Kreativni odjel

Naopaka pjesma

stella.blog.hr

Jednu kažeš ti,
drugu kažem ja
i eto gorčine
u pogrešnom trenu.

Baš kad sve treba
da krene lako,
nežno i toplo,
lepo i slatko,

ta čaša žuči
stigne pogrešno
umesto meda
u naše reči.

Hoćemo li ikad
naučiti oboje
da ne odašiljemo reči
kao ubojite strele?

(Ljubav plime i oseke 2021)

Naopaka pjesma

stella.blog.hr

Jednu kažeš ti,
drugu kažem ja
i eto gorčine
u pogrešnom trenu.

Baš kad sve treba
da krene lako,
nežno i toplo,
lepo i slatko,

ta čaša žuči
stigne pogrešno
umesto meda
u naše reči.

Hoćemo li ikad
naučiti oboje
da ne odašiljemo reči
kao ubojite strele?

(Ljubav plime i oseke 2021)

ETO...

sewen.blog.hr

Propa san masu!
Podiga minus za cilu klasu!
Godine, e godine me zbile,
Sad mogu od mene šta bi tile...

Ocidila se slika,
Ka skorup od domaćeg mlika!
Nemoreš više ni trešetu u paru,
I drugi su isto u kvaru...

Lupeški sam tija privarit sebe,
Ma kad se slika malo zagrebe,
Odma nestanu svi kolori,
I čelo mrzne, a gori!

Ne moren više bez štapa,
I roba na meni klapa!
Ovo je sud svita za me...
I fali mi tvoje rame!

Tenta me da se kamenom itnem,
A di ću ga i dokle bacit....

NESRITAN

sewen.blog.hr

Nesritan, pa šta, a nije pa šta,
Nemoš pobić od ogledala...
Svoje san uvik zna za sobom skupit.
I ja ću sebi sam cviće kupit,
Al ono sa zemljom da mi traje.
I zamišljat kako držim običaje!

Nesritan kako san tija, a nisan,
Zadnji put na popisu ka da nisan popisan.
A i bolje da ne postojin kad se žderen,
Ka da san šporak, a stalno se peren.
Ka da san infetan bolešćinama novim,
Stare sam pribolija, od njih se tovim!

Nesritan jer se pogrešnim likovima ličim,
Gospe moja, na pokojnu Boju sličin!
Ka da smo svojta, a nismo ista raca,
Gospe moja, dosta mi je udaraca!
Sveti moj Ante od trinest gracija,
Na koga sam se samo bacija...

Nesritan, ma oće, proće i ova šetimana,
Proće morebit i misec ipo dana,
Nek bude šest, nek bude godina cila,
Ma onda neka dobijen krila.
Sad je svejedno oću li u svoj rodni kraj,
Ili ću Bogu u raj...

"svaki ožiljak je naučena lekcija"

mcmlx.blog.hr

NEVEGAN

sewen.blog.hr

Kusali smo kiselog kupusa,
I neki namaz od humusa,
A sve slabo bez suvoga mesa,
Sad bi cilu plećku otresa!

Gledam jogurt, a on mene,
Sanjam teletinu uz kumpire pečene.
Dva lista salate tek za fintu,
I onda naručim od jabuka pitu!

Nema ti slađe kad za zub zapne,
Na košulju svinjska mast još kapne
Me neću da me sa travom hrane,
Neka vas, al nisam ja za vegane!

O SNOVIMA

sewen.blog.hr

Ja ti u snove ne virujem nimalo,
Nije mi ničega od nade ostalo.
A sluša sam priče od žene starije,
Ma sve su to božemiprosti pizdarije.

Ja ti u snove više ne diram,
Ja samouk i na sve sviram!
I ništa me više ne more iznenadit,
Koga boli uvo šta ću uradit...

Snovi su isto ka i gatanje u kavu,
Najbolje je odma razbit ćikaru o glavu,
Ne gubi vrime, vrime je od novca
A ti si samo zalutala ovca.

3:00

sewen.blog.hr

Što me tjera ustat u tri i pisati,
I prije nego se tinta osuši
Papir zgužvati i baciti?

Sanjao sam snove bez osnove, u znoju,
Na licu do jutra, crvenu boju.
A htio sam da mi je ko bubregu u loju.

Ha, ha, ne ide život da ga ispišeš u trenu,
Kiseli osmjeh i stvari naopako krenu...
Sve možeš ostaviti, ali nikako sjenu!

Jutro poezije

luki2.blog.hr

Ne smijem zaboraviti - draga Demetra ima predstavljanje svojih zbirki poezije i priča na "Jutru poezije", 28.02.
Podržimo, tko može doći.

Ljubim!

Zbogon, Blože!

morskamorska.blog.hr

Sve je započelo u Vali jednog uzavrelog kolovoškog i bonacastog dana godine 2018. Ništa mi se ni dalo. Jedva i disat. Sidila san na teraci i gledala u najveći monitor na svitu. More se caklilo u boji azura, pa malo daje tirkiza, a onda modrine, odraz travusine iz dubina. Nebo se parilo ka kupola ispod koje nestaju i zadnji atomi kisika. Disala san na škrge. Uvik je taki zasićeni dan bija zatišje prid orkansku južinu. Koja se očekivala dan posli.

Da mi je neko priključija i mozak ma monitor pokaziva bi ravnu crtu. Još koji dan će bit šušur u Vali i čin krene skula neće bit više nikoga. Stari, ON i ja. I to je to. Spala knjiga na tri slova.
Je da plivan maratone. Je da šetan beskonačno. Je da kužinajen. Je da čitan. Je da crtan. Al stalno ka da mi je nešto falilo.

Je li usprkos tome bilo lipo? Je! Bilo je lipo. Lagala bi da rečen drugačije.

A onda je Glorijeta spomenila blog i rekla, a šta ne pišeš?

I tako si se rodija, moj Blože. Moj veliki Blože. Rodija si mi se u Vali i posta si mi ka kužin. Najbližji. Napokon san mogla pisat do besvisti, a druženje virtualno.
Jel moglo bolje?
Nikako!!!

A onda su me u narednin godinama dotakli mnogi. Posrid srca. Posrid duše. Svaki komentar je bija ka da mi je neko doša zimi na kavu ili liti na ladni čaj iz vrtla. Vala mi se udvostručila, utrostručila, ustostručila.

Pa san pisala. Pa nisan. Pa jesan opet. Pa opet nisan. Život diktira. Moje je da slušan Dirigenta i ne ispadnen falša nota ljudskosti.

Sad mi se, Blože, gasiš. Žalujen. Tugujen. Jidna san na one koji će pritisnut botun i učinit eutanaziju jedne blogozajednice koja se volila, mrzila, ratovala, jubovala. Živila životon. Realnin. Sve drugo ulipšano bi bila bajka.

Kako se oprostit od svih koje bi nabrajala kad znan da će se svi, baš svi do jednoga pripoznat u zagrljaju koji in ostavjan.
Zagrljaj slan ka zrak Vale, slan ka kapja iz dubina morskih odakle san ponikla, slan ka suza za rastanak.

Admine, pozdrav ti ostavjan.
Dragi ljudi, grlin.

NEVERA

sewen.blog.hr

More se mršti.
Osjeća se nevera.
Valja nam kući.

Šta sad stvarno moram reći Zbogom?!

nissnisa.blog.hr

E jebiga sad...
A što mi znači preuzimanje postova, sve ja te fotografije imam po folderima, diskovima, na drugim mjestima, što mi znači prazan okvir fotografije bez komentara, bez vas tu
Ne postoji ni jedan botun za prenijeti svu onu zajebanciju, nerviranja, ljubav, zagrljaje, poljupce, pičkaranja, svađe, mirenja, odlaske, dolaske, smrti, rađanja, nove poslove, nove početke, seljakanje, padanja, dizanja, grljenje mraka, male smrti, ponovna ustajanja u svitanja, slavlja, tuge, radosti...
20 i nešto godina života, a samo
Jedan klik nestajanja!
Blog mi je uvijek bilo mjesto gdje bih se vračala, onaj kutak svemira kada kažeš sada sam kući, sada sam doma
I nemam blage kako se pozdraviti sa onim djelom sebe kojeg sam često i sebi prešućivala,
kako se pozdraviti sa svima vama, zahvaliti vam na svemu, reći svašta nešto lijepoga, a
kako tek pozdraviti one moje ljudove i reći koliko sam zahvalna što sam vas upoznala
Ne znam
Nisam mogla ni zamisliti da će mi biti ovoliko žao...
@Blogy hvala!
Bilo je zadovoljstvo biti s vama u društvu!
Ljudi dragi budite dobri i dobro, svugdje i uvijek





it's always funny until someone gets hurt and then it's just hilarious

Šta sad stvarno moram reći Zbogom?!

