Kreativni odjel
cool
Isključi prikazivanje slika01
ned
02/26
O Tigru i Smrti
whiskybar.blog.hr
Julius Evolin Ride the Tiger (Cavalcare la tigre) zauzima posebno mjesto na mojoj polici – uz figuru arhanđela Mihovila i album Nirvane "MTV Unplugged in New York". Kao što je taj koncert danas epitaf Kurtu Cobainu, tako i zadnje poglavlje Evoline knjige govori o smrti i samoubojstvu – ali ne kao o očaju, nego kao o krajnjoj slobodi.
Evola u tom poglavlju daje konačni smjerokaz za diferenciranog čovjeka – jahača tigra, gospodara Kali Yuge.
Život takvog čovjeka nije priprema za bolji zagrobni svijet, kao što vjeruju religiozni ljudi. Ovaj život nije test. Ovaj život je sada.
Ipak, ne smije se panično bojati smrti – jer strah paralizira. Evola kaže: treba živjeti kao kamikaza.
To znači: svakodnevno obavljati poslove, trenirati tijelo i um, razvijati vještine – iako znaš da te svaki tren mogu pozvati na samoubilačku misiju.
Kad usvojiš takav stav, postaješ neranjiv. To je krajnji cilj diferenciranog čovjeka: postati neranjiv kroz disciplinu uma i tijela.
Živjeti kao da smo već mrtvi.
Samoubojstvo se često osuđuje kao kukavički čin. Evola to odbacuje.
Poziva se na stoicizam i budizam – rijetke tradicije koje opravdavaju samoubojstvo.
Citira Seneku:
„Gdje god ne želiš boriti se, uvijek možeš pobjeći. Ništa ti nije dano lakše od smrti.“
Drugim riječima: kad ti dosadi igra „jahanja tigra kroz Kali Yugu“, možeš je jednostavno napustiti.
Smrt ti je dana kao alat. A jahaču tigra dosadi igri kad je sve obavio u životu – kad više nije vezan ni za što u svijetu.
Tada je slobodan izabrati trenutak odlaska – bez grižnje savjesti, bez straha.
Evola odbija i ono što naziva „metafizičkim samoubojstvom“ kod Dostojevskog – ideju da samoubojstvom možemo „pobijediti Boga“ jer pokazujemo da Ga se ne bojimo.
To je za njega djetinjasta pobuna.
On se poziva na Seneku: diferencirani čovjek je iznad bogova – jer bogovi ne poznaju patnju i teškoće, a čovjek ih poznaje, prolazi kroz njih i ipak prosperira.
Time pokazuje da je moćniji od bogova.
Takav čovjek – nevezan za božanske zabrane i emotivno nevezan za svijet – uvijek ima slobodu napustiti igru.
Na taj način Evola opravdava samoubojstvo kao čin krajnje slobode.
A upravo tom nevezanošću za bogove i za svijet čovjek postaje neranjiv i ostvaruje Evolin ideal „Jahača tigra“.
Ne samo što preživljava najteže okolnosti Kali Yuge – on ih nadvladava, ukroćuje tigra i jaše ga kroz kaos.
Tigar jede i ruši svaku prepreku.
Cilj nije pobjeći od svijeta – cilj je zavladati njime do te mjere da ga možeš napustiti bez kajanja.
Biti nevezan za svijet poput budista i zavladati svijetom poput rimskog stoika – to je, za Evolu, jedini put do prave slobode u ovom najmračnijem ciklusu.
Na kraju, jahač tigra ne umire zato što mora – umire zato što više nema razloga da ostane. I to je, vjerojatno, najviša razina koja se u Kali Yugi može doseći. Kurt ostavlja gitaru, Zen Tigar proždire plijen, a arhanđeo Mihovil s osmjehom gazi demona Kali yuge i put u zlatno doba je već osvijetljen.
Uz.danasnji.DAN ŽIVOTA
potok.blog.hr
USAMLJENA MAJKA
Noćas je život pokucao na vrata moga bića.
Noćas je strepnjom moja zadrhtala duša.
Noćas je počela još jedna životna priča,
I opet moj me Gospodar kuša.
Noćas.je život pokucao na vrata moga bića
Na me se ruši lavina hladnog svijeta,
Noćas je i opet počela jedna priča,
I opet jedan život svima smeta.
Noćas život pokucao i ja ga spremno primam,
Iako odasvud vreba smrti strahota.
Spasi nas, Bože,, jer ti si sve što imam,
Jedino ti si gospodar života!
Pjesma iz 1992. potaknuta stvarnom usamljenošću.jedne majke.
31
sub
01/26
"Jutro poezije" - Maja Cvek
luki2.blog.hr
Maja Cvek, rođena je 1. 5. 1950. u Zagrebu, gdje se školovala i gdje i danas živi i stvara. Piše poeziju na standardnom književnom jeziku i na kajkavskom – zagrebački urbani kajkavski i varaždinski idiom.
Uspješno sudjeluje na pjesničkim natječajima diljem Hrvatske, a pjesme su joj objavljene u više od 70 zbornika, u Časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, te u raznim glasilima. Pjesme objavljuje na Facebooku, u grupama Moj Zagreb i Ujedinjeni kajkavski emirati. Također vodi glazbeno-poetske tribine i surađuje s Knjižnicama grada Zagreba, o kojima je pisala pet godina, u sklopu suradnje s Centrom za kulturu Trešnjevka.
Svoje stihove govorila je na radiopostajama Velika Gorica, Sljeme, Zelina, i Radio Martin, te na HTV-u (Dobro jutro Hrvatska) i TV Mreža u emisiji Prema izvoru.
Također je nekoliko njezinih pjesama uglazbljeno. Članica je ZAMP-a, Hrvatskog sabora kulture, Kajkavskog spravišča i Collegiuma Hergešić.
Uz pjesme na standardnom književnom jeziku i na kajkavskom jeziku, objavljeno je i nekoliko njezinih proznih radova, a 2016 g. natjecala se svojom kratkom pričom za Večernjakovu Nagradu Ranko Marinković.
Osim raznih nagrada, dobitnica je Priznanja i Pohvalnice Hrvatskog sabora kulture za pjesništvo na dijalektu kao i za kratku priču na standardnom književnom jeziku.
Hrvatski sabor kulture dodijelio joj je 2017. g. Plaketu Mihovil Pavlek Miškina za pjesništvo na dijalektu.
Objavila je sljedeće knjige:
Za moju dušu, 2002., Trenuci sjećanja, 2004., Osmijesi srca, 2005., Zagrebački vez, 2008., Zavuzlane senje, 2011., Šprehe zagrebečke, 2017., Nepravde rano stasaju (kratke priče), 2021., Tkanice života, 2023. i Tri istine, 2025.
Tako je Maju Cvek predstavio Željko Buklijaš, voditelj "Jutra poezije".
Maja Cvek je danas predstavila svoju zadnju zbirku poezije"Tri istine". Ciklusi pjesama su o duši, Zagrebu, kajkavski krug.....Urednica je, naravno, divna Darija Žilić. Bravo! Maja je baka Matije Cveka. Eto još jedna umjetnička obitelj:)))
Lijepo, začudno i interpretatovno posebno! Pjesnikinja je odlično napamet govorila svoje stihove. Bravo Majo.....
Fotke:
Maja i Željko.....
Maja i ja....
Baš se ovih dana osjećam dobro.....
Ljubim!
Ps: Hej, skoro sam se zaboravila pohvaliti "ulovom" s Dolca:
Malo cvijeća.....
Banane za 1 euro.....:))) Morat ću češće na Dolac.....:)))))
I smokve (suhe)... Predobro! Šećerko ne luduje, dobro je - pa valjda smijem malo.....Ali, oči...Oči bole.....:((((
Ljub!
"Jutro poezije" - Maja Cvek
luki2.blog.hr
Maja Cvek, rođena je 1. 5. 1950. u Zagrebu, gdje se školovala i gdje i danas živi i stvara. Piše poeziju na standardnom književnom jeziku i na kajkavskom – zagrebački urbani kajkavski i varaždinski idiom.
Uspješno sudjeluje na pjesničkim natječajima diljem Hrvatske, a pjesme su joj objavljene u više od 70 zbornika, u Časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, te u raznim glasilima. Pjesme objavljuje na Facebooku, u grupama Moj Zagreb i Ujedinjeni kajkavski emirati. Također vodi glazbeno-poetske tribine i surađuje s Knjižnicama grada Zagreba, o kojima je pisala pet godina, u sklopu suradnje s Centrom za kulturu Trešnjevka.
Svoje stihove govorila je na radiopostajama Velika Gorica, Sljeme, Zelina, i Radio Martin, te na HTV-u (Dobro jutro Hrvatska) i TV Mreža u emisiji Prema izvoru.
Također je nekoliko njezinih pjesama uglazbljeno. Članica je ZAMP-a, Hrvatskog sabora kulture, Kajkavskog spravišča i Collegiuma Hergešić.
Uz pjesme na standardnom književnom jeziku i na kajkavskom jeziku, objavljeno je i nekoliko njezinih proznih radova, a 2016 g. natjecala se svojom kratkom pričom za Večernjakovu Nagradu Ranko Marinković.
Osim raznih nagrada, dobitnica je Priznanja i Pohvalnice Hrvatskog sabora kulture za pjesništvo na dijalektu kao i za kratku priču na standardnom književnom jeziku.
Hrvatski sabor kulture dodijelio joj je 2017. g. Plaketu Mihovil Pavlek Miškina za pjesništvo na dijalektu.
Objavila je sljedeće knjige:
Za moju dušu, 2002., Trenuci sjećanja, 2004., Osmijesi srca, 2005., Zagrebački vez, 2008., Zavuzlane senje, 2011., Šprehe zagrebečke, 2017., Nepravde rano stasaju (kratke priče), 2021., Tkanice života, 2023. i Tri istine, 2025.
Tako je Maju Cvek predstavio Željko Buklijaš, voditelj "Jutra poezije".
Maja Cvek je danas predstavila svoju zadnju zbirku poezije"Tri istine". Ciklusi pjesama su o duši, Zagrebu, kajkavski krug.....Urednica je, naravno, divna Darija Žilić. Bravo! Maja je baka Matije Cveka. Eto još jedna umjetnička obitelj:)))
Lijepo, začudno i interpretatovno posebno! Pjesnikinja je odlično napamet govorila svoje stihove. Bravo Majo.....
Fotke:
Maja i Željko.....
Maja i ja....
Baš se ovih dana osjećam dobro.....
Ljubim!
Ps: Hej, skoro sam se zaboravila pohvaliti "ulovom" s Dolca:
Malo cvijeća.....
Banane za 1 euro.....:))) Morat ću češće na Dolac.....:)))))
I smokve (suhe)... Predobro! Šećerko ne luduje, dobro je - pa valjda smijem malo.....Ali, oči...Oči bole.....:((((
Ljub!
...
sewen.blog.hr
Čekam je danima da se javi,
Da opet stilski zadavi...
Evo i zima se stišava već,
I na litnje vrime ćemo preć
A nje nema, ka da se skrila,
Da nebi s nama pila!
Ima li ovoj potrazi kraja?
Ljudi, di je Dinaja?
Malo me i briga steže,
Ipak nas neko vrime veže,
Jel bolesna i jel se liči?
Drugarice to na te ne sliči!
Daj nam znaka da si tu,
Samo misli mira tribaju...
Da potraga dođe do kraja!
Dinaja...
sjetno
agava505.blog.hr
moja sjeto,
kad će cvijeće,
kad će ljeto...
...nije cviće na terasi
da okiti stare zide
već da našu ljubav krasi
sve do zadnje kose side...
( klapa Intrade i Tedi Spalato ...)
Renesansa fotografskog filma
toco1980foto.blog.hr
Početkom 2000-ih godina, kada je digitalna fotografija postala široko dostupna narodnim masama, mnogi su predviđali potpuni nestanak klasične, "analogne" filmske fotografije. U usporedbi sa fotografiranjem na film, digitalija je bila brža, jeftinija i praktičnija, jer je odmah bilo moguće vidjeti rezutate snimanja, i bez potrebe za čekanjem kao kod razvijanja filma.
Međutim, kroz povijest se već događalo da pojava nove tehnologije nije nužno značila nestanak i potpuno odbacivanje stare; kao što pojava televizije nije ugasila radio, tako ni pojava digitalne fotografije nije u potpunosti izgurala film. Uvijek je postojao (relativno mali) broj fotografa koji su i dalje snimali na film, ili su paralelno koristili i film i digitaliju.
No u posljednjih nekoliko godina događa se prava mala renesansa fotografskog filma. Iako su veliki proizvođači značajno smanjili ponudu filmova, interes i potražnja za filmom ponovno raste, osobito među mlađim generacijama koje su uglavnom odrastale na digitalnoj fotografiji, uglavnom u kontekstu "pametnih telefona" i društvenih mreža.
Za razliku od digitalije koja omogućava brzinu, ali i brisanje loših fotografija, fotografiranje na film zahtijeva strpljenje i pažljivo promišljanje o kadru zbog ograničenog broja snimaka, a što usporava proces i tjera fotografa da razmisli prije svakog okidanja.
Kako započeti s fotografijom na film?
Prva i najjednostavnija opcija je kupnja jednokratnog fotoaparata na film. Dostupni su u većini bolje opremljenih trgovina foto-opreme, a idealni su za prve pokušaje snimanja na film jer ne zahtjevaju puno znanja o postavkama aparata i tehnikalijama.
Drugi način je iskopati stari analogni fotoaparat iz ormara, podruma ili tavana. Ako je aparat ispravan, jedini trošak je kupnja filma i razvijanje. Potrebno je i malo učenja teorije kako bi se razumjelo što je blenda, ekspozicija i iso osjetljivost, no s obzirom na dostupnost literature (bilo knjiga, bilo on-line tutoriala i videa) to ne bi trebao biti problem.
Treća opcija je pregledati oglasnike i kupiti rabljeni analogni fotoaparat. Stariji, potpuno mehanički modeli često su povoljniji i vrlo izdržljivi. Noviji aparati, s baterijama, elektronikom i automatiziranim namatanjem filma, znaju biti osjetno skuplji, ali nude veću udobnost korištenja.
Izbor filma
Izbor filma u početku može nekome tko nikada nije snimao na film djelovati prilično zbunjujuće. Različiti filmovi nude različite reprodukcije boja, kontrast, osjetljivost na svijetlo i zrnatost. Također postoji izbor između kolor i crno-bijelog filma, kao i između negativa i dijapozitiva.
Razlike između filmova bi se najlakše mogle usporediti sa "umjetničkim filterima" na pametnim telefonima, iako kod filmova te razlike nisu toliko jako izražene.
Preporučljivo je odabrati dvije do tri vrste filma i koristiti ih kontinuirano. Na taj način lakše je upoznati njihove karakteristike i postići konzistentnije rezultate.
Film u digitalnom dobu
U današnjem digitalnom svijetu, u kojem je moguće pomoću AI tehnologije stvoriti slike koje je gotovo nemoguće razlikovati od autentičnih fotografija, filmska fotografija postaje i svojevrsni dokaz autentičnosti, jer su filmski negativ ili dijapozitiv fizički zapis svjetla uhvaćen u stvarnom vremenu. Za razliku od digitalnog zapisa digitalne slike.
30
pet
01/26
Oko - kolodvor
luki2.blog.hr
Pjesnikinja i draga mi prijateljica Lana Derkač imala jevveceras prokocijuvsvoje nove zbirke poezije "Oko - kolodvor".
Več sama naslovna pjesma govori o tome koliko smo promatrači, i sva naša putovanja počinju i završavaju u oku. I naravno, uvijek startaju na nekom kolodvoru......
Uz autoricu, u razgovoru su sudjelovali književna kritičarka Lada Žigo Španić i urednik knjige Ivan Herceg.
O knjizi:
Lana Derkač svoju je novu knjigu Oko-kolodvor podijelila na pet ciklusa. Naslovom ona želi pokazati da su svi događaji u njoj zapravo putnici u oku koje ih promatra i da se zaustavljaju u njemu kraće ili dulje dok kroz njega prolaze. Kao i u njezinim dosadašnjim zbirkama, i u ovoj se sudaraju svijet intime i onaj izvanjski, no u recentnoj su u pozadini dominantni covid-19 i potresi koji su nas uveli u posve novu dimenziju, i u privatnom, i u književnom smislu. Zbog toga su, kao ključ za otključavanje knjige, posebno zanimljivi otvorni stihovi iz prve pjesme: Ništa mi više nije jasno. / Kao prvo, ne znam hrani li vrijeme smrt / ili smrt vrijeme, ali i završni iz zadnje, za zaključavanje: Oblaci se pomiču horizontom dok se stanovnici nebesa ne presvuku, jer zbirka se kao cjelina može iščitavati i kao „stihovani dokaz“, slika jedne osobne, ali i općeljudske, sumorne, dehumanizirajuće etape.
Uza sve to, Derkač ovom knjigom pokazuje i da razne tendencije suvremenoga hrvatskog pjesništva -neoegzistencijalizam, hipermateforičnost, postmodernističko miješanje svega sa svime, kulturne reference, npr. -može dijeliti s drugim istaknutim pjesnikinjama i pjesnicima, ali da je u kombinacijama tih tendencija i poetičkih karakteristika uvijek originalna i dorečena.
Ovom knjigom Lana Derkač dokazuje da je kao autorica posve profilirane poetike na svome kreativnom vrhuncu. - kaže Ivan Herceg, urednik knjige.
O autorici:
Lana Derkač (Požega, 1969.) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Nagrađivana je, uvrštavana u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Bila je sudionik više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja kao što su Međunarodni pjesnički festival (Hrvatska), Stih u regiji (Hrvatska), Struške večeri poezije (Sjeverna Makedonija), Curtea de Arges Poetry Nights (Rumunjska), Kuala Lumpur World Poetry Reading (Malezija), Kritya (Indija), Sajam knjiga u Guadalajari (Meksiko), Lirikonfest (Slovenija), International Poetry Meeting (Cipar), Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles (Belgija), Sajam knjiga u Beogradu (Srbija), Festival Internacional de Poesia u Granadi (Nikaragva), Mediteranski pjesnički susret u Mdiqu (Maroko), Stockholm International Poetry Festival (Švedska), Međunarodni festival slavenske poezije u Tveru (Rusija), Ratkovićeve večeri poezije (Crna Gora), Festival Internacional de Poesia En el Lugar de los Escudos (Mexico putem video snimke), Skopje Poetry Festival (Sjeverna Makedonija), Odisha Art & Literature Festival (Indija), World Poetry Day Festival (Sjedinjene Američke Države/ Dominikanska Republika putem video snimke)… Tekstovi su joj prevođeni na 22 jezika (engleski, španjolski, francuski, arapski, švedski, njemački, talijanski, portugalski, ruski, poljski, mađarski, češki, albanski, makedonski, kineski, oriški, malajski, rumunjski, bugarski, slovenski, grčki, perzijski).
Lana i Lada su moje kolegice s Filozofskog fakulteta, moja generacija.
REZERVOAR / Lana Derkač
Prolazila sam pokraj stanice
za punjenje električnih vozila
i pomislila kako bi ljudske ljušture
trebalo napuniti svjetlom.
One voze sjećanja.
U njima su holokaust, plodovi režima,
smrti kućnih ljubimaca, depresije,
grube riječi.
Trebalo bi precizirati koliko svjetlosti
stane u rezervoar čovjeka.
I bez koje količine nitko ne može
očekivati da krene.
U retrovizoru automobila što se punio
nisam mogla podnijeti
svoje ugašeno lice.
-iz knjige "Oko- kolodvor" Lane Derkač (HDP, 2025)
Malo fotkica:
S lijeva na desno: Ivan Herceg, urednik knjige, Lana Derkač u sredini - autorica i Lada Žigo Španić, književna kriticarka. Moje prijateljice ijoš izcstudentskih dana, obje.
I moja draga Lada i ja!
Oko- kolodvor - naslovnica. Spajanje čovjeka i tehnologije.....isprepletanje....
Ljubim!
Biokovo
litterula.blog.hr
Jučer sam bila kod frizerke na šišanju, lijepo me ošišala i uredila mi frizuricu. Sad sam mirna sljedećih 6 tjedana. Kad kosica malo naraste i šiške mi počnu zapinjati za okvir naočala ići ću ponovo na šišanje, za 6 tjedana; sve sam si zapisala u podsjetnik na novom mobitelu.
Već nekoliko dana se naime privikavam na novi aparatić, pravo malo čudo tehnike i nauke, nema šta nema, od telefona do fotoaparata.
Budući da jučer nije padala kiša i nije bilo jako hladno, prije odlaska k frizerki uspjela sam se malo prošetati po gradu.
Najprije sam bila u Mirovinskom kod pravnice da se raspitam o podnošenju zahtjeva za mirovinu, pa sam onda išla na kolodvor produžiti iskaznicu za vožnju vlakom – planiram i ove godine ići na jednodnevne izlete – i na kraju sam si išla kupiti futrolu za novi aparatić.
U suvenirnici Gradskog muzeja kupila sam usput i lijepi broš s replikom rimskog novčića sestrični za rođendan – svim prijateljicama i rođakinjama sada kupujem darove u toj zanimljivoj suvenirnici - a u kafiću na rivi nakon obavljene kupovine popila sam kavicu.
Nakon toga mi je ostalo još dovoljno vremena za kratku šetnju uz obalu naše lijepe modrozelene rijeke, pa sam usput snimila s novim aparatićem i nekoliko fotki. Morala sam ga isprobati iako je vrijeme bilo tmurno i maglovito, a naša rijeka mutna.
Snimila sam arheološki lokalitet Sisicia in situ…..
… Holandsku kuću u kojoj je trenutno, dok traje obnova glavne zgrade muzeja u gradu, smještena suvenirnica…
…i Biokovo.
ZAVJETRINA
sewen.blog.hr
U zavjetrini je najbolje sačuvati mir od oluje.
Ni duboko disanje majke Zemlje se ne čuje.
Uzmem svoju vodku s ledom i nektar naranče
I pijem dok me ne takne. Onda je sve jače!
Izoštrena su čula, a opet meka i ništa ne boli,
Ko avion ugašenih motora i nas dvoje u njemu goli.
Turbulencije su stale, ocean ispod nas, sve se plavi.
I onda se vratim, sve je to samo u mojoj glavi.
Iz zavjetrine samo ja i škripanje stolca na rasklapanje.
Škura mjesečina; odavno je vrijeme za spavanje.
Natočit ću još jednu bez leda, već me i grlo steže.
Možda dočekam svjetlo da ovu noć prereže...
Makarska u prva tri!
stella.blog.hr
Makarska bez prvog mjesta u Bruxellesu, potvrđena među
tri najbolja mala grada Europe!
U Bruxellesu je jučer održana završnica izbora za prestižnu
europsku nagradu European Capitals of Small Retail (ECoSR)
za 2026. godinu, u kojoj je Makarska sudjelovala kao jedan
od tri finalista u kategoriji malih gradova do 50.000 stanovnika.
Grad Makarska ušao je u prestižno finale prvog izbora za
Europsku prijestolnicu male trgovine (ECoSR) za 2026.
godinu u kategoriji "Vanguard City" (gradovi od 5.000 do
50.000 stanovnika), zajedno sa Silandrom (Italija) i Sillom
(Španjolska). Inicijativa koju provode Europska komisija
i EISMEA nagrađuje gradove za podršku malim trgovcima
i urbanu vitalnost, a Silandro je osvojio titulu u toj kategoriji.
Iako na kraju nije osvojila glavnu nagradu, sam ulazak u finale
i plasman među tri najbolja mala grada Europe predstavlja
značajan uspjeh i potvrdu smjera kojim se Makarska razvija
posljednjih godina.
Nova knjiga.....
luki2.blog.hr
Book Club. Dobili smo novi zadatak za čitanje:
Krimić i opuštanje....:)))) Iako, neki su krimići predobri.....:)))))
I jagode....Nisu sa šlagom:))))
A uz tako fine jagode, ide i jedna priča....Prikupio ju je Pavol Dobšinsky, zapisao i tako zauvijek sačuvao od zaborava.
Bila jednom jedna djevojka Maruška, koja je živjela sa maćehom i njezinom kćerkom Holenom. Maćeha nije bila sretna, jer je Maruška bila i dobra i lijepa, a njena Holena ružna i zla. Tako smisli maćeha da po cičoj zimi pošalje pastorku po ljubičice. Jadna Maruška krene u potragu za ljubičicama.....Odjednom, došla je u šumu, gdje je oko vatre sjedilo dvanaestoro ljudi. Dvanaest mjeseci. Maruška im je ispričala svoju muku, prije toga ih lijepo pozdravila i zamolila da pomognu. Bradati Siječanj je žezlo predao dalje, proljetnom kolegi- i Maruška je dobila ljubičice. Zahvalila se i vratila se s ljubičicama kući. Maćeha je samo u nevjerici vrtjela glavom i odmah smislila da se zaželjela - jagoda. I Maruška krene po jagode. Ponovi se u šumi susret sa dvanaestoro oko vatre. "Što trebaš sada?" "Maćeha me ovoga puta poslala po jagode" - tiho je odgovorila Maruška. I opet se žezlo vladajućeg pomaknulo, sve dok Maruška nije dobila jagode....Zahvalila se i otišla kući s jagodama. Maćeha se ovoga puta razgnijevila, jer da je Maruška pojela pola jagoda...Maćeha se spremi i sama krene u šumu....Nedugo za njom krene i Holena....Sretnu njih dvije dvanaestoro ljudi u krugu....Umjesto pozdrava, počnu vrijeđati i omalovažavati ljude....
Siječanj se jako naljutio, pa su i maćeha i Holena ostale zatrpane snijegom....A Maruška je ostala živjeti sretno i zadovoljno - sada u svojoj kućici.
Hoću reći - kako si posijao, tako ćeš i žeti. Dobro se dobrim vraća, a zlo - uvijek zlim.
Ljub!
I još jedan jako važan dodatak:
Knjiga naše Šuške " Ne razumiš" dostupna je u knjižarama "Znanje". Juhuuuu!!!!
29
čet
01/26
stepenicama razočarenja
potok42.blog.hr
kada umiru očekivanja,
raspoloženja idu za njima.
ne pada se naglo kao niz liticu,
spušta se stepenicama razočarenja,
uskih i koje nitko ne čisti.
od dječje bestežinske bezbrižnosti
dospije se do bezdana potištenosti.
od svjetlosti koja probija tamu
do mraka koji guta svjetlo.
od daha života koji se budi
do obzora koji tone u sjenu.
od početka, obećanja i buke
do oproštaja, zavjese i tišine.
prestaneš biti lagan i spretan,
a još nisi slomljen i izgubljen.
KRMENADLI PROŠLOSTI 2
huc.blog.hr
Bob – sveznajući intergalaktički pripovjedač
Dobar dan (a možda jutro ili večer!), ispričavam se na smetnji. Ja sam Bob, sveznajući intergalaktički pripovjedač i u prethodnom dijelu teksta pojavljujem se više onako, incognito. Oženjen sam rospijom (ime joj je Lilith Teslić) i imamo dvoje djece (Abelaba i Kainbaala; prava su muka!), a ovim se poslom bavim već zavidan broj svjetlosnih godina. Sada imam neodoljivu profesionalnu potrebu da Ti, uvaženi čitatelju, malo pojasnim i dajdžestiram priču, jer suvremeni čitatelj rijetko ima strpljenja za lutanje bez putokaza.
Dakle, Gumigluidi su – kao što si već zapazio – grupa, zapravo frakcija beskrupuloznih patuljaka za koje se (u vrijeme kada su se događali gornji redovi) vjerovalo da postoji samo na planetu Trimor, u Rutunskoj galaksiji, u sazviježđu Balkon. Trimor je planeta poznata kao ružno, mračno i krajnje nepristupačno mjesto. Njegovu površinu čine dugi, šiljati planinski lanci nalik slomljenim, krnjavim narkomanskim zubima, između kojih zjape bezdani toliko duboki da ni najupornija svjetlost ne uspijeva doprijeti na njihovo dno. Učestali zemljotresi, geomagnetske oluje što paraju zrak zelenim i ljubičastim bljeskovima, orkani koji dolaze bez upozorenja, kiše u obliku naglih, nasilnih provala koje u samo nekoliko sati poplave čitave doline, erupcije vulkana kao stalni ispadi kroničnog bijesa planete koja ne zna drugačije komunicirati. Na Trimoru ništa ne traje dugo: ni građevine, ni putovi, ni nade. Čak su i prirodni zakoni ćudljivi, skloni improvizaciji i greškama. Stari gnostici bi rekli: to je mjesto od kojega je i Zli Demijurg digao ruke!
