Poklade su, poklade su, i ludi su dani...
utorak, 17.02.2026.
Pokladni je utorak. Bliži se večer i sjećanja me vraćaju na neke prošle takve utorke i neumoljivo obavijaju sjetom.
Drugo vrijeme: puna kuća, pun stol, nagovaranje na još jela jer je sutra post i ništa ne smije ostati... (a teško žabe u vodu, makar poslije i stenjale od prenatrpanosti...), obavezan smijeh i obavezne svađe...
Slike kakvih, vjerujem, manje-više svi imamo spremljenih negdje u našim sjećanjima...
Vrijeme od maškara, a malo tko se stvarno maskirao.
Pa se prebacim na drugo godišnje doba, drugo mjesto.
Ljeto je, a večer od onih lijenih, mirisnih. Društvo se skupilo spontano, neplanirano, ali ispod loze, na dimu i ostacima vatre sve nas je ipak (do)čekala kvalitetna ribica, spretno plivajući u ulju i vinu, nježno milovana snopićem začinskih trava...
Pomilovali smo i mi svoja nepca istim vinom pa su se odmah i jezici razbježali u veselom trku, i činilo se da ih nitko i ništa ne može obuzdati... sve dok se nije pojavila još jedna susjeda. S njenim dolaskom jezici su se malo umirili a i glave pognule, no samo na trenutak, jer im ona nije dopustila da takve i ostanu. Ubrzo se pokazala kao glavna zabavljačica. Sipala je viceve i anegdote kao iz rukava tako da smo morali dobro paziti da nam od silnog smijeha riblja kost ne zapne u grlu.
B(l)og zna da smo se namučili, i neka nam oprosti na svakom opuštanju kočnica kada to možda i nije trebalo.
- Ma pusti, morala sam. Onaj moj budalaš bio u bušar'ma, napio se k'o letva pa mu se u noći pripišalo. Čujem ja teče voda pa vičem - Franjo, šta to radiš, a on veli - A bogati, pa pišam, šta te briga!
Upalim ja svitlo, imam šta i vidit pa viknem - Budalašu jedan, ne pišaš na avliju, to su vrata od šifonjera!!
Vatra se polako gasila, smirivali su se i naši jezici, pa ona koja je posljednja došla odluči prva i krenuti kući... posrćućim, nesigurnim korakom, pomalo agresivno odbijajući bilo čiju pomoć.
Gledajući kako se iza nje lagano trga i osipa teška harlekinska maska, opet smo malo pognuli glavu.
Još nije napravljena ona koja bi se dugo držala na licu takve boli.
