Blog.hr

cool

pet

11/25

PISMO UNUKU

borut.blog.hr

1. dio

Hej, Leo, jesi li ikada čuo za Šumski sud? I to baš prvostepeni! Postoji i prizivni, ali o njemu neki drugi put. Sud u šumi mora postojati, jer i životinje imaju pravo braniti svoje male slobode — ne po zakonu jačega, nego po pravici.

A prigovora, vjeruj mi, ima na pretek.
Netko pojede hranu koju je lisica brižno sakrila u grm, pa se ona odmah žali. Mladi zeko juri poljem, nagazi na jarebicu koja u gnijezdu grije četiri jaja, i eto nove tužbe. Ovca bi rado prespavala noć da ujutro nahrani svoje tek rođeno janje, ali vuk na brežuljku zavija prema mjesecu i ne da joj oka sklopiti.

Sve se to iznosi pred Šumski sud, koji zasjeda samo jednom godišnje — 21. lipnja, na najduži dan u godini — jer žalbi, molbi i tužbi ima više nego što bi itko pomislio.

A sada zamisli: u onoj šumi koju svakog jutra vidiš kroz prozor postoji jedan velik proplanak. Trava je tamo zelenija nego igdje oko tvoje kuće. Srne i košute je pasu pažljivo, tako da sve travke ostanu iste visine, poput mekanog tepiha.

U sredini toga proplanka stoji veliki panj. Na njemu sjedi voditelj sudske sjednice — uvijek sova. Samo sove mogu okrenuti glavu sasvim iza leđa i pratiti red među svima koji su došli iznijeti svoje brige. A sove su mudre i pamćenje im je odlično, pa znanje prenose jedna drugoj.

Ona koja već više od stotinu godina sjedi na tom panju nosi posebno znanje. Još ga je stekla od doktora Dolittlea, od kojega je naučila i ljudski jezik.

2. dio (19.11.2025.)

Sova dolazi na proplanak prva, uvijek dan ranije.
Preko noći bdije i pazi da netko nepozvan ne bi zalutao, ili da tko ne bi zauzeo tuđe mjesto.
U tome joj pomažu dva redara:
žirafa — jer je najviša i može nadgledati najviše grane na kojima sjede ptice,
i slon — jer je najjači pa, ako zatreba, može izgurati neposlušne i nemirne izvan proplanka.

S prvim svjetlom životinje dolaze i zauzimaju svoja mjesta.
Svaka životinjska vrsta ima svog predstavnika na zasjedanju.
U prvi red sjedaju mrav, miš, zmija i žaba.
Iza njih se u drugi krug smještaju malo veće životinje, pa sve tako do posljednjeg, u kojem sjede najveći: medvjed, jelen, nosorog i drugi.
Sova okreće glavu lijevo i desno i pazi da se krugovi uredno zatvaraju.

Na grane, koje su dan ranije lijepo očišćene, sjedaju ptice.
Na niže grane male ptice, a na više grane velike.

Kad se svi smjeste, sova objavljuje da sjednica može početi.
Zapravo, ne baš svi — jer mačka, kao i uvijek, kasni.
Negdje putem zadrijema i nikako joj se ne prekida lijepi san o dobrom zalogaju.

Već godinama je poznato da je prvi predmet rasprave prigovor slavuja, koji sjedi na donjoj grani i redovito se žali da je pelikanu, koji sjedi iznad njega, opet „pobjeglo“.

A da ne zaboravim: od svih majmunskih vrsta samo gorila smije prisustvovati sjednici, jer je jedino ona dovoljno ozbiljna.
Sve ostale vrste — čimpanze, kapucini, urlikavci i drugi — samo traže priliku da naprave kakvu vragoliju, pa je još prije mnogo godina odlučeno da ne dolaze.

Proplanak je, zna se, neutralna zona.
Tu nema neprijateljstava i svi su zaštićeni zakonom šume...

KRAJ

sewen.blog.hr

Komu triba šporki zrak?
Komu triba nesritnjak?
Ko će vezat suvu granu?
Ko će stat na moju stranu?

Šta je bilje vengo klak?
Čovik triba ostat jak!
A ka da je lako trpit!?
Triba iskidano krpit!

I pari mi se da san kleka!
Bez da san i riči reka,
Čini mi se da san sebe prida,
Pa me sve u prsi kida...

Ne moren se više svezat!
Ne moren se više zezat!
Došlo vrime di sve puca,
Ne gledan, a znan ko kuca...

Posljednje ruže

stella.blog.hr

Nježne bijele ruže
na mom stolu
o prošlom govore.

Kako smo voljeli, sanjali,
i od svega
ipak odustali

Male bijele ruže
na mom stolu
a ti si daleko.

Snovi su presahli,
ljubav se kao plamičak
bolno ugasila

Posljednje ruže

stella.blog.hr

Perla

luki2.blog.hr

S1 intervju Redateljica Alexandra Makarová snimila je film o majci koja se usudila staviti sebe na prvo mjesto
Njezin film Perla u programu je 23. Zagreb Film Festivala koji je počeo 10. studenoga.

