aliceliddell

nedjelja, 08.09.2024.

Nemogućnost dolaska na posao kao gospodin čovjek

Kome biste se vi obratili da vam radno vrijeme počinje u osam, ali trebate se probuditi u četiri i nešto ujutro da biste sjeli u auto, došli do brodske luke, ukrcali se na katamaran i stigli na posao gotovo dva sata ranije?

Rad na otoku je izazovan, to je jasno. Uvijek postoji šansa da nećeš taj dan na kopno jer ne vozi brod, imaš jedan dućan u kojem često nema pola asortimana, a zimi radi jedan jedini kafić, i to ako imaš sreće. I da ne ulazim sad u dubine posla i svega ostaloga što je vezano za sam posao, malo ću raščlaniti samoj sebi i ovdje objaviti, čisto u nadi da ću saznati neku informaciju koja mi može pomoći da nekako sebi olakšam i nađem rješenje problema prijevoza i dolaska na radno mjesto. Situacija je ovakva:

1. Da bih stigla na posao, moram promijeniti dva prijevozna sredstva. Automobil ili bus pa brod. Iako živim u turističkome gradu, javni prijevoz je katastrofa. Zato bus otpada jer ga tako rano ujutro uopće nema. Brod vozi u 5:45. Ako idem vlastitim automobilom, blizu broda mogu parkirati od 1.10. do 30.4. Iako su mi plaćeni putni troškovi, parking karta nije. Znači, sama platim 20 eura mjesečno u nadi da će parkinga biti, što u te sate nije neki problem. 20 eura također nije neki problem, ali spada u trošak koji imam isključivo radi dolaska na posao, pa bi nekom logikom trebao spadati u putne troškove. Međutim, od 1.5. do 30.9. parking kartu nije moguće kupiti jer je sezona (pretpostavljam da je bitniji onaj Mađar nego ja) pa automobil možeš ostaviti na najbližem parkingu koji je udaljen nekih 15 - 20 minuta hoda. To je parking među zgradama, jedan od onih na koje kad staneš, zauzmeš mjesto nekom od stanara. Pritom u pet ujutro zujiš tim uskim ulicama i gledaš gdje parkirati, tražiš, i kad napokon negdje staneš, trčiš prema luci. Opet neću spominjati ništa što nosiš na posao jer ti je potrebno za posao (npr. bilježnice ili ispite) - ako je kiša, trebaš dodatne cipele, čarape, hlače jer kad pokisneš i uđeš u brod koji vozi 45 minuta, a na tebi sve mokro... Da ne kažem da je tad noć i da samo luđaka možeš sresti na cesti. Kao žena, ne osjećam se nimalo sigurno.
Dakle, rješenje ove situacije bio bi omogućen parking cijelu godinu tako da se može autom doći do broda, ali naš grad tako ne funkcionira. Kome se obratiti da se to promijeni?

2. Buđenje u 4 ujutro nije najprirodnije za nas ljude. Dakako da postoje oni koji se sami od sebe odluče dizati u tu uru, ali budimo realni - nije prirodno. nije prirodno ni pet ujutro, tek tamo oko šest - može proći. Ali što je tu je. Razlog zašto je brod tako rano je nekoć možda imao smisla, ali mislim da više nema - naime, prije su ljudi dolazili na posao u tvornicu i počinjali raditi od sedam. Danas u toj tvornici radi manji broj lokalaca i veći broj Filipinaca i Ukrajinaca koji žive na otoku, tako da većinu putnika u taj sat činimo mi prosvjetari. E sad, brod dođe, iskrca nas koji dolazimo, a ukrca one koji idu u grad - tu je opet malo onih koji idu na posao, većina ih ide radi nekih svojih razloga, u spizu, doktoru... Čak i tu bi bilo bolje da je njima taj brod ranije, a ne obrnuto, jer primjerice, na vađenje krvi ne mogu stići. Neću ni govoriti da većina tih bodula ima stan u gradu pa imaju gdje i prespavati. Međutim, imamo učenike. Nađe se uvijek jedno ili dvoje koje kao putuje svako jutro u školu, iako opet - stignu u grad do sedam i trideset, piče na svojim romobilima, škola im obično nije daleko (ima samo jedna srednja za koju treba autobus, u ostale stigneš pješke bez problema).

Rješenje?

a) Staviti obrnuti vozni red. Neka iz Sali vozi u 5:45, a iz grada u 6:30. Djeca neka obavezno budu u Đačkom domu, ako već nemaju svoj stan u gradu. Znači, da domovi budu pod MORANJE, umjesto što se smucaju okolo - a s obzirom na to da znam koji učenici biraju putovati, znam i kako im izgledaju ti školski dani bez ičije kontrole.

b) S obzirom na to da je autobusna stanica odmah pored luke, neka školski autobus razvozi djecu kamo je potrebno. Ili obična autobusna linija.

3. Postoje kolege koji nisu mobilni. Nemaju svoje vozilo, a imaju, kao ja, četiri kilometara do luke. Neki recimo dolaze biciklom. Taj bicikl zavežu za obližnji stup i otiđu na otok u nadi da im nitko neće ukrasti bicikl. Meni su ukrali već dva. Hodati četiri kilometra, zimi, po kiši, hladnoći, usred noći... Složit ćemo se da nije opcija.

Rješenje?

a) Mjesto predviđeno odlaganju bicikla. Zatvoreni dio u koji neće biti lako provaliti.

b) Da u putne troškove ulazi prijevoz bicikla na otok. To je trošak koji nitko od poslodavaca ne priznaje, a isto tako ti nitko neće platiti ukradeni bicikl.

c) Organizirani noćni prijevoz. Trošimo ko budale na taksije, idemo svojim vozilima i guramo se na neke parkinge, a u 21. stoljeću bi svaki civilizirani grad trebao imati siguran noćni prijevoz.

4. Plaćeno stanovanje na otoku je također jedna od opcija. Ako stavimo na stranu da svi mi volimo biti doma, blizu obitelji i slično, te sve ovo s prijevozom - uzmimo kao opciju stalan smještaj. Moja priča je ovakva: stan koji općina daje učiteljima ima iskrivljena vrata kroz koja ulazi hladnoća, bravu koja se često ne može zaključati, nema štednjak koji radi pa se ne može ni kuhati, zadnji put je renoviran (bez šale) prije sedamdesetak godina, struja žmiga, zimi se smrzavaš, naročito u kupatilu, voda za tuširanje se svakih pet sekundi mijenja iz tople u hladnu, ako pada jača kiša, čađa iz dimnjaka napravi lokvu u kuhinji, a u hidroforu je ovo ljeto krepala mačka za što sam saznala slučajno došavši na sjednicu (komotno sam se mogla i otrovati tako). Druga opcija je neki malo bolji stan, samim time i skuplji za one koji plaćaju (Županija) - ali tamo opet možeš biti samo izvan sezone, dakle najdalje do 1.6. i najranije od 1.10. Već sam bila u toj situaciji - iseljavanje pustih stvari po vrućini i guranje kufera i torbi onih 20 min do mjesta gdje je auto u sezoni parkiran, po onoj žegi... Također, nijedan stan ikad na otoku nema perilicu za rublje, što je u mom slučaju bilo - tegli uz sve što ti treba (hrana, knjige) i odjeću na pranje i nazad. Također, stan nema klimu pa se ljeti jedva može disati u njemu. Zamislite da spavate tamo, morate ujutro raditi, probudili ste se u goloj vodi, a ne možete pod tuš jer je voda zagađena ili je nema.

Dodatan problem u cijeloj priči je što nam ne daju da kombiniramo povremeno biti u stanu i odlazak u grad. Politika je sljedeća: ako želiš imati opciju da prespavaš, onda možeš samo doći i otići s otoka na kraju radnog tjedna. Ako moraš, ne daj Bože, doktoru - to ćeš platiti sam i to po - pazite - punoj cijeni karte, iako je cijena karte za domaće i nas ostale koji tamo nemamo prebivalište trostruko skuplja. Doslovno si zatočen na otoku pet radnih dana, ne možeš pošteno ni skuhati i pojesti, i onda nosiš odjeću u petak popodne u grad, tamo je opereš i u nedjelju nazad....

Složit ćemo se da to nije život. Rješenje?

a) Stan treba biti opcija učiteljima uvijek, putovali oni ili ne. Čak i da putuješ svaki dan, uvijek bude dana kada brod ne vozi.

b) Stan treba biti renoviran i opremljen najosnovnijim stvarima. Živimo u 21. stoljeću. To doista znači da mjesto u kojem netko živi treba imati normalne podove, normalnu kuhinju, normalnu kupaonicu, klimu, i po mogućnosti - neiskrivljena vrata s bravom koja se da zaključati.

A sad vi, dragi čitatelji. Imate li kakav savjet?

08.09.2024. u 09:41 • 4 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 22.05.2024.

Ljubomora

Nedavno sam naletila na jednu staru simpatiju koju nisam vidila jako dugo. Odselio se, ne živi više u Dalmaciji pa se sretnemo rijetko. Davno je bilo kad smo se družili, ima tomu bar deset godina. Nemam neki osjećaj daljine kad je on u pitanju, sve neki čudan filing mi izaziva. I eto, sretnem ga i proradi mi osjećaj da je sve nešto pogrešno u toj priči. Valjda jer ne razgovaramo baš. Nekoć smo bili dobri, sad si samo kimnemo u prolazu.
I otada, otkako sam mu kimnula nekidan, proganja me razmišljanje o njemu. Zgodan je i dalje, nek ide u pm. I ne bila ja žensko, okrenem sve što sam mogla na internetima da provjerim što se događa s njim. Naravno, više nitko ne meće ništa pametno pa su mi spoznaje o njegovom kretanju ograničene, osim naznake da se oženio. Još jedna propuštena prilika pronašla suprugu i uživa bračnu idilu. Ja i dalje izlazim vanka. Uglavnom - osjećam se ljubomorno i živcira me to. Ego, znam. Zato mi došlo da sve izbacim ovako van, u svijet. Dosta dobra terapija.
Kako bilo, nije mi baš lako samoj sa sobom u mojoj glavi ponekad, možda ću nekad to dijeliti tu. Umjesto terapije jer ona ipak košta.