S obzirom na uvjete (koji nisu odvajkada bili takvi), Gumigluidi su se povukli pod zemlju, u relativno stabilne slojeve Trimorove kore gdje su u mreži tunela, šupljina i napola urušenih kaverni pokušavali preživjeti. Da, podzemlje im je pružalo zaklon od mahnite planete ali s druge strane i oskudicu. Hranili su se svime do čega su mogli doći: stjenicama tvrdokornim poput šljunka, masnim gujavicama nateklim od minerala, slijepim mravima kiselog mesa, bezbojnim crvima, ljepljivim larvama koje su svjetlucale u mraku, krticama s degeneriranim udovima, špiljskim puževima bez kućica, gljivičnim spužvarima nalik na meso, sluzavim troglobiontima, dlakavim troglofilima, trogloksenima, slijepim ribolikim stvorenjima iz podzemnih bara, pa čak i rijetkim kolonijama mesoždernih lišajeva koje su s mukom strugali sa stijena. Nisu prezirali ni od strvine: ono što bi stradalo u urušavanju tunela ili geomagnetskom trzaju planete završavalo bi u loncu bez previše pitanja. Proteini su proteini, kako je to volio reći stari Glur. U krajnjoj nuždi jeli su i vlastite bolesne, osakaćene ili jednostavno preslabe, pravdajući to prirodnim poretkom i neupitnom logikom preživljavanja.
Sve dok …
Sve dok se istraživački brod Gigant XPLS Zemaljske Vlade, s posadom od 514 duša, nije iz nepoznatog razloga survao u bezdan mračnog Trimora. I tada su, Gumigluidi, avaj, otkrili ljude, tj. ljudsko meso.
Zemaljska Vlada djelovala je promptno prekinuvši istraživanje Bipa, planete što se vrtjela u galaksiji Bib-bop sazviježđa Turip, te na Timor uputila pomoć, istraživački brod Kardan 1 koji se nalazio najbliže Balkonskom sazviježđu i Rutinskoj galaksiji.
No sudbina istraživačkog broda Kardan 1 (218 duša) bila je ista kao Giganta XPLS. Razlog sunovraćenja u bezdan također je ostao zagonetkom.
Zemaljska je Vlada odlučila još jednom djelovati. Poslala je bezljudsku posadu, najnoviji model kiborga Samuraj XL-13, u potragu za preživjelima.
No sudbina krstarice Limeni bila je ista kao i istraživačkih brodova Giganta XPLS i Kardana 1. Što se zapravo zbiva, nitko nije znao. Crne kutije su šutjele, navigacijski zapisi završavali su u savršeno kružnim loopovima, a posljednji telemetrijski podaci podsjećali su više na dadaističku poeziju nego na znanost.
Naučnici su, očekivano, iznijeli niz teorija.
Jedni su tvrdili da se radi o nepoznatom spektru zračenja koje selektivno razara neuronske sklopove, ali ostavlja organske proteine netaknutima — teorija popularna među bioetičarima i vegetarijancima.
Drugi su zagovarali hipotezu o lokalnoj anomaliji prostor–vremena, tzv. Trimorskoj petlji, u kojoj uzrok sustavno dolazi nakon posljedice, što je, prema njima, sasvim dovoljno objašnjenje zašto su se brodovi srušili prije nego što su uopće stigli.
Treći su govorili o masivnoj gravitacijskoj leći skrivanoj u bezdanima planeta koja privlači metal, strah i birokratsku dokumentaciju.
Bilo je i radikalnijih prijedloga:
da se radi o kolektivnoj halucinaciji posade izazvanoj interferencijom Trimorova magnetskog polja s ljudskim osjećajem Smisla;
da su brodovi jednostavno odbili suradnju, umorni od toga da služe civilizaciji koja više ne zna kamo ide;
pa čak i teorije da je netko pogrešno izračunao konstantu, zamijenivši E = mc˛ s eksperimentalnim, ali nikada potvrđenim E = mc hammer˛, što je, prema autoru rada, “moglo imati blage posljedice”.
Kako god bilo, nijedna teorija nije bila provjerljiva, a svaka je savršeno odgovarala nečijem interesu.
Tada je Zemaljska Vlada odlučila zataškati stvar. Zaboraviti na usrani Timor. Jednostavno ga prekrižiti. Spašavanje je gutalo resurse. Novac u Federalnom trezoru topio se kao Gauda na blanširanim prokulicama pećnice s uključenom pirolizom.
Na konferenciji za medije pojavio se znojavi, prištavi PR-ovac Zemaljske Vlade i pročitao službeno priopćenje s blesimetra. „Akcija je, uspješno okončana, ali — na žalost — preživjelih nema“, rekao je.
Proglašen je dan žalosti, izvješene su crne zastave, raspisan je natječaj za idejno rješenje spomen-obilježja, memorijalne skulpture, umjetnici su primili posla... Sve se pomalo vraćalo u normalu.
Istina je ostala zakopana u bunkeru, s oznakom „strogo povjerljivo“.
Ali ne zadugo. Čitav je slučaj iznenada ponovno isplivao na površinu kada je u tjedniku „Žuto naprijed, smeđe straga“ objavljen intervju s tipom koji je tvrdio da posjeduje telepatske sposobnosti, a povremeno — u sunčanim danima s relativnom vlagom zraka između 47,3 i 49,1 %, atmosferskim tlakom stabiliziranim na 1012,6 hPa, koncentracijom lebdećih čestica PM2.5 ispod 11 µg/mł te niskom razinom elektromagnetskog zagađenja kao i blagim jugozapadnim povjetarcem od najviše 2,8 m/s — i moć telekineze. On je to nedjeljno poslijepodne, nakon što je ručao varivo od kiselog kupusa i potom legao da malo odmori, uhvatio telepatski vapaj jednog od 50 preživjelih (25 muškaraca i 25 žena) koje su Gumigluidi ostavili za rasplod.
Pod bombastičnim naslovom „Ljudožderi na Trimoru“ list je objavio da Zemaljska Vlada sustavno skriva istinu: na Trimoru, navodno, žive patuljci-ljudožderi, u vladinim x-filleovima uredno klasificirani pod imenom Gumigluidi.
Toga dana remitende nije bilo.
Konkurencija, vidjevši kakav su rezultat polučili Žuto-smeđi odmah su startali sa svojim fabulacijama.
Uslijedio je šou.
GUMIGLUIDI – NOVA PRIJETNJA ČOVJEČANSTVU?!
Nakon asteroida Longituda, prijetnja se vraća — ali ovaj put ima zube, dlaku i apetit! Prema povjerljivim izvorima, na planeti Trimor obitava rasa patuljastih humanoida poznatih kao Gumigluidi, ekstremno otporna bića koja preživljavaju ondje gdje zakoni fizike odustaju. Hrane se svime. Uključujući i ljudima.
Ako su sposobni opstati u bezdanima Trimora, što ih sprječava da se sutra pojave ovdje?
POTKOŠULJA KOJA PRIJETI CIVILIZACIJI!
Gumigluidi nikada ne skidaju odjeću – stručnjaci upozoravaju na ozbiljne posljedice
Najnovija saznanja o Gumigloidima s planete Trimor otkrivaju zabrinjavajući detalj koji je dosad bio zanemaren: ova dlakava bića čitav svoj život provode u jednoj jedinoj potkošulji. Prema dostupnim informacijama, ista potkošulja nosi se od rođenja do smrti, bez pranja, zamjene ili stanke, što, kako upozoravaju stručnjaci, predstavlja “kulturnu bombu bez presedana”.
Nije jasno radi li se o vjerskom simbolu, seksualnom fetišu ili obliku biološke kontrole, no pojedini analitičari ne isključuju mogućnost da potkošulja ima i disciplinirajuću funkciju. “Ako im oduzmete potkošulju, oduzeli ste im identitet”, tvrdi anoniman izvor blizak krugovima ksenopsihologije. “Ako im je ostavite, riskirate kulturnu kontaminaciju.”
Posebnu paniku izazvale su špekulacije da Gumigluidi potkošulju ne doživljavaju kao odjevni predmet, već kao produžetak tijela — nešto između kože, zastave i bračnog ugovora. Prema nekim tvrdnjama, skidanje potkošulje u njihovoj kulturi znači objavu rata, dok njezino dijeljenje navodno označava poziv na razmnožavanje.
U javnosti se već postavljaju pitanja: što ako Gumigluidi jednog dana stupe na Zemlju odjeveni u iste te potkošulje? Jesu li naše perilice rublja spremne? Ima li čovječanstvo dovoljno zaliha deterdženta? I najvažnije — hoće li itko imati hrabrosti reći im da bi možda, samo možda, trebali obući nešto drugo?
UZBUNA ZBOG “KULTA PLAVIČASTOG FALUSA”: TAJNI OBREDI ŠOKIRALI JAVNOST
Podzemni krugovi i alternativni izvori upozoravaju na postojanje tzv. Kulta plavičastog falusa.
Prema dostupnim informacijama, članovi kulta okupljaju se oko monumentalne skulpture plavičastog (PANTONE® Blue 072 C) falusa visokog i do deset metara, koju smatraju svetim simbolom plodnosti, moći i kozmičke pravde. Obredi uključuju ritualizirane tjelesne radnje, strogo propisanu hijerarhiju uloga te keramičke artefakte.
Svećenice tijekom ceremonija izvode ritualne geste odanosti falusu, dok ostatak zajednice sudjeluje u kolektivnim praksama koje stručnjaci za sektaške pokrete uspoređuju s poznatim povijesnim primjerima kultova plodnosti i zatvorenih duhovnih zajednica.
“Radi se o klasičnom obrascu,” tvrdi anonimni sociolog. “Jak simbol, strogo kontroliran obred, obećanje transcendencije i potpuna suspenzija individualne odgovornosti.”
Paranoja je rasla.
PANIKA U KUPAONICI: “VIDJELA SAM GUMIGLUIDA U WC-ŠKOLJCI!
Jučer u ranim jutarnjim satima mirnu svakodnevicu jedne gradske četvrti uzdrmao je bizaran incident koji je na kratko raspirio strah od navodne izvanzemaljske infiltracije. Kućanica F. T. (47) ustvrdila je kako je prilikom ulaska u kupaonicu ugledala “dlakavo čudovište kako proviruje iz zahodske školjke” te da joj je isto, prema njezinim riječima, “dobacivalo prljave, nepristojne riječi”.
Uslijedio je vrisak, kratkotrajni gubitak svijesti, a zatim poziv službama. Na teren su izašli policija, hitna pomoć i jedan zbunjeni vodoinstalater nietzscheanskih brkova.
Nakon detaljnog očevida, stručnjaci su utvrdili da se, na žalost ljubitelja teorija zavjere, ne radi o Gumigluidu niti o bilo kakvom poznatom ili nepoznatom obliku života, već o – izmetu supruga kućanice, koji nakon obavljene nužde nije pustio vodu.
“U prvom trenutku i meni je djelovalo prijeteće,” izjavio je policijski službenik Vlado K. “Količina izmeta bila je nadljudska, a broj neprobavljenih dlaka koji se nalazio u izmetu bio je, kako da se izrazim, baš kao da je gospodin Timothy provalio u sklonište za nezbrinute životinje i sve furiste redom prožd'o.“
Gospodin Timothy, suprug gospođe F. T. nije želio davati nikakve izjave za medije, no neslužbeno doznajemo da je incident završio bračnom svađom, a ne intergalaktičkom krizom.
Vlada se, očekivano, nije oglasila.
Vlada se nije oglasila, ali što je uopće mogla reći?
Medijsko ludilo doseglo je vrhunac u trenutku kada su Sunčevim sustavom prolaziliEurilogoti — galaktički nomadi, bestjelesna i krajnje šutljiva bića čije se postojanje do tada spominjalo tek u fusnotama astrofizičkih radova.
Pokušaji komunikacije s Eurilogotima pokazao se jedvitim. Na izravna pitanja odgovarali su isključivo s “da” ili “ne”.
To, međutim, nije spriječilo žuti tisak da nastavi s konfabulacijama, špekulacijama i otvorenim izmišljotinama.
Pod naslovom preko cijele naslovnice:
“HUMANOIDI, ČUVAJTE SE TRIMORA!!!”
objavljeno je da je, prema “zaštićenom vladinom izvoru”, održan poduži i krajnje zabrinjavajući razgovor između predsjednika Zemaljske Vlade i Eurilogota po imenu Zlajkan Zozi. Zozi je kategorički ustvrdio kako se humanoidi svih vrsta trebaju pod svaku cijenu kloniti Trimora, jer je riječ o “nestabilnoj zoni i mjestu poremećene stvarnosti”.
Detalji razgovora, naravno, nisu objavljeni. Eurilogoti su, kako se tvrdi, nakon izgovorenog “42” — nestali.
Ako se čak i Eurilogoti klone Trimora — što se, dovraga, tamo stvarno događa?
(nastavit će se...)
KRMENADLI PROŠLOSTI 2
huc.blog.hr
Bob – sveznajući intergalaktički pripovjedač
Dobar dan (a možda jutro ili večer!), ispričavam se na smetnji. Ja sam Bob, sveznajući intergalaktički pripovjedač i u prethodnom dijelu teksta pojavljujem se više onako, incognito. Oženjen sam rospijom (ime joj je Lilith Teslić) i imamo dvoje djece (Abelaba i Kainbaala; prava su muka!), a ovim se poslom bavim već zavidan broj svjetlosnih godina. Sada imam neodoljivu profesionalnu potrebu da Ti, uvaženi čitatelju, malo pojasnim i dajdžestiram priču, jer suvremeni čitatelj rijetko ima strpljenja za lutanje bez putokaza.