Program 23. Zagreb Film Festivala donosi i napetu priču o slikarici Perli koja odluči napustiti sigurnost egzila i vratiti se u komunističku Čehoslovačku.

Alexandra Makarova
Ingo Pertramer
Perla, drugi dugometražni film scenaristice i redateljice Alexandre Makarove, naslov nosi po protagonistici, slikarici disidentici koja živi na razmeđi dva blokovski podijeljena svijeta. Početak je osamdesetih godina prošlog stoljeća i Perla radi kao umjetnica u Beču, godinama nakon bijega iz rodne Čehoslovačke, poslije sovjetskog sloma Praškog proljeća 1968. Život u Beču joj je dobar, no breme prošlosti se u cijeloj punini ponovo sruči na nju nakon telefonskog poziva preko granice koji ne može ignorirati. Perla je kompleksan lik čija je osobnost razapeta između različitih unutarnjih previranja: potpuno prekinute prošlosti koja ju progoni, majčinske odgovornosti nasuprot njezinog neurednog umjetničkog života, kao i različitih jezika koje govori, slojeva njezinog višestrukog identiteta.

S1: S obzirom na Vašu osobnu biografiju, između “Istoka i Zapada”, koliko su intimni bili motivi da napišete i režirate ovu filmsku priču o disidentskoj umjetnici u specifičnom blokovskom vremenu u Europi?

Vrlo, s obzirom da dolazim iz disidentske obitelji još od 1917. godine kad je mog pradjed napustio Rusiju. Nekoliko dana prije kraja rata 1945. godine tajna služba NKDV uhitila ga je u Čehoslovačkoj, gdje je obitelj započela novi život, te su ga deportirali u gulage u Sibiru na deset godina. Tako da su takve teme uvijek bile dio moje obitelji: protjerivanje, iskorjenjivanje, politički otpor kao i držanje vlastitih uvjerenja. Prvotna ideja mi je bila snimiti film o vrlo otpornoj ženi, majci i umjetnici koja sa bori za svoju slobodu da bude umjetnica i živi životom koji želi. Odabrala sam razdoblje ranih 1980-ih jer je to bilo vrijeme s nešto više nade nego, primjerice staljinističke 1950-te ili period neposredno nakon Praškog proljeća i sovjetske invazije. Htjela sam lik koji je bio dio Praškog proljeća, jer je za tu generaciju, pogotovo mlade ljude, nada bila uništena preko noći, pa tako i za junakinju mog filma.

S1: Kod Perle gledamo i želju za emancipacijom od društveno nametnutog stereotipa majčinske figure. Što Vam je bilo bitno istaknuti u tom odnosu majke i kćerke.

To je opet povezano s mojim iskustvom s obzirom da sam imala sam težak odnos sa svojom majkom koja je imala samo 19 godina kad me rodila. Prvih godina živjela sam s bakom i djedom u Čehoslovačkoj, a nakon pada “željezne zavjese”, počela sam živjeti s njom u Beču. Ona je bila slobodna, divlja umjetnica koja je puno tulumarila. S obzirom da nisam imala oca, morala sam biti vrlo zrela, zrelija od nje i ta odgovornost me pratila do mojih tridesetih dok sama nisam postala majka. Moj pogled na majčinstvo se tada dosta promijenio jer sam shvatila koliko je neistinit stereotip o majčinskoj ikoni koja pati za sve i svakoga, jer si kao majka uvijek sama i moraš se brinuti i za samu sebe. Na tom su tragu, primjerice, žene emancipiranije u Francuskoj, nego Austriji ili slavenskim zemljama.

Film Perla
S1: Možete li nam pojasniti kontekst uskršnje scene na selu?

To je patrijarhalni običaj, uglavnom iz slovačkih sela, koji se odigrava na uskršnji ponedjeljak. Muškarci u selima polijevaju vodu po ženama ili se žene potapa u rijeci i dvorišnim koritima te ih se zatim šiba štapovima (tzv.šibačka). Vjeruje se će žene zbog tog ostati svježe i zdrave cijelu godinu, a ljudi koji prakticiraju taj običaj ne vide neki zlostavljački problem u tome. Kao dijete na selu sam svjedočila takvom događaju i istovremeno je bilo uzbudljivo i strašno, nikad to neću zaboraviti. Kako je u filmu prikazano, to kreće skoro kao šala, no bilo je bitno da skrene u zastrašujuću putanju. Ta scena se odnosi na Perlin unutrašnji strah kada ponovo shvaća da je muškarci savladavaju protiv njezine volje.

S1: Puno kadrova u filmu kompozitno nalikuje slikarskoj vizualnosti. Kakav Vam je bio vizualni pristup i neki od stilskih uzora?

Puno tog sam odredila u scenariju jer pišem vrlo vizualno. Poput Perle, moja majka je slikarica, kao što je bio i moj djed te sam velik dio svog djetinjstva sam provela na Akademiji primijenjenih umjetnosti okružena mnogobrojnih slikarima. To je naravno utjecalo na mene, na različite stilove i pristupe vizualnom jeziku, bojama, ali kompoziciji slike. Volim radove Christophera Doylea i Lukasa Zála, posebice njihovo kadriranje. Ali u biti, moj snimatelj i ja smo uglavnom bili inspirirani fotografijama iz 1950-ih i ’60-ih, fotografa poput Freda Herzoga ili Vivien Meier. Također, željeli smo imati promatračku perspektivu, iluziju izvanjskog nevidljivog gledatelja. Naravno, s obzirom da se radi o filmu koji se događa u prošlosti, boje u filmu i kostimografija su mi često bili bitniji od nekih snimateljskih odluka.

Film Perla
S1: Glazba u filmu je vrlo eklektična: od klasične glazbe koja prevladava u mnogim scenama, preko “utapajućeg” jazza do pop pjesma iz perioda. Koji je bio općenit pristup glazbi u filmu?

Glavni izazov je bio kako naći pravu ravnotežu jer smo već imali puno klasične glazbe, s obzirom da je lik kćeri Julie pijanistica, ali samo klasika bi previše romantizirala film. Volim glazbu skladanu za film tako da su skladatelji Rusanda Panfili i Johannes Winkler bili uključeni u scenarij i krenuli skladati dvije godine prije samog snimanja. Poljski jazz koji slušamo u sceni baru je nešto što bi se tamo tada moglo čuti, a i velika sam obožavateljica Krzysztofe Komede koji je skladao za rane filmove Romana Polanskog. Razvili smo i minimalistički stil, kako je Rusanda došla na ideju da se pridoda dosta zvukova disanja koji predstavljaju Perlin unutarnji glas.

S1: Koji su bili izazovi rekreiranja vremenskog perioda i kako ste pristupili tome da možda izbjegnete stereotipove komunističke Čehoslovačke?

Najveći je izazov bio naći selo koje nije bilo puno obnavljano. Također, nisam htjela pojačati sliku turobnog Istočnog bloka i prikazivati samo sive betonske zgrade, zato sam, između ostalog, kao jedno od mjesta radnje odabrala hotel s austrijskom arhitekturom iz vremena Prve republike. No, u Čehoslovačkoj je za vrijeme komunizma svugdje bio isti namještaj, svjetiljke i tkanine. Za njih su postojale duge liste i često ste ih mogli dobiti samo preko veze. Smiješno je što je takvo pokućstvo danas moderno i gledatelji često smatraju da u filmu izgleda previše moderno. No tako je izgledalo, rekreaciju smo radili smo na temelju obiteljskih fotografija. Moji djedovi i bake su desetljećima fotografirali svoje stanove, tj. sobe, bez ljudi u njima, tako da nam je to bilo od pomoći.

Film Perla
S1: Jeste li, promovirajući film, doživjeli različite reakcije publike, pogotovo u europskim zemljama na suprotnim stranama bivše “željezne zavjese”?

Općenito su svugdje reakcije bilo vrlo slične, bez obzira jesmo li bili na Tajvanu, u Indoneziji ili Francuskoj. No, primijetila sam da su gledateljice iz zemalja Istočne Europe često negativno reagirale na lik Perle, kao i na mene samu. Nerijetko mi je bilo rečeno da, s obzirom da živim u Beču, nemam pravo prikazivati ovu priči. Vjerojatni razlozi tome su osobne traume.

Ostatak morate otkriti gledanjem filma. Mislim da početkom idućeg mjeseca fil ulazi u redovnu kino distribuciju.

Sjećam se, bila sam u osnovnoj školi, kad je došla bakina poštarica i tiho joj kaže da odlazi u Kanadu. Bježi! Tada nisam razumjela, sada znam jako dobro..

Film smo na kraju trebali ocijeniti. Dala sam odličan.

Na poklon sam od prijateljice dobila i domaće smokve....

Ljubim!

čet

11/25

kopilad između zemlje i neba

potok42.blog.hr

u jednom krugu
bog
njegovi robovi
s bijelim kolarima
koji ponavljaju
priče
o krvi
postanka
vječnosti
trgovci mjestima u raju
država i vojska
čuvari
poretka i izrabljivanja.

u drugom
ljubav
ples strasti
tjelesna bliskost
humor
nemiri
let
strah i nada
nagoni
entropija

a mi
nepripadajući
raštrkani
sa svojim
gladima
klimaksima
bolestima,
slobodom
razlikama,
gomilanjem iskustva
prosjačkim torbama,
skrovitim zvjezdarnicama,
snovima,
osvajanjima
mi smo kopilad
čija je majka
priroda
sirova i nepredvidiva
bujna i plodna
a otac nepoznat
svemogući
koji obuzdava
koji guši
koji nadzire
mi smo kopilad
između
majke
koja uči
da slobodno dišemo
i oca
koji traži da
klečimo.