22.05.2024. u 17:14 • 16 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 11.03.2024.

O MOBITELIMA, ČITANJU I NAŠOJ DJECI KOJA ĆE JEDNOM POSTATI ODRASLI LJUDI KOJI IMAJU PRILIKU MIJENJATI SVIJET

Danas su mobiteli zamijenili knjigu. Zapravo, potezanje palcem prema gore zamijenilo je baš sve – i knjigu i film i seriju. Još se nekako ovo potonje i drži, ali knjiga baš i ne.
Dugo sam razmišljala kako riješiti taj problem. Dat ću im zanimljive lektire, pomislila sam. Harryja Pottera, jednu od najprodavanijih knjiga na svijetu. Knjigu koju su djeca iščekivala stojeći u redovima ispred knjižara isti dan kad je objavljena. Knjigu po kojoj su snimljeni jedni od najpopularnijih filmova na svijetu.
Ništa. Nama je ovo dosadno, kažu.
Pa sam pomislila, zadat ću im knjige koje sami izaberu. Svatko voli čitati što mu se sviđa, ne što mu je nametnuto.
Ništa. Ovo je sve glupo, kažu.

Pa sam prestala razmišljati što djeca žele. Dakako, uvijek se nadam da će im se svidjeti neka knjiga. Međutim, odlučila sam im davati knjige koje se sviđaju meni. One koje imaju lijepu poruku. Iz kojih se može nešto naučiti, koje te tjeraju na razmišljanje. I one s pustolovinama. Možda se nekom djetetu, u moru ovih što pomiču palcem gore-dolje kao da nema sutra, ipak neka priča svidi. Ne možeš zadovoljiti svakoga. Uvijek će se naći oni kojima je dosadno i glupo, koliko se god ti trudio.

Jer činjenica je: djeci nije problem lektira i njezin sadržaj, već sam čin čitanja za koji nemaju fokus. Jednostavno im se ne da. Nije problem u knjizi, problem je sam taj proces. Naporno im je sve što nije brzinsko skrolanje na mobitelu. TikTok klipovi su sve brži upravo zato što će ih jedino tako današnji mladi uopće htjeti pogledati. A utjecaj na mozak je nemjerljiv – postaje sve teže pratiti bilo kakvu nastavu dulje od deset minuta. Ne mogu pročitati kratku lekciju s razumijevanjem jer im ništa ne leti pred očima. Ne povezuju pročitano ni s čim dotad naučenim ili poznatim. Čitanje im je postalo teško jer se ništa ne događa dok čitaju – sami moraju raditi i zamišljati nešto za što više nemaju nikakvog strpljenja ni navike.

Lektira nije problem. Problem je sâmo čitanje. A to je, dragi moji čitatelji, ogroman problem.

Postoji samo jedno rješenje. Naviknite djecu na čitanje prije nego ih naviknete na mobitele. Naučite ih na svom primjeru da su mobiteli gubitak vremena. Neka vas ne gledaju kako visite na mobitelu. Neka vas vide da čitate, rješavate križaljke, pričajte im priče dok su mali. Kad dobijete dijete u šestom razredu kojeg počinje lupati pubertet i kojemu se više ništa ne da osim petljati po mobitelu – teško da išta više možete ispraviti. Učinite svojoj djeci znanje važnim i kul, jer kazne tu više ne pale. Njima neće postići ništa osim da vas dijete laže i maže prebacujući krivnju na učitelja jer se želi opravdati za vlastiti nerad. Učiti ne želi jer više ne može – u glavi ne ostaje ništa. Ne vrte se slike, riječi u udžbeniku samo su ravna, nejasna crta koju ne mogu zapamtiti. A ako ne možemo pročitati neki sadržaj, a da ga razumijemo, što nam onda preostaje? Kako išta učimo, kako promišljamo o svijetu oko nas? Kakvo društvo pravimo uskraćujući tim mladim budućim odraslima znanje dok ih puštamo da tonu u moru nebitnih, glupih i lažnih informacija koje lete pred očima brže nego ih mogu iole procesuirati? Odgajamo djecu kojoj u osmom razredu treba neprestano ponavljati da stave točku na kraju rečenice, nešto što dolazi automatski. A zašto? Jer poruke na društvenim mrežama nemaju rečenične znakove. Njihov automatizam postale su društvene mreže – Whatsapp, Snapchat, Instagram, a ne neka tamo priča prepuna dugačkih rečenica. S točkama na kraju.

Mislite da mobiteli nisu problem? Razmislite još jednom. U protivnome, kad ostarite, njegovat će vas osobe koje ne znaju pročitati uputu o sastavljanju namještaja iz Ikee niti poslati prigovor na račun za struju u vaše ime kad vam Elektra naplati previše.

Oznake: mobitel, čitanje

11.03.2024. u 18:40 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>