Snoviđenja https://blog.dnevnik.hr/aliceliddell

srijeda, 22.05.2024.

Ljubomora

Nedavno sam naletila na jednu staru simpatiju koju nisam vidila jako dugo. Odselio se, ne živi više u Dalmaciji pa se sretnemo rijetko. Davno je bilo kad smo se družili, ima tomu bar deset godina. Nemam neki osjećaj daljine kad je on u pitanju, sve neki čudan filing mi izaziva. I eto, sretnem ga i proradi mi osjećaj da je sve nešto pogrešno u toj priči. Valjda jer ne razgovaramo baš. Nekoć smo bili dobri, sad si samo kimnemo u prolazu.
I otada, otkako sam mu kimnula nekidan, proganja me razmišljanje o njemu. Zgodan je i dalje, nek ide u pm. I ne bila ja žensko, okrenem sve što sam mogla na internetima da provjerim što se događa s njim. Naravno, više nitko ne meće ništa pametno pa su mi spoznaje o njegovom kretanju ograničene, osim naznake da se oženio. Još jedna propuštena prilika pronašla suprugu i uživa bračnu idilu. Ja i dalje izlazim vanka. Uglavnom - osjećam se ljubomorno i živcira me to. Ego, znam. Zato mi došlo da sve izbacim ovako van, u svijet. Dosta dobra terapija.
Kako bilo, nije mi baš lako samoj sa sobom u mojoj glavi ponekad, možda ću nekad to dijeliti tu. Umjesto terapije jer ona ipak košta.

ponedjeljak, 11.03.2024.

O MOBITELIMA, ČITANJU I NAŠOJ DJECI KOJA ĆE JEDNOM POSTATI ODRASLI LJUDI KOJI IMAJU PRILIKU MIJENJATI SVIJET

Danas su mobiteli zamijenili knjigu. Zapravo, potezanje palcem prema gore zamijenilo je baš sve – i knjigu i film i seriju. Još se nekako ovo potonje i drži, ali knjiga baš i ne.
Dugo sam razmišljala kako riješiti taj problem. Dat ću im zanimljive lektire, pomislila sam. Harryja Pottera, jednu od najprodavanijih knjiga na svijetu. Knjigu koju su djeca iščekivala stojeći u redovima ispred knjižara isti dan kad je objavljena. Knjigu po kojoj su snimljeni jedni od najpopularnijih filmova na svijetu.
Ništa. Nama je ovo dosadno, kažu.
Pa sam pomislila, zadat ću im knjige koje sami izaberu. Svatko voli čitati što mu se sviđa, ne što mu je nametnuto.
Ništa. Ovo je sve glupo, kažu.

Pa sam prestala razmišljati što djeca žele. Dakako, uvijek se nadam da će im se svidjeti neka knjiga. Međutim, odlučila sam im davati knjige koje se sviđaju meni. One koje imaju lijepu poruku. Iz kojih se može nešto naučiti, koje te tjeraju na razmišljanje. I one s pustolovinama. Možda se nekom djetetu, u moru ovih što pomiču palcem gore-dolje kao da nema sutra, ipak neka priča svidi. Ne možeš zadovoljiti svakoga. Uvijek će se naći oni kojima je dosadno i glupo, koliko se god ti trudio.

Jer činjenica je: djeci nije problem lektira i njezin sadržaj, već sam čin čitanja za koji nemaju fokus. Jednostavno im se ne da. Nije problem u knjizi, problem je sam taj proces. Naporno im je sve što nije brzinsko skrolanje na mobitelu. TikTok klipovi su sve brži upravo zato što će ih jedino tako današnji mladi uopće htjeti pogledati. A utjecaj na mozak je nemjerljiv – postaje sve teže pratiti bilo kakvu nastavu dulje od deset minuta. Ne mogu pročitati kratku lekciju s razumijevanjem jer im ništa ne leti pred očima. Ne povezuju pročitano ni s čim dotad naučenim ili poznatim. Čitanje im je postalo teško jer se ništa ne događa dok čitaju – sami moraju raditi i zamišljati nešto za što više nemaju nikakvog strpljenja ni navike.

Lektira nije problem. Problem je sâmo čitanje. A to je, dragi moji čitatelji, ogroman problem.

Postoji samo jedno rješenje. Naviknite djecu na čitanje prije nego ih naviknete na mobitele. Naučite ih na svom primjeru da su mobiteli gubitak vremena. Neka vas ne gledaju kako visite na mobitelu. Neka vas vide da čitate, rješavate križaljke, pričajte im priče dok su mali. Kad dobijete dijete u šestom razredu kojeg počinje lupati pubertet i kojemu se više ništa ne da osim petljati po mobitelu – teško da išta više možete ispraviti. Učinite svojoj djeci znanje važnim i kul, jer kazne tu više ne pale. Njima neće postići ništa osim da vas dijete laže i maže prebacujući krivnju na učitelja jer se želi opravdati za vlastiti nerad. Učiti ne želi jer više ne može – u glavi ne ostaje ništa. Ne vrte se slike, riječi u udžbeniku samo su ravna, nejasna crta koju ne mogu zapamtiti. A ako ne možemo pročitati neki sadržaj, a da ga razumijemo, što nam onda preostaje? Kako išta učimo, kako promišljamo o svijetu oko nas? Kakvo društvo pravimo uskraćujući tim mladim budućim odraslima znanje dok ih puštamo da tonu u moru nebitnih, glupih i lažnih informacija koje lete pred očima brže nego ih mogu iole procesuirati? Odgajamo djecu kojoj u osmom razredu treba neprestano ponavljati da stave točku na kraju rečenice, nešto što dolazi automatski. A zašto? Jer poruke na društvenim mrežama nemaju rečenične znakove. Njihov automatizam postale su društvene mreže – Whatsapp, Snapchat, Instagram, a ne neka tamo priča prepuna dugačkih rečenica. S točkama na kraju.

Mislite da mobiteli nisu problem? Razmislite još jednom. U protivnome, kad ostarite, njegovat će vas osobe koje ne znaju pročitati uputu o sastavljanju namještaja iz Ikee niti poslati prigovor na račun za struju u vaše ime kad vam Elektra naplati previše.

Oznake: mobitel, čitanje

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi