Šetnja poslije
...a imao je kažu tako dobar pršut. Apsolutni heroj ovih izbora, prvog dana kad je došao u DIP predati potpise i bio je u svim medijima, neki mudriji su zaključili da to i nije baš tako pametno i zaboravilo se na njega, koji je obilazio izbornu jedinicu i častio se s mještanima, epilog, između 4-5 posto, bliže ulasku u parlament od svih drugih stranaka, koje su ostale vani. On bi se znao pogađati za dobrobit svojih sumještana.
Drugarica i ja kao nestranački kandidati smo nažalost u najtežim izbornim jedinicama dobili veći postotak glasova od stranke, vidim sad na fejsu da je ona sinoć imala status s pozitivnom geografijom, dok sam ja odavno spavao : "Zahvaljujem svojim biračima u Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Novoj Gradišci, Andrijaševcima, Garčinu, Jakšiću i Jarmini na ukazanom povjerenju!", ona je uspjela upornošću probiti nenormalnu blokadu i predstaviti se na tamošnjem najvećem, inače potpuno apolitičnom fejs portalu.
Eto, desnica je očekivano pobijedila, prekjučer sam mailao svom prijatelju iz Virovitice, inače simpatizeru DP, analizu članova DP od jednog blogera, koju zanimljivo više ne mogu naći, netragom nestala :D, s kojom se ovaj složio, osim u opisu Penave, kojeg cijeni, njemu je stvar jednostavna, oni su skromni, HDZ će se odreći rodne ideologije i Srba i to je to, imamo vladu, pokušao sam kontrirati s međunarodnom zajednicom i Vujnovcem, on je odgovorio, on je ekonomski, nije etnički biznismen, deja vu, al to će biti to, moj Ričarde, para vrti...
Vratio sam se svakodnevici, nažalost pamtit ću ove izbore po tragičnom događaju kćerke nekadašnje drage školske kolegice, nakon što ju je zdravoseljački samljela horda histeričnih fanatika, nisam je spominjao, ali sam iskoristio princip uz temu za sat razrednika, svi ćete nekad pogriješiti ili samo pogrešno odabrati trenutak neke objave na društvenim mrežama, te će hrpa ograničenih primitivaca navaliti s namjerom da vas uništi, gomile su uvijek željne krvi, najgore što vam se može dogoditi, da se izloženi takvoj histeriji počnete preispitivati, nitko nije vrijedan vašeg života, ponajmanje "hipnotisana gomila".
Dopuna nakon trećeg komentara:
Promijenio sam kategoriju posta. Inače da mu Pernar nije uzeo birača koliko mu je uzeo, Ričard bi uvjerljivo ušetao u sabor, toliko za ozbiljne analitičare...
Postoje dva velika čovjeka za koje baš nitko ne dvoji da su se ispravno postavili u drugom svjetskom ratu, Albert Einstein i Thomas Mann. Albert Einstein, skoro da o tome postoji konsenzus, jedan od najvećih umova u povijesti, je praktično morao biti na pravoj strani, jer je porijeklom i rođenjem pripadao Židovima. Thomas Mann, veliki, po cijelom svijetu priznati pisac, u zrelim godinama, odmah je otklonio sve mogućnosti bilo kakve suradnje s novom vlašću, za to nije bilo prepreka, zaboga nije bio Židov, odbio je suradnju s ionako slabim pokretom otpora, odbio je tkz. “unutrašnju emigraciju” i kao dobro situirani građanin, već tada priznat, doduše u manjim krugovima, kao reprezentant neke druge građanske Njemačke, usput, za razliku od Brechta, i uvjereni antikomunist, ostavio je svu nepokretnu imovinu i preselio, najprije u Švicarsku, da bi ga vjetrovi razbuktalog rata otpuhali na koncu u SAD, gdje je već bio Einstein i gdje je Th. Mann dočekan kao heroj njemačke nepokorene misli.
Tih godina je napisao jedan naizgled logičan i zdravorazumski esej, čija mi značenja, ono što je pisac želio reći, već desetljećima ne daju mira. Ni naslov, “Nietzscheova filozofija u svjetlu našeg iskustva”, kako vele samorazumljiv, meni baš i nije. Taj esej sam izbacio i iz literature za svoj diplomski rad o tragu Nietzscheovih utjecaja na dnevnike Thomasa Manna, ne želeći si svojim promišljanjima zagorčavati život i dalje si komplicirati obranu diplomskog rada, još je bilo vrijeme socijalizma i Nietzsche svakako nije spadao u junake tog doba, Mann je već kao antifašist bio prihvatljiv. Pokazalo se to ispravnom odlukom, jer je najteži dio obrane bio, kad se jedan diplomirani teolog i apsolvent germanistike obrušio na tezu koju sam branio o Nietzscheu kao “pozitivnom nihilistu”, za razliku od Selimovića kao pravog nihilista “Smrt je besmisao kao i život.” Dobio sam odličnu ocjenu za obranu kod zahtjevne mentorice, kolegica se zezala da mi je taj kolega teolog u stvari pomogao, jer poslije nije više bilo vremena za komunističke napade, ali to meni i nije bilo previše zabavno.
Što mi je sporno kod Mannovog eseja, kojeg su u ono vrijeme književni krugovi dočekali velikom podrškom? Nietzscheovu filozofiju, kao i njegovog svevremenog i vanvremenog Zarathustru, smatram kamenima temeljašima novije zapadne filozofije, civilizacijskom krugu, kojem uglavnom pripadamo, kakav je, takav je. Nietzschea su svojim tumačenjima i nerazumijevanjem izopačili oni koje je najviše prezirao, daleko najviše nacisti, a i socijalisti oko Georga Lukazsa. Thomass Mann je svakako te interpretacije najprije imao na umu, pišući kritiku o djelu svog duhovnog učitelja. Postavlja se pitanje s kojim pravom i može li biti ispravno postavljati kao meritum stvari to naše famozno iskustvo, odnosno mogu li se uopće uzeti kao relevantna za osudu nečije životne filozofije mišljenja ljudi, koji joj očito nisu bili dorasli, no igrom povijesnih okolnosti su izbili u prvi plan, uostalom još i Nietzsche je uočio taj problem, pišući o koristi i šteti historije za život.
Jutros se konačno u Njemačkoj netko prestao pravio ludim i uočio problem, koji je prije par godina definirala Ana Tomičić na svoj način, u alternativnim lijevim krugovima ovdje, naravno na sasvim drukčiji način od ovog u članku dolje, ali barem je javnosti skrenuta pozornost na nešto što se događa van idile ugodnog potrošačkog društva. Naime AfD, stranka koja u sebi ima i neonacističko krilo, koje se uglavnom veže uz utjecajnog Höckea, je već dugo druga po snazi stranka u Njemačkoj, i već je postala floskula za inozemnu uporabu, bez brige, nitko pristojan neće s njima koalirati. Nikoga nije čudio njihov nagli uspon, kao što nikog nije zanimao detalj iz biografije njihove najuspješnije “umivene” političarke Alice Weidel o njenom dugom boravku u Kini, te njene pohvale načinu vođenja te velike, nominalno socijalističke države. Sada nezadrživi uspon doživljava novoosnovani savez, do nedavno istaknute ljevičarke Sahre Wagenknecht, isto je izvan radara prošlo da je njena najbliža suradnica dugo vremena provela u Kini. Obje se u javnosti inače percipiraju, Alice i Sahra, kao proruske političarke, mada nijedna nije nikad javno pozdravila rusku invaziju na Ukrajinu. Živi bili, pa vi koji tad još budete živi, ćete možda i shvatiti...
Kinine korisne budale
p.s.
Nove sunčane cvike...
Moj prijatelj Branko pomalo gubi živce
Kaže trebalo je to bolje organizirati
Netko je trebao pripremiti štand
Prije nego što mi dođemo
Moja je on generacija, a vjeruje da Netko postoji
Odmahuje glavom,
Dok mi stari i oni mladi
Filozofski sklapamo pokušajima i greškama plastiku
Mi rođeni znatno prije, oni poslije Ikea svijeta
Nazivamo onog koji je već bio na putu za Pulu
Kaže dolazeći upravljat će državom, a problem im sklopiti štand
Konstatiram da smo različiti, mi smo majstori demontaže
A to se sad najprije traži
Moj prijatelj Branko promatra stvari s distance
Nije siguran da biramo najbolji način pristupa ljudima
On je inače živa enciklopedija
Od njega sam naučio sve o ludovanjima
U slobodnoj državi Rijeka
A jednom mi je i potvrdio da se rat u Španjolskoj
Počeo gubiti kad su ga komunisti počeli organizirati
Al eto, trebalo je nekoliko ljudi s vrha
Bolje osmisliti ovaj rad na terenu
Kaže moj prijatelj Branko i načas zbog obveza napušta štand
Načas i nije se vratio
Zadnje što je rekao, postaje zbilja prevruće
Moj pas je potvrdio i zalajao
I odmah je dobio vodu
I dojurila je jedna prolaznica
I pitala me može li mu dati keks
Kimnuo sam joj glavom, a ona je rekla
Ne morate ponavljati, broj 11,
Ja svejedno vjerujem samo gluhonijemom prolazniku
Pet minuta nisam mogao shvatiti
Što on još želi, nije odlazio
Na kraju sam shvatio da bi još jednu kemijsku
Za prijateljicu ili prijatelja nisam siguran
Rekao sam mu da kemijska radi samo ako zaokruži 11
Fora koju sam ukrao od drugarice
Nasmijao se odlazeći i pokazao 11 na letku
Pred rastavljanje i odnošenje štanda
Napravio sam uz štand selfie s novim sunčanim naočalama
Znam da se to mom drugu Branku ne bi svidjelo
Ne krije se pogled od potencijalnih birača
Inače on je uz sve i umjetnik
Čujem da se najskuplje prodala
Slika koju nitko nije razumio
Eto svijet i meni postaje sve jasniji...
Na današnji dan rođen je Boris Maruna, pa nek bude i u ovoj internetskoj vukojebini pribilježeno. Za života su ga svakako krstili, ovdje u blog kloaki bi dočekao da ga desničarski šovinisti još nazovu komunjarom i mrziteljem svega hrvatskog, ne znajući za njegov životopis, dok bi slatkogreška lijeva intelektualka, čekajući prijem u stranku u koju se navodno gura, iskopala odnekud. da ga je svojevremeno osvjedočeni klerofašist optužio, da u radno vrijeme na službenom kompu gleda porniće, kao što već desetljeće i pol goebbelsovski kopipejsta utuživu bljuvotinu jednog bivšeg blogogovnara kontra mene.
Hrvati mi idu na jetra
Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina
Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:
U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.
Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.
I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-
Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.
Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.
U mom slučaju to su Hrvati.
Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.
Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.
Ljetni dani, prvi kruzeri već startali, fotkam velike brodove iz vrta, ne stanu ni u kadar. Nitko ne zove za družiti se na štandu, nama se ne da po vrućini do grada. Na fejsu se pojavila uspomena iz 2013., jedan prijatelj, inače u društvu omiljen, poziva ljude da zaokruže mene, stavlja link na program i post "Naivac u politici", naivno, ali me nasmijalo. Te godine se blog još cijenio kao platforma za širenje političkih ideja, poznati političari su otvarali blogove prije i gasili poslije izbora. I ja sam tad vodio blogokampanju i skupio mnogo više preferencijalnih glasova, nego iduće godine, kad sam šutio, čini mi se da je u Zagrebu bilo 78 preferencijalnih za mene, u Rijeci 27 što me tad jako razočaralo, a iz ostalih mjesta su bili uglavnom blogerski glasovi, ja sam objavio na blogu u kojim mjestima i zaseocima su ljudi glasovali za mene, i blogeri su se javljali, to su bili EU izbori i cijela Hrvatska je bila jedna izborna jedinica. Samo desetak glasova je ostalo najasno, tko mi ih je udijelio, druge godine je bilo samo 70 ukupno, bez kampanje, i bio sam najlošiji, iako visoko pozicioniran na listi.
Druga slučajnost mi se nametnula pri razmišljanju. Naime tad mi u prvom planu kod predavanja nisu bili komp i zidne projekcije, omiljen mi je moto bio da je nastavni plan kao žvakaća guma, može se rastezati i skupljati poput žvakaće gume, uglavnom nastava se koliko toliko smisleno odvijala i postojala je još neka šansa za obrazovni sustav. Kako sam toliko siguran? Pa jučer sam došao ranije, morao sam, zbog potpisivanja besmislenih novih ugovora usljed preimenovanja radnih mjesta, te sam nastavio prazniti svoj radni ormarić, da bude čist do kraja nastavne godine. Spakirao sam vrijednu povijest filozofije u stripu na njemačkom jeziku, koju sam baš prije desetak godina zadnji put i koristio u nastavi, te krenuo odraditi svoje. Iznenadilo me je da je sve iskopčano iz kompjutora i iz struje, al NNNI, veći dio nas seli iz učionice i učionicu i svašta se događa. Pokopčao sam sve i upalio, dugo se palio, al to je uobičajeno, jedino nisam mogao dobiti sliku preko cijelog ekrana, učenicama sam rekao da pripreme knjige, ja ću samo upisati sat u e dnevnik i ugasiti, pa ćemo raditi kao u stara dobra vremena. Tako sam i napravio, ugasio komp, no osjetilo se negodovanje. Sjetio sam se tijeka jednog super sata prije valjda 11 godina, izvadio već spremljenu filozofsku knjigu, Nietzsche je kao Superman na naslovnici, pokušao i zažalio. Za najpoznatije izričaje poput "Mislim, dakle jesam" nitko nije čuo, atmosfera onda i sad neusporediva, a sjetio sam se i tadašnje briljantne maturantice, kojoj je sve to bilo i prelako, iz njenog mjesta pokraj Rijeke sam dobio jedan preferencijalni glas, ali to nikad nismo spominjali. Nije išlo s nastavom, al počeo se širiti smrad goruće plastike, svi smo pomislili da netko nešto pali u wc-u u blizini, poslao sam dvije cure van da izvide, vratile se, vele da izvan učionice ne smrdi. Počeo sam pipati spojeve, iako sam isključio komp sve vrelo, hitro isključivanje iz struje, te svega iz kompa i otvaranje vrata, učionica nema prozora.
Shvatio sam da ionako ništa od stoika, koji su izuzetno duhovito opisani u stripu, što će to njima, neće biti na maturi, a nismo uostalom u dvadesetom stoljeću, pa da radimo bez tehnike.
Ima novosti na foto blogu, moram linkati jer na prvi ovogodišnji brod nitko nije kliknuo, ostali postovi su i bez reklame s dovoljno posjetitelja...
Ima jedna divna žena koju sam danas u šetnji s Jinom konačno i zvanično upoznao. Radi se o starijoj dami, kojoj Jin nepogrešivo juri, kad je vidi, on ima nepogrešivo čulo za prilaženje dobrim ljudima. Ja sam u jutarnjim šetnjama zapazio da hrani mačke lutalice, one joj u određeno vrijeme s raznih strana dojure u susret, par puta sam na početku morao sprečavati Jina, da ih ometa u gozbi. Uskoro se počela zaustavljati pred Jinom, na početku se nismo ni pozdravljali, vadila bi iz džepa slasticu, on bi me kratko prije nestrpljivog skoka pogledao, ja kratko kimnuo glavom i taj ritual se počeo ponavljati, svaki put kad bih ja kimnuo glavom da je dosta, ona bi istog trena prekinula, ja bih se zahvalio, on bi mašući repom produžio dalje.
Jina smo razmazili. Danas je opet jurnuo u smjeru gospođe, koju ja nisam ni primjetio jer je izlazila iz za mene mračnog prolaza, nije tako uvijek izgledao. Pozdravili smo se, ona je ovaj put istresla neke sjemenke iz vrećice, on je ponjušio i želio hitro nastaviti dalje, vidio sam razočarenje u njenim očima, ja mu uostalom nisam dopustio dalje. Pogledao me upitno, ja sam mu odmahnuo glavom i pogledao u pravcu hrane, počeo je polako, očito mudro mozgajući, na kraju je sve istreseno pojeo, a mi smo započeli razgovor, izuzetno zanimljiv, da se Jinu nije žurilo za curama, sigurno bi još potrajao.
Najprije mi se pohvalila da joj kći ima najuspješniju uzgajivačnicu cocker spaniela u ovom dijelu Europe s brojnim titulama, u prvom momentu mi je kroz glavu proletjelo, zašto držim određenu distancu prema toj pasmini, onda sam se sjetio iskompleksirane blogerice, koju 15 godina uspješno ignoriram, a ona sve to vrijeme, tamo gdje me nema, kopipejsta infatilnu, goebellsovsku, lako dokazivo i utuživu laž, koju je preuzela od naciblogera s kojim je očito bila intelektualno bliska vedrana mudana.
Uglavnom vretimo se pozitivi, otvorila je torbicu koju stalno nosi sa sobom, pokazala mi fotke s dodjela europskih medalja i ozarenu kći koja ih prima, ja sam unutra primjetio jednu stvarnu medalju i indiskretno pitao, jel to to.
Ne, rekla je, to je moja zlatna medalja s prvenstva Jugoslavije u skoku u vis, znate, ja sam dugo bila najuspješnija u tom sportu na ovim prostorima. Ja sam se napravio važan i pitao za prezime, od sportova sam u mladosti pratio atletiku, čak sam u Rijeci davnih godina, kad sam tek počinjao raditi, odveo učenike na Kantridu, na upoznavanje sa svjetskom rekorderkom u bacanju koplja Petrom Felke iz tadašnje DDR, koja je tad gostovala na atletskom mitingu. Kimnula je glavom da zna o čemu govorim, te mi rekla svoje ime i prezime, koje mi nisu ništa značili, ispostavilo se da je mnogo starija nego što izgleda, a da je najuspješnija bila oko godine mog rođenja. Pričala mi je i kako je Ćiro Blažević svojevremeno bio zaljubljen u nju i na koje joj se sve domišljate načine pokušao približiti, ali jednostavno nije bilo kemije na prvu, bio je dosta niži od nje.
Kad sam došao doma, išao sam odmah guglati, ništa, razočaran kako se vrhunski sportaši iz bivšeg doba zaboravljaju upisao vrstu pasa i njeno prezime, vidio da sam imao jedno slovo h manjka, pa ponovo uguglao i evo, vidim da se i Ćiro spominje, ne stignem sad preko translatora čitati, ali morao sam ovo podijeliti s mojim malim krugom blog pozitivaca: Dame i gospodo, drugarice i drugovi: Prvakinja Jugoslavije u skoku u vis
Danas uglavnom odmaram, bježim od kontaminiranog bloga, koliko je to moguće, još sam napet, jer znam čije je dijete žrtva kolektivne histerije, koju spominju imenom i prvim slovom prezimena. Ni najmanje se ne zamajavamo kampanjom za iduću srijedu, danas neće biti štandovanja iz jednog prozaičnog razloga, nebitnog za javnost, znam iz prve ruke, jer kod nas su na čuvanju ključevi prostorija stranke, kojoj formalno, kao niti bilo kojoj drugoj, ne pripadamo.
Lijepo sam se s Jinom išetao, tražim lakše sadržaje čekajući teže pozive, Blumi je ponovo stavio fejs ikonu ili mi je promakla na minus 40 blogu, kliknuo sam, otvorila se moja tiha patnja, jakobove kapice, par godina ih nisam kušao, u stvari nije mi se dalo zbog cijene po restoranima naručivati više od dvije i uvijek sam glumio, da mi je to sasvim dovoljno. Neusporedive su mi usporedbe po portalima s dagnjama, nekima je to kao i mnoge stvari u životu sve isto, njihov problem.
Na mail mi je jučer stigla statistika wordpress.bloga za prošli mjesec, netko ga posjećuje uporno, iako tamo ne objavljujem, jednog uljeza sam jučer otkrio, bivši učenik je posjetio školu, izvadio mobitel i ponosno pokazao link među favoritima, ispravili smo. Na blogspot neću više ekstra stavljati linkove ovdje, i ovih pet posjeta dnevno raznih osoba kad nešto objavim me zadovoljava, moji se ne broje, link tko želi ima na ovom blogu, ako blog.hr platforma padne, tamo ću i nastaviti pisati, blogger je ipak blogger, iako se wordpress hvali da objavljuje 47 posto svjetskih blogova.
< | travanj, 2024 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |