bolno i jasno vidljive. Pregledavam torbicu je li u njoj makar sve u redu i na broju. Srećom jest.

I kaj sad? Izlazim na livadu s gornjim dijelom trenirke omotanim oko bedara i guzice da bar donekle maskiram sramotu.
Livada je krasno osunčana, nema čak ni previše šetača i džogera.. Pirka ugodan povjetarac. Spazio sam malo jezerce uz stazu prepuno bistre kišnice i u trenu mi se pali lampica, makar pomalo šašave boje. Čekam da nekakva bučna planinarska škvadra napokon skrene u šumu pa brzo skidam blatnjave traper-bermude i tenisice. Perem jednu nogavicu i jednu tenisicu, blato se skida s lakoćom. Gornji dio trenirke mi za to vrijeme služi ko šos, s cifom na prednjem dijelu.

Uskoro prebacujem dobro ižmikane hlače i tenisicu na obližnje grmoliko drvo. Instalacija izgleda neobično, ali zapravo mi je svejedno. Sljedeća dva sata provodim nasred livade blizu lokve i nakićenog drveta. Sjedim na ispražnjenom ruksaku i slušam glazbu s mobitela. Zaključujem da mi najviše odgovara Madlen Peru pa njezin sjajan album Careless Love preslušavam barem dvaput.

Hlače su napokon potpuno suhe, a tenisica napola. Oblačim se i spuštam prema Perjavici, brsteći slatke trešnje uz Zelenu magistralu.


Usput guštam kako bi bilo da sam onako blatnjav morao zvati Neizbježnu da dođe s autom po mene. Ma nema šanse.


Zašto ovo pišem? Pa možda neko poželi otići na Sljeme. Ako usput padne u lokvu, eto, nije sve tako crno. Ako ga ubode pčela, to je zapravo zdravo. Ako nađe gljivu, nek barem bude jestiva. Zgodno je i to što dosadna nedjelja provedena na taj način prođe u roku keks.


Livada Ponikve oko 1930.

Mali princ i random-pop na izborni dan

subota , 18.01.2020.

Već smo zaboravili one napadne predsjedničke izbore. Izbori koji su zbog nekih providnih igara oko sentimenata, skijaških egzodusa i slično, podvaljeni u najluđe dane u godini, baš uz sveti (ma jelte?) Božić. Uz svu onu nesuvislu demagošku kakofoniju koja nas je tjednima davila, kao da krajnje materijalistički, marketinški, korporativni blagdani nisu sami po sebi dovoljna tlaka.

Ali srećom, prošlo je. Preživjeli smo.

Zoki se sad priprema za inauguraciju. Kolinda je pomalo zaboravljena, ne čujem gotovo ništa od nje. Samo u nekoj vijesti zamijetio sam kako sjedi s ocem na nekoj priredbi. Djelovala je prilično neupadljivo, daleko od glamura koji nekako po prirodi stvari nosi funkcija. Svidjela mi se takva, konačno smirena i prirodna. Kao da uživa u sad već toj čisto protokolarnoj ulozi bez nekog značaja, ulozi svedenoj na šihtu koju treba odraditi. Kao da je odahnula - konačno, gotov je cirkus, zaslužila sam odmor.

Ali prije samo petnaestak dana, složit će te se, nisu stvari baš tako izgledale. Bili smo uvučeni u igru poprilično, lomila su se koplja, određivale strane, na društvenim mrežama svi smo bili posvađani na pasja kola.

I onda, napokon taj dan izbora. Ta zapravo lijepa i nekako zdrava nedjelja. Sunčan, prohladan zimski dan, bez kišurine, bljuzge ili južine. Na mahove pirka hladan povjetarac koji tjera rumenilo na obraze.

Izlazim iz kuće. Osnovna škola u kojoj je glasanje tek je nekoliko uličica od mene. Ipak, krećem zaobilaznim putem i stižem na autobusnu stanicu nasuprot njezinu pročelju.

Stanica je poluprazna, tek par ljudi čeka autobus. Ali zato na kolnicima i stazama prema školskom ulazu ima podosta užurbanih ljudi.
Važem hoću li prvo obaviti građansku dužnost ili ću to ostavit za desert, na povratku.

Odlučujem se za prvu opciju. Čini mi se logičnija i praktičnija.
Na glasačkom mjestu nema prevelike navale. Uzimam listić, odlazim iza pregrade i doslovno u sekundi zaokružujem broj. Presavijam listić i bacam u kutiju. Izlazim.

Valjda sam zaokružio pravi jer baš i nisam gledao – razmišljam pomalo sumnjičavo dok se vraćam na stanicu istovremeno se smijući svojoj površnosti.

Autobus je poluprazan, promet slab, tako da smo vrlo brzo na okretištu tramvaja.
Sjedam u šesticu. Ionako nemam izbora, jedina je na okretištu.

Stavljam slušalice na uši i palim plejer u random modu. Od poprilične hrpe glazbe raznih žanrova ponekad me oduševi kako ta opcija zna pronaći dobitnu kombinaciju pa i izmamiti osmijeh na lice. Eto, počinje s Dear Prudence u verziji Siouxsie and the Banshees, a nastavlja s Hodaj, Jinxa.. Negdje kod Britanca pjevaju mi Amy i Dedić, na trgu Lovin' Spoonful. Ko zna što me još čeka do kraja puta.


Vrijeme prolazi brzo, ljudi ulaze i izlaze, mjesta ima dovoljno i sve ide ko u putar. Na samom trgu podosta ljudi u malim grupama. Svi djeluju nekako drčno i odlučno. Na glavi nekog gospodina šešir s tankom trakom trobojnice oko oboda. Pa i to je okej, dan je izbora i svak se kiti kako zna i umije.

Skrećemo prema Zrinjevcu. U sluškama Love Minus Zero, Walker Brothersa.

A onda u jednom trenutku pogledam lijevo a neka cura uz štangu kod one harmonike na sredini čita Le Petit Prince. Ni više ni manje.

Bilo bi onako na prvu logično da su se poneki zainteresirali za Malog princa potaknuti Kolindinim pomalo štreberskim izborom, ali to nužno ne bi bili baš oni koji bi odabrali tekst na originalu. Bila bi to ujedno i zbilja neobična koincidencija.

S druge strane, cura je bila izrazito urbana, prelijepa, visoka, zanimljivo odjevena.. Udubljena u majušnu knjižicu žuto-plavih korica i s onim pozadinskim suncem koje se kroz platane probijalo u unutrašnjost tramvaja, djelovala je poput neke ljupke postimpresionističke vinjete. Nije mi se uklapala u sliku prosječnog fana HDZ-a (bez uvrede ili ironije) ili nužno štovateljice sada već bivše predsjednice. Nisam mogao slikati taj interesantan prizor jer mi je bila licem i tijelom okrenuta, a na stanici prije Glavnog, naglo je izašla iz tramvaja.

Razmišljam. A zašto to ne bi bila jedna sasvim svakodnevna studentica francuskoga, koja čita lektiru za referat?

Moguće. Ali Mali princ je ipak osnovnoškolska ili gimnazijska lektira, teško da studoši pišu referate na tu temu.

Fakat, bilo bi ludo da je Hdz-ova aktivistkinja koja na ovako suptilan način pokušava skrenuti pažnju neodlučnih i podebljati Kolindine šanse. Ali takve pretpostavke su u osnovi bedaste i teško provjerljive. Da nije onako naglo izašla van, možda bi joj se obratio s iskrenom znatiželjom, ali nije bilo vremena.

Na kraju se ostavljam ćorava posla i sam sebi priznajem da vidovit ipak nisam. Intuicija i dojam me u osnovi dobro služe, ali život i nije onako pravolinijski sazdan kako nam se ponekad čini.. Ima tu puno nijansi.

Srećom, inače bi bilo grozno.

Čuvar labudova

petak , 20.09.2019.

Ljeto je na izmaku. Vidljivo je to po mnogim sitnim ili baš krupnim detaljima poput kraćih dana, izostanka nesnosnih vrućina, svježijih jutara i večeri.. Spomenuti sitni detalji više su u domeni impresije, nekih usputnih zapažanja.. Npr. dok biciklom po ne znam koji puta rutinski obilazim Jarun, primjećujem da je kupača sve manje, a šetača, biciklista i koturaljkaša sve više. Na obalnim terasama uz kafiće još je uvijek podosta dokonih gostiju uvaljenih u ležaljke.. Kako pada noć, plavičasta svjetla mobitela obasjava njihova lica. Neki su navukli toplije majice dugih rukava pa sad samo zure u nepomičnu vodu jezera ili nekud još dalje, prema gradu.

Neminovno mi se nameće poneki prikladan soundtrack: Raznesene valima i vjetrom tu su naše ruševine ljeta.. Ili The Sun Ain't Gonna Shine Anymore. Neka čudna sjeta nadvlači se na to, eto, još jedno prohujalo ljeto.

Konačno dolazim do pseće plaže. Nisam siguran je li to njen zvanični naziv, ali tako je ja zovem. Za neupućene, to je ona uvala na velikom jezeru prije nudo-plaže i kanala prema starom Jarunu. Na njoj nema one uobičajene infrastrukture okolnih plaža poput kafića i spasilaca, tek šljunčana uvala i wc s tuševima iznad nje. Zapravo, samo to mi i treba.

A pseća zato jer se tamo tradicionalno toflaju psi. Ponekad u sklopu šetnje s vlasnicima ili pak obitelji sa psima tu ciljano dolaze na kupanje. U jeku ljeta to mi i nije nešto naj jer stvara pomalo kaotičnu atmosferu prepunu vike, dozivanja i lajanja, ali čovjek se navikne. Nije ni posebno higijenski kupati se sa psima i ponekad osjetiti u nosnicama onaj poznati kiselkasti miris, ali usprkos pesonja, vrana, golubova, patkica i labudova, jarunska je voda primjereno čista. Navodno.

Plaža je takoreći prazna. Bila bi skroz da na njoj nije bio njezin stalan gost – čuvar labudova.

Tog sam čovjeka zadnjih godina tek registrirao ali nije bilo prilike (očito ni potrebe) za temeljitijim upoznavanjem. Sve do jučer.

Sišavši s bicikla uputio sam se prema sjenovitom stablu na kraju šodera, tik ispod obalne šetnice. Namjeravao sam malo čitati i slušati glazbu a to mjesto je izgledalo bogomdano za takav kasnoljetni blues.
Dok prilazim zapažam da je ispod stabla uredno posloženo nekoliko velikih komada tvrdog stiropora. Odmah sam se sjetio poluraspadnute konstrukcije dječjeg bazena koja se gotovo cijelo ljeto kiselila na plaži što je zbilja bila ružna slika. Bazen su komunalci konačno rastavili i odvezli, no netko je sačuvao taj stiropor.
Kocke složene u obliku kutne garniture svojom teksturom i ugodnom toplinom mame da se na njih sjedne ili, još bolje, legne. To i činim, mada zakratko.

- Eh, da mene nije bilo, sve bi to odnijeli. Ali nekako sam uspio sakriti te komade stiropora, i eto, sad mogu poslužiti kao zgodan ležaj.

Čuvar labudova upravo mi je prilazio, bosonog i u nekim starim demode kupaćim gaćicama, noseći u rukama nekoliko praznih plastičnih vrećica.

Po nekoj mojoj procjeni mogao bi imati oko sedamdeset godina. Dobro je osunčan i pomalo trbušast. Djeluje simpatično i dobrodušno, barem na prvi pogled. Ali nisam se time zavaravao. Nekako sam slutio da je posvećen nekoj svojoj misiji i da je tome puno toga podredio. Pa čak i po cijenu konflikta.

Zapravo, sve dosad taj mi je čovjek nekako prolazio ispod radara. Vidio sam ga puno puta kako osamljen sjedi pored svog bicikla desetak metara od vode i hrani ptice i labudove. Društvo mu je ponekad pravila neka žena koja je slikala labudove i patkice i te fotografije objavljivala u grupi „Moj Zagreb” na Fejsu. Ti kratki filmići i slike s logotipom „Jasenka” u donjem desnom uglu bile su iznimno dobre kvalitete.


Zamolio me da se malo pomaknem kako bi iz okrugle betonske žardinjere između stiropora izvadio hranu za svoje ljubimce.

- I nju sam donio s one velike plaže, taman je za ono što mi treba.

U dobro pokrivenoj žardinjeri nalazila se plastična posuda do vrha napunjena štrucama kruha u originalnoj foliji i glavicama salate.

- Vi to negdje dobijete ili kupujete? - ispalio sam više retoričko pitanje na što je slijedio očekivani odgovor.

- Ma ne, dobijem te restlove neprodanog kruha i peciva u jednoj pekari.. A salatu pokupim na Trešnjevačkoj tržnici, uvijek ostane na kraju radnog dana. Znate, još uvijek se nađe dobrih ljudi.

Dok je kruh i salatu iz kante prebacivao u vrećice, iskoristio sam trenutak da nešto više saznam o toj njegovoj skrbi.

- A što da vam pričam. Dolazim ovdje već devet godina, i ljeti i zimi. Počelo je spontano i slučajno a pretvorilo se u naviku pa i nešto više.

- Misiju? - upitao sam ga malo u šali, malo u zbilji.

- Moglo bi se reći i tako.

- Znate, nitko se ne brine za te labudove. Stalno vodim ratove sa zaposlenicima Jaruna, ribičima, kupačima, vlasnicima pasa.. Ljudima su puno usta brige za životinje, ali u stvarnosti svi se prave mutavi. Neki idioti svoje pse huškaju na labudove, djeca ih gađaju kamenjem a ribiči bi ih najradije potamanili. Ali nisam ni ja od jučer.

Poziva me da odem s njim do vode i ako želim, poslikam labudove i patkice.
U plićaku je jedan odrasli bijeli labud s petero tinejđera svjetlosmeđeg perja. Tu je i čitava kolonija patkica. Dok mrvi kruh i vadi salatu dolijeću i golubovi, vrane..

- Bilo je osmero mladih ali jedan je uginuo nedavno. A dvojicu su pojeli somovi.

Na moj upitni pogled, nadovezuje.

- Da, jedan ribič mi je rekao da je som cvoknuo dvoje. Ovdje ima ogromnih somova, preko 250 kila. Niste znali?

Ribič sam, prije više, u zadnje vrijeme bitno manje. Znam da u jezerima ima somova, znam sve te mitove o velikom Juri ali i to da se slučajnim ili ciljanim kampanjskim ribolovom uspjelo uloviti tek nekoliko primjeraka teških tridesetak-četrdesetak kila, dakle, ni izbliza dvjestokilaša. Ipak, i takav može bez problema slistiti patku, manjeg labuda ili čak omanjeg psa ako mu se nađe u „teritorijalnim vodama”.

Nisam previše pokušavao razuvjeriti čovjeka da su te priče o monster-somovima ipak tek neprovjereni mitovi i legende. Svak ima pravo na svoje viđenje i svoje priče.

Nastavljamo razgovar o labudovima. Tu je njihov hranitelj i mecena potpuno na svom terenu. Sve te godine hranjenja i budnog, kontinuiranog motrenja stvorile su od njega pravog eksperta. Lucidno i detaljno mi razlaže kako labudovi brane svoj teritorij, kakvu hijerahiju imaju i ko je „gazda; Tzv. Mađar, koji je dozvolio svojoj kćerki da osnuje svoju porodicu na ovom dijelu jezera, dok se Mađar s novom obitelji zadržava oko mosta blizu velike plaže otoka Trešnjevka.

- Pa dobro, je li vam itko pomaže u toj skrbi oko labudova? Mislim, postoji li neko ornitološko društvo ili bar neki volonteri koji su uključeni u priču? Jesu li ptice prstenovane?

- Ništa od tog, dragi moj. Labudovi su prepušteni sami sebi i što se tiče uprave Jaruna, oni ih uzimaju zdravo za gotovo, tek kao ukras. Ništa ne čine da se bolje zaštite, vele da se oni sami mogu snaći i preživjeti.. Ma zamislite. Sve je podređeno kupačima, psima i ribičima kojima isti samo smetaju. Zbog toga ih tjeraju, proganjaju, kradu im jaja pa i kače udicama.. Eto, pogledajte ovo.

Čuvar labudova iz okolnog žbunja izvlači hrpicu zamršenog ribičkog najlona.

- Stalno ga nalazim i vadim iz vode. Najlon se zaplete oko lopoča a ponekad se u njega zapetljaju i patkice, labudovi..Tko zna koliko ih je na taj način stradalo. Prstenovanje? Predložio sam to nekom „znalcu” ali je rekao da nije potrebno. Pa i to da se nikako ne bi smjeli hraniti kruhom.. - dodaje uz kiseli smiješak.

Namjerno nisam htio produbiti tu temu o hranjenju labudova kruhom. Tek znam da nije preporučljivo tako ih hraniti jer u kruhu ima šećera, kvasca i aditiva pa od toga može biti više štete nego koristi. Ali teško bi bilo u tako što uvjeriti čovjeka koji ima misiju i vrti svoj film.



- Neki dan je uginuo Džek, partner ove bijele labudice.. Nekako sam ga Izvukao iz vode, ali mu je odmah potom vrat klonuo i uginuo mi je na rukama. Zvao sam Dumovec i tražio da dođe veterinar, da se napravi obdukcija. Sumnjam da mu je vratu bila zabodena neka velika udica. Došla su njihova kola, odvezli Džeka ali o obdukciji nisam saznao ništa.

- Da, tako vam je to. Ovo ljeto je vojska na jezeru imala nekakve manevre, vježbe. Amfibije su izranjale baš oko mjesta gdje je par imao gnijezdo s mladima. Nekako sam se uspio s njima dogovoriti da mi nabave drvene palete. Od njih sam sklepao sklonište kraj vode tako da su labudovi ipak i to preživjeli.

Vadi neki stariji model mobitela s majušnim ekranom i pokazuje mi slike. Na jednoj se dobro vidi improvizirani kavez s odraslim labudom i dva mala.

To je Džek. A ta dva mala su pojeli somovi.

- Stalno sam u svađi s ribičima, kupačima, ljudima i psima koji ih naganjaju.. S nekima se se žešće zakačim, ali ne bojim se ja nikog. Samo mu kažem, dođi ako si dasa.

Inače naizgled dobroćudni čovjek iz ruksaka vadi poveći dobro naoštren lovački nož.

- Kad ga vide, brzo se smire – nadodaje šeretski.

U međuvremenu se vodi približila neka, rekao bih, azilantska obitelj s dvoje djece. Iz vrećica vade svoju hranu i bacaju prema labudovima i patkicama. S puno strpljenja i blagonaklono čuvar labudova im prilazi i savjetuje kako ih i čime treba hraniti. Daje djeci u ruke smrvljeni kruh, listove salate..

- Eto, strani ljudi dolaze, ali imaju kulturu, vole životinje.. Ovi naši bi sve to rastjerali, uništili - govori mi preko ramena.

Cijelo to vrijeme uočljiv mi je dosta izražen slavonski akcent sugovornika. Pokušavam složiti njegovu životnu priču. Ko zna, možda je u ratno vrijeme ili koju godinu poslije i on kao izbjeglica došao iz Slavonije. Možda je u tom vihoru ostao bez najmilijih, razočaran u ljude, prilike, politiku.. S vremenom je smisao života našao u brizi za labudove, ptice. Istovremeno, frustracije su se gomilale pa bi u tom kontekstu mogao biti razumljiviji taj njegova gard i opor stav spram ljudi pa i šire, prema „zajednici”. Pomirio se s imidžom vuka samotnjaka i sasvim predao nečem što ga jedino ispunjava i čini mu život snošljivijim..Jer svaki gubitak stvara potrebu da se nadomjesti nečim drugim, svaka rupa koja zjapi teži da bude ispunjena.

I tko sam ja da tu sudim? Život piše neobične priče, a priču čuvara labudova mogu tek naslućivati. Ta je priča možda dostojna romana, ali zasad ostaje tek u ovim mojim natuknicama.

Tako sam nekako razmišljao dok sam se nakon pozdrava udaljavao od čuvara labudova i njegovog neobičnog ornitološkog rezervata. Tamo negdje iznad Podsuseda gomilali su se sve crnji oblaci. Vjetar je na mahove valjao otpalo lišće tratinom i stazama. Trebalo je sjesti na bicikl i krenuti prije moguće oluje.

Rijeka donosi jesen
Dugo umire grad
I u nama tolika ljeta
Mi smo siročad svijeta..

Gljive i klasični evergrini

utorak , 27.08.2019.

Potaknut nekim zamamnim slikicama s društvenih mreža, odlučio sam ovih dana krenuti u potragu za gljivama. K vragu, ipak sam dijete prirode koje je nekad davno živjelo u kući na rubu šume. Istina, ta šuma je bila bitno manja i pitomija od Medvednice ali, kako reče pjesnik, princip je isti.

Sa svojom vjernom kujicom Alkom uputio sam se na Ponikve. Taj dio planine mi je nekako najbliži.

Super je to branje gljiva, ali na Medvednici može poprimiti elemente prave avanture i survivora. Nekome to može izgledat kao pretjerivanje, tu, na našem pitomom Sljemenu, kakvih pet-deset kilometara od najbližih naselja, gdje takoreći možeš čuti škripanje jedanaestice s črnomerečkog okretišta i pucanj gričkog topa..Ali kad se makneš s obilježenih staza i malo dublje uđeš u šumu, nakon petnaestak minuta baš i ne znaš gdje si, a nakon dodatnog lutanja ni GPS ponekad ne pomaže.

Stvar komplicira i to što se gljive ne nalaze uz planinarske staze (tamo su laka meta), nego treba šarati strminama i usjecima, gore-dolje.. A kad nakon dva sata tumaranja poželiš vratiti se natrag, moraš prvo naći neku obilježenu stazu koja ne garantira da će te dovesti na željenu destinaciju nego možda iznad Stubice, Markuševca ili Šestina. Jer tzv. bilo Medvednice dugo je četrdesetak kilometara a prosječna širina planine desetak.

Ubrzo shvaćam da gljiva baš i nema u izobilju pa zbilja ne znam gdje ti ljudi beru sve te silne vrganje lakoćom ko kad idu u West Gate na rasprodaje. Nakon otprilike pola sata tumaranja ipak me razveselio nalaz prve sunčanice. Pa opet dugo ništa, ni ludara ni muhara, a kamo li vrganja.. Sve je izgledalo kao da sam debelo zakasnio s potragom ili potrefio baš onaj dio šume gdje gljive ne rastu.

Ko za vraga, počelo je opasno grmjeti, u šumi se naglo smračilo.
Baš na čistini s puno posječenih stabala zatiče me jaki pljusak. Srećom, nailazim na nekakvu lovačku čeku u koju se sklanjam.

Pljusak ubrzo prestaje pa krećem dalje. Uskoro sam na vrhu prekrasno osunčanog obronka, ali u pogledu gljiva potpuno sterilnog.
Trebalo se spustit nekamo.

Uočio sam da jedna uska staza vodi uz sam rub obronka, duboko dolje. Na tom je mjestu bilo dosta mahovine i uski klanac prepun lišća a to zna bit obečavajuća situacija.

Sve dotad uživao sam u tišini i cvrkutu ptica no kad su motorne pile u daljini počele urlati, poželio sam malo glazbe. Ali opet ne nešto određeno, pohranjeno na mobitelu, nego, recimo, s radija. Nakon skrolanja komercijalnim radio-postajama prepunih kakofonije, reklama i sumanutog brbljanja, zastao sam na Prvom programu HR-a.
Eto, taman nakon vijesti počela je fina glazbica, emisija "Klasični evergrini". Za početak Jules Massenet - Meditation from Thais. Baš super.

Već nakon minute krasnog uvoda nalazim dva lijepa vrganja, a onda sred debelog sloja lišća zapažam gomilu gljiva koje su po kapama izgledale ko vrganji no razočarano uviđam da ipak nisu.
U međuvremenu, nakon petnaestak minuta spuštanja našao sam se u nekoj guduri-usjeku ispod kojeg je bila samo neprolazna jalova šikara, makija i krupno kamenje.

Bilo bi logično (i pametno) da sam se istim putem vratio natrag, ali vraga, to ne bi bilo valjda zanimljivo. Vratiti se ko pokunjen psić tom strminom natrag.. Ma ne.

Lijevo od sebe zapažam prilično širok klanac sličan zapuštenom kolskom putu koji je vijugao oštro uzbrdo. Isprva je izgledao sasvim prohodan da bi se nakon stotinjak metara pretvorio u nekakvu diluvijalnu planinsku močvaru prepunu kamenja, granja, srušenih stabala i paprati.

Povratka nije bilo, tvrdoglavo sam se nastavio penjati boreći se za svaki centimetar dok me za petama Alka nekako sumnjičavo slijedila. S vremenom se klanac koliko-toliko pročistio, ali neke bolje perspektive (sunca, uzvisine, planinarske staze..) ni za lijek.

U međuvremenu se glazba u slušalicama nekako komplicira. Poslije Lhotke - Stravinski pa Berlioz i ..Chopin. I to ne nekakva romantična balada nego njegov glasoviti "funeral march" u orkestralnoj verziji.

S obzirom da sam još uvijek bio u prilično neizglednoj situaciji, to je bilo ipak previše. Skinuo sam slušalice, izašao iz tog beskrajnog horror-klanca i počeo se penjati uz nemoguće strmi obronak, negdje gore, gdje se bar nazirala svjetlost.

Nakon još podosta mukotrpnog hoda uz oštru strminu, nalazim se konačno na nekoj obilježenoj planinarskoj stazi. Uskoro dolazim do Jambrišakovog vrela.. U zadnji čas, dehidrirao sam. I Alka halapljivo pije vodu.

Nedugo potom prepoznajem blizinu Ponikvi, čak kroz stabla nazirem onu nepokošenu livadu.
Poslije svega, svak bi normalan pohrlio u sigurnost urbanizacije, tim više što s Ponikvi imam još nekoliko kilometara slaloma do kuće. Ali vraga, još dva sata sam bauljao šumom za još par vrganja.

Ali vratit ću se malo unatrag, na onaj dio koji mi se čini najbitniji u priči.

Opisao sam onu gotovo idiličnu situaciju kada se pun ushita zatičem na osunčanom obronku, u slušalicama prekrasna, meditativna, romantična glazba, prvi vrganji su nedugo zatim u košari, dakle, puno toga je zadovoljeno i realizirano..

A onda, spuštanje u sivu, mračnu guduru kao svojevrstan anti-klimaks koji pojačava suočavanje s tim nemogućim klancem (serem, sve je to samo priroda a ovakvi opisi/pridjevi su samo ljudski izgovori i jadikovke).

Počinjem se penjati i uskoro uviđam da sam upao u problem. Uz sve to, kao nekakva zlokobna simbolika i prijeteći prst sudbine, glazba se mijenja i u slušalicama čujem taktove Chopinovog "posmrtnog marša", sa svim asocijacijama koje takva glazba neminovno pobuđuje.

Čovjek se u takvoj prilici ipak počinje mijenjati, razmišljati drugačije. Počinje kalkulirati, vagati svoje mogućnosti, javljaju se neke neugodne emocije, mijenja kemija tijela..Ipak, nisam ja više u dvadesetim, tridesetim, dotepla su se tu neka ljeta. Neka mi se slučajno poremeti tlak ili mi pozli, našli bi me u klancu tko zna kad, nakon što bi me divlje svinje i lisice temeljito "istražile" (nadam se da bi im bar Alka pokazala zube). Hoću reć, situacija iz mog (naravno subjektivnog) kuta gledanja nije u tom trenutku izgledala bajno. Iskreno, imala je neke elemente osobne drame.

Jest, pokušao sam izdržati s posmrtnim maršem u uhu, kroz misli mi je prolazilo kako je to dobar test koji bi me mogao ojačati, ali i da je to istovremeno na neki način bizarno, morbidno pa i opasno. Kada sam skinuo slušalice i počeo se instinktivno izvlačiti iz klanca, u meni je vjerojatno proradio onaj temeljni biološki mehanizam/ impuls koji žudi život, a ne moguću pogibelj.

Kad malo bolje razmislim, nekako mi se čini da je taj komfor tehnologije tome doprinjeo. Konkretno, mobiteli s obiljem dostupne glazbe, pa eto, i ponekog posmrtnog marša serviranog u nezgodnom trenutku. Jer da sam u blaženoj tišini tražio izlaz, priroda stvari bi odradila svoje i ne bi bilo stresa. Pa i da sam zafućkao "Na Sleme" ili, kajjaznam, montipajtonovsku "Always Look on the Bright Side of Life", to bi me samo mobiliziralo i klanac bi ispao tek dobrodošli kardio-vaskularni trening s preprekama. Ovako je Chopinov posmrtni marš pokrenuo svojevrsni domino efekt.

"Svi naši strahovi potiču od straha od smrti".
Slažem se, nisam supermen u tom smislu bez obzira što imam potrebu to stalno preispitivati, suočavati se. Ko zna što bi se dogodilo da sam najnormalnije nastavio slušati posmrtni marš i bauljati tom džungloidnom vododerinom.

Vjerojatno ništa, ali to sad ne mogu znati. Možda jednom testiram tu situaciju s nasnimljenim maršem, ali to bi bio fejk, ne bi imalo ni izbliza istu težinu i autentičnost.

Epitaf

ponedjeljak , 19.08.2019.

Živjela davno djevojka mlada
U kućici maloj kraj šumice tik
Očiju bajnih, kose, ah usne
Sva bila je hercig, nobl i šik

Voljela ona mijenjat' toalete
I satima svoj dotjerivat' lik
Sanjala ruke snažnog atlete
Al' princ na konju njen bijaše pik

Stari joj otac tad mudro kaže;
Udaj se kćeri dok još si cvijet
Svak' dan te prosci pod prozorom traže
Ostavi snove i pođi u svijet

Al' djevi mladoj baš ne bi po volji
Ljepotu svoju tek olako dat'
Draži joj bijahu sanje i snovi
Neg' plačljivo dijete il' osrednji brak

A godine usput brzo su tekle
I začas prođe mladosti vijek
Od ljeposti krasne starica posta
No za snove njene ne nađoše lijek

Kad jednog dana zvuk potkova začu
Još prepuna nade oćuti slad..
Na mršavom atu starkelja neki
Tužno je pogleda pa odjuri tad

I odjednom sve joj postade jasno
Tih očiju čudan i otužan sjaj
I njem' bijahu milji od zbilje snovi
Al' sad je varci došao kraj

Pred kamenom crnim sav zanesen stojim
Dok djeve bajne promatram lik;
"Ne bi ni jednih usana pehar
a bila je hercig, nobl i šik"

Ah ta fejs prijateljstva..

nedjelja , 18.08.2019.

Noćas mi se privatnom porukom javila izvjesna Anna Remis, markantna, tajanstvena afroamerikanka iz Nižnjeg Novgoroda u Rusiji. Uz pomoć gugl-prevoditelja piše da već dugo posjećuje moj profil, nalazi puno zajedničkog s mojom malenkošću te da osjeća snažnu duhovnu poveznost i neku vrst neobične čežnje. Inače, Anna studira komparativnu književnost i slavistiku, pohađa glazbeni konzervatorij i pjeva mezzosopran u pravoslavnoj crkvi Sv. Pjatra u rodnom gradu. U slobodno vrijeme restaurira ikone i navija za L.A. Lakerse (šteta, ja za Bullse). Od glazbe voli Severinu, Justina Biebera, Karleušu i Sašu Matića. Anna me na kraju usrdno moli da ju addam kao prijatelja ili joj se javim na mail.

Sve bi to bilo okej da mi Ankica frapantno ne sliči izvjesnoj Jessici Essi iz Petrograda koja me diskretno aktala još proljetos. No ja, nespretan kakav jesam, nešto sam krivo stisnuo tako da me ujutro nakon pokušaja otvaranja poruke dočekalo; "this message is no longer available because it was identified as abusive or marked as spam"..

Šokiran sam, taman su mi se leptirići počeli naganjat u trbuhu.. Pa zar sam ja baš takve proklete sreće? Anna, djevuška maja, javi mi se, ne daj da nas taj glupi bug ili internet security razdvoji! :(

More, more

nedjelja , 21.07.2019.

Otkad idemo na more svake godine
uvijek nove stvari su potrebne
al na kraju nešto fali
jer naš fićo je premali..


Tako je bilo nekad, ali nije puno drukčije ni danas. Istina, nije fićo nego C3, ali slično je to, poprilično. Jedino je "svake godine" netočan navod, barem što se tiče moje malenkosti. Naime, sticajem okolnosti, ja mora nisam vidio zadnjih nekoliko godina. Ne zato što to nisam želio, nego što se, ko za inat, uvijek ispriječilo nešto važnije od te poželjne romanse. Izmjena laminata ili renoviranje kupaonice zahtjeva prazan stan i naravno, pater familiasa koji budno bdije nad radovima dok ostatak obitelji razuzdano planduje.

Ali ovo ljeto sam odlučio bar donekle nadoknadit propušteno. U "last minute" aranžmanu odlazimo u Mošćeničku Dragu, u kamp. Dosta nam je rohbau apartmana s pogledom na more dok u naravi do prve plaže treba klipsat nekoliko kilometara. Kamp garantira nepatvoren, iskonski dodir s prirodom, opuštenost, cvrčke u travi i stoljetni hlad maslina, barem tako stoji u opisu.

Ipak, dolaskom u kamp uviđamo da treba proći nekoliko rampi, kontrolnih punktova i sporednih uličica da bi se došlo do Njezinog Veličanstva - koncesionirane plaže s ležaljkama u tri reda. Naravno da mjesta ni za pišljivi ručnik nema, a nekako baš ne želimo ispast čudaci ščućureni ispod nečijih nogu. Nema druge, mirimo se sa situacijom i za stotinjak kuna unajmljujemo ležaljku sa suncobranom. K vragu, nejde se na more svaki dan. Dok se okruženi sitnom dječicom, bakama na rubu živčanog sloma i austrijskim penzionerima borimo za svoje mjesto pod suncobranom i ono malo slane vode do prvih bova, jasno uviđamo sve čari i dubioze masovnog turizma usredotočenog na novac. Istovremeno, vrijeme curi, trebalo bi uživati.

Spas donosi noć. Iskradam se sa štapom za pecanje iz kampa i odlazim do male uvale pored plaže koju sam još za dana skenirao pogledom. Bonaca je. Kvarner blješti u noćnom sjaju dok se s druge strane ušuškan u sumraku nazire veličanstveni Cres. Mala barka plovi zaljevom prema obali, čuje s pjesma. Nekako sve vuče na neki dejavu, na Prustove madlen kolačiće. Eto, i orada zagrizla, ubrzo i druga, a za njom lijep fratar. Malo mi za sriću triba, pjeva Doris s razglasa na rivi i kao da pogađa u sridu. Još neko vrijeme zurim u noć, a potom pakiram pribor, spremam ribice i dopuštam da me more zagrli oko vrata kako to samo ono zna.

Za koji dan vraćamo se kući. Već od Medveje neumorno nas dere kiša. Izlaskom na Kikovicu-Oštrovicu ta se kiša pretvara u opći potop. Brisači ne stižu pokupit slapove što se slijevaju po prednjem staklu. U jednom trenutku umalo stajemo na zaustavnom traku. Srećom, uskoro ulazimo u tunel. Na izlasku opet hvatamo radijski signal, baš kad Yaya proročanski grakne - Daleko je moree..

Eh da, ta plaža zabluda. Same old story.

Povratak prirodi

srijeda , 22.03.2017.

Kako sam se samo našao tu? - razmišljao sam grčevito, ali nijedan dovoljno razuman ili zadovoljavajući odgovor nije mi padao na pamet. U prvi mah, pomislio sam da je u pitanju neki čudnovati kapric sudbine, flash ili dejavu koji je uspio sasvim zaokupiti i zarobiti sva moja osjetila. No slika preda mnom bila je sasvim stvarna. Velika, čak štoviše, ogromna voda pravokutnog oblika okružena visokim nasipom i kao pod špagu poredanim platanama. Stajao sam u samom uglu tog nazovi-jezera, na kojem se očito održavalo nekakvo natjecanje. Na svakih dvadesetak metara bio je po jedan punkt sa suncobranom, a u udobnoj stolici sličnoj zubarskoj sjedio je ribič.

Zbunjujuće je bilo to što natjecatelji nisu baratali nikakvim prepoznatljivim priborom. Oko njih nije bilo štapova, kanti, opreme ili čuvarica. Približio sam se prvom u podugačkom nizu. Čovjek me lijeno osmotrio i nastavio igru na laptopu.
Laptop!?! Sad mi je postalo jasno! Našao sam se u prošlosti!

Samo da pojasnim. Nakon ere šaranolova koja je bila obilježena još uvijek manje-više klasičnim priborom, boilama i catch&releaseom, nastupilo je doba visoko-tehnologiziranog cyber- ribolova kojeg su uz veliku pompu uveli nadobudni Ameri i Englezi. Vješto koristeći najnovija saznanja iz genetike, biologije i ihtiologije, te mogućnostima koje je nudila kompjuterska industrija, svijetom ribičije zavladao je sportski ribolov koji se obavljao isključivo uz nadzor kompjutera. Ili, kako bi to pomalo posprdno nazivali još rijetki pristalice zastarjelog klasičnog pristupa, "laptop-ribičija".

Stvar je bila zamišljena tako da nije zahtijevala nikakav kontakt s ribom. Laptopi nabrijani moćnim procesorima i softverom postavljali su se na betonske šahtove-kućišta i bili kablovima i cijevima spojeni sa svojom periferijom-sondama koje su se uranjale u vodu jezera. Neke od sondi obrađivale su podatke o temperaturi i gustoći vode, podzemnim strujama, zasićenosti algama i sl. Druge su skenirale teren sektora i registrirale prisustvo riba, a ona najvažnija pomoću koje se "lovilo", bila je između ostalog, moćan odašiljač različitih frekvencija.

Kada bi se detektirala riba, složena tehnologija omogućavala je da se elektronski rezonantni signali pretvaraju i sintetiziraju u emisije najrazličitijih aromatskih formula na koje bi šaran reagirao kao da mu je ponuđena najbolje zdipana boila. Ribičeva vještina bila je u tome da stalno nadzire i uspoređuje sve potrebne parametre te da ukucava tj. "pogađa" formule aminokiselina, atraktora i proteina na koje će riba reagirati i ev. dozira njihovu snagu i intenzitet. Zato su mu koristile moćne proračunske tablice u bazi podataka. Riba privučena sintetiziranim aromatskim tragom dovlačila bi se do elektronskih kaveza neposredno ispod natjecateljskih mjesta i tu bi se pomoću bar-koda bez problema "registrirala", senzorima skenirala te potom "pustila". Treba reći i da je svaka riba još prilikom poribljavanja bila obilježena bar-kodom, a kako bi se omogućila potpuna kontrola fonda, genetskom modifikacijom onemogućen joj je mrijest. U jezerima su zato plivali sve sami tusti kapitalci, a sustav je omogućavao neprekidan, neograničen ribolov.

- I kak ide? - čuo sam svoj zbunjeni glas kako se obraća ribiču.

Njegovi su prsti vješto letjeli tastaturom. Bilo je očito da više ne krati vrijeme igricama. U sljedećem trenutku začuo se isprekidani pisak, a u uglu ekrana pojavio se trepereći simbol ribe. Pogledao sam u virtualni kavez i ugledao veliku sjenku kako polagano klizi. Na ekranu su se počeli pojavljivati podaci skeniranja; nick ribe, datumi prijašnjih ulova, analiza razvoja, zdravstvenog statusa.

Uspio sam pročitati: Titan, 17 god, 115 cm, 37 kg, b.o... Hm, nije loše.

- Treći preko 35 danas - procijedio je moj pajdo ravnodušno, a zatim nastavio s ukucavanjem novih podataka.
- Nego, kontrolorima se neće svidjeti to što se motate oko mene, diskvalificirat će me - upozorio me zatim odlučno. Bio je u pravu. S centralnog punkta začuli su se povici popraćeni nervoznim mahanjem.

Odjednom sam osjetio rosu na dršci svog štapa, a u vidnom polju počeo nazirati poznate obrise.. Mirna površina vode, nadkriljene grane vrbe nada mnom, čuvarica u kojoj se tiskalo nekoliko šarana i pokoja deverika.

Hvala Bogu, sanjao sam... Ipak sam doma. Na suprotnoj su obali sablasno stršali betonski punktovi. Valjda me to "odvuklo" u prošlost - razmišljao sam.

Samo da pojasnim. Nakon te zlatne, high-tech faze šaranolova i ribičije, kad je taj sport postao olimpijska disciplina i bio popularan gotovo jednako kao ultimate-fight, ekstremno skijanje ili nogomet, došlo je do naglog obrata.

Kako to obično biva, iako je u to vrijeme ubijanje "športskih riba" u gastronomske svrhe bilo strogo zabranjeno i kažnjivo, hakeri-ribokradice uspijevali su ipak provaliti mnoge šifre i zaštite, te nerijetko tamanili ribu, prodajući je na ilegalnom tržištu za skupu lovu. Genetičari su pak toliko eksperimentirali da su neke ribe sasvim promijenile svoja svojstva. Tako su recimo šaran i amur u međuvremenu postali mesožderi, somovi više ni u ludilu nisu izlazili iz mulja, ali se zato tolstolobik mogao dobiti na varalicu. Štuka je primala isključivo na celulozna vlakna i boile od sušenih nojevih jaja, a pastrva na imitacije hrušteva i larve noćnih leptira koji su prevladavali u svijetu insekata.

Nakon incidenata s nuklearnom elektranom, daljnjih katastrofalnih zagađenja, poplava i suša, ribe je takoreći nestalo i nitko se više nije usudio na vode koje su nastanili razno-razni čudni, mutirani gmazovi.

U javnosti se zbog toga sve više počeo promovirati virtualan "Povratak prirodi", a potpunom krahu laptop-ribičije doprinio je propast moćnog kompjuterskog koncerna koji se, između ostalog, nije mogao lako prebaciti na novonastale uvjete. Laptop-ribiči su nestali s pozornice, a na to vrijeme podsjećali su tek sablasni betonski punktovi i veliki unakaženi panoi sponzora - kompjuterskih tvrtki. Bill Gates must die, yeah!

Nekako sam žalio za tim vremenima. S druge strane, prirodno je ipak prirodno, kaj ne?
Iznenadila me hladnoća drške štapa. Pa da, već se spustila noć, a i temperatura je naglo pala. Odlučio sam poslikati ribu i sejvat ju u neki od virtualnih albuma. U tom se trenutku na ekranu pojavio simbol telefonskog poziva a u slušalicama se začuo nervozan glas najdraže.

- Opet si na toj prokletoj ribičiji! A ja bum sama teglila te vrećice doma, kaj ne? Da si brzo došel pred mene!

Neizbježnu ni u 114-oj nije napuštala šoping-groznica. Skinuo sam taktilnu rukavicu i virtualnu 3D kacigu s otežale glave, nevoljko izašao iz programa cyber-ribičije. Nešto kasnije već sam silazio u podzemnu. Brzovlak je kao i uvijek kasnio.

Pažnju mi je na trenutak zaokupio friški pano s linkom www.zazmiri.com kojim se pod popularnim motom "Povratak prirodi" reklamirao najnoviji trend u ribičiji. Sretna obitelj blaženo se izležavala na livadno-cvjetnom uzorku i najnovijom tehnologijom prijenosa misli lovila ribe. Oko njihovih glava kružili su tusti šarani, štuke, somovi, pastrve. A sve to bez 3d naočala, rukavica, monitora, kablova.. Čista, najprirodnija uživancija.
Ipak, s vremenom sam postao nekako sumnjičav i takve novotarije nisu me baš zanimale. Još od prije par godina kad se nenadano pročulo kako su u nekoj zagorskoj grabi pronašli žive i zdrave cvergle i jato babuški. Neki je lokalni poduzetnik pokušao iskoristiti priliku te je potajno organizirao unosan ali ilegalan ribolov bez dozvole Ministarstva zabave i svemoćne Cyber-kontrole. Kada je sve otkriveno, nesretnik je osuđen na kaznu doživotnog društveno-korisnog rada u Pogrebnom zavodu, ribičima su trajno oduzete licence, a riba je završila kao delikatesa na stolovima funkcionera.

Uskočio sam u brzovlak i uskoro se našao na monumentalnom Trgu Potrošača. U nosnicama sam osjetio jetki smrad što se širio iz obližnje gradske spalionice otpada, od milja zvane "krematorij". S ogromnih plazma-ekrana smiješio se Veliki Brat prigodno odjeven u obleku Djeda Mraza i namigivao pučanstvu, dijeleći virtualne konfete. Bio je Badnjak 2084.

Pred ulazom u šoping-centar ulični su svirači povodom stogodišnjice "Jubileja Potrošača" rutinirano prašili evergrine moje mladosti. "Ja sam stvarno sretno dijete." - zazvučalo je donekle falš, ali sam im ipak udijelio dvadesetak eurokunića i za svaki slučaj namignuo Velikom Bratu. Nikad se ne zna.

Konačno sam, teškom mukom i u bunilu, otvorio oči dok mi je hladan znoj kapao s lica...Bilo je jasno k'o dan da sam napokon u pravom vremenu. Sunce je sjalo, Kupa je tekla prepuna vode, žabe su kreketale, plotice veselo iskakale. Sa strahom sam pogledao prema suprotnoj strani obale.
Hvala bogu, ništa. Samo nerazminirana šikara.

Odahnuo sam.

Nikad više laptop na ribičiju. A bogami, ni Orwell prije spavanja.

Ah, te žene

ponedjeljak , 20.03.2017.

- E da znaš, to ti neće proći! Jednostavno, ne-ma šan-se! - izvijestila me Neizbježna, a u upravo izrečenom osjećala se znakovita prijetnja. Oblak guste pare načas je zaklonio njezino lice prepuno pravednog gnjeva, a pegla je zatim pošteno zatresla rostfrajni držač na dasci.

- Ti uostalom znaš dobro kaj smo se mi dogovorili!

Pat pozicija

Situacija je bila napeta. Moram priznati da sam vrlo neoprezno i naivno uletio s pregovorima o ribičiji baš za vrijeme peglanja. Iz iskustva sam trebao znati da je tada mojoj dragoj bilo kakva svađa zapravo dobrodošla i poticajna. Vjerojatno zbog same prirode tog dozlaboga dosadnog posla izvjestan porast adrenalina imao bi čudesan utjecaj na peglanje. Košulje, hlače i majice frcale su savršeno oblikovanih bridova ispod njezinih ruku, a hrpe uredno složenog veša rasle pod strop kao gljive poslije kiše. Pokušavao sam se sjetiti "kaj smo se to mi bili dogovorili" a što bi u pitanje dovelo planiranu ribičiju.
K vragu, pa da! Sasvim sam zaboravio kako sam na sutrašnji dan prije ohoho godina ošamućen i u žaru borbe izrekao ono sudbonosno DA osobi koja mi je upravo prijetila.
- Nijedne naše godišnjice se ne sjetiš, niti ti je stalo do nje! Ponekad poželim da sam kakva štuka ili šaran, zaslužila bi sigurno više tvoje pažnje! - redala je oštre optužbe, a ja, očito najobičniji bešćutnik, nikako da osjetim prijekopotrebnu krivnju i kajanje.
Bio je to nerazmrsiv Gordijev čvor ili šahovski rečeno - pat pozicija.
- Ne bi vrijedilo dolijevati previše ulja na vatru - zaključio sam u sebi rezignirano te pokušavajući utvrditi točan broj godina bračnog staža, uputio se prema Flaksovoj kući.

Gdje je izlaz?

- Ne znam kaj da ti velim. I moja se nekaj furi, a ne znam zakaj - rekao je tiho, oprezno se ogledavajući.

Flaks je u garaži upravo pravio inventuru ribičkog pribora. Bio je to prizor za pamćenje. Dva od četiri zida velike prostorije bila su načičkana uredno posloženim i prema namjeni sortiranim štapovima s rolama, podmetačima, kukama i čuvaricama. Na policama nekoliko kutija različitih veličina sa sitnim priborom. Pribora je bilo i u velikim ribičkim torbama u kutovima garaže, ispod dasaka u grabi, u gepeku i na sjedalima njegovog auta... A da ne kažem kako su one najvrednije, "prave stvari", bile zaključane u vitrinama dnevne sobe na katu
U trenutku mi je sinulo: Flaks i Maja zapravo su naši vjenčani kumovi. Naša svadba i njihove zaruke zbile su se istog dana, što znači... hmm.
Odnekud se stvorila upravo Maja.
- Vi muški ste zbilja koma. Baš me sad nazvala tvoja Goga, sva uplakana. Sutra je godišnjica vašeg vjenčanja i naših zaruka, a vi mislite zbrisati na ribičiju. Ma sram vas bilo!

Na trenutak je zastala, ali joj je pogled na muževljev ribički arsenal dao novu inspiraciju:
- A pogledaj ti ovo! S tim bi priborom moglo pola grada ribe loviti, a kad treba platiti telefonski račun ili moj solarij onda je to "bezobrazno skupo" - zajedljivo je primijetila.

Nakratko je nestala. Činilo se kako smo još i dobro prošli. No pojavila se opet.
- I da znate, ako sutra odete sami, ne trebate se više ni vratiti. Možete u ribičiju, ali samo s nama ili nikako - zaključila je zalupivši gromovito velikim, teškim vratima.
Ostali smo u mraku suočeni s teškom dilemom.

Idila na rijeci

"Koga ne možeš pobijediti, pridruži mu se" - glasi otprilike stara, mudra poslovica, mada ne bih mogao točno reći trebalo bi se to ticati mene i Flaksa ili naših boljih polovica. Dok
smo u rano jutro jurili pitomim krajolikom prema velikoj rijeci, to više i nije bilo važno.

A rijeka nas je dočekala u svom najljepšem jutarnjem ruhu. Zelenila se pred nama u izmaglici, mirna i veličanstvena. U krošnjama obalnog drveća bili su tijeku mnogobrojni ptičji festivali i sve je na svoj način odavalo počast Životu i slavilo sunce i novi dan.

Kak je krasno! Kak je lijepo! - uzdisale su cure, protežući se kad smo napokon izašli iz auta.

Brzo nas je prošla jutarnja zlovolja. Nakon mnogobrojnih sparnih, užarenih dana, te je noći pala dugo očekivana kiša, a dan koje je započinjao puno je obećavao. Iskrcali smo stvari, prihranili naša ribička mjesta kuhanom pšenicom i šećercem te se prihvatili bolonjez štapova. Uskoro su zaredale prve plotice, uz tek pokoju babušku ili deveriku. Čuvarice su se brzo punile, no tada su jače navalile babuške i to "monstrumi" od preko kile koji su sve češće kidali naše nježne cajgove i predveze.

I tako smo počeli...

Prekinuli smo gnjavažu, usidrili sisteme s plovcima u malu uvalu i sjeli kraj žena koje su upravo skuhale kavicu i pripremile doručak.

I tako je krenulo. Počeli smo pričati. I smijati se. Bilo je neobično gledati dugogodišnje životne suputnice u okružju rijeke i zelenila, s jutarnjim suncem u očima. Naučili smo sudarati se u našim malim klaustrofobičnim stanovima, susretati u izbetoniranim dvorištima i komunicirati posredstvom televizije i telefona. Svega toga ovdje nije bilo. Samo mi i velika rijeka.

Uskoro smo zaboravili na štapove i ribičiju. Na trenutak, barem toga dana, otkrili smo sami sebe i jedan drugog. Cure su se ohrabrile i skinule pa smo Flaks i ja zaključili kako još uvijek nije baš sve tako crno. Ribičija se pretvorila u opuštenu atmosferu plaže i sve češćeg šaputanja. U jednom je trenutku Maja odnekud izvukla staklenku sa žabom i izlila to na Flaksova gola leđa.

Oduvijek gadljiv prema tim nedužnim stvorenjima, Flaks je vrisnuo i pojurio preko polja za svojom ženom koja je već zamicala u obližnji šumarak.
Prolazile su minute. Nakon pola sata Flaks se vratio, izvadio nešto iz auta i opet nestao.

- Nisu normalni - prokomentirala je Goga i oštrim me noktima zagrebla po leđima.
Slijedio je još jedan kratak sprint prema obližnjoj skupini drveća..

Kaj uzmu - to dobe

- Ima tu koga? - dozivao je uporno ribočuvar naišavši na štapove i brdo, reklo bi se, napuštenih stvari. Kada smo se konačno pojavili onako polugoli, čisteći se od lišća i mrava, izgleda da mu je postalo jasno.

- Joj ljudi dragi, ribičija ni norija... - posavjetovao nas je očinski. - Evo tu sam vam jedva spasil ovaj štap, na njemu je bil špiglaš od 5 kila. Ne znam kaj bi po pravilniku trebal napraviti s tim, pa sam vam ga stavil u čuvaricu. A vi kak hoćete.

Siroti je ribočuvar bio toliko zbunjen da je zaboravio ono najvažnije zbog čega je došao - pregledati dozvole i naplatiti ribolovne karte.

Slijedio je opet set ribičije, pa set brčkanja u plićaku. Zatim roštilj i Hladno pivo:

- Sunce piči mi roštiljamo, cure gule krumpir u hladovini... - pjevali smo sred nove invazije babuški. Onda smo za promjenu zaigrali belu. Cure su nas odrale. Ipak, sprinta prema obližnjim nakupinama drveća i niskog raslinja više nije bilo. Pa nismo mi klinci. Može to i dostojanstvenije.

Vraćajući se u kasno poslijepodne svratili smo do obližnje gostionice.

- Pogle Majić kaj mi je dragi poklonil za godišnjicu braka. Bežičnu peglu! Kaj nije super? - pohvalila se moja Goga.
- A meni moj tek! - pokazat ću ti kad budemo nasamo. Nebuš vjerovala, ali baš je kul..

- Uvijek dobe ono kaj zažele - zaključio je Flaks, pogledavši me značajno.

Mogao bih se glatko složiti s tim.

Glavatica

Puknulo je k'o iz vedrog neba. Prvi glasonoša bio je Flaks. Nahrupio je na vrata baš kad sam pomagao najdražoj prebroditi tešku i osjetljivu fazu pms-a.

- Sori stari, ali moram te nekaj pitati. Jesi čul za ono sa Žacom?
Djelovao je uspaničeno.

- Ne - odgovorio sam iskreno, uvlačeći žnirance u cipele.
- Nisi? Pa cijeli kvart već bruji o tome!
Pogledao sam ga s nerazumijevanjem. Flaksova kronična nedorečenost u spiki već dugo mi je išla na živce.
- Nemam pojma - primjetih netaktično.
- Pa kaj zbilja ne znaš!?
- Daj Flaks, ne seri, zini već jednom - prodrao sam se bijesno i u tom trenutku postao duboko svjestan kako sam ipak samo čovjek.
- Pa... Žac je prekjučer vlovil glavaticu!
Osjetio sam kako mi velika knedla klizi grlom. Svemu sam se nadao, ali tome ne. Flaksove su me sitne očice pozorno promatrale.

- Sereš... Pa kak? I gde?
- Na Savi. U "kuhinji".

"Kuhinja" je zapravo bio naziv za jedan tiš malo ispod ušća Krapine u Savu. Tu je voda imala povratni tok i dubinu, vrtjela se i "kuhala", što bi kod stanovitih vodostaja bila idealna dobitna kombinacija za uspješnu ribičiju. Morao sam ponovno sjesti jer ovo je ipak bilo i za mene previše. Žac i glavatica... Glavatica u kuhinji... Glavatica kod Podsuseda... Žac i ribičija. Nekako nisam mogao povezati konce.
Jer Žac je bio, da ne budem prost, pik-zibner kad je ribičija u pitanju. Nula. Istina, živa volja, dobar pribor, ali ipak čista nula. Jedina riba koju sam vidio da je na svoje ruke onak samostalno ulovio, bio je klen od 30 deka ispod Jankomirskog mosta.. Ah da, i onih par japića na Ciglani. Totalni anti-talent s kojim je ići na ribičiju bila istinska mora i koji se uglavnom hranio našim ribičkim pričama.

Zato je situacija i bila toliko opasna. Nitko od nas nije ulovil tu mitsku ribu-superstara na Savi. Ako je Žac u tome uspio, nebu nam za živjeti.

- Pa na kaj?
- Na špin, stari, na špin... - procijedio je Flaks otvarajući drugu žuju. - Prekjučer, pred mrak, kad je počel padat onaj snijeg.. Niko živ nije bil na vodi, ali on se terencem dopelal do "kuhinje", zabacil nekakav srebrni meps koji mu je prvi došel pod ruku. Veli da je borba bila strašna i skoro mu je strgala "Sporteks". Kad ju je dovlekel do obale, prestrašil se jer takvu zvijer nikad nije videl!

- I kak ste sigurni da je to baš glavatica? Pa Žac teško razlikuje mrenu od jegulje! - upitao sam naslućujući zabludu ili čak prijevaru.

- Kleo mi se na sve živo i mrtvo. Veli da je imala zube ko njegova čivava. Kad je došel doma, on i žena su prelistali sve enciklopedije i tu ribu našli po imenom Hucho marmontas, iliti naški – glavatica.

Stvar je bila izuzetno ozbiljna..Dogovorili smo se da se popodne svi nađemo u kvartovskom "Holivud"-u.



Svi su bili tu. Dugi, Jura, Glista, Flaks... Samo je Žac nedostajao. Nakon senzacionalnog ulova morao je na poslovno putovanje u Češku.

Odlučili smo ga nazvati.

- Bok stari, baš mi je drago... Jesi čul, ha? Žal mi je kaj ti nisam mogel javiti odmah, nisi bil dostupan. Nema veze, vraćam se u petak, a u subotu ste ionak svi pozvani na moj ročkas - mljeo je Žac preko uključenog speakerphona, očito dobre volje. U pozadini se čuo zveket čaša, bleh-glazba u techno izvedbi i pustopašan ženski hihot.

- Vidiš stari, svaka čast vašim šaranima i štukama, ali glavatica je ipak kraljica. To se ne događa svaki dan i sva... - tu, tu, tu, tuu...

Valjda sam nekak slučajno stisnul gumbić pa je veza pukla. Šteta.

Dečki su po običaju počeli filozofirat.

- Je, je, ništ čudnog, pa moj je deda 1934. vlovil glavaticu od 15 kila na Savi kod Zaprešića. Prije ih je tu bilo k'o kenje. I meni je već par puta iznad mosta na tanku crvenu glisticu naletila pastrva. A i neki čovjek je prošlo leto kod Toplane dobil mladicu, i to komad.

- Sve je moguće - glasno je razmišljao Jura. - Sutra idem špinat u "kuhinju". Ak' je Žac vlovil glavaticu, onda ih ima ko klenova. Izgleda da salmonidi prihajaju.
- A da mu nazovemo žensku i odemo kod njega doma pogledati tu neman? - predložio je Dugi.

Žacova je Zdenkica bila pravi zmaj, duhom i tijelom, i teško se moglo predvidjeti kakve je volje. Odustali smo i odlučili se strpiti do subote.

- Hepi brzdej tu juu.. - tulili smo te subote za stolom dok je Žac neuspješno pokušavao pogasiti 43 svjećice na torti.

- Dečki, tak sam hepi kaj ste tu. I sami znate kak' vas cijenim i uživam u vašim pričama.

Istina. Žac je doslovce znao zaplakati od sreće kad bi se počele redati "ribičke". Slušao bi širom otvorenih očiju i razjapljenih usta ko malo dijete, upijajući svaku dragocjenu riječ, nas majstora.

- Polako Žac, polako. Mislim da bi prvo trebali vidjeti tvoj trofejni ulov, kak smo se i dogovorili. Poslije bu cajta i za priče - nisam mogao ne primijetiti.
- Je, je.. - odobravajuće su zagraktali dečki.

- Aaaa, glavatica? - trgnuo se Žac - Ma kak ne, nema problema, mislili smo to ko malo iznenađenje kasnije, ali nema veze. Zdenkica, daj donesi ribu da ju dečki vide!

Zdenka je otišla do frižidera, izvadila veliki pladanj i stavila ga na stol. Riba je bila fino aranžirana mrkvicama, peršinom i prelivena marinadom. Jedino, to nije bila glavatica.

- Dečki, pa to je najobičniji som - izrekao je Flaks nepobitnu istinu.

Svi smo odahnuli. Neki su i nesmotreno prasnuli u smijeh.

- Som? Kak som? Nemoguće! Hm. Vi'š, ma ko bi rekel. Ali nema veze, kaj je to sad važno? Danas som, sutra nekaj drugo! Riba je riba. Daj Zdenkica, stavi ga u pećnicu i dodaj puuno krumpira.

lako nam je bilo nekak lakše oko srca, osjećali smo se donekle nasamareni.

- Dečki, kaj čekate? Svega ima na stolu. A ja bum hitil par planjki u kamin. Moremo se odmah i preseliti sim - hrabrio nas je Žac.

Poslušali smo ga. Ipak, bio mu je rođendan.

- Je je, dragi moji, kad smo već kod te glavatice.. Vražja riba - započeo je Jura, roštajući šarajzlom po debeloj žeravici.

- Moj je stari 1958. imal točno 30. Snijeg je padal tri dana, a led je pokril pol Save..
- Stani malo Jura, kaj to nije bil tvoj deda u pitanju. I to 1934.? - primijetio je Dugi sitničavo.
- Čuj Dugi, ak' znaš bolje od mene kak je bilo, onda pripovedaj ti - poklopio ga je Jura i nastavio.
- Nije onda bilo Sporteksa, rapala i tih sranja, ne, ne..

Pogledao sam Žaca. Bio je u sedmom nebu.

A glavatica? Možda točno veli: zar je to važno? Riba je riba. Jedino onaj som, hmm, mogao bih se zakleti da sam mu ga poklonio na zadnjoj ribičiji.

Ali, koga zapravo briga. Pivo je bilo odlično, češko. Žac presretan, dečki raspoloženi, Zdenkica u minici, som u pećnici..

Melin

Kad malo bolje razmislim, sve je i počelo nekako čudno. Krasan dan na izmaku ljeta stvorio je tu iznenadnu i neodoljivu želju."Opsesivno-kompulzivni poremećaj"- kako bi zlurado prokomentirala najdraža u stilu priučenih Kozmo-psihoanalitičarki.

Bilo kako bilo, nešto kasnije već sam krotio pedale bicikla i jurio u pravcu Podsuseda. Iz slušalica mp3 playera poticajno je treštalo "Idem tamo gdje je sve po mom", a ja sam se osjećao tak neobično lagano, slobodno, nesputano. Prolazim kroz tunel a zatim pohlepno pogledom pretražujem riječni tok i zelenu deltu preda mnom. I onda, kada sam već detektirao željeni cilj shvaćam razlog tog lepršavog osjećaja. Naime, nešto uistinu važno i neophodno za ovaj izlet - ribički pribor - ostavio sam doma u predsoblju.

I kaj sad?

Lepe ti je, lepe ti je . .

Ležim tako u travi uz obalu Krapine te pomiren uviđam kako je taj iznenadni propust stvorio zapravo neku novu kvalitetu. Da sam došao oboružan priborom sada bih do guše bio zabavljen štapovima, sistemima, mamcima i prihranom. Ovako sam mogao doslovce pustiti mozak na pašu i neopterećeno uživati u prirodi i pitomom krajoliku.
Za razliku od često prebukiranog i vegetacijom bogatijeg dijela od željezničkog mosta do ušća, ovdje Krapina teče mirno i predvidivo, obgrljena skladnim obalama nasipa. Svud uokolo prostiru se livade i njive obrubljene čipkom obraslih rukavaca, sve do zagorskih bregova u daljini i šumovitih obronaka Medvednice. Ispred mene Zaprešić, naziru se Jelačićevi Novi dvori a iza pod Susedgradom, podsljemenska sela; Poljanica, Jablanovec, Ivanec Bistranski..Ribiča nigdje, tek marljiva obitelj kraj traktora prevrće sijeno.

- Nebu dobro, laste čist nisko letiju..- slušam zabrinuti ženski glas. Na nebu pak niti oblačka. Zrak je zasićen mirisom kukuruzovine, buča, sijena i benzina. S obližnje magistrale i nadvožnjaka dopire povremeno brundanje automobila.

Ležim tako zabavljen igrom osjetila, nekako prisutan i odsutan istovremeno, testirajući usput granicu izdržljivosti naspram opsade nasrtljivih žutih mrava. A onda - buć! Uspio sam u djeliću sekunde pogledom ispratiti zlatnožuta leđa šarana špiglaša kako poniru usred vira.
- Hm, ipak šteta - zaključujem, uništavajući krvoločne mrave kojima ništa na mom tijelu nije bilo strano ni sveto.

Došao je tiho..

Ponekad hodajući ulicom pomislim o nekom, a taj se stvori iza ugla. Zafućkam kakvu melodiju, a ista zasvira na radiju. Zaustim izreći nešto, a moj sugovornik izgovori to umjesto mene. Prekognicija, telepatija, ili jednostavno višak/manjak koje daske u glavi?

Ne znam. Ali slično je bilo i ovaj put. Najprije šlagvort Karasove citre iz "Trećeg čovjeka";
"Ta-ra ram, ta-ra ra ram..."
Nisam se morao ni okrenuti. Netko je bio iza mene.

Na nasipu je stajao čovjek. Točnije, starac. Bolje rečeno, pomalo čudan deda. Mršav, koščat i gotovo proziran. Na nogama je imao neku vrst starinskih vojničkih čizama do koljena. U njih uvučene prljavo smeđe lugarske hlače koje su nekad vjerojatno bile i zelene. Košulja od buhača i lajbek. Na glavi veliki, crni, pusteni škrlak. No to nije bilo sve. Starac je u jednoj ruci držao pleteni rogožar, a u drugoj trodijelni bambusov štap. Ribič, dakle. Pravi pravcati.

- Dobar dan i vama, stric - pozdravio sam tog nadasve zanimljivog svata.

Deda se polako spustio do obale, pogledao uzvodno pa nizvodno, te se nakratko zapiljio u vodu ispod svojih nogu. Približio se obližnjem grmu i na njegu prislonio bambus. Iz rogožara je izvukao sklopivu malu štokrlu, sjeo i nastavio s pripremama za ribičiju.
Počeo je otpetljavati cajg namotan na daščicu koja je bila uglancana i obrađena poput dragocjene relikvije. Sve je to radio jako polako, strpljivo i sistematično, kako to samo znaju stari ljudi i jako mala djeca, neopterećeni vremenom i ambicijama. Kad je sve bilo gotovo, bacio je u vodu nekoliko već pripremljenih kugli hrane, po svemu sudeći od starog kruha i šrota. Obrisao je ruke o hlače, izvadio cigaršpic te u njega umetnuo cigaretu kojoj je prethodno otrgnuo filter. Povukao je strastveno prvi dim, uzeo bambusov štap i zabacio cajg s plovkom od guščjeg pera u vodu. Plovak je na tom mjestu gotovo stajao, spora riječna struja ga je jedva zamjetno gurala pod vrbov grm.

Starac se zagledao u vodu, nekoliko puta klimnuo sijedom glavom a zatim prozborio, nekako više za sebe.
- Tu je negda bil melin, baš tu, a sad nema ništ', samo voda.

Pomislio sam kako nešto krivo čujem. Šleper s autoputa tutnjao je bezobzirno, zaglušujući njegov napukli glas. Digao sam se i približio mu se.
- Kaj ste rekli stric, nisam vas dobro razmel, kakav melin?
Starac je i dalje gledao u vodu.

...i ušao u legendu

- Kalamirov, zapraf, Gupčev melin, kak su ga ljudi zvali.

- K vragu! Ludi, senilni starac. Samo mi je još to trebalo - pomislio sam u prvi mah. Bio sam siguran kako na tom dijelu rijeke Krapine nije postojao nikakav melin. Ali ipak..
- Jeste vi, deda, sigurni u to?

Okrenuo se i pogledao me sitnim, smeđim, vodnjikavim očicama. Lice mu je bilo izborano poput kornjačine kože. Bio je u dobu kada bi bilo vrlo nezahvalno pogađati mu godine. Mogao ih je lako imati 85, ali i 120 ...

- Znaš sinek - nastavio je polako - ja i moj rod živimo v ovom kraju već par sto let. Svi smo od navek bili seljaki i kmeti i nismo preveč išli v škole. Da bi ipak nekaj znali, morali smo jen drugoga poslušati i poučavati. Tak je moj deda meni govoril kak je bilo prije, u stara vremena, a njemu su isto tak pripovedali njegov otec i dedek. I tak, ja sam ti dragi sinek siguren da neke stvari poznam isto tak kak i onaj moj rod od prije par sto let..me razmeš?

Usmena predaja, dakle - razmišljao sam. Sa svim njezinim dobrim i lošim stranama.
- Pa kak je to onda bilo, rečite?

Gupčev melin

- Negda, dok sam još kak dete s dedekom hodil ribe lovit, tu gde mi sad sedimo bil je rukavec Krapine i brv. S je'ne i s druge strane bilo je još par p'njeva i greda v vodi a to su bili ostatki melina, To se bolje videlo dok još Krapina nije bila regulirana, posle je voda napelana v rukavec. Polje oko brvi zvalo se Vučinka, a to mesto gde je bil melin, gore do nadvožnjaka, zval se još i Korlekov put.

Deda mi je pripovedal kak je za vrijeme tlake v melin dolazil Matija Gubec i tu puntal seljake.
Ljudi su u melin v žaklima nosili kuruzu, pšenicu, hrž i ječmen na meljavu, i tu su se jen drugomu žalili. Barun Tahi bil je gospodar sega. Bil je velki gad, dal je ljude batinati i metal ih je h kladu. Teral je kmete da kupuju njegovo pokvareno vino i betežno blago, uzimal mlade dekle k sebi na dvor.
Gubec se tu znal zestati s Gregurićem teri je sa svojim ljudima dolazil iz Vrbovca.

Onda su bile velike huste okoli Zaprešića. Negde pred samu bunu, sluge su s pesima lovili ljude teri su čez te huste 'šli do melina jer su znali da se nekaj grdoga sprema. Kmeti su otud nosili borovicu za znak da su za "istu stvar" ili kokotovo pero - "za bunu".

Starac je zašutio. Pričajući, naredao je usput nekoliko klenova, šnajdera i mrena manirom rutiniranog mahera. Ribu je stavljao u čuvaricu improviziranu od vreće za krumpir.

Moram priznati kako me njegova priča zaintrigirala. Jer zemljopisno, nalazili smo se u povijesnom prostoru seljačke bune. A mlin na osami kao i mlinovi općenito bili su zgodno mjesto za sastajanje sirotih kmetova.

Pokušao sam zamisliti stari drveni melin sred živopisnog rukavca, škripu ogromnog kotača i grmljavinu teškog kamenja. Izmučeni, odrpani ali odlučni i nepokorivi seljaci, tu kuju bunu protiv svog silnika, nadomak Susedgradskih zidina i Tahijevih poslušnika i špana.

Pojelo ga "živo srebro "

- A do je držal taj melin? - upitao sam ga nakon što je ponovno zapalio cigaretu.

- Hm, bil je to neki Marko Kalamir. Jemput je Gubec došel u melin, a Kalamir, teri je klepal mlinski kamen požalil mu se kak ga gospon tera iz melina, zato kaj je sve okoli njegovo, hiljadu rali, pa da on, Kalamir, nemre tu imati svoj melin i to malo zemlje.

Gubec mu je rekel da gospon po ondašnjem zakonu ima pravo ga odseliti, ali da mu mora dati odgovarajuću zemlju i drugi melin. I onda su ga gospon odselili u Mokričnicu, gde je i den-denes Kalamirova ulica i naselje. Tu su mu na potoku Lužnici napravili melin. Ovaj pak na Krapini, naslijedili su Čikulini, pa onda Jelačići teri su južno od njega, na jazu, imeli i pilu. Bila je tu i lajda na čigu prek tere se išlo na drugu stran. Melin je zapušten jer mlinara nisu plaćali i onda je on pustil "živo srebro" pod njega da ga potkopa i hništi.

Inače je u ono doba bilo je na Krapini više melinov tere su držali gospoda i Tahi. Seljaki su za bune Tahiju više njih zrušili. Je'n na Savi blizu Jagodića, onda pod gradom u Sutinskim vrelima, i je'n blizu skele i mitnice pod Susedgradom.
Tak je to bilo, sinek.

Deda ne samo da je zanimljivo pričao nego i uspješno lovio. Bilo je interesantno gledati kako naoko krhki bambus fino amortizira udarce i bijegove velikih deverika koje su počele gristi k'o kederi.

Najednom se smračilo. Nekako smo istovremeno pogledali u zacrnjen "bablji kut" iz pravca Pregrade kojem su sijevale prve munje.
- Dež' bu grdi - zavrtio je glavom i počeo žurno spremati stvari. Iznenadilo me kada je većinu riba pustio, ostavivši tek par osrednjih za sebe.

Rastali smo se. Malo me je čudno pogledao kada mi je čist spontano izletjelo - "Fala stric".

Još neko vrijeme gledao sam za njim kako poput utvare prelazi preko polja, a onda sam odrvenjelih nogu i ja sjeo na bicikl i krenuo, praćen prvim krupnim kapima kiše.

Poslijepodne na obali Krapine

Tog popodneva špinao sam na Krapini. Vodostaj je bio razočaravajuće nizak, a zadjeva k'o u priči. Pretraživao sam rijetke pogodne dijelove vode, ali niti jedan predator nije se polakomio za mojim (citiram mlađu kćer) "pokemonima". Bio sam ipak u svojevrsnom "don't worry" raspoloženju.

Kak je, dečki?

Kad špinam rijetko se ili minimalno živciram, osim ako u vodi ne ostavljam previše skupih varalica ili mi se pod nogama ne otkvači kakav kapitalac. Hodajući tako, na čistini između velikih vrba naletjeh na grupicu ribiča. Mahom su to bili dečki zrelijih, srednjih godina uz pokojeg časnog starinu. Samo su dvojica, koliko sam mogao primjetiti, pecala, dok su ostali kibicirali i pravili im društvo. Bilo je očito kako je to stara škvadra dobrih znanaca koji gravitiraju području uz Krapinu. Štapovi su bili zabačeni na fiksne pozicije, plovci usidreni, uz pokoji grunt.

- Ima kaj? - upitao sam više reda radi, sluteći odgovor.
- Slabo - progovorio je konačno jedan od njih, koji je izgledom i držanjem dominirao grupom. Sjedio je udobno zavaljen u stolici s naslonom, a sve oko njega je bilo uredno složeno i na dohvat mu ruku. Nije skidao pogled s plovaka.
- Slabo, slabo..- priključili su se i ostali, kao jeka.
- Pa ima tu još uopće ribe?

Namjerno provokativno postavljeno pitanje izazvalo je lančanu reakciju meškoljenja i kašljucanja. Riječ je uzeo Maks, čovjek u stolici. I dalje je napeto gledao u vodu, kao u kokpit formule 1.
- Dečki, nije smiješno, ali ovak dok gledam tu Krapinu pred sobom, čovjek ne bi vjeroval.

Maksova priča

Svi smo se zagledali u ono malo vode što je teklo između panjeva.

- Ovak kad ju gledaš, ništ'. A kakvih tu riba samo ima! Evo, prošlog ljeta. Bil sam na vodi sam. Na ovaj štap sam čekal šarana, kad je zviznul amur. Otpelal je tam do onog kamenja i granja na drugoj strani, i stal uz obalu. Bilo je tak malo vode da sam mu mogel ljuske prebrojiti. Metraš, oko 10 kila. Držal sam ga, a flaks je pilil po tom kamenju i panjevima. Na kraju je sve strgal i otišel. Nisam mu mogel ništ'.
Odmah posle par dana, evo tu sam postavil na kedera. Kak je manja riba dobro primala, skroz sam zaboravil na to. Odjednom vidim, plovka nema. Špula je bila los i riba je već izvlekla bar 20 metara najlona. Pelal je uzvodno ko balvan iz birtije, ni lijevo ni desno. Hodal sam za njim, probal ga štopati, drek... Kad mi je zvlekel skoro sav najlon, stisnul sam čik na njega da bar spasim špulu.

Jankecova priča

- Som je grdi - javio se Jankec potvrdno.
- Se ti sečaš Vlado onog dole kraj potočeka ispod Katice? Lovimo ti mi, a s druge strane iz onog dvorišta u vodu uđe raca s mladima na kupanje. Najemput počne nekaj coktati, pljuskati, gakatati. Kad evo ti stara beži iz vode, ali bogme dve od četiri male jok.
A tak, mislim si ja. Denem na udicu glistu i za čas dobim babuškicu, tak, blizu pol kile. Složim brzo cajg na germini i hitim. Nije prošlo ni deset minuta. Trus! Nema 50-gramskog plovka. Jel tak bilo Vladek?
- Tak, tak - potvrdio je prozvani. Jankec je nastavio:
- Otpelal je tam gdje je najglibše i spustil se na dno. Držal sam ga brat-bratu bar pol vure i prstima prebiral po flaksu. Ta ga je muzika digla. Par put mi je bežal, ali sam ga ipak dopelal pod noge. Vladek je moral h vodu da ga zvlečemo. Bil je točno 23 kile, kaj ne?

Slušali smo, a cigarete su živahnije kružile uokolo.

Ivekova priča

Tu ima ribe, ali ne kak prije - javio se Ivek, očito najstariji od prisutnih. S tim u zadnje vreme jedva mogu mačku nahraniti a negda ih je bilo koko te volja.
Ja se sečam kak dečec, a i tatek mi je znal pripovedati. Prije se oralo oko Krapine skroz do obale. Kad je poplavila pa se povlekla, u brazdama je bilo rib ko blata - šarani, somi, štuke, smuđi, sve velike mrcine. Ja sam na ruke vlovil mrenu od skoro 3 kile. Dolazili su ljudi s kolima i košima i nosili ribu doma.

U to vrijeme je tu dole na zavoju bila bolta. Vi se toga možda ne sečate, posle ju je voda rastepla. Mi smo se kak dečeci kupali i ronili po njoj. Bila je kak pečina, bar tri metra po obalom. Jemput sam pogledal unutra i skoro se prestrašil. V kutu su bila tri soma kak cepanice. Niš, prejdem ja doma i zemem pokojnega Tonča, on je imal veliki križak. Ušli smo u vodu, postavili mrežu, a mi smo stali sa strane kak nam ne bi zbrisali. Poterali smo ih batinama. Jen se zabušil u sirotog Tonča i skoro ga je zrušil. Ipak smo ih vlovili i zvlekli vun. Najvekši je bil dug kak ja -165 cm.

Nastao je kratki tajac. Svatko si je mislio svoje. Maks se prvi oglasio.
- Znaš Ivek, ali to za mene nije ribičija, to je mesarija. Nema ti kaj je štap i udica. Ja već i s udice dosta ribe puštam, jer kad bi svi tak lovili, ništ' ne bi ostalo.
- A kaj ti misliš, Maks, da riba uživa nakon kaj ju pol vure navlačiš na najlonu i udici? Morti bi bila sretnija da ju zemeš doma - nasmijao se dotad šutljivi Ruda.
- Kak bilo da bilo, zadovoljnija je u vodi nek na tvom tanjuru! - zaključio je Maks tu moralnu dilemu.

Rudina storija

Ruda se opet oglasio.

- Dečki, sad bum vam nekaj povedal, ne znam jel bute mi verovali. Prije par let sam na špici lovil mrene na kruh i trapist. Dobro su grizle, sve kilašice. Najemput, zvonce počne zvoniti ko v katedrali. Primim ja štap, kontriram, ali činilo mi se da je v tvrdom, sve si mislim, nekakav kamen. Bilo mi je žal cajga pak sam splel od zelenja venček i pustil ga po najlonu da ga morti na kontru otkvači. Dojde obruč do kraja i ništ'. Otpustim rolu i opet povlečem, kad zviz, vleče i mene i štap u Savu. Držim ja koliko se dalo, još mi je samo malo flaksa ostalo. Uspel sam ga nekak okrenuti i dignuti na površinu. Kad ono šaran - divljak, sigurno prek 15 kila! Zahaklal se za hrbat i nije valjda ni znal kaj mu se događa. Još smo se jedno vrijeme natezali, a onda je trokuka otpustila. Na njoj su bila ljuske tak velike kak trzalice od Štefovog bajsa.

Maks i štuka

Nakon kraće stanke, opet se javio Maks.

- Prošlu zimu, kad je bilo onak jako hladno i Krapina se smrzavala, nije mi vrag dal mira i idem ja špinati. Tu dole je bila santa leda duga valjda deset metara, a široka bar tri. Vidim ja da se svako malo ona ziba, a uz obalu šprica. Štuka je raubala nekakvu ribu! Kaj sad, stavim ja veliki žlicu na sajlicu i pustim ju nizvodno uz santu tak da ju je štrom nosil točno pod nju. Cimal sam ju gore-dole na mestu. Kad se štuka zaletela i htela ju je zgrabiti, fulala ju je i skočila na led! Sklizala se jedno vrijeme po njemu, a ja sam se valjal od smeha. Odmah mi je bilo toplo. Ali bila je lepa. Sigurno 7-8 kila.

Priča o štapu i..

- Dečki, ali kaj sam ja doživel! Sam vam pripovedal o onom štapu? - Jankec je jedva dočekao pauzu da se ubaci.

- Lovim ja sa susedom gore, kod onog gornjeg mosta. Platnice su lepo grizle, a jednu sam dobil - kak lavor! Negde pred večer na drugu stranu obale dopelal se z autom nekakav mladić s curom. Izvadil je iz gepeka štap sa rolom i zabacil na pahulju baš nasuprot nas. Seli su se, a ženska ga je počela stiskati i prijemati tak da nas je bilo sve sram gledeti. Videl sam ja, nebu to dugo tak išlo. I zbilja, za kratko vrijeme pobereju se oni u auto. Kad najednom, štap se strese, prebaci se prek onih slabih rašlji i pljusne u vodu. Vičemo mi, gađamo auto s grudama od blata, ali vraga, iz auta se čula samo nekakva muzika "n'ta, n'ta", a tresel se je ko da vozi po staroj samoborskoj. Probali smo štap nekak izvleči i spasiti, ali je potonul i voda ga odnesla.
Ništ'..
Nakon nekog vremena dojdu oni van, a ovaj traži štap. Pita nas i mi mu velimo kaj se dogodilo. Nije vjeroval, mislil je da smo ga mi sa gruntom privlekli. Bil je jako prost i da je kak je prijetil došel na drugu stranu, sigurno bi ga u vodu hitili. Jedno je vrijeme hodal okolo, roštal po Krapini i klel, a onda su seli u auto, zalupili z vratima i prešli.

Kak više nije grizlo i mi smo se počeli pakirati. Ali meni vrag nije dal mira i prošećem se malo uz obalu. Sto metri niže vidim ja štap kak polako vozi po vodi. Privlečem ga, a gore riba! I to kakva! Špiglaš od skoro 10 kila. Išel je van kak bebica, već mu je sega bilo dosta. Sused je skoro pal u nesvest. Pitam ga ja - kaj hoćeš - štap ili ribu. Šarana - veli on. Dobro, dam mu ja šarana.
A štap je tu - poglejte si ga, na.

Štap je kružio od jednog do drugog, uz komentare. Bio je to fini, šaranski dvodijelni prut s vrhunskom, skupom rolom.
Je, je svega ima na tom svetu - počeo je opet Maks. Mene je ponekad strah bilo posvetliti u vodu kad sam kakvu mrcinu dovlekel. Lahko je dole pri štengama ili na špici, ali tu loviti po noći, pak sam..Ma nema šanse.
Već je padala noć. Osvijetljena motorka jurila je prugom preko mosta, zvončići su se oglasili, a vrškovi štapova počeli tresti. Stari iskusni riječni vukovi ostali su mirni i na tu provokaciju, kako i pristoji.

Dok sam se udaljavao od njih još su se mogli čuti njihovi glasovi i smijeh, nakon čega bi po ne znam koji put krenula ona poznata rečenica: - Joj, sad sam se nekaj setil.. Ili - Možda mi ne bute vjerovali..

Bistro, dečki!

Podvodne priče

Udarila pripeka na jezeru. Sve se smirilo, pa i ribiči pobjegli svojim kućama čekajući bolje i pogodnije vrijeme za okušat sreću. Riba se povukla u dubinu i miruje čuvajući snagu. Somovi legli u debeli mulj, štuke zalegle u travu, amuri među lopoče. Klenovi se zavukli pod potopljeno granje vrba. Velike plove uklija i žutooka zauzele slobodne uvalice pa sad jedva primjetno titraju perajama hladeći se.

Tamo dolje na pješčanom dnu okupilo se jato šarana. Ruju po pijesku i traže zrna kukuruza, ostatke razmočenog kruha, peleta i razlomljenih boila. Budimo malo indiskretni i načas naćulimo uši... Ima tu zgodnih stvari za čuti.

- Slabo, slabo... - promumlao je stari šaran poznat pod nadimkom Štefina. Bio je najveći i najiskusniji među njima, o čemu su svjedočile brojne rupice od zabodenih udica oko usnog otvora.
- Dečki izgleda štede na boilama ili su se oni proždrljivi cvergli i babuške previše razmnožili.. Nema ni za dobar ručak. Jedva čekam da počne ta šaranaška liga.
- U pravu si - primijetio je njegov kompanjon sa zaraslim ulegnućem na leđima, uspomenom na teško djetinjstvo. - Da nema ovih koji nas hrane. love i puštaju mi bi jeli samo travu, kiselu kuruzu i one tvrde žgance od onog starog frajera s germinom.

I ostali su se uglavnom složili oko izrečenog.

- Nije da sam lud za tim njihovim hobijem - nastavio je Štefina - ali oni te bar nahrane, izvažu, poslikaju, i kaj je najvažnije, puste. U prijašnje doba moralo se biti prokleto oprezan kod klope, jer si lako mogel završiti na rđavoj udici i u škrinji kakvog "mesara", k'o mnogi moji dobri prijatelji. Za inat takvima najrađe trgam najlone.

- Eh, kad bi nas bar samo hranili. Onak, ko golubove u parku, bez tih udica..- primjetila je sjetno jedna krupna ženka puna ikre. Ovak ne znam kak ću proći s tom svojom mlađarijom.

- Ma nije to baš tak strašno.. Evo, ja sam jučer prvi put bil na udici. Bojal sam se jako makar je kontrakuka bila stisnuta, ali je ipak sve dobro završilo. Frajer me poslikal, izvagal i rekel da još moram puno rasti - pohvalio se mladi nabildani ljuskaš.
- Na kraju mi je dal pusu. Isuse, kak me je bilo sram! Inače, meni su najbolje boile od nutrabaits big fish mix-a s aromom brusnice, super su.

- A meni su najbolje od birdfooda s aromom tutti-frutty... mljac! - javio se još jedan gurman.
- Najbolji je šećerac, i to konzervirani! - zacerekala se grupica mladih šarančića.
- Ma kaj vi znate - uzvratio je ljuskaš - vi ste najobičnija derišta.

S vremenom počele su se sakupljati i ostale ribe. Slušale su šarane čekajući priliku da se ubace.
- Lako vama o klopi - zabrundao je som. - Jedete travu, kuruzu, a za vas se, vidim, i posebno kuha... A kaj je s nama? Bijele ribe je sve manje, pa moramo napadati nekakva železa i gume. Puno mi je trendova tak nastradalo.
- Istina - potvrdila je štuka obazrivo se primičući krupnoj žutooki. Nama je najteže, a i svi ribiči nas progone. I nema tu onog "ulovi i pusti"... Svi nas samo deru!
- Baš vas žalimo - uglas povikaše kederi... Pa kaj ne prejdete u vegetarijance?

Som grozomorno zacokće, razjapi usta i bar na trenutak riješi pitanje hrane. Štuka je za to vrijeme sredila naivnu žutooku.
- Možda je u rijekama ipak bolje.. - zapitao se glasno veliki, tusti amur - Tam bar ima dosta mjesta, a i moji kompići imaju bolju liniju.
- To si ti samo misliš - zahroptala je umorno i na izmaku snaga mrena koju je neki klinac nerazumno donio iz obližnje rijeke. - Po rijekama sve više mrežare, ubijaju eksplozivom, love vršama, parangalima... Nije nam za živjeti.
- Ima toga i kod nas, ne boj se - primijetio je do tada šutljivi tolstolobik a velikom trokukom na leđima. Vrag nikad ne spava.

Sunce je polako zalazilo i ribe su se malo - pomalo počele razilaziti.
- Eto ih! - vikne klen kad su na vodenu površinu počeli padati plovci, raubovi, rapale, mepsovi...Bježte ribe!

Jedino su šarani ostali na pješčanom sprudu sred kiše padajućih boila.

Nezaboravan šoping

Dugo sam odgađao taj trenutak. Zagledavao u novčanike, provjeravao salda, zbrajao prihode, oduzimao rashode. Škrtario, krpario. Ono neizbježno približavalo se poput sudnjeg dana: treba obnoviti ribički pribor! Obnoviti kažem, jer s tim stvarima treba biti itekako oprezan. Ipak, osim sitne, potrošne ribičke galanterije, to bi uključilo i kupnju kakve povoljne role i štapa. Najveći dio rashodovanog pribora mogao bih ustupiti svom šogoru kome mogu i zahvaliti što je isti dospio u takvo stanje.

Dakle, odluka je donesena, istina, bez koncenzusa jer je žena bila na uobičajenim konzultacijama kod punice. Naravno, to se nije moglo obaviti bez nekog tko je u tim stvarima neprikosnoveni autoritet. Flaks, moj vjerni suputnik i supatnik s ribičija bio bi smrtno uvrijeđen a da mi svoje ogromno enciklopedijsko znanje ne stavi na raspolaganje.

- Super - zaključio je neočekivano kratko - vidimo se ujutro, a poslije možemo malo i do šoderice.
Kao logičan izbor za kupovinu nametao se obližnji "Štupser and Co", ali nakon kraćeg usaglašavanja to je otpalo.Naime, oni crknuti durbaheri i piljevina kao glavni sastojak "univerzalne primame za tekućice" bili su teško zaboravljivi feleri.
- Eh da, znam za jedan novootvoreni super-shop u centru! - sjetio se Flaks.

Uskoro smo ulazili kroz vrata obljepljena brojnim poznatim etiketama i logoima tvrtki u luksuzan prostor veličine osrednjeg disca. Iz nevidljivih zvučnika dopirao je poticajni new-age, a na tv-monitorima vrtjeli su se propagandni filmovi prepuni gro-planova kapitalnih ribljih primjeraka.
Na trenutak sam zastao pred štandom na kojem su bile izložene role i štapovi xyz-kvalitete. Učinilo mi se kako je jedna od rola prilično kompaktna, s dobrom i preciznom kočnicom.

Flaks je odmah pokazao zube: - Ako misliš kupovati takva sranja, nisi me ni trebal zvati sa sobom!
Hm, nisam ni stigao razmisliti o toj dilemi, jer me Flaks odvukao do "pravih stvari". Gledali smo svu tu raskoš, a ubrzo se kraj nas stvorio i susretljivi vlasnik u društvu ljubazne kćerke.

- Za kakvu vrstu ribolova trebate štap? Što očekujete od dobre role po vašem ukusu? Biste li riskirali gubitak "ribe života" zbog loše odabranog najlona? - pljuštala su retorička pitanja na koja je ionako više odgovarao Flaks. Pred mojim su pak očima defilirale bajtranerice, multiplikatori, bolonjez i meč štapovi, direktaši, rod-podovi, podmetači... Pult se punio najlonima, upredenicama, udicama, plovcima, vaglerima, voblerima, anti-tangl olovima, hranilicama... Prodavač je pričao, Flaks ga nadopunjavao i usput prezentirao pribor, a mlada se dama zagonetno smješkala...

Počeo sam se nekako čudno osjećati, zavrtjelo mi se. Kao u magli mogu se još prisjetiti svojih kreditnih kartica poredanih na staklu pulta, svežnja kunskih stotica kao prilog, te užurbanih pokreta dvojice muškaraca koji su pakirali kupljeno.

- Dečki, svaka vam čast, bok i bistro! - poželio nam je iskreno vlasnik, nakon što smo utovarili stvari i krenuli prema šoderici.
Srećom, naš je "kut" bio prazan. Nestrpljivo smo vadili sve te dragocjenosti iz auta. Ah da, treba reći kako je i Flaks malo "obnovio" pribor. Obećao mi je da će mi posuđeno vratiti odmah, čim dobije otpremninu u firmi.

Učvrstili smo rod-podove, kompletirali štapove, izbalansirali cajgove. Velikodušno smo zatim pošodrali uvalicu boilama i zavukli se u udobne stolice.
Počeli su pristizati prvi radoznalci i čestitari, a mi smo strpljivo odgovarali na pitanja. Proticalo je vrijeme bez griza, no iskustvo nam je ionako govorilo da se riba može očekivati tek predvečer.

A onda se kraj nas pojavio starac gurajući pony-bicikl sveden na korodiranu ramu i dva iskrivljena kotača. Iz masnog je ruksaka izvadio komad cajga namotanog na stiropor u kompletu s velikim bačvastim plovkom i somovskom udicom. Iz grmlja je zatim izuvkao drveni, kvrgavi kolac nepoznate akcije, gramaže 500 -1500 g... Zavezao je za njega debeli žuti najlon, na udicu zakvačio hrgu kruha i zabacio kakav metar od obale.

Flaks i ja gledali smo ga kroz polarizacijske naočale koje nam je velikodušno poklonio vlasnik trgovine i jedva suzdržavajući smijeh, vrtjeli glavama.

Sjedio je tako u skvrčenom položaju indijskih isposnika i uporno fiksirao plovak. Ne za dugo. Plovak je nestao i starac je sasvim smireno "kontrirao", kao da to čini svaki dan nekoliko puta. Uskoro je izvlačio šarana od kakvih 10-ak kila, na način kako bi izvukao i potopljeni mlinski kamen da je slučajno zagrizao. Spremio je ribu u ofucanu crnu torbu od olinjalog skaja, sjeo na pony i nestao među vrbljem.

- Onaj ko ima sreće ni na šekretu nije gladan... - prokomentirao je kiselo Flaks, paleći nervozno cigaretu za cigaretom.

Gledali smo naše mrak-role i skupe štapove na rod-podovima i mislili si svoje.

Kada smo se navečer vraćali kući i tražili uzalud neku otvorenu ribarnicu, stao sam kod dežurne apoteke i kupio dvije stvari koje su srećom davali i bez recepta: normabele i always uloške.
Trebalo je misliti i na najdražu.

Kralj ciglane

Još jedna čudna i svojeglava zima spremala se na odlazak. Zapravo, tumarala je unaokolo prezrena i posramljena, skupljajući ono malo prtljage i rekvizita što joj je preostalo, očekujući neizbježnu kalendarsku smjenu. Proljeće je kucalo na vrata poput nestrpljive mlade, a izgledalo je upravo onako kako ga opisuju stoljetni kalendari, dječje čitanke i povoljni meteorološki izvještaji. Na svu sreću.

Nije mi se išlo predaleko..

Tog vedrog, sunčanog, gotovo blistavog jutra, sjedio sam na terasi ispred kuće praveći inventuru nad poprilično devastiranim ribičkim priborom. I dok bi se za štapove i role još moglo reći kako će uz ponešto čišćenja, pritezanja i podmazivanja poslužiti svrsi, stanje tzv. "potrošne ribičke galanterije" bilo je katastrofalno. Nakon kompletiranja nekoliko osnovnih cajgova, malo je toga preostalo.

Uzeo sam list papira i počeo oprezno upisivati sve te udice, virble, stopere, sajlice, starlete itd. uz pokoji plovak i kolut najlona. Iz iskustva sam znao kako je taj popis uglavnom nepouzdan, te da će mi kooperativni prodavač uz malo truda utrpati još štošta. Sunce se polako dizalo iznad krovova, ambiciozno rasipajući toplinu, a inventura i servis bližili se kraju. Dječica u kući upravo su započinjala neizvjesnu bitku oko daljinskog upravljača, a po glasu Najdraže nije se moglo pouzdano utvrditi koliko i kako tlak zraka, vlaga i sl. u korelaciji s pms-om utječu na njezino raspoloženje.

Zatvorio sam oči i ubrzo shvatio kako u mislima vrtim i pretražujem katalog obližnjih, raspoloživih voda, uspoređujući pohranjene slike s uzorkom ovog tako obećavajućeg dana. Nakon kratkog promišljanja i selekcije, donio sam jedinu razumnu odluku, Na papirić je trebalo samo dodati; bijeli kruh i gliste.

Grabe "iza ciglane"

Od začetka ideje do realizacije, tj. stizanja na odredište, prošlo je nešto više od pola sata, uz sva potrebna zadržavanja radi kupnje. Naime, malo je voda do kojih se tako lako može doći gradskim autobusom ili tramvajem. Jezerca iza ciglane nalaze se takoreći u širem gradskom centru, stotinjak metara od terminala, skrivena u pitomoj šumici.

Stajao sam na obali-razdjelnici između dva jezera inače različitih nivoa i vagao na koju ću stranu. Manje jezero ovalnog i pomalo umjetnog oblika služilo je do prije par godina kao komercijalni privatni ribnjak koji je funkcionirao po načelu – uhvati pa po kili plati. No nakon što je ta stvar iz nekih razloga propala, u jezerima je ostalo još podosta ribe na zadovoljstvo stalnih ili povremenih ribiča-namjernika.

Sljedećih nekoliko godina tu su se nerijetko i uspješno lovili amuri od desetak-petnaestak kilograma, šarani, babuške, manji somovi, klenovi i crvenperke, no u zadnje vrijeme stvari su se donekle promijenile. Ribe su s vremenom postale nekako oprezne, sumnjičave i gotovo mudre. Sve su manje i bez ikakvih uvriježenih pravila "primale", što bi se dalo na razne načine protumačiti. Mnoge su osjetile udicu i drilane, a poneke su (u što sam se i sam uvjerio) za sobom vukle dijelove pokidanih cajgova. Možda su bile donekle iznervirane prevelikim apetitima ribiča, zbunjene neodmjerenim prihranjivanjem i mirisima, zgađene steretotipnim, nemaštovito prezentiranim mamcima ili jednostavno - frustrirane činjenicom što pripadnice njihove vrste svoje prehrambene potrebe uglavnom plaćaju glavom i izlaze iz vode, a nijedna se ne vraća..Tko zna. Bilo kako bilo, sve to rezultiralo je time da su grabe bile posjećivane tek od nekolicine najupornijih ribiča, koji su se manje-više međusobno poznavali, razmjenjivali iskustva i informacije, te se nerijetko podržavali u svojevrsnom mazohizmu.

Nigdje nikoga...

Zbilja, nije bilo baš ugodno dolaziti danima ili tjednima a pritom ne osjetiti griz, dok bi istovremeno jato amura predvođeno pokojim tolstolobikom ravnodušno kružilo uokolo ili za sparnih dana pljuskalo po površini praveći virove i piruete. Dakako, u usmenoj predaji među ribičima kružio je neprovjereni mit o "nemani" iz gornjeg jezera viđenoj s fundamenta starog porušenog bunkera. Cjepanica adekvatne dužine i težine "raubala" je među jatom usplahirenih babuški.. Mo'š mislit.

No da se vratimo u stvarnost. Gornje, veće jezero djelovalo je daleko živopisnije, da ne kažem karizmatičnije od donjeg koje je podsjećalo na ukopanu dječju vanglu. Monumentalna kockasta ruševina betonskog fundamenta SS bunkera gotovo ga je presjecala po sredini, ostavljajući tek nekoliko metara uzak kanal. Gledano iz zraka, izgledalo je poput ogromnog fetusa. Dubina od 2 - 16 metara. Neka su mjesta zbog raslinja ili visoke, strme obale bila gotovo nedostupna.

Kako sam tog trenutka bio jedini ribič na vodi, mogao sam birati. Odlučio sam se ne bez razloga za "kut". Mjesto je bilo bez tragova skorijeg ljudskog prisustva, voda mirna i relativno bistra. Raspakirao sam stvari i rasklopio podmetač jer nikad se ne zna.

Čudne su te grabe..

Na par metara od sebe zabacio sam sistem s kliznim plovkom i mekano formiranom pahuljom, a desno u uvalu iza već legendarne traktorske gume usmjerio 5-metarski direktaš s laganim cajgom i opet pahuljicom. Svoj najjači Dam-ov "Rekord", grunt štap s 0,40 najlonom, kliznim olovom te direktno vezanom "dvojkom" načičkanom jedrim glistama lansirao sam daleko, sve do šaša ispod betonske grdosije. Zvono? Učinilo mi se to nekako pretenciozno. Sjeo sam na pronađenu "faktoricu" i zapalio cigaretu.

Prisjetio sam se s ugodom kako sam ovdje prije nešto više od godine dana (oko Uskrsa) iza već spomenute traktorske gume na štangu izvukao amura od 5,5 kg, a nekih mjesec dana kasnije, usred jednog sličnog sunčanog dana uspio prevariti lijepog šarana - špiglaša od 7 kg. To su bile i jedine spomena vrijedne ribe koje sam te godine na ciglani uspio uloviti, mada sam nakon toga dolazio još desetak puta.
Da, čudne su to grabe, reklo bi se, nepotkupljive, ali možda u tome i jest njihova draž.

Cigareta je dogorjela, a plovci su i dalje očekivano statirali na svojim mjestima. Voda baš i nije obilovala znakovima života, izuzimajući pokojeg vodozemca. Tu i tamo zakreketala bi žaba, kornjača bi izronila pa opet nestala, a dvije sunčanice ganjale su se u plićaku. Kad se bolje razmisli, osim prekrasnog dana i malo nostalgije teško bi se moglo naći opravdanje za ovu ribičiju.

Nevjerojatno! Griz!

Zapravo ni sada se ne sjećam kada sam postao svjestan da je "grunt" štap gotovo polegnut, te da ga samo snažni nosač s osiguračem sprječava da ne poleti. Gotovo sam se katapultirao s kante, uhvatio štap i kontrirao nekako panično. Izgledalo je da sam popušio neočekivani, bogomdani griz, a onda je počelo.

Inače pouzdan štap s kojim sam ponekad tako uspješno drilao pokoju krošnju ili manje deblo, sada je djelovao nekako krhko i neuvjerljivo, kao kada bi se onim smiješnim dječjim kompletom s kioska pokušala izvući glavatica. Ipak, rola je radila pouzdano, mada kočnica već u startu nije bila najsretnije naštelana (ta tko bi se nadao). Tek nakon što je "to nešto" poslije silovitih početnih udaraca i prilično maštovitih manevara nakratko predahnulo, našao sam vremena i hrabrosti da stisnem kočnicu, što je, srećom, prošlo bez posljedica. Naime sve se odigravalo vrlo blizu prolaza u drugi dio jezera, a tamo bi riba u slučaju bijega bila izgubljena.

Još jedno vrijeme trajalo je pumpanje u daljini u sve kraćem radijusu, a onda je riba konačno počela uvažavati silu kombiniranu s tehnologijom. Nevoljko je dopuštala da je na mahove privlačim uz lijevu obalu što je kompliciralo stvar jer je uzduž iste bilo dosta granja pa i jedna potopljena karoserija "stojadina". Ipak, negdje na pola puta riba je naglo pod pravim kutom skrenula udesno prema suprotnoj obali. Čekao sam da joj se približi i odabere smjer kojim će nastaviti, a onda odlučno zategnuo u suprotnom smjeru.

Ima dosta preko metra!

Bijeli trbuh s poznatom glavom nakratko je izronio na površinu. Som! Voda se primjereno uzburkala, a on je pokušao svoj zadnji, neuspješan bijeg. Ubrzo je izmoren i potpuno lišen snage svog mišićja prilazio poslušno i u tom trenutku izgledalo je kao da zaista privlačim kakvu potopljenu vreću ili granu s Krapine. Napokon je izronio u uvalicu pod mojim nogama.

Za razliku od većine većih somova koje sam dotad vidio, ovaj je bio nekako drugačiji. Tijelo mu je bilo nešto kraće, ali zato zbijenije, deblje i snažnije, gotovo proporcionalno s moćnom glavom. Ipak i takav je bio očito dosta preko metra.

Pogledao sam podmetač i shvatio da mi neće koristiti. Svejedno, trebalo je odlučiti. Som je, istina, još uvijek bio miran, djelovao je krotko i ispražnjeno, s mukom je otvarao svoja velika usta.
Sjetio sam se da u jednom pretincu ruksaka imam žutu radničku rukavicu. Podesio sam rolu, navukao rukavicu na desnu ruku, te se spustio u nekakav položaj između čučnja i špage, pazeći istovremeno da najlon ostane napet. Slobodnom sam rukom krenuo prema njegovoj glavi, tj. donjoj čeljusti. Na prvi dodir i pokušaj hvatanja som je lagano, ali ipak odlučno, zatresao glavom, a meni je zastao dah!

"Aushaklao" se!

Udica koja je izdržala toliku torturu i dril prkoseći zakonima fizike i hvaleći usput svog konstruktora i proizvođača, lelujala je oslobođena tu pred mojim očima mada je bilo očito kako je trebala biti čvrsto zabodena u snažnoj gubici ribe. Aushaklao se!

Som još nije bio svjestan kako je zapravo slobodan. I dalje je lijeno otvarao usta dok se udica petljala oko njegovih brkova. Na moj sljedeći, više instinktivni pokušaj hvatanja, trznuo se enegričnije i odmaknuo.
Izvukao sam ruku mokru do ramena, uspravio se i odbacio rukavicu. Nesuđeni veleulov polako se okrenuo, a zatim svečano, poput porinutog broda na škveru, kliznuo u dubinu.

Sjeo sam na faktoricu potpuno ispražnjen, ali začudo ne i ljut. Pokušao sam sve, ali nije išlo. Sudbina? Nedostatak sreće? Možda bi s onom nikad prežaljenom kukom od prokroma zagubljenoj negdje na Krapini, bilo drugačije..

To sada više nije bilo važno. Uostalom, zar ovo jezero nije zaslužilo da i dalje ima svog kralja? Nekog o kome će se još dugo raspredati priče. Na kraju krajeva, ako bude sreće, srest ćemo se mi opet.

S takvim sam se mislima bavio spremajući stvari. Sunce je već odavno prošlo zenit, a ja sam iznenada osjetio veliku glad i žeđ. Na suprotnoj obali ugledah tek pristiglog ribiča.

Odlučio sam da upravo proživljeno nikome ne pričam. Pa zar bi mi itko htio vjerovati?

Ja, Jura i njegov prijatelj Ego

Moj je prijatelj Jura dobar čovjek. Svima je znan kao uzoran muž, brižan otac, vrijedan radnik i što je meni naročito važno - pouzdan i odan frend. U našem malom kvartu gdje je "biti prosječan" gotovo pitanje dobrog ukusa, ni Jura osobito ne odskače iz zadanog okvira. Ako pak, tu i tamo popije pivicu ili gemišt više (a tko ne?), zafulira kakvoj zgodnoj polovnjači (a tko ne bi?) ili nerezonski pozove bez dečka, deve i stranog asa (tja, svi smo mi krvavi ispod kože), to mu se zbilja ne bi trebalo uzeti za grijeh. No, da ne duljim - najvažnija stvar zbog koje pišem o Juri je naša zajednička infekcija ribičijom.

Znaju se oni od rođenja..

Kada spomenem tu riječ, stvari se ipak ponešto mijenjaju. Kao da se između nas dvoje ispriječi netko treći, netko tko u mnogočemu kvari potencijalno idiličan odnos. Razmišljao sam puno tko bi to i što bi to moglo biti i na kraju došao do pomalo apstraktnog zaključka.
U pitanju je Ego! Jurin (ne)prijatelj Ego.
Njih dvoje znaju se još od najranijih dana. Moglo bi se reći - od rođenja. Valjda još od prvih rivalstava sa starijim bratom oko igračaka i majčine naklonosti... Pa kroz onu dobivenu opkladu u osnovnjaku da će nakon ponavljanja šestog razreda slijedeća dva proći s 5.0. Kroz nerealnu ambiciju da usprkos dvije lijeve noge zaigra u prvoj Dinama...
No, imali su oni i sjajnih trenutaka. Npr. u doba odrastanja i svakojakog dokazivanja, Jura je od relativno smotanog tipa vudi-alenovskog profila nekim čudom postao najpoželjniji frajer škole i kvarta, na kojeg su se komadi lijepili ko muhe na med.
Za svo to vrijeme njegov je Ego vrijedno bilježio recke smišljajući nove zadatke, ratove, pobjede i poraze...
Ali, o čemu ja to pričam?! Vratimo se ribičiji. Dakle, Jurin bi Ego ponekad imao razorne posljedice za uživanje u tom, inače krasnom hobiju. Nemilice je dodavao kilograme i produžavao ruke kad su u pitanju bili opisi Jurinih ulova. Uvjeravao nemoćne žrtve kako su njegovi štapovi, role i oprema nešto najbolje i najkvalitetnije što svjetska ribolovna tehnologija trenutno može ponuditi. Pod izlikom rođendanskih slavlja i imendana priređivao bi večeri gledanja Jurinih fotki i filmića s ribičija, vješto prebačenih na dvd- e.
Osobno sam u nekoliko navrata bio izmasakriran od komaraca i prepušten na milost i nemilost zmijama i štakorima samo zbog toga što je neka zabita graba (po njegovoj procjeni) skrivala neotkrivene kapitalne štuke, somove i šarane.

U čemu je, zapravo, problem?

U doba "Catch and releasea"-a Jura je zahvaljujući svom nezasitnom Egu (p)ostao glavni zagovaratelj "Ubi i nosi!" principa, od kojeg nije htio odustati ni pod koju cijenu. Kad bi već i nakrcao sve raspoložive zamrzivače ribama, nesebično bi ih dijelio penzićima pred bankrotom, lokalnim uzgajivačima svinja ili priređivao grandiozne fiš-bakanalije koje bi se pretvarale u općenarodna veselja. Ribiče koji bi puštali ulovljenu ribu častio je najrazličitijim pogrdnim imenima ispod svake granice pristojnosti, a vrlo bi rado isprovocirao i kakvu "konstruktivnu" svađu u kojoj bi pokušao opravdati svoja ponešto klimava, rahitična stajališta.

Ja koji sam ga dobro poznavao, znao sam da u tome svoje prste ima Ego koji samo vješto koristi Jurine genetske predispozicije. Da vam bude malo jasnije što želim reći, zamislite si sljedeće;

Ključ problema seže još u u ono davno doba stvaranja svijeta kakvog danas poznajemo, dok je Medvednica bila otočić na kojem su rasle banane, palme, rogač, a Panonskim su morem plivali podsusedski kitovi. Nakon što se to ogromno more povuklo, a Medvednica i Samoborsko gorje razdvojilo velikim usjekom kojim je potekla diluvijalna Sava, neki pradavni Jurin rođak stajao je u blatnjavom timplu negdje na području današnjeg Vrapča napeto fiksirajući površinu lagano uzburkane vode. U sljedećem trenutku moćno koplje zašiljenog kamenog vrha zarilo se u tijelo ribe nalik na divovsku mrenu. Slijedi kratka borba uz podosta krvi i u sljedećoj sekvenci Jurin predak nadljudskom snagom odvlači ribu u obližnju šumu uz pobjedonosne urlike i pokazivanje očnjaka.

Eto, sad bar znate u čemu je stvar.

Tko su ovi dečki?

I što se dogodilo? Ne kaže se badava da najljepše i najčudnovatije priče piše sam život, svojim rukopisom.

Bio je sparan i vruć dan pa smo ja i Jura skovali plan da odemo do šoderice te uz pivo vrijeme kratimo brčkanjem u ugodnoj vodi i tek onak, usputnom, ribičijom. Tamo smo zatekli društvo prilično mladih ribiča koji su upravo postavljali šator i učvršćivali rod-podove spremajući se za šaranašku kampanju. Slijedilo je ispucavanje velikih količina boila raketama prema sprudu u sredini jezera. Dečki su djelovali poput dobro uigrane, odlično opremljene ekipe koja ništa ne prepušta slučaju a mi smo na trenutak požalili što smo na vodu došli nepripremljeni, bez boila i ozbiljnijeg pribora, samo sa staklenkom Cuk-a i komadom friškog kruha. Zato smo se više orijentirali na kupanje i kibiciranje.

Nakon nepunog sata dečki su dobili prvog šarana, a uskoro još dva, težine do 5-6 kila. Ribu su, kako sam i pretpostavljao vraćali natrag u vodu, uz kompletnu proceduru koja se pritom preporuča (carp sack, dezinfekcija, vaganje, mjerenje, slikanje...). Ja sam punio čuvaricu osrednjim deverikama uz pokoju žutooku, a Jura je pokušavao nemoguće bacavši sistem s kuruzom u ravninu sa sprudom, skoro do sektora na kojem je lovila ekipa.

Vrijeme je prolazilo i uskoro je zlatnožuta sunčeva krijesta zalazila za horizont. Baš negdje u tom trenutku svinger na Jurinom štapu se zaljuljao, a u sljedećem zavrištao je alarm. U tom smo času obojica bili u vodi i to prilično daleko od štapa, pa je jedan od dečkiju na Jurin vapaj izletio iz šatora. Senzor je i dalje pištao, a rola jednolično zujala. Mladić je uhvatio štap i odmjerenom kontrom samo potvrdio griz. Za to vrijeme Jura se pokušavao što brže iskobeljati iz vode. Kad je konačno u tome uspio, dečko mu je uručio štap koji se neprestano povijao od pumpanja očito velike ribe na drugoj strani.
Ostalo je bilo stvar tehnike. Nakon otprilike dvadesetak minuta šaran je skrušeno, izvmut na bok, ulazio u podmetač. Prekrasan ljuskaš, za kojeg je vaga pokazala da ima preko 20 kila našao se nakratko na obali. Nakratko kažem, jer ono što se u sljedećem trenutku dogodilo ne mogu si baš lako objasniti.

U Juri se nešto prelomilo...

Možda impresioniran velikim trenutkom, osjetivši kako dečki koji su iskreno i s radošću sudjelovali u pomaganju oko izvlačenja i "zbrinjavanja" šarana očekuju da ga i pusti, nešto se u Juri očito prelomilo. Oprezno je uhvatio ribu i noseći je kao malo dijete u kolijevku uputio se u obližnji plićak. Zatražio je još jednu fotku, a zatim nježno položio šarana u vodu. Nakon nekoliko trenutaka privikavanja riba je jednim pokretom snažne peraje nestala u dubini.

Prolomio se pljesak nazočnih. Mogao bih se zakleti kako su se u tom trenutku zacaklile suze u Jurinim očima..

- Nije mogel odoljeti mojoj kuruzi dok je gladan išel na njihovo hranilište... - buncao je dok smo se nešto kasnije vraćali doma - A srce mu je, dok sam ga držal kucalo isto ko i moje.

U tom sam se trenutku ozbiljno pomislio da je prolupao.

I tako, pretpostavljate već, Jura se od tada u potpunosti promijenio. Dokazujući kako je od najtvrdokornijeg ateiste do bogobojaznog vjernika tek mali korak, postao je veliki zagovornik puštanja riba. Mnogi su osjetili njegovu oštru jezičinu, pa i moja malenkost kad bih pokušao prošverati doma kakvog štupsera, deveriku ili, nedajbog - šarana.
Ima jedna dobra stvar u svemu tome...
Na svojim rođendanima, imendanima i krstitkama Jura ne prikazuje više slike i dvd-e. One stare, kompromitirajuće, vjerojatno je zapalio, a novih još nema dovoljno. Tako nam bar ostane dosta vremena za igranje bele i očijukanje sa zgodnim susedama..

Mada uvijek iznova ponorim kad mi, onak nerezonski, pozove bez dečka, deve i stranog asa.

Piknik

Taman sam se nekako naštelao u krevetu, uspio se domoći daljinskog, te uz primjerenu pomoć najdraže otpremio nedoraslu dječicu na spavanje. Za koju minutu trebala je započeti serija "Seks i grad", a maštovite ideje i iskustva glavnih protagonistica bile su i za nas, navodno slobodoumne roditelje, preveliko iskušenje za zajedničko gledanje. Uostalom, tko im je kriv što im je nastava u jutarnjem turnusu.

U taj čas sintetički tonovi Bachove fuge počeli su se razlijegati stanom. Cure su se zdušno dale u potragu za mobitelom i konačno ga pronašle u kupaonskom ormariću. Uporna, majstorski komponirana fuga opet je pobijedila moju sklonost da tu korisnu, ali dosadnu napravu ostavljam na najnepredvidljivijim mjestima.

- Čuj stari, kaj sam te probudil, kaj mi delaš? - grunulo je iz mobitela. Bio je to, a tko bi drugi nego Žac. Nemoćno sam gledao kako se nasljednice ponovno uvlače u bračni krevet, ne obazirući se na ženine prosvjede.

Žac je bio neobično nadaren nazvati u krivo vrijeme. Recimo, u samom finišu neke super-važne tekme, kad bi ionako u predinfarktnom stanju strepio nad kockastima, u trenutku dok bi sapunao lice prije brijanja, u najnapetijem dijelu filma ili dok bi na vodi zamarao kakvog lokalnog kapitalca nakon čitavog dana bez griza.
Reci.. - požurivao sam ga dok sam, onako usput, kao slučajno stisnuo off na daljinskom. Cure su se razočarano povukle u svoje odaje, a žena me zahvalno pogledala.

- Čuj, znaš one grabe, mislim da se zovu Faberove, ona jezerca uz staru cestu prema Zagorju? Baš sam neki dan prolazio onuda iz Slovenije... San snova! Ljudi pecaju, sunčaju se na ligeštulima, grilaju... Ti znaš da ja nisam neki pasionirani ribič, ali vjeruj mi, dobil sam takvu volju! Pričal sam ti ono kak sam još ko klinac...

Da, da, dobro sam poznavao te priče. Žac, nepopravljivi radoholičar, koji je u zadnjih desetak godina od drvenog štanda s krumpirom i grincajgom na Vrapčanskoj tržnici dogurao nekim čudom do nove kuće, apartmana na moru, glisera, tri auta i čira na želucu, patio je od povremene grižnje savjesti što je sasvim zapustio svoj navodni dječački san i hobi - ribičiju. Nije to bilo prvi put da se javlja s takvim idejama, tj. nagovarajući me da odemo na pecanje, ali to se do sada uvijek zadržavalo na nivou teorije i ja Žaca još nisam vidio sa štapom u ruci. Kad bi se već dogovorili i trebali završiti na nekoj u njegovoj glavi zamišljenoj destinaciji, nešto bi se ispriječilo neodložno. Put u Austriju, susret s poslovnim partnerima na velesajmu ili jednostavno - grčevi u želucu.

- Znaš, moram otići nekuda, eksplodirat ću, puna mi je glava svega. Ja naravno snosim sve troškove, a mogli bi i sa ženama i klincima, onak u kompletu, kaj veliš? Jučer sam u podrumu našel i nekaj od ribičkog pribora još od mog starog. Trebal bi to videti... Onda?

- Nema problema - izvalio sam više onako, reda-radi - javi mi kad ti paše, al' nek' bude vikend.
Ekran je opet zasvijetlio a Jessica Parker guštala kak bi to bilo s dvojicom.

- Joj, ma baš super - javila se neizbježna - kam bumo išli?

Nisam previše razbijao glavu Žacom i njegovim idejama čak ni onda kada me za dva dana nazvao i uglavio termin za subotu u deset sati. Ali, moram priznati da me zabrinulo nakon što je iste subote Bach zasvirao svoju fugu a Žac uzbuđeno javio kako dolazi za točno jedan sat.

Počeo sam ipak spremati ono što sam smatrao potrebnim, a kako nisam znao pravo stanje sa Žacovim priborom, odlučio sam ponijeti skoro sve. Usput sam se nadao kako će Žac kupiti friški kruh, gliste i crve, kako je bilo i dogovoreno.
- Joj, ne bum stigla spohati batke... - očajavala je žena, robujući opsesiji kako se ne smije dalje od Zaprešića bez klope.
- Nemaš vremena - konstatirao sam.

Veliki terenac upravo se zaustavljao pred našim ulazom.

Žac je u trenirki i sunčanim naočalama iskočio iz auta i otvorio prtljažnik. A u njemu - svašta. Sklopiva vrtna garnitura, suncobrani, roštilj, prenosivi firžider, gumeni čamac (?), gajbe piva i sokova i još štošta. Ispod siceva u pohabanoj zelenoj futroli naslućivao sam pribor o kojeg je spominjao..
Utrpali smo naše stvari i ušli u auto. U njemu se već smjestila i moja ekipa uz Žacovu uistinu bolju polovicu, te dva klinca od 8 i 11 godina koji su me gledali čudnovato zažarenih očiju. Bio je tu i njihov pas Campi.. Nekako sam slutio neprilike.

I tako, "u roku keks" našli smo se dobro raspoloženi pred omanjim bajerom. Kako je dan bio lijep, bilo je tu i dosta ribiča, ili su se barem takvima predstavljali. Sva su izglednija mjesta bila zauzeta, pa sam predložio da probamo u malom rukavcu koji je za razliku od ostalog terena bio nešto više zabrađen granjem i vrbljem. Žac je pametno parkirao malo dalje od obale, a zatim je počeo istovar stvari i uređivanje "logora". Ostavili smo da to završe žene i klinci, a mi smo s priborom krenuli na vodu. Došao je red da se otvori famozna zelena futrola. Nisam mogao vjerovati kad je iz nje ispala prastara istočno-njemačka Germina s antiknom Damovom Quickicom, hrpa prašnjavih bambusovih nastavaka i vrećica puna zvuzlanih cajgova.

Velikodušno sam Žacu ponudio jedan od svojih štapova, no on za to nije htio ni čuti. Odnekud je izvukao staru crno-bijelu fotku na kojoj je mršavi klinac (zapravo Žac) u društvu brkatog nasmiješenog bradonje (njegovog oca) s mukom držao osrednjeg someka od otprilike 5 - 6 kila. Bilo je jasno da je u pitanju težak napadaj nostalgije, jer bi si Žac svojim novcem mogao priuštiti prvoklasan pribor, a da pritom ne trepne.

- To je štap mog djetinjstva - čuo sam ga kako govori - njega mi sredi, molim te.
Ipak sam ga uspio nagovoriti da umjesto raspadajućih bambusa uzme jednu moju štangu, dok će mu Germina, kad je sredim, služiti za postavu.
Kako nije bilo mjesta da lovimo jedan kraj drugoga, pokupio sam svoje stvari i preselio se na drugu stranu 5-metarskog kanala, sluteći kako bi ionako tamo bio na meti klinaca i Campija. Stigao je i ribočuvar.

Grize kaj dečki? - gledao nas je nagađajući jesmo li članovi ili ne. - Karte imamo? Uputio sam ga na Žaca, koji je već uspio zapetljati sistem. Žac je podmirio trošak dnevnih karata, ostavljajući iznenađenom čovjeku nemali kusur u fond ribolovne udruge.

- Ima tu svega, bute vid'li, šarana, amura, soma, linjaka... Šaran na šećerac i pahulju, amur na koricu i lagano klizno... Tu dole - pokazivao je govorljivi ribočuvar namještajući usput plovak i sačmasta olova na Žacovom cajgu. Na kraju mu je stavio par crva na udicu.

- Crvenperke i babuške su pak tu. Samo pazite da vam pes ne skače u vodu. To ljudi nikak ne vole - završio je i odgegao dalje.

Pobacao sam par kugli prihrane na strateška mjesta i zabacio. Odlučio sam loviti samo na štangu i jedan šaranaški štap. Ionako nije bilo mjesta za više. Uskoro je keder plovak zatitrao i crvenperkica veličine dlana našla se na obali. Sinula mi je ideja. Skinuo sam truli najlon s kvikice, stavio novi, a onda namjestio 25 gramski plovak, virbl, sajlicu s trokukom i sve otežao olovom.
Balerina je bila spremna za ples. Stavio sam živahnu crvenperku na udicu, odnio sistem do Žaca i zabacio ga ispod jedne vrbe.
- To ti je za štuku ak' naleti, samo nemoj puno prčkati po tome...
- Super! - oduševio se Žac - baš si frend. Bio je opet zabavljen vezanjem udice.

Žac dakako nije imao pojma o ribičiji. U samo pola sata uspio je srediti 3 - 4 kompletna cajga, a moji i ne baš jeftini plovci visjeli su po okolnom granju. Kad bi još počeo mahati tom Germinom, bila bi to prava katastrofa. Pomogao sam mu da sredi cajg, a potom se vratio na svoju stranu.

Samo da bude mira, razmišljao sam. No očekivati tako što pokazala se kao prava utopija.



Nakon što su smazali hamburgere i čizburgere iz priručnog hladnjaka i popili na litre Coca-cole i Fante, klinci su ostavili svoje majke da se brinu oko ognjišta i roštilja i krenuli u istraživanje okolne flore i faune. Oboružani drvenim štapovima, kanticama, vrećama od krumpira i sličnim rekvizitima odlučili su loviti žabe, ribe, punoglavce, leptire, ptice itd. Žac i ja smo što molbama, što prijetnjama, uspjeli obraniti naš akvatorij, uz podosta znakova havarije u vidu slomljenih grana, plutajućih predmeta i plimnih valova. Razuzdana se grupica tada uputila dalje i uskoro je s raznih strana počelo nabrajanje i spominjanje naše rodbine u ne baš zgodnom kontekstu...

Krenuo sam u potragu za njima, pokušavajući ublažiti štete. Usput sam naletio na čovjeka kraj dva Browninga na rod-podu, pripremljenim unhooking-matom i carp-sackom.. Plovci položeni pod 45 stupnjeva njihali su se na valovima, mada nije bilo ni trunka vjetra.
- Jel' su to vaša derišta? - upitao me je bijesno očito ozbiljniji ribič. - Samo da znate, ako ih ne sredite zvat ću lokalnu policiju ili im guzice napuniti ovim!
U njegovim sam rukama ugledao ogromnu praćku za pothranjivanje napunjenu kuglicama olova.

Nakon dosta muka i potrošenog vremena uspio sam razoružati i smiriti klince i vratiti ih nekako do auta.

- Nije ti ništa grizlo – izvijestio me je Žac, koji je izgleda sve više posezao za pivom, a sve se manje bavio štangom. Tako je možda i bolje, razmišljao sam gledajući grane vrba uokolo okićene plovcima poput božičnih jelki.

Odlučio sam ipak baciti koju kuglu smjese ne bih li podmitio isprepadanu i obeshrabrenu ribu. U trenutku dok je jedna od kugli padala, odnekud je izletio Campi i uz rijetko viđeni salto poletio za
njom, tresnuvši potom u vodu.
Načas je nestao, a onda opet izronio, te se nakon nekoliko unezvjerenih krugova i podosta lajanja veselo vraćao Žacovim klincima koji su ga bodrili skriveni u grmlju. Moja rola je neočekivano zapjevala, no uskoro je bilo jasno kako to zapravo Campi odvlači cajg u grmlje. Bar nešto. Voda je začas poprimila boju crne kave, a žabe i zmije su u panici napuštale mjesto zločina.

To je ipak bilo previše.

Sjeo sam na stolicu i počeo polako spremati ono što mi je od pribora ostalo. Iz terenca je odzvanjala glazba s neke lokalne radio postaje. Emisija želja, čestitaka i pozdrava nekako je pasala uz atmosferu piknika. Žene su rezale kruh i pravile paradajz salatu, Žac prevrtao kremenadle i kobasice polijevajući ih pivom, dok su djeca igrala badmington i nogomet. Shvatio sam kako je ribičija u tom kontekstu sasvim suvišna stvar. Ili jedno ili drugo. Žac je krenuo prema meni s punim rukama piva i kremenadli.

- Stari, nemoj se srditi, ali meni je tak' lijepooo... tak' mi je dobro. Daj, uzmi, na...
Sjedili smo, jeli i pili bez riječi.U jednom sam trenutku primijetio kako zaboravljeni plovak s crven-perkom pravi osmicu po površini, a zatim nestaje.
- Imaš griz - trknuo sam Žaca.
Digao se iznenađujuće brzo i počeo trčati prema štapu na drugoj strani. Stara se Germina tresla, a rola štektala. Žac je uhvatio štap i počeo mahnito okretati ručicu. Nekim čudom špula je bila sasvim olabavljena.
Vikao sam mu da stisne kočnicu, ali me on nije čuo ili razumio. Uzeo sam podmetač, u trku ga rastvorio i otrčao do Žaca. Sa zahvalnošću mi je uručio štap. Podesio sam rolu. Začudo, riba je bila još gore. Najlon je lijepo rezao površinu vode šetajući od obale do obale, a zatim se na površini zapraćakala štuka. Spustio sam podmetač u vodu, a ona je veselo uletjela u njega.

- Štuka, štuka... - zavikao je Žac. Dao sam mu štap u ruke dok sam je oslobađao od udice. Bila je tu negdje - oko 3 kile. Uskoro su svi bili oko nas.
- Kak' je lepa... bravo tata! - Žacova žena nije mogla sakriti uzbuđenje - Kaj veliš Goga?
- Bogme to je jedan od većih komada koji sam vidjela... - izlanula je moja draga izgubivši svaku mjeru i kriterij, samo da čim više polaska, zaboravljajući pritom sve moje naj-ulove.

Slijedio je foto-session u svim mogućim pozama i kombinacijama, a potom je riba spremljena u prenosivi hladnjak.
Nešto kasnije terenac je grabio prema Zagrebu. Djeca su redom pozaspala, a naše bolje polovice su šutke i nekako staklastih pogleda promatrale krajolik.

Žac je pun impresija i novih ideja.

- Znaš stari, ovo me je preporodilo. Vratil' sam se u djetinjstvo. Ribičija je od sada za mene pitanje života i smrti! Baš sam neki dan razmišljal' dok sam prolazil kroz Liku. Ona Gacka! Pa to je raj na zemlji. Nazvat ću te za koji dan da odemo u Austriju po pribor koji treba, ja častim. Vrijedi?

Žac i ja na mušičarenju na Gackoj?

Stvari su se počele naglo komplicirati. Srećom i pivo mi je nekako sve bolje pasalo.

Kosteljina

Putujući ponekad nepoznatim stranim predjelima, kako bih skratio vrijeme i razbio monotoniju, prihvaćam se omiljene zabave koja se zna pretvoriti u opsesiju. Gledajući krajobraze kako promiču zamišljam i određujem mjesta gdje bih, ako bih, najradije živio ili bar pristao živjeti. U tim snatrenjima najčešće bi ostajale slike kakve pitome doline obasjane suncem i okružene bregovima, šumarcima te neizbježnom rijekom, rječicom ili bar jezercem u svom okružju. Ta mitska praslika kao da je pupčanom vrpcom vezana za moj ideal i poimanje sreće i cjelovitosti. Nije ni čudo, jer ta projekcija predstavlja zapravo dio vizualne kulise iliti scenografije mog djetinjstva.

U doba prirodnog

Mjesto radnje: Zagorje, Krapinske Toplice. Živopisno brdo Marija Magdalena s još nekoliko bregova pod čijim se vrhovima i padinama razastiru vinogradi s klijetima, šume, njive, voćnjaci i zaseoci, tvoreći "orahovu ljusku" mog "jarka". Vrijeme radnje: 60-e i 70-e.
Tih godina, još prilično daleko od posvemašnje komercijalizacije, plejstejšena, kompjutera i turbolimač-estetike, mi klinci bili smo manje-više upućeni na ono što nam je pružala majka priroda, no ne bi se moglo reći da smo zbog toga bili naročito zakinuti ili nesretni. Naprotiv! Neumorno i danonoćno igrali bi se kauboja i indijanaca, ratovali, logorovali po šumarcima, organizirali skupne lovove praćkama, lukovima i strijelama (igračke su tada bile prirodne, a materijali u pravom smislu ekološki), uzgajali golubove i zečeve, haračili trešnjama i vinogradima. Nogomet je i tada bio zakon, a kupanac u obližnjim topličkim bazenima gotovo svakodnevna praksa. Zimi bi se do besvijesti skijali, sanjkali ili igrali hokej na zaleđenim livadama.
No sve to i nije glavna tema ove priče. Dakle, "orahova ljuska" se prema jugozapadu otvara, otkrivajući pitomu zelenu nizinu kojom teče Kosteljina.

Raj za sve

Izvire negdje (samo ime kaže) ispod drevnog Kostel-grada kraj Pregrade, lijeno vijuga livadama do Toplica i dalje, nakon otprilike desetak kilometara spaja se s Velikom Horvatskom, a potonja s rijekom Krapinom. Kosteljina i nije neka elitna, "glamoruzna" rijeka poput Kupe, Krke ili Gacke, za neke je bila samo potok, i više je sličila svojim zagorskim sestrama Sutli i Krapini. Ipak, za nas koji smo je poznavali i pohodili predstavljala je pravo bogatstvo, mjesto prvih ribičkih iskustava, avantura i nadmetanja.
U ono vrijeme, dok još nije bila regulirana (i time, rekao bih-uškopljena), tekla je sporo svojim stoljetnim koritom, a na njenom putu zauzdavala su je na trenutak dva "melina", kod Pavliše i Filipca. Tu su se, nakon brana, tvorila oveća proširenja - jezerca, pogodna za kupanje, ali i (kad je ribičija u pitanju) prilika za upotrebu "špinštoka", za razliku od ostalog toka gdje bi ljeskov prut ili kakva štanga bili sasvim dovoljni. Njezine su obale bile oivičene vrbama, trstikom i ponegdje gustim šipražjem. Imala je svoje brzake gdje su se skrivali krupni, plahi klenovi i potočne mrene, dok su u dubokim, sjenovitim "tunjcima" carevale štuke, somovi, šarani, ostriži, deverike itd. Priče o velikom somu koji je među šašem i potopljenim granjem ko' od šale kidao 0,50 i to "profesionalcima" iz Zagreba, uspaljivala bi maštu nas klinaca, i to bi se mjesto uvijek obilazilo sa strahopoštovanjem.
Osim za ribe, Kosteljina je bila pravi raj za razno-razne ptice, divlje patke, fazane, žabe, zmije, bizamske štakore itd.

Dobro se lovilo

U ribičiju se iz razumljivih razloga odlazilo najviše za vrijeme ferija, mada to i nije bilo pravilo. Ponekad bih po cijenu "fasunga" zbog nenapisane zadaće, nenacijepanih drva ili nepobranih šljiva odjurio u tu blaženu oazu, pogotovo ako sam naslućivao da su dolje dečki iz moje škvadre: Žarko, Ivica, Darko, Marijan, Mladen, Vincek, Mikica i drugi.

U mojim počecima pribor je bio jednostavan i oskudan. Kakav dobro odabran i obrađen ljeskov prut, komad posuđenog ili pronađenog najlona srednjeg promjera, čep od pluta ili guščje pero kao plovak. U nedostatku udica iste sam znao praviti od ziherice ili špenadle koja bi se savila, a malom rašpicom pokušao napraviti kontra-hakl. Zapravo, rijetko se tko tada mogao pohvaliti nečim naročitim u tom smislu. Bambusov štap s "hilznama" bio je itekakav napredak, a teleskop štange, štap s rolom, te bolji plovci i sitni pribor postaju dostupni tek u tinejđerskoj dobi. Lovilo se uglavnom na sveprisutne skakavce, gliste i kruh, mada su se neki kleli kako "tamo negde" dobro prima na domaći špek i jeger. Specijalisti na grabežljivce koristili su još i pijavice, pileća jetrica i smrdljive iznutrice, rovce umotane u celofan (za soma), te naravno - kedere. Bez obzira na dosta mizeran pribor, dobro se lovilo pa bi mi klinci nakon ribičija ponosno nosili dugačke niske od riba načičkanih na vrbova rašlja. Ispekli bi ih na licu mjesta zajedno s mladim kukuruzom ("pecekima") ili odnosili kući. Naime, ti bi naši ulovi znali biti često sasvim dobra dopuna svakodnevnoj "klasičnoj" prehrani. Najčešće smo lovili klenove, crvenperke, ostriže, cvergle, sunčanice i, naravno, kedere, dok su kapitalne štuke, somovi šarani i platnice bile češće na udicama starijih, iskusnijih ili jednostavno, bolje opremljenih ribiča.

Susret sa štukom

lako su nam bazeni bili "pod nosom", često bi se okupali i u Kosteljini. Događalo se to za sparnih ribičija, u predahu kakve maratonske nogometne utakmice ili čak na povratku iz škole. Okupirali bi kakav oveći "tunjek", ispentrali se na okolne vrbe i uz urnebes skakali u vodu koja je bila "taman", mada karakterističnog, pomalo ustajalog okusa. Kako su u to vrijeme posvuda uokolo slobodno pasle krave, znalo se dogoditi da se koja dočepa nečijih nemamo odbačenih hlača, majice ili cipela, mada iste nisu zazirale ni od školskih torbi, početnica i lektira. Tako je mom starijem bratu neka nadobudna krava željna znanja i sklona zemljopisu učas slistila nov-novcat atlas kupljen dan prije. Iz slinavih joj je usta spašen tek komad debelih korica. Ne treba ni spominjati kako je kod kuće jo jednom bio "skupo plaćen".

Jednom sam odmaglio do tog našeg kupališta, nadajući se kako ću tamo zateći nekog iz klape. Nije bilo nikog osim starog pobožnog Boška koji je s molitvenikom u ruci napasao blago. Približivši se vodi, zastao sam kao ukopan: ispod krive, polegnute vrbe s druge strane obale, ugledao sam ogromnu, prekrasnu štuku! Mirovala je nekako čudno iskošena ispod same površine vode. Dugo sam je promatrao, a onda je ispod mojih bosih nogu kresnula suha grana. Prugasta ljepotica se u taj čas izvila, mlatnula moćnim repom po vodenoj površini i nestala u dubini.
- Kaj je to bilo? - javio se Boško.
- Štuka stric, štuka... - raportirao sam bez daha.
- Da vidim... - mršav i vitalan starac prodornog pogleda učas se stvorio kraj mene.
- A de je...?
Pokazao sam rukom prema još uvijek uzburkanoj vodi. Od štuke naravno ni Š.
- Ni ti to ščuka dečec, ni. Im ti je to same štakor.
Uistinu, veliki "bizamac" panično se pokušavao uzverati na obalu očito preplašen štukinom reakcijom.
Dobrom, starom Bošku nije se isplatilo protusloviti. Ionako bi i na "dobar dan" okidao nama klincima kakvu nadahnutu propovijed, uz mnogobrojne citate iz Svetog pisma i Evanđelja.

A onda - regulacija

Dugo je trajala ta idila, to "dugo toplo ljeto" (tako se zvala ondašnja tv-trakavica) uz Kosteljinu. Negdje krajem 60-tih, zbog vrlo čestih izlijevanja iz svog korita, počela je regulacija njenog toka.
Bageri i buldožeri zauzeli su obale rijeke, tjerajući nas s naših omiljenih mjesta i sužavajući nam ribolovni prostor. Bilo je tužno gledati kako svojim raljama izbacuju sa zemljom i muljem polužive ili izmrcvarene ribe i uništavaju stoljetno korito.
Kako je rječica prilično maštovito vijugala, nakon regulacije ostalo je podosta rukavaca ili graba. Tu je dakako bilo još puno riba, no dugoročno je zbog bujanja vegetacije, nedostatka kisika i sve većeg zagađenja i to bilo osuđeno na propast.
U to vrijeme lovili bismo i "na ruke". Složila bi se ekipa u kojoj je nekolicina uglavnom mlađih "kalila", tj. mutila vodu, dok bi stariji tražili i lovili ribu pod "boltama" - podlokanom obalom. Rukama i tijelom opkolila bi se bolta u kojoj se nerijetko nalazila i krupnija riba. Plijen bi se po završetku podijelio po dogovorenom ključu. Nisam volio tu vrstu ribičije jer je isključivala onu finu igru nadmudrivanja putem "cajga". Pogotovo nakon što sam jednom iz neke "tako obećavajuće" bolte rukama izvadio veliku zmiju (valjda bjeloušku). Bacio sam ju daleko od sebe, no ponovno u vodu, a ona je dezorijentirana i u panici kao i ja opet krenula prema meni, pletući mi se između nogu... Što reći, popišao sam se od straha i nelagode.

U novoformiranom koritu sve se slabije dalo loviti, pa smo okupirali rukavce. U njima je ostalo još podosta crvenperki, krapova, cvergli, ostriža, uz pokoju štuku ili soma. Jedno vrijeme grizli su i tzv. čikovi, čudna, nama nepoznata vrsta ribe zmijolikog tijela i pomalo zastrašujućeg izgleda. Bili su zagonetka za nas, sve dok nam neki upućeniji ribič nije rekao kako je to zapravo rijetka riba, inače ukusnog i tečnog mesa.

Nastavak dječačkog sna

Rukavci su naočigled kopnili, pretvarajući se u odlagališta odbačenih autoguma, karoserija, frižidera, te svakojakog drugog otpada i ambalaže. Bacati udicu u kakav otvor od vešmašine ili sred naplavine plastike i sprejeva postalo je degutantno i bespredmetno. Izravnana, plitka i okljaštrena, ni Kosteljina nije nudila puno više.
Tu negdje nakratko prestaje moje zanimanje za ribičju. Nakon par godina selim se u Zagreb i s vremenom opet počinjem pecati. I tako, dok krstarim Savom, Krapinom, Kupom ili kakvom šodericom, pržen suncem ili šiban kišom, sjetim se Kosteljine, shvaćajući kako samo nastavljam svoj dječački san i sakupljam djeliće izgubljenog raja.
S vremena na vrijeme, vraćajući se u svoju "orahovu ljusku", zagledam se u Kosteljinu. Taj je pogled zacijelo ispitivački i sumnjičav, onako kako se već gledaju stari znanci nakon dugog vremena.
Zastajem na mostu. Tu je negdje, gotovo skrivena iza mladog vrblja, plaha i tajanstvena. I znam, kad – tad krenut ću njezinom obalom sa štapom u ruci, komadom kruha, pokojom glistom i skakavcem. Svaki će keder imati "težinu" savskog štupsera-kilaša, a svaki klen vrijednost šarana-kapitalca.

Ribič opće prakse

Bilo je to u ono krasno doba dok sam još bio "ribički neopredijeljen". Značilo bi to, zapravo, svestran u odnosu na vrstu ribolova ili ribolovnu vrstu. Dakle, ja sam tada vođen svojim primarnim instiktima svaštario tj. lovio sam svu ribu svim dozvoljenim sredstvima, izuzevši naravno, mreže, eksploziv, puške, krstarice, bojne otrove i slično, što je ionako u nadležnosti krim-policije, specijalne psihijatrije i Haškog suda.

Specijalisti za ovo i ono


Ljeti bih tako lovio šarane, amure i najraznovrsniju bijelu ribu, u jesen bi dobro primali som, smuđ i štuka, a zimi bih se zabavljao štupserašenjem ili špinanjem na mrtvicama. Lovio sam na rijekama, jezerima, potocima, pa i na moru. Takav način ribolova zahtijeva dosta slobodnog vremena, puno improvizacije i prilagođavanja, a dobrodošao je i pedigre pustinjaka. No meni nije bilo teško dočekati jutro u kakvom "timplu" čekajući šarana, satima stajati u vodi do guzice na savskom šoderu loveći štupsere i klenove ili prokrstariti desetke kilometara u potrazi za njegovim veličanstvom somom. Kada bih s porodicom otišao na more, moje bi se ljetovanje svelo na dane provedene po oštrim hridima na koje bi mi logističari iz obitelji donosili prijekopotrebnu hranu, vodu i friške mamce.

Ne može se reći kako sam takvim svojim opredjeljenjem i ribičkim svjetonazorom bio nezadovoljan. Naprotiv! Uostalom, nisam bio jedini. Malo je bilo onih koji nisu lovili i razmišljali slično.

Ali, stvari su se s vremenom počele mijenjati. Zavladao je trend specijalizacije. Neki moji prijatelji preko noći su postali zagriženi šaranolovci. Nabavivši skupi, vrhunski pribor, bili bi spremni satima raspravljati o optimalnoj veličini i sastavu boile. Odlazili bi na elitne šaranaške destinacije te sasvim izgubili kontakt s nama "običnim smrtnicima" koji smo još mogli uživati u drilu kakve srčane babuške ili mrene, a da to ne proglasimo svetogrđem. Drugi pak, specijalisti na somove, poludjeli su za moćnim big-game štapovima i rolama i bili su u stanju čitavo bogatstvo slistiti na adekvatne upredenice, varalice i voblere. Ovisnici o "bolognessu", samozatajni štukolovci, pastrvaši-pripravnici, sve su mi više nabijali komplekse i sužavali životno-ribolovni prostor. Ući u njihova ekskluzivna društva bilo bi jednako teško kao i postati član masonske lože ili dobiti američku vizu.

Odnio vrag šalu...


Kada mi je jedan moj susjed, inače normalan čovjek, obznanio kako se od nedavno specijalizirao za cvergle i pokazao mi prepariranog "šlapaka", shvatio sam da je vrag odnio šalu. Počeo sam kalkulirati.

Očitija prednost specijalizacije bila bi u tome što pojednostavljuje stvar s priborom i mamcima. Poznato je, naime, da štuka baš nije luda za boilama. Isto tako tolstolobik je mrtav-hladan kad su u pitanju gliste, pijavice, kederi i sl. To najbolje znaju specijalizanti haklanja. Što se pribora tiče, ako bih specijalizirao recimo "ribolov uklija u gorskim potocima", najviše bih naudio svom šogoru. Kada bi mu zatrebao neki moj matcher za njegov "ribolov babuški i diluvijalnih panjeva" u nekom zagorskom črncu, jednostavno mu ne bih mogao pomoći. Takvog štapa u mom asortimanu ne bi bilo. Našlo bi se puno takvih primjera.
No ja nisam bio za neka ekstremna rješenja. Nekako sam naginjao špinanju. Tu sam disciplinu u dosadašnjem neproduktivnom svaštarenju možda najviše zanemario.

Srećom, jedan moj znanac, inače istinski lokalni autoritet na tom području, bio mi je spreman pomoći, u zamjenu da mu budem jamac za kredit... Sitnica!

Otišli smo odmah do neke grabe kako bi mi zorno pokazao pravilan odabir lokacije, tehnike bacanja i ispravnu prezentaciju varalice. Malo sam se prestrašio kada sam vidio njegove štapove i kutiju prepunu žlica, voblera, leptira i silikonaca. Onako konzervativan i nedovoljno profiliran kakav sam bio, nisam htio odustati od svog trofejnog Chevron-spina i hrpice musavih žlica i mepsova za koje baš ne bih mogao tvrditi kako su bili u najboljoj natjecateljskoj kondiciji.

Nesreća na radu

Voda je u jezercu bila u najvećem dijelu bistra i razočaravajuće plitka. Ostao je pojas algi i trave na suprotnoj strani obale s nekoliko otvorenih rupa u koje se isplatilo bacati.

Nekako se dogodilo da mi se već kod drugog bacanja zakvačila štuka od otprilike dvije kile. Znanac je to prokomentirao kao početničku sreću, te da me taj uspjeh ne treba zavarati. No slučaj je htio da je skoro svaki drugi ili treći zabac rezultirao grizom ili kvačenjem ribe.

Prostranom čuvaricom uskoro je krstarilo nekoliko što većih, što manjh štuka, a ja sam bio toliko zaposlen i zabavljen štukolovom da sam sigurno prečuo mnoge korisne savjete. Za to vrijeme moj instruktor još nije pronašao dobitnu kombinaciju za griz i pokazivao je sve veću nervozu. U jednom sam trenutku začuo jauk. Otrčao sam do znanca koji se rukama držao za uho i savijao od bola. Za uho mu je bio zakvačen Husky Jerk od nekih desetak centimetara, u boji FT.

- Hm, dobra stvar, ali na potpuno krivom mjestu - razmišljao sam skidajući sajlicu s te bizarne naušnice.

Nažalost, varalica se zbog nepotpunog prodiranja velike trokuke nije dala tako lako demontirati. Imobilizirao sam uho zajedno s voblerom, pustio štuke i pospremio pribor, a onda smo morali potražiti dežurnu kiruršku ambulantu.

Nakon toga više nisam imao volje za usavršavanjem. Istina, pokušao sam se još par puta naći u nekoj od disciplina. Npr., u "ribolovu kedera štekom u lomu" što je prakticirao moj kum, pokazao sam priličan talent, ali i to sam zbog neobjašnjivih razloga napustio. Shvatio sam kako od kultiviranog buketa tulipana više volim pušlec raznobojnog poljskog cvijeća te kako ni "ribič opće prakse" nije smak svijeta.

Uostalom, ako poželim, uvijek mogu i to specijalizirati, zar ne?