nissnisa.blog.hr

E jebiga sad...
A što mi znači preuzimanje postova, sve ja te fotografije imam po folderima, diskovima, na drugim mjestima, što mi znači prazan okvir fotografije bez komentara, bez vas tu
Ne postoji ni jedan botun za prenijeti svu onu zajebanciju, nerviranja, ljubav, zagrljaje, poljupce, pičkaranja, svađe, mirenja, odlaske, dolaske, smrti, rađanja, nove poslove, nove početke, seljakanje, padanja, dizanja, grljenje mraka, male smrti, ponovna ustajanja u svitanja, slavlja, tuge, radosti...
20 i nešto godina života, a samo
Jedan klik nestajanja!
Blog mi je uvijek bilo mjesto gdje bih se vračala, onaj kutak svemira kada kažeš sada sam kući, sada sam doma
I nemam blage kako se pozdraviti sa onim djelom sebe kojeg sam često i sebi prešućivala,
kako se pozdraviti sa svima vama, zahvaliti vam na svemu, reći svašta nešto lijepoga, a
kako tek pozdraviti one moje ljudove i reći koliko sam zahvalna što sam vas upoznala
Ne znam
Nisam mogla ni zamisliti da će mi biti ovoliko žao...
@Blogy hvala!
Bilo je zadovoljstvo biti s vama u društvu!
Ljudi dragi budite dobri i dobro, svugdje i uvijek





it's always funny until someone gets hurt and then it's just hilarious

...

sewen.blog.hr

Zašto mislim na tebe kad mi je do smijanja?
A s tobom to nisam znao.
S tobom sam proplakao.
Nemam osjećaj vrućine i bez grijanja...
Od razmišljanja boli glava
I samo mi se spava.

Zašto mislim, kad sve ovo prekinuti treba.
Saberi se, napokon odluči
Nema tu sjaja ni luči.
Nemam tog osjećaja da dotičem se neba.
Seansa je ova bez strasti,
I vrijeme nam je pasti...

KRMENADLI PROŠLOSTI 7

huc.blog.hr

Izmet je po hitnom postupku poslan na analizu. Nekoliko sati kasnije stiglo je izvješće iz forenzičkog laboratorija dr. soc. Miodraga Krivića: u uzorcima su pronađeni tragovi ljudskog tkiva.
Bilić je podigao slušalicu i okrenuo broj.
– Kriviću, Bilić.
– Dobar dan, inspektore.
– Dakle… netko klopa ljude?
– Tako se čini.
– Gumigluidi!
– Uz dužno poštovanje, Biliću, to je ishitrena tvrdnja. Možda je riječ o atipičnom obliku kanibalizma, recimo osoba s anomalijom probavnog sustava…
– Gumigluidi!
– Ali, Biliću, nitko nikada nije vidio niti jednog Gumigluida…
– Gumigluidi – odlučno će Bilić i spusti slušalicu.

***

– Gumigluidi? – iskolačenih očiju izusti gradonačelnik Milan. – To je nemoguće! U mom gradu?!
Bilić je šutio. Znao je da tišina pojačava dramatičnost trenutka.
– Ma… jesi li siguran?
– Posve.
Bilićev glas bio je hladan i precizan.
– U PIČKU MATERINU BOŽJU! – riknu gradonačelnik. – Samo mi je još to trebalo!
Psovka je ostala visjeti u zraku. Gradonačelnik podboči glavu na ruku oslonjenu o masivni hrastov stol iz 18. stoljeća i poče trljati sljepoočnicu. Kroz tri visoka prozora, ukrašena kovanim detaljima po uzoru na austrougarske carske građevine, ulijevala se žuta jutarnja svjetlost i bacala duge, prijeteće sjene po prostoriji.
Nekoliko trenutaka kasnije podigne pogled i prvi puta u životu uputi jasnu, formalnu zapovijed:
– Proglašavam RATNO STANJE! Biliću, organizirajte obranu! Vi ste glavni i odgovorni!
– NA ZAPOVIJED! - spremno odvrati Bilić, lupi petama i odlučnim korakom napusti prostoriju.

***

Gradonačelnik okrene broj.
Nakon duže zvonjave javi se pospan i promukao ženski glas.
– Molim…
– Milka, napet sam ko puška! Pričaj mi prostote, SAD I ODMAH! – ispali gradonačelnik.
Tajac.
– Čuješ li, Milka? Budi vulgarna ko hamburška kurva u Ulici grijeha. Situacija je ozbiljna.
– Milane, spavam…
– Milka, to je zapovijed! A ja sam vrhovni zapovjednik!
– Neću… ne mogu… nemam inspiracije…
– Milka, to je dezerterstvo! Bacit ću te u galge!
– Oh, Milane, koji ti je đavo?
– Ne moraš biti inventivna. Dograbi jednu od onih knjiga koje držiš kraj uzglavlja i čitaj. In-ter-pre-tiraj!
– Zašto ne nazoveš Vruć Telefon – preloži Milka.
– Dosta! IDEMO!
(Uzdah nevoljkosti, škripa kreveta, tresak knjiga koje se ruše s noćnog ormarića, šum listanja stranica…)
– …i pružajući mi stražnjicu… – započe Milka.
– Guzicu, guzičetinu, dupe, prdu, prdulja prokleta – uleti gradonačelnik, glasom obojenim Touretteovim sindromom.
– …skupi se poput hrtice…
– KUČKE!
– …dok joj je Agata škakljala dražicu i činila najrazvratnije radnje. Vojvotkinja je provukla ruku ispod Agate i pljuskala je po stražnjici dok je kažiprstom desne ruke snažno stimulirala njezinu ljubavnu ćeliju.
– Tako-tako…
– Napokon smo svo troje dosegli vrhunac, uz «ah!», «da!», «jao!», u tisuću varijacija.
– Milka, ne sviđa mi se. Previše je arhaično. Daj nešto žešće.
– Ali Milane, nemam žešće…
– Ne muljaj. Gdje su one knjige i časopisi u zmijskom koferu koje skrivaš od muža i koristiš kad me nema?
– Dala sam ih Veri…
– Veri, je li? Baš si našla kad da posuđuješ pornografiju? A što je Veri?
– Ništa…
– Kako ništa?! Dala si joj tonu materijala!
– Otkrila je svoju pizdu…
– Otkrila?! Kako misliš otkrila? Ha? Da joj nisi ti malčice pomogla? Lic-lic…
– …
– Jesi li?
– Milane, što se događa? Nikgdar te vakog vidla ja još nijesam.
– Vidla ili ne vidla vidjet ćeš ti svog boga kada se dočepam tvoje guzice.
– Milane!
– Sranje je Milice, veliko sranje. Sranje veće nego Ravni kotari, Čitluk ili Imotski zajedno.
Ne smijem ti ništa reći. Puknut ću ko kokica. Zato nastavi…
– Milane, dosta. Seks mi je trenutno posljednja stvar na svijetu. I kada to velim, ne mislim zato što spavam, već zato što sam se zasitila.
– Zasitila si se moje kurčine? Milice, što to pričaš?!!!

– Sva ova naša kultura, stil života… Mora postojati nešto više…
– O čemu ti to?
– O duhu, duši, jastvu, kvantnom porijeklu svijesti, o tim stvarima. Zar ne shvaćaš?
– Ne razgovaraj s visoka sa mnom. Ti dobro znaš tko sam ja!
– Znam dragi, ti si prolazni fenomen limitiran granicama materijalnog svijeta. Ja sam, pak, bijela golubica na putu samospoznaje. Reći ću ti samo jedno: philosophia perennis.
– Ha? Što?
– Philosophia perennis. Vječna filozofija.
– Jebi se i ti i vječna filozofija!
– Ne, Milane. Netko ti mora reći: previše si uvjeren u ispravnost vlastitog načina života. Život se ne svodi samo na seks i krkačinu. Pojavnost je redovito plitka. Postoji transcendentalni put: od tijela prema umu, od uma prema duši i konačno od duše prema duhu. Čovjek evoluira kroz sedam stadija. Vječna filozofija – o kojoj je pisao i Huxley – usmjerava pozornost na holističko viđenje bivanja čovjekom i odgovornost da pobudimo svoj potencijal.
– Bla-bla, istočnjačka mistika i metafizički luksuz za propale intelektualce i pubertetlije. Obično sranje!
– Kako god ti to krstio, bolje bi ti bilo da se napokon pozabaviš evolucijom vlastite svijesti.
– Ma jebo te Atman – bijesno vikne Milan i spusti slušalicu, ostavivši Milicu u tihom čuđenju zbog činjenice da on uopće pozna ime božanskog kozmičkog principa.

Crven u licu, gradonačelnik potraži cigaretu po džepovima. Zatim pretrese ladice svog raskošnog stola. Pa vitrinu. Komodu. Sekreter. – Dovraga!

Tražio ju je sve dok (hej!)... ne osjeti (što se događa?)… da gubi (ne!)… tlo (ne!)... pod nogama (aaaaaaaa)...