V i Darovi smrti
utorak, 10.02.2026.
Prst jako lijepo zacjeljuje, čudo jedno, ali ostat će mi veliki ožiljak u obliku slova V. No, koliko god da je rana u početku ružno izgledala, u ožiljku sada ima i nekakve estetike. Drugi ljudi si takva slova tetoviraju, a ja sam radila skarifikaciju :O
Sestra je rekla da sam k'o Harry Potter.
- Jašta - reko'- preživjela preko nekoliko puta. Budala Voldemort se onom kletvom Avada Kedavra na mene nabacuje ko ping pong lopticama. I onda me prvo napravio sedmim horkruksom, a sad još ludu moram spašavati da samoga sebe ne ubije.
Kao da je ikada problem bio povrijedti/ozlijediti druge... pravo znanje i umjetnost se krije u samoozlijeđivanju.
I u načinu i u tajmingu.
No... tko još Harryja čita...
***
Lis'ca
Prije desetak dana - u prošli petak, točnije, u svome sam vlastitom dvorištu ugledala lisicu.
Hahaaa... nikada ranije ju nisam vidjela uživo, i onda osvane u mom dvorištu :))
I to čak dvaput. Pobjegla je s točke s koje inače bježe sve beštije koje nekako dođu do mene. S te iste točke je bježao svojevremeno i Zlajo, sve dok se nije na moj poziv okrenuo jednom, pa drugi put... a onda i ostao.
Pametan.
Htjela sam ja i lisicu zvati, ali nisam znala kako se to radi :I
Lija je odskakutala u dva, tri skoka, ali se nakon nekoliko sat ponovno vratila pa opet preda mnom pobjegla.
Zapravo, ne znam je li lisica ili lisac... možda prije ovo drugo jer ono što sam ja uspjela vidjeti nije bila nekakva tanka, izgladnjela životinja nego fini, veliki primjerak beštije s raskošnim kitnjastim repom, a i ostatak tijela (dijela kojeg sam vidjela) je bio prekriven jednako raskošnom crvenom i smeđom dlakom.
Kakogod, beštija je ponovno pobjegla, a ja i dalje nisam znala kako bih ju pozvala pa sam i odustala od te ideje. Ne znam što je radila u mom dvorištu. U njemu nema nikakve hrane... nema ni peradi, nikoga osim mačaka, a zbog njih sam onda i odlučila poduzeti neke mjere zaštite. Tj. odlučila sam popraviti stražnja, velika vrata koja još od ljeta stoje otvorena jer su se opustile donje šarke. To je bilo u vrijeme kad sam napisala kako da još uvijek nisam za nekakav ozbiljniji posao... ali posao te ne pita, nego alat u ruke i šarafi...:I
Je, da ne bi niškorist bila...
Nu, željezarije ostalo u džepu.
Čitala sam da bi lisicu trebalo prijaviti kada se pojavi u naselju.
Nisam.
Meni nije napravila nikakvu štetu, no obzirom da nimalo nije djelovala izgladnjelo, moguće je da je štete napravila negdje drugdje, pa posljedično i prijavu pokupila.
Mene je samo razveselila pojavljivanjem.
U ta dva navrata... al' to bi bilo i dovoljno :))
Zamandalila ja vrata.
***
In Da Mood...
Kaažiii prstu...
subota, 07.02.2026.
U kategoriji jeftini(ji)h a solidnih parfema (od onih koji su meni poznati) među prvima je definitivno (prst od) Naomi Campbell . Ja ga često znam ujutro špricnuti na zapešća nakon što skuham kavu i netom prije no što ću sjesti za komp, pa tako naDAHnuta njime, svojim prstima ostaviti na tipkovnici nezaboravni, veličanstveni i neponovljivi trag...
N'da... al' onaj svoj sam ja sada malo sasjekla. Prst.
Nemam pojma kako, al' svakako glupo ak' se uspjelo dogoditi u tek jednom sitnom djeliću sekunde :I
Inače, nakon (sve skupa) nekoliko godina 'bolničkog staža' i bezbroj godina sjedenja po raznim čekaonicama, ja sam u jednom trenutku, a zbog spašavanja svog mentalnog zdravlja koje je do tada, za razliku od onog tjelesnog, sve to dosta dobro podnosilo, odlučila da je dosta takvog života pa sam takve aktivnosti svela na minimum. Zapravo, skoro pa na nulu.
U posljednjih deset godina uglavnom sam po bolnicama boravila zbog maminih i tatinih problema a ne zbog sebe.
Što se dalo skrpati, skrpala sam doma. Što je boljelo, fetus položaj je rekao - Proći će... Čekala sam i ono što baš i nije bilo za čekanje... ali, da si imao puno sreće, to saznaš puno poslije, u međuvremenu samo mantraš - Proći će...
Pa tako i nepomično rame, nakon teškog pada i rupture nadlaktične tetive mjesecima je svakodnevno slušalo to isto, a posljednji komad odjeće kojega baš nikako nisam mogla sama zakopčati, slušao je to najmanje godinu i pol. A što dijete zna što je dvjesto kila...
Jedna rana na nozi pretprošle godine je nakon par dana malo čudno izgledala, nakon još nekoliko dana još čudnije... i trebalo joj je baš nešto neuobičajeno dugo vremena da zacijeli, al' dobro, na kraju ipak je.
Ovo najnovije sjeckanje prsta se, kako sam već rekla, dogodilo bezveze, iznenada i skoro već u mrak. Vidjelo se odmah da samo moje mantranje možda i neće biti dovoljno, al' što mi je tako kasno preostalo nego samo oprati ranu, dezinficirati i umotati. Od šoka, valjda, krvi skoro da nije ni bilo. Šok jedno nije uspio uljepšati izgled rane.
Bljak.
Iako ušokirana i ljuta (na sebe), prije lijeganja u krevet još uvijek mi nije ništa pametnije palo na pamet od ljutitog - Proći će!
Ujutro sam se ipak malo skulirala. Nisam skidala zavoj, i nije me boljelo (što bi značilo da sam sve dobro napravila) ali sjetvši se ružnoće rane pomislila sam kako bih, ovakva nenormalna, baš jednom mogla biti i malo normalna :O
Uostalom, do Doma zdravlja mi treba desetak minuta, ako i toliko, pa bi baš bilo bezveze da si život zakompliciram zbog takve sitnice. S jednom rukom mi je trebalo malo više vremena da se spremim... al' etooo...
I to sam riješila.
Junakinja.
Godine sjedenja po čekaonicama (mogla sam i nekakvu mirovinu zaraditi na račun toga :I) naučile su me nekakvim trikovima, i ispostavilo se da se ne zaboravljaju kao ni vožnja bicikla... pa sam na taj račun u Dom zdravlja uspjela doći u vrijeme kada baš nikoga nije bilo. Nisam čekala ni sekunde.
I dobila sam 'puni paket' - trakice za zatvaranje rane, fini, debeli zavoj, ANA - TE cjepivo, antibiotike (prvi put od djetnjstva) i upute kako se služiti prstom, odnosno ne... nikako, je li. Da ne bi trakice popucale.
I onda sam ja tako, s prstom u zraku, razmišljala kako si skuhati pristojan obrok. Pa sam malo pregledavala posljednje što sam kuhala... sve klasika je li...
Bečku školu...
Pa mađarsku...
Pa grah s klobasom i pašta fažol (btw. koji je fažol vama bolji?!)...
Pa talijansku (ovo je nekakva talijanska verzija granadir marša, s puno više sastojaka, ali vodenastija i ružnija (barem meni, baš mi nije odgovaralo)...
Pa tako...
Kad držite prst u zraku onda se valjda krv slijeva u želudac pa od toga jako ogladnite :O
Mene glad baš napala. Al' ne bilo kakva glad.
Inače nemam problem s povremenim životom na sendvičima i sl. brzinskim rješenjima, al' sada kada bih si na takav način štošta olakšala, e ja bih baš nešto na žlicu :I
I eto novog problema. Uz slična jela kao ova iznad ide i rizik od usvinjavanja finog, bijelog i debelog zavoja, te mogućnost da ja s takvim, od sramote, odlučim ne ići na previjanje rane, pa opet neću biti normalna...:I
Dakle - ova jela otpadaju, al' prst u zraku inače služi i za briljantne ideje, pa je meni tako sinulo da nikakav problem nemam ako s jednim bolesnim kažiprstom u zraku odem u mesnicu pa sa drugim, zdravim, pokažem dolje na fini komad junetine.
Za ljekovitu juhu (juha, juha se kuha...), s finim domaćim rezancima.
Fina, normalna juha, za jednog normalnog rekonvalescenta.