Dakle, Gumigluidi su – kao što si već zapazio – grupa, zapravo frakcija beskrupuloznih patuljaka za koje se (u vrijeme kada su se događali gornji redovi) vjerovalo da postoji samo na planetu Trimor, u Rutunskoj galaksiji, u sazviježđu Balkon. Trimor je planeta poznata kao ružno, mračno i krajnje nepristupačno mjesto. Njegovu površinu čine dugi, šiljati planinski lanci nalik slomljenim, krnjavim narkomanskim zubima, između kojih zjape bezdani toliko duboki da ni najupornija svjetlost ne uspijeva doprijeti na njihovo dno. Učestali zemljotresi, geomagnetske oluje što paraju zrak zelenim i ljubičastim bljeskovima, orkani koji dolaze bez upozorenja, kiše u obliku naglih, nasilnih provala koje u samo nekoliko sati poplave čitave doline, erupcije vulkana kao stalni ispadi kroničnog bijesa planete koja ne zna drugačije komunicirati. Na Trimoru ništa ne traje dugo: ni građevine, ni putovi, ni nade. Čak su i prirodni zakoni ćudljivi, skloni improvizaciji i greškama. Stari gnostici bi rekli: to je mjesto od kojega je i Zli Demijurg digao ruke!
S obzirom na uvjete (koji nisu odvajkada bili takvi), Gumigluidi su se povukli pod zemlju, u relativno stabilne slojeve Trimorove kore gdje su u mreži tunela, šupljina i napola urušenih kaverni pokušavali preživjeti. Da, podzemlje im je pružalo zaklon od mahnite planete ali s druge strane i oskudicu. Hranili su se svime do čega su mogli doći: stjenicama tvrdokornim poput šljunka, masnim gujavicama nateklim od minerala, slijepim mravima kiselog mesa, bezbojnim crvima, ljepljivim larvama koje su svjetlucale u mraku, krticama s degeneriranim udovima, špiljskim puževima bez kućica, gljivičnim spužvarima nalik na meso, sluzavim troglobiontima, dlakavim troglofilima, trogloksenima, slijepim ribolikim stvorenjima iz podzemnih bara, pa čak i rijetkim kolonijama mesoždernih lišajeva koje su s mukom strugali sa stijena. Nisu prezirali ni od strvine: ono što bi stradalo u urušavanju tunela ili geomagnetskom trzaju planete završavalo bi u loncu bez previše pitanja. Proteini su proteini, kako je to volio reći stari Glur. U krajnjoj nuždi jeli su i vlastite bolesne, osakaćene ili jednostavno preslabe, pravdajući to prirodnim poretkom i neupitnom logikom preživljavanja.
Sve dok …
Sve dok se istraživački brod Gigant XPLS Zemaljske Vlade, s posadom od 514 duša, nije iz nepoznatog razloga survao u bezdan mračnog Trimora. I tada su, Gumigluidi, avaj, otkrili ljude, tj. ljudsko meso.
Zemaljska Vlada djelovala je promptno prekinuvši istraživanje Bipa, planete što se vrtjela u galaksiji Bib-bop sazviježđa Turip, te na Timor uputila pomoć, istraživački brod Kardan 1 koji se nalazio najbliže Balkonskom sazviježđu i Rutinskoj galaksiji.
No sudbina istraživačkog broda Kardan 1 (218 duša) bila je ista kao Giganta XPLS. Razlog sunovraćenja u bezdan također je ostao zagonetkom.
Zemaljska je Vlada odlučila još jednom djelovati. Poslala je bezljudsku posadu, najnoviji model kiborga Samuraj XL-13, u potragu za preživjelima.
No sudbina krstarice Limeni bila je ista kao i istraživačkih brodova Giganta XPLS i Kardana 1. Što se zapravo zbiva, nitko nije znao. Crne kutije su šutjele, navigacijski zapisi završavali su u savršeno kružnim loopovima, a posljednji telemetrijski podaci podsjećali su više na dadaističku poeziju nego na znanost.
Naučnici su, očekivano, iznijeli niz teorija.
Jedni su tvrdili da se radi o nepoznatom spektru zračenja koje selektivno razara neuronske sklopove, ali ostavlja organske proteine netaknutima — teorija popularna među bioetičarima i vegetarijancima.
Drugi su zagovarali hipotezu o lokalnoj anomaliji prostor–vremena, tzv. Trimorskoj petlji, u kojoj uzrok sustavno dolazi nakon posljedice, što je, prema njima, sasvim dovoljno objašnjenje zašto su se brodovi srušili prije nego što su uopće stigli.
Treći su govorili o masivnoj gravitacijskoj leći skrivanoj u bezdanima planeta koja privlači metal, strah i birokratsku dokumentaciju.
Bilo je i radikalnijih prijedloga:
da se radi o kolektivnoj halucinaciji posade izazvanoj interferencijom Trimorova magnetskog polja s ljudskim osjećajem Smisla;
da su brodovi jednostavno odbili suradnju, umorni od toga da služe civilizaciji koja više ne zna kamo ide;
pa čak i teorije da je netko pogrešno izračunao konstantu, zamijenivši E = mc˛ s eksperimentalnim, ali nikada potvrđenim E = mc hammer˛, što je, prema autoru rada, “moglo imati blage posljedice”.
Kako god bilo, nijedna teorija nije bila provjerljiva, a svaka je savršeno odgovarala nečijem interesu.
Tada je Zemaljska Vlada odlučila zataškati stvar. Zaboraviti na usrani Timor. Jednostavno ga prekrižiti. Spašavanje je gutalo resurse. Novac u Federalnom trezoru topio se kao Gauda na blanširanim prokulicama pećnice s uključenom pirolizom.
Na konferenciji za medije pojavio se znojavi, prištavi PR-ovac Zemaljske Vlade i pročitao službeno priopćenje s blesimetra. „Akcija je, uspješno okončana, ali — na žalost — preživjelih nema“, rekao je.
Proglašen je dan žalosti, izvješene su crne zastave, raspisan je natječaj za idejno rješenje spomen-obilježja, memorijalne skulpture, umjetnici su primili posla... Sve se pomalo vraćalo u normalu.
Istina je ostala zakopana u bunkeru, s oznakom „strogo povjerljivo“.
Ali ne zadugo. Čitav je slučaj iznenada ponovno isplivao na površinu kada je u tjedniku „Žuto naprijed, smeđe straga“ objavljen intervju s tipom koji je tvrdio da posjeduje telepatske sposobnosti, a povremeno — u sunčanim danima s relativnom vlagom zraka između 47,3 i 49,1 %, atmosferskim tlakom stabiliziranim na 1012,6 hPa, koncentracijom lebdećih čestica PM2.5 ispod 11 µg/mł te niskom razinom elektromagnetskog zagađenja kao i blagim jugozapadnim povjetarcem od najviše 2,8 m/s — i moć telekineze. On je to nedjeljno poslijepodne, nakon što je ručao varivo od kiselog kupusa i potom legao da malo odmori, uhvatio telepatski vapaj jednog od 50 preživjelih (25 muškaraca i 25 žena) koje su Gumigluidi ostavili za rasplod.
Pod bombastičnim naslovom „Ljudožderi na Trimoru“ list je objavio da Zemaljska Vlada sustavno skriva istinu: na Trimoru, navodno, žive patuljci-ljudožderi, u vladinim x-filleovima uredno klasificirani pod imenom Gumigluidi.
Toga dana remitende nije bilo.
Konkurencija, vidjevši kakav su rezultat polučili Žuto-smeđi odmah su startali sa svojim fabulacijama.
Uslijedio je šou.
GUMIGLUIDI – NOVA PRIJETNJA ČOVJEČANSTVU?!
Nakon asteroida Longituda, prijetnja se vraća — ali ovaj put ima zube, dlaku i apetit! Prema povjerljivim izvorima, na planeti Trimor obitava rasa patuljastih humanoida poznatih kao Gumigluidi, ekstremno otporna bića koja preživljavaju ondje gdje zakoni fizike odustaju. Hrane se svime. Uključujući i ljudima.
Ako su sposobni opstati u bezdanima Trimora, što ih sprječava da se sutra pojave ovdje?
POTKOŠULJA KOJA PRIJETI CIVILIZACIJI!
Gumigluidi nikada ne skidaju odjeću – stručnjaci upozoravaju na ozbiljne posljedice
Najnovija saznanja o Gumigloidima s planete Trimor otkrivaju zabrinjavajući detalj koji je dosad bio zanemaren: ova dlakava bića čitav svoj život provode u jednoj jedinoj potkošulji. Prema dostupnim informacijama, ista potkošulja nosi se od rođenja do smrti, bez pranja, zamjene ili stanke, što, kako upozoravaju stručnjaci, predstavlja “kulturnu bombu bez presedana”.
Nije jasno radi li se o vjerskom simbolu, seksualnom fetišu ili obliku biološke kontrole, no pojedini analitičari ne isključuju mogućnost da potkošulja ima i disciplinirajuću funkciju. “Ako im oduzmete potkošulju, oduzeli ste im identitet”, tvrdi anoniman izvor blizak krugovima ksenopsihologije. “Ako im je ostavite, riskirate kulturnu kontaminaciju.”
Posebnu paniku izazvale su špekulacije da Gumigluidi potkošulju ne doživljavaju kao odjevni predmet, već kao produžetak tijela — nešto između kože, zastave i bračnog ugovora. Prema nekim tvrdnjama, skidanje potkošulje u njihovoj kulturi znači objavu rata, dok njezino dijeljenje navodno označava poziv na razmnožavanje.
U javnosti se već postavljaju pitanja: što ako Gumigluidi jednog dana stupe na Zemlju odjeveni u iste te potkošulje? Jesu li naše perilice rublja spremne? Ima li čovječanstvo dovoljno zaliha deterdženta? I najvažnije — hoće li itko imati hrabrosti reći im da bi možda, samo možda, trebali obući nešto drugo?
UZBUNA ZBOG “KULTA PLAVIČASTOG FALUSA”: TAJNI OBREDI ŠOKIRALI JAVNOST
Podzemni krugovi i alternativni izvori upozoravaju na postojanje tzv. Kulta plavičastog falusa.
Prema dostupnim informacijama, članovi kulta okupljaju se oko monumentalne skulpture plavičastog (PANTONE® Blue 072 C) falusa visokog i do deset metara, koju smatraju svetim simbolom plodnosti, moći i kozmičke pravde. Obredi uključuju ritualizirane tjelesne radnje, strogo propisanu hijerarhiju uloga te keramičke artefakte.
Svećenice tijekom ceremonija izvode ritualne geste odanosti falusu, dok ostatak zajednice sudjeluje u kolektivnim praksama koje stručnjaci za sektaške pokrete uspoređuju s poznatim povijesnim primjerima kultova plodnosti i zatvorenih duhovnih zajednica.
“Radi se o klasičnom obrascu,” tvrdi anonimni sociolog. “Jak simbol, strogo kontroliran obred, obećanje transcendencije i potpuna suspenzija individualne odgovornosti.”
Paranoja je rasla.
PANIKA U KUPAONICI: “VIDJELA SAM GUMIGLUIDA U WC-ŠKOLJCI!
Jučer u ranim jutarnjim satima mirnu svakodnevicu jedne gradske četvrti uzdrmao je bizaran incident koji je na kratko raspirio strah od navodne izvanzemaljske infiltracije. Kućanica F. T. (47) ustvrdila je kako je prilikom ulaska u kupaonicu ugledala “dlakavo čudovište kako proviruje iz zahodske školjke” te da joj je isto, prema njezinim riječima, “dobacivalo prljave, nepristojne riječi”.
Uslijedio je vrisak, kratkotrajni gubitak svijesti, a zatim poziv službama. Na teren su izašli policija, hitna pomoć i jedan zbunjeni vodoinstalater nietzscheanskih brkova.
Nakon detaljnog očevida, stručnjaci su utvrdili da se, na žalost ljubitelja teorija zavjere, ne radi o Gumigluidu niti o bilo kakvom poznatom ili nepoznatom obliku života, već o – izmetu supruga kućanice, koji nakon obavljene nužde nije pustio vodu.
“U prvom trenutku i meni je djelovalo prijeteće,” izjavio je policijski službenik Vlado K. “Količina izmeta bila je nadljudska, a broj neprobavljenih dlaka koji se nalazio u izmetu bio je, kako da se izrazim, baš kao da je gospodin Timothy provalio u sklonište za nezbrinute životinje i sve furiste redom prožd'o.“
Gospodin Timothy, suprug gospođe F. T. nije želio davati nikakve izjave za medije, no neslužbeno doznajemo da je incident završio bračnom svađom, a ne intergalaktičkom krizom.
Vlada se, očekivano, nije oglasila.
Vlada se nije oglasila, ali što je uopće mogla reći?
Medijsko ludilo doseglo je vrhunac u trenutku kada su Sunčevim sustavom prolaziliEurilogoti — galaktički nomadi, bestjelesna i krajnje šutljiva bića čije se postojanje do tada spominjalo tek u fusnotama astrofizičkih radova.
Pokušaji komunikacije s Eurilogotima pokazao se jedvitim. Na izravna pitanja odgovarali su isključivo s “da” ili “ne”.
To, međutim, nije spriječilo žuti tisak da nastavi s konfabulacijama, špekulacijama i otvorenim izmišljotinama.
Pod naslovom preko cijele naslovnice:
“HUMANOIDI, ČUVAJTE SE TRIMORA!!!”
objavljeno je da je, prema “zaštićenom vladinom izvoru”, održan poduži i krajnje zabrinjavajući razgovor između predsjednika Zemaljske Vlade i Eurilogota po imenu Zlajkan Zozi. Zozi je kategorički ustvrdio kako se humanoidi svih vrsta trebaju pod svaku cijenu kloniti Trimora, jer je riječ o “nestabilnoj zoni i mjestu poremećene stvarnosti”.
Detalji razgovora, naravno, nisu objavljeni. Eurilogoti su, kako se tvrdi, nakon izgovorenog “42” — nestali.
Ako se čak i Eurilogoti klone Trimora — što se, dovraga, tamo stvarno događa?
(nastavit će se...)
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr