Kockavica

utorak, 19.03.2024.

Pečem neki sipani kolač s višnjama,
pregledavam njuškalo za optike,
pa usput otvorim blog...

Šok

Neko se sprda,
ne može biti,
nije istina,
ne želim vjerovati...
Neću!

...

I sad ridam zbog čovjeka kojeg nisam ni upoznala.

...

Glupost, znam ga.
Aj nou maj pipl.
Bio je čovjek sa srcem na mjestu.

Falit će mi,
jako, jako.

Ne mogu pojmiti tu informciju.
Do sad je dan bio normalan,
sad više nije...

19.03.2024. u 15:40 • 6 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 25.12.2023.

:)

Sretan i blagoslovljen Božić ! :))

25.12.2023. u 09:43 • 10 Komentara • Print • #

petak, 22.12.2023.

Vježba za Supatnik

Ommmmmmm....

Božić dolazi!

Ommmmmmm....

Grlim svoje!

Ommmmmm...

Obitelj je svetinja!

Ommmmmm...

Cimet, naranče i čokolada!

Ommmmmm.....

Kuhano vino francuska salata!

Ommmmmmm....

22.12.2023. u 11:20 • 10 Komentara • Print • #

nedjelja, 17.12.2023.

Zvijezde

Zvijezde smo oko prozora stavili,
da bi ti imala zvijezde u očima.

Prizivam si u svijest,
"dobro nam je".
Sad smo u dobrom razdoblju.
Ne znam što nas čeka,
kakvo će zlo naići,
u trostrukom paketu,
kako to već priliči zlu.

Ali sada,
sada nam je dobro.
S krovom nad glavom,
velikim loncem sarme na terasi
( baka se pobrinula da ne moram još par dana kuhati),
i zvijezdama na prozoru.
Dok jedemo ušećerene jabuke u šetnji,
dok se slave dječji rođendani,
i planiraju sunčani dani.

Dobro nam je,
jer mala debela djevojčica spava ko tuka,
pa majka stigne i veš oprat,
i kosu oprat,
i Šarenom djetetu kosu oprat,
i večeru dat,
čak i par stranica knjige pročitat.

Noć je preda mnom,
možda duga,
možda kratka,
al ni to nije strašno,
dok su dojke pune mlijeka,
a mali ptič puni pelene,
gleda velikim mutnim očima
i študira zvijezde na prozoru.

Da, dobro nam je.

A što je prošlo u dobru,
nije prošlo u zlu.

17.12.2023. u 21:53 • 12 Komentara • Print • #

četvrtak, 30.11.2023.

Monolog

Što dižeš paniku,
mama isto mora piškiti,
paniku dižeš,
da,
bezveze paniku dižeš,
mame nema dvije minute,
ko da me nije bilo dva dana.
Bebica cvebica,
vrtiguza,
prdiguza mala.

Slušaš što mama priča sa sekom,
ha?
Prisluškuješ,
špijuniraš!

E pa da,
nemaš ti mamu tepalicu,
imaš mamu divljakušu,
koja grize,
gnječi,
viče,
skače,
napravit ću od tebe bebačinku!

Tako,
bravo
prdac van van,
kakac van van!

Dosta bilo!
Ne dam više,
mamine cike su za papanje,
ne za žvakanje.
Gle što si mi napravila od bradavica,
pijanduro mala.

Imaš veliku seku,
da,
seku koja puno toga zna!
Da,
velika je stvar imati veliku seku.
Ti niš ne znaš,
ne znaš jel' bi piškila ili kakila,
papala il spavala,
mlijeko prolijevaš na sve strane,
a tvoja seka zna čitati i računati!
Jednog dana nećeš mamu pitati,
seku ćeš pitati.
Kako se lutkica oblači,
kako se guza briše,
pletenica plete,
seku ćeš pitati da ti napravi kakao,
pročita priču.
A još dalje,
jednog dana seku ćeš pitati,
nećeš mamu pitati,
neće mama imati pojma,
kako se ljubi dečko,
gdje se kupi prvi grudnjak,
kako obrijati pazuh,
seka će te odvest prvi put u disko...

Tu ušutim,
zakapam ju s par vrućih suza,
i progutam knedlu.

Da,
velika je stvar imati veliku seku.

30.11.2023. u 11:33 • 13 Komentara • Print • #

subota, 25.11.2023.

Tri babinjače

Tri babinjače.
Ili šest, ovisi kako brojiš.

U prvoj postavi.
Ja.
Socijalni slučaj.
Milo dijete.

Uvode me sobu oko 3 u noći.
Dva su kreveta prazna.
Meni daju onaj do vrata.
Na krevetu do prozora neka silueta na mobitelu.
Previše sam iscrpljena misliti,
kamoli procijeniti s kim sam u sobi.
Ali danje svjetlo otkriva užas.

U sobi sam sa svojim poslom.
Žena, mlada, iako je to teško procijeniti,
neuredna,
stalno na mobitelu,
slušam maratonske razgovore,
nesuvisle,
ponavljajuće,
hvatam priču,
ne želeći,
ali nema ćepića za uši,
moram čut vlastito dojenče,
ne mogu izbjeć,
socijalni slučaj me progoni.

U početku niti ne gledam prema njoj,
al čudno mi je da joj otac djeteta govori
(da, na razglasu je)
da li zna dojiti,
da li zna premotati dijete,
da je to trebala prije proučiti.
Kad joj donesu dijete ona ga jedva gleda,
kao malo podoji pa odloži,
pa na razglasu čujem neku babu kako psuje,
pa psuje otac djeteta,
pa plače neko dijete s druge strane signala,
pa spominje da će joj socijalno uzeti dijete,
pa na koga će prijaviti dijete,
pa tko će doć po nju,
njen otac
ili otac djeteta...
I tako non stop.
Ta žena kao da ne spava,
zvjerka ispod kapaka okolo kad izlazi na wc.
Strah me ostaviti dijete s njom dok idem na wc.

Dovoze Milo dijete.
Mada žena,
blage, njegovane ćudi,
glasića kao nejače,
topla,
čista duša.
Ona dobiva srednji krevet.
Po prirodi stvari,
nastaje među nama prešutni dogovor,
okrenute jedna prema drugoj,
pomažemo si,
ne komentiramo treću.

Treći dan ulazi sestra,
kaže da trebaju tu sobu za izolaciju,
i da nas premještaju u druge sobe.
Nama dvjema usput kaže:
- Odahnut ćete.

I odahnule smo.

Smjestili su nas dvije u sobu sa Slavonkom,
ne znam u kojoj sobi je završio moj posao,
niti me zanimalo.
Sretna što sam oslobođena negativnosti,
zahvalna.

Milo dijete ubrzo ide kući,
ja ostajem zbog žutice.

Treća postava.

Slavonka,
ja,
i Ličanka.

Slavonka,
zdravo seljačka žena,
mlađa od mene,
iako izgleda starije,
domorodac bolnice.
Provela je dva mjeseca na patologiji,
sad je tu zbog žutice,
zna gdje stoje pelene,
rezervne plahte,
gdje se ide pušiti,
pije kavu sa sestrama,
bila je u sobi sa Socijalnim slučajem,
tražila da ju maknu,
jer će napraviti dar mar.
Korisna žena,
žena na rubu svoje izdržljivosti,
čeka otpust kao ozebla sunce.
Kad konačno odlazi navijam za nju,
sretna sam za nju.
Kasnije mi se javi na instagram,
navija za mene,
veseli se mojem odlasku kući.

Ličanka,
stamena žena,
razborita,
pozitivna,
jaka,
karakterno i tjelesno,
ali nimalo debela,
oštrih crta lica,
mojih godina,
ima već dvoje velike djece,
imala je dva pobačaja prije trećeg,
treće je rođeno prerano,
u inkubatoru je,
vidi ga jednom dnevno na pol sata.
Nada se da će joj doć mlijeko,
jer izdajanje je jedno čime može pomoći svojoj bebici.
Mi ju bodrimo,
treći dan će mlijeko doći,
to je tako,
i meni je treći dan navrlo
pa sam morala kupusom upalu sanirati.
I došlo joj je,
onako kako smo vjerovale,
onako kako smo znale,
jer druge opcije nema,
naše bebe nas trebaju,
samo za njih postojimo.
Izdaja se svaka tri sata,
bolno je,
trpi,
i mlijeko je žuto,
zlatno,
vrijedno ko sunce,
nosi ga u čašici svojem djetetu.
Bit će u bolnici još dugo nakon što ja odem.
Nada se,
i ja s njom,
da je za Božić doma.

U zadnjoj postavi,
nakon odlaska Slavonke,
dolazi Zagrebčanka.
Stomatologinja,
bujne plave kose,
visokog tlaka,
koji je dobila u trudnoći,
koji luduje nakoan poroda,
srećom bebica je ok,
bebica je spremna za ići doma,
ali nju ne puštaju dok joj ne pogode terapiju.

I tako nas tri,
ili nas šest,
ovisi kako brojiš,
sve različite,
sve u istoj sobi,
svaka sa svojim setom problema,
udružene u preživljavanju,
tješimo jedna drugu,
bodrimo se,
vjerujemo,
plačemo,
smijemo se,
tračamo,
pretresamo brda i doline,
šutimo,
izgubljene,
povremeno nađene,
u sivilu bolničkog bivanja.

25.11.2023. u 15:33 • 7 Komentara • Print • #

srijeda, 15.11.2023.

Kako je kupus spasio...

Djeca se rađaju noću.
Pod okriljem tame.

Kako zlo ne bi vidjelo njihov dolazak,
i krenulo za sitnim stopalima naplatiti danak.
Kako bi se sunce iznenadilo kad se zorom pojavi
pa ugleda čupu mrke kestenjaste kose
i prčast nosić,
zakukuljen u zavežljaj bijele tkanine.

Tako bi rekao pjesnik.
Stvarnost je drugačija.

U stvarnosti imaš dogovoren inducirani porod u subotu,
zbog kolestaze,
ali već u srijedu počnu trudovi,
i tlak podivlja,
pa ti uzmu urin
iz žile izvade krv,
stave na ctg,
gurnu dva prsta u tvoju intimu
uguraju cijev u čmar i napune ti crijeva toplom vodom,
stave kanilu,
ubrizgaju antibiotik,
probuše vodenjak,
ubrizgaju drip,
ubrizgaju neš protiv bolova,
al kao da i nisu,
jer trudovi dolaze naglo,
traju po dvije minute u komadu,
sa jedva minutom odmora između,
tijelo ti se rapada
grči
trese
do granica pojmljivosti.

A onda oslobođenje,
ljubičasti vanzemaljac zaplače.
I sretna si,
iako ništa nije gotovo.
Još treba roditi posteljicu,
a onda šivanje međice na živo.
I sretna si,
jer ništa od toga više nije važno,
jer ona ima oblik noktiju kao ti
i hvata tvoju sisu dok ležiš vruća i krvava na stolu.

Djeca se rađaju noću.
Iz majčine krvi,
na valovima boli,
danak je plaćen.

I tako počinje zatvorski život,
dobijete broj,
krevet,
tri obroka,
i tisuću otvaranja vrata sobe dnevno.

Čistačica kreće prije 6h,
pa mjerenje tlaka,
pa dvije vizite prijepodne,
kuharice upadaju 6 puta dnevno,
pa dvije vizite navečer,
pa dijeljenje lijekova dva puta dnevno,
pa uzimanje djeteta za jutarnju njegu,
pa večernju njegu,
vraćanje djeteta,
večernje mjerenje tlaka,
dijeljenje jogurta,
...
Dobiš fobiju od otvaranja vrata,
svaki put lagani srčani,
a pokušaji spavanja nemoguća misija,
osobito u kombinaciji konstantno goruće rasvjete.

Tu na scenu stupaju žutica i nabrekle grudi.
Treći dan,
malu odnose na sunčanje,
a moje grudi vruće,
ko kamen tvrde,
bolne,
a djeteta nema da mi olakša.
Pa masiraj,
pa izdajaj,
kroz bol,
paniku
i suze,
al ne mogu ja svojim rukama što gladno dijete može jezikom i nepcem.
Ali mala je po 4-5 sati na terapiji.

Savjetuju mi kupus,
i kupus stiže.
Stavljam obloge od listova,
hlade me,
ublažuju vručinu,
i venu na mojoj koži.
Masiraj,
izdajaj,
stavljaj nove.
Sati agonije.

Malo po malo,
sve popušta,
mala i ja pronalazimo ritam.

I tako je kupus spasio moje dojke.

Djeca se rađaju noću,
jer zora stiže,
dan se budi.

15.11.2023. u 17:59 • 26 Komentara • Print • #

utorak, 31.10.2023.

Ravnoteža

Imam dijete sunca,
dijete juga,
golo i boso.
Očiju plavih kao burom zapjenjeno more,
kose poput žita pred žetvu.
Moje ljetno dijete.

Moje drugo dijete donijeti će mi sjeverni vjetar,
kad se rodi kovitlat će mi ledenu prašinu oko stopala,
donijet će mi štipanje obraza
i bijeli mraz,
stiskanje oko zidova,
i vatru u ognjištu.

Imat će oči mrke kao crna zemlja,
i kosu divlju kao šiprag na rubu polja.
Ona će bit moje zimsko dijete.

******

Lutam labirintima naših bolnica
naše sasvim jedinstvene birokracije,
Kafkin Proces,
šalter jedan, drugi, treći...
uputnica,
naručivanje...
Sve me svrbi,
doslovno,
cijelo tijelo,
imam kolestazu,
neš sa žući i jetrom,
pijem neki lijek,
češći kontrolni pregledi,
ako vrijednosti porastu moram na inducirani porod.

Vraćam se s mamom s groblja,
obilaznica,
mrak,
na semaforu crveno,
pa zeleno,
hoću krenut
al auto je umro,
sam od sebe,
naglo,
nema struje,
ne mogu upaliti ni sva četri,
ništa!

Dajem mami reflektirajući prsluk,
nek izađe staviti trokut,
ali ona ga ne zna nać u mom autu...
Čekam da promet splasne na minutu,
pa crno obučena izlazim u mrak,
ali trokut je strgan,
ne mogu ga složiti.

Na kraju se majka i ja mičemo s ceste,
gledamo kako promet suklja na neoznačeni auto.
Čekam katastrofu koja se srećom ne događa.
Nakon više od 15 minuta samo jedan čovjek
parkira sa strane i dolazi nam pomoći,
staroj ženi i trudnici u očiglednoj nevolji,
dok je stotinu drugih prošlo kraj nas.
Al uto stižu muž i brat.
Preuzimaju situaciju,
odguruju mrtvi auto u stranu na rizol.

Dajem riječ da više neću sjest za volan dok sam trudna.
Možda lovačko praznovjerje da se prije lova ne smije sresti trudnicu ima nešto u sebi.
Mi krademo tuđu sreću,
ugrađujemo ju u plod koji nosimo,
da mu osiguramo dolazak na svijet,
da svijetu osiguramo budućnost.

Začudo,
sve što mi se dogodilo vidim kroz prizmu
manje zlo da bi se izbjeglo veće.

Čekam svoje zimsko dijete,
da otjera južinu,
da dopusti voćkama mirovanje i zimski san,
da zajedno sa mojim ljetnim djetetom
vrati ravnotežu mojem svijetu.

31.10.2023. u 16:43 • 7 Komentara • Print • #

nedjelja, 15.10.2023.

Moja prva juha

Nisam još rodila.
Samo rastem postojano i neumoljivo.
Bebolina se rita i sve je kako treba biti.
Dani mi lete, ni sama ne znam kako i kuda.
Možda jer sve što radim,
radim sporije,
pa se prevarim u rezervama snage,
pa odmaram,
pa poželim nastaviti kao da nisam trudna,
pa taj plan propada pred mojim očima,
al ne odustajem.

Dočekala sam kišu kao ozebla sunce.
Iako sam zahvalna na lijepom vremenu,
jer doslovno ne stanem u niš,
a još veći problem je obuća,
sve me žulja,
(dobila sam žuljeve na petama od tenisica
koje nosim već deset godina)
sve osim ljetnih sandala i lovačkih čizmi.
A neće mi se trošiti novce na novu obuću i odjeću
za samo dodatnih mjesec dana.

Jučer sam sadila tulipane na Brdu.
Jutros sam bila na kavi sa lovcima.
Prekjučer na cugi sa curama iz književnog kluba.
Sutra počinjem pisati odgovor na tužbu Euroherca protiv mojeg lovačkog društva.
Nalet divljači na auto.
Kolege imaju povjerenja da ću to dobro napraviti,
iako osiguravajuća društva, trgovački sud i sporovi male vrijednosti,
nisu moje područje.
Da ne spominjem trudnički mozak,
i činjenicu da teoretski već sutra mogu roditi.
A opet drago mi je zaokupiti mozak nečim novim,
prihvaćam izazov,
naučila sam reći Da,
kad mi život nudi besplatne lekcije.

Na zadnjem pregledu mi je tlak bio visok,
i tako je kava postala bezkofeinska,
a kuhati bez soli ne znam
pa radije manje jedem.

I moram se pohvaliti!
Prošli vikend sam kuhala juhu.
Moja prva kokošja juha u životu.
Je, reći ćete, najlakša stvar,
i kak misliš prva?
Pa tak.
Dijete me pitalo kad ćemo jesti rezance,
shvatila sam da nismo jeli juhu od kad je moja mama otišla u mirovinu i na more k starom.
Tri mjeseca.
Do sada nije bilo potrebe da se hvatam tog zadatka,
svaki vikend se kod bake jela juha.
Uglavnom, dijete mi je reklo da sam položila.
A ja sam zaljubljeno blejala u nju dok je ona praznila zdjelicu.

15.10.2023. u 16:39 • 18 Komentara • Print • #

četvrtak, 14.09.2023.

Poštovanje

Napravila sam ocu doručak.
Pojeo je i komad mojeg kolača s jagodama.
Stigao je kasno u noć zbog neke nesreće na staroj cesti.
Tek sam ga poslije devet našla u dvorištu budnog,
i pozvala k sebi na kat.

Oprezni smo u razgovoru.
Oboje svjesni kako je krhka površina novog odnosa
nakon mojeg prošlogodišnjeg puknuća.
Iako si više nikada neću dopustitu puknuti na njega,
bez obzira što već trideset godina rasteže,
bode,
gnječi,
i dubi,
granice mojeg karaktera, duše i uma.
Ponekad mi se činilo da to radi iz zabave,
ili odgojne svrhe,
ali sad znam da to nema nikakve veze sa mnom,
već sa njime,
njegovim propustima,
neuspjesima,
bolima,
ranama koje u njemu nikad ne zacjeljuju.
Zato pamtim samo dobro čemu me naučio,
makar lekcije bile i negativnog predznaka.

Mala primjedba provukla mu se ovog puta nakon što sam mu odgovorila na pitanje što radim.

- Ti znači ništa ne radiš.
- Ne. - potvrdila sam, i nastavila brisati suđe.

Kanije je rekao.
- Baš sam se dobro najelo.
- Drago mi je to čuti.

On sad obavlja poslove zbog kojih je došao na kopno.
Susrećemo se u prolazu kroz kuću.
Promatram ga ujutro s terase kako na biciklu kreće u grad.
Kad sve obavi vratiti će se na svoj otok,
gdje moja majka bedina njegovog oca.
Peči će ovaj mjesec tortu za 96-i rođendan.

Ponekad je starcima dovoljno kad im iskažeš malo poštovanja.
Sitnica.
Kao doručak.

14.09.2023. u 08:43 • 11 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>