nedjelja, 28.12.2025.
Intervju sa Stankom Abadžićem
STANKO ABADŽIĆ ‘Odabrao sam najbolje što sam snimio u 20 godina, želim ostaviti pošten trag’
subota, 27.12.2025.
Nikos Economopoulos
petak, 26.12.2025.
91-godišnji fotograf
David Hurn je 91-godišnji fotograf, koji je zaslužan za neke od prepoznatljivih fotografija iz prošlog stoljeća, ne namjerava prestati sa fotografiranjem...
From Beatlemania to Local News, 91-Year-Old Photographer David Hurn Won’t Give Up His Camera
četvrtak, 25.12.2025.
Prozorsko-balkonsko-birtijski "stručnjaci"
Svatko tko barem povremeno prati društvene mreže, a osobito razne kvartovske Facebook grupe, neminovno je naletio na ovu pojavu: fotografija ili video snimljeni s prozora, balkona ili “onako usput u prolazu”, popraćeno nizom “mudrosti” o tome što se radi krivo, što se ne radi, tko je nesposoban i kako je sve to, naravno, "pranje novca".
Riječ je o posebnoj vrsti ljudi - prozorsko-balkonsko-birtijskim “stručnjacima” - samozvanim ekspertima za sve tuđe poslove, osobito za one poslove koje sami u životu nikada nisu radili.
To su ljudi koji su duboko uvjereni da "sve znaju bolje" - kako treba asfaltirati, kositi, kopati, popravljati, čistiti snijeg, organizirati promet, odvoziti otpad, voditi grad i državu. Radnici su po njima redovito “neznalice” i “neradnici”, njihovi šefovi "budale sa kupljenim diplomama", a ako netko nešto ipak radi onda to "radi krivo".
Svojstveno im je da imaju nevjerojatno puno slobodnog vremena, toliko da satima mogu stajati na balkonu, visiti na prozoru ili sjediti u birtiji, zabadati u tuđi rad, brojati učinak i brojno stanje radnika, i onda o svemu tome temeljito “filozofirati” po društvenim mrežama. Količina tog slobodnog vremena često savršeno objašnjava i količinu njihovog pametovanja.
Svojstvena im je neprekidna kuknjava, lamentiranje i prigovaranje čim se za to pruži prilika.
Kada se ne radi, tada je kuknjava u stilu "Zašto se ne radi?", "Kako to da nitko ništa ne poduzima?", "Kada misle asfaltirati cestu", "Kada misle pokositi travu?", "Zašto nisu odvezli smeće?", "Za što mi plaćamo porez?"
Kada se radi, opet kuknjava, u stilu: "Zašto baš sad?", "Zašto baš to, a ne nešto drugo?", "Zašto ovako, a ne onako?", "Zašto ih je (samo/čak) toliko na gradilištu?", "Ja bih sam to završio za dva dana.", "A Japanci/Kinezi/Nijemci bi to puno brže i kvalitetnije napravili."...
Ako se netko od njih ipak udostoji sići s prozora, balkona ili izaći iz birtije, to je samo da bi radnicima glumio nadzor ili poslovođu. Tada gotovo uvijek slijedi nametljivo stajanje uz radnike, zapitkivanje, davanje "uputa" i "pametnih savjeta" koje nitko nije tražio, objašnjavanje kako bi se "to trebalo drukčije, brže ili pametnije” napraviti, ili pak nekakvo izvoljevanje da se napravi nešto mimo naloga kojeg radnici imaju.
Kada im radnici, koji su prvi su na udaru takvih samozvanih "eksperata" koji im uglavnom samo ometaju i usporavaju posao, jasnim tonom kažu da smetaju i da se maknu, ti "stručnjaci” ili postanu agresivni ili pak uvrijeđeno lamentiraju na Facebooku kako su ih "otjerali", "bili bezobrazni" i kako "se njima ništa ne smije reći".
Posebna podvrsta tih "stručnjaka" su oni koji se hvataju za floskule o noćnom radu! Naravno, samo do trenutka kada bi se nešto stvarno radilo noću pod njihovim prozorom - tada bi prvi zvali policiju zbog buke.
U stvarnosti, nije problem što se radi i kada se radi, zapravo im smeta svako narušavanje vlastite komocije: prašina, vibracije, buka, neugodni mirisi, ili zaobilazak zone radova … sve im je to "nepodnošljivo maltretiranje", ako im remeti komociju gledanja televizije, beskonačnog skrolanja po Facebooku, ili pak zahtjeva od njih da malo "protegnu noge" zbog nemogućnosti hodanja u ravnoj liniji, ili zato što ne mogu parkirati točno ispred svojeg ulaza.
Kada je sve gotovo i napravljeno, tek tada nastupa kreativna faza cijepidlačenja i izmišljanja "problema" i "nedostataka", ne zato što objektivno postoje ozbiljne greške, nego zato što se konačan rezultat nekog posla ne uklapa u fiks-ideju koju su ti samozvani stručnjaci složili u vlastitoj glavi... pa se onda može čuti kuknjava u stilu "Radovi su trajali predugo", "Asfalt je krive nijanse", "Šahtovi nisu savršeno ravni", "Ne sviđa im se nova regulacija prometa”, "Trava je prekratka", "Cesta je previše posoljena'"... Pritom im je potpuno nepoznat koncept da oni koji rade ponekad mogu i pogriješiti, dok oni koji nikad ne griješe, u pravilu ne rade ništa.
No ono što je svima njima zajedničko jest da su izuzetno su hrabri, glasni i pametni na društvenim mrežama, ali uglavnom potpuno pasivni i inertni u stvarnom životu. Kad bi trebalo nešto konkretno poduzeti - prijaviti neki komunalni problem nadležnim službama, poslati prijavu, nazvati, urgirati - ne poduzimaju ništa uz objašnjenje da "to nije njihov posao" i da bi "službe to trebale same znati". No po toj njihovoj logici, ne bi trebalo zvati vatrogasce kada gori kuća ili auto, niti hitnu pomoć kada se netko sruši na cesti - jer bi, eto, hitne službe to "trebale same znati".
No sve ovo zapravo nije priča o asfaltu, travi, smeću, snijegu ili šahtovima, već o mentalitetu ljudi koji žele rezultate bez ikakvog radnog procesa i savršeni red bez ikakvog sudjelovanja i osobne odgovornosti. To su ljudi koji zapravo ne žele biti odgovorni građani, nego prekomotna gotovanska publika - i to ona najglasnija, najnezadovoljnija i društveno najbeskorisnija.
Jer dokle god im je jedini doprinos zajednici snimka s balkona i status pun sraćkanja po radnicima komunalnih službi, uz povremeno glumljenje "stručnjaka” ili "žrtve", problem neće biti ni radnici, ni radovi, ni službe, već upravo oni – prozorsko-balkonsko-birtijski “stručnjaci” za koje je sve uvijek krivo, i za koje su svi nesposobni i neznalice - osim njih.
utorak, 23.12.2025.
Digitalna diktatura
Zadnji hir EU birokracije jest nametanje digitalizacije svega i svačega.
U posljednje vrijeme sve češće se u medijima spominju digitalne vozačke dozvole, digitalni novac, digitalna naplata cestarina, digitalna kontrola na granicama i slična digitalna "moderna rješenja", a pri tome se govori i o bezrezervnom oslanjanju na "umjetnu inteligenciju", koja se u praksi do sada vrlo često pokazala - prilično neinteligentnom.
Problem ovdje nije tehnologija sama po sebi, već slijepo, gotovo fanatično vjerovanje da je digitalizacija nečega automatski sinonim za napredak. Ta današnja fah-idiotska opsjednutost digitalizacijom svega vrlo često ignorira stvarni fizički svijet, stvarne ljude i stvarne probleme koje digitalizacija može uzrokovati.
Digitalizacija bez mogućnosti izbora
Jedna od stvari koja se uporno prešućuje i ignorira je činjenica da ne koriste svi ljudi pametne telefone! I to nije nikakav zločin, jer ne postoji ni zakon ni zakonska obveza koja propisuje da svatko mora posjedovati i koristiti pametni telefon, instalirati određene aplikacije, imati mobilni internet ili stalno biti "online".
Neki ljudi jednostavno to ni ne žele, već radije koriste starije, prokušane i pouzdanije tehnologije. Ima ljudi koji radije koriste starije "obične" mobitele. Jednako kao što ima ljudi koji i danas radije fotografiraju klasičnim fotoaparatima na film, umjesto da koriste isključivo moderne digitalne.
Unatoč tome, ide se u smjeru da se sve više osnovnih usluga za građane planira učiniti dostupnima isključivo u digitalnom obliku, bez onog fizičkog i materijalnog, i zapravo se pokušava građane prisiliti na korištenje tehnologije koju možda ne žele, ne razumiju, ili si je ne mogu priuštiti.
To pak najviše može stvarati probleme starijim ljudima koji su često slabije računalno pismeni jer su živjeli i odrastali u nekim drugim vremenima; ponekad im je već i samo osnovno korištenje pametnog telefona (poziv ili SMS poruka) veliki izazov, a kamoli prijavljivanje u razne on-line sustave, pamćenje PIN-ova i zaporki, korištenje aplikacija, autentifikacija u dva koraka, te stalna ažuriranja aplikacija i sustava koje često za sobom vuku i zbunjujuće promijene izgleda korisničkog sučelja... Štoviše, čak i mlađi korisnici ponekad imaju problema sa time.
Nametnuta digitalizacija koja bi isključivala i marginalizirala dio društva koji ju ne zna ili ne želi koristiti, nije napredak već diskriminacija.
Osjetljivi sustavi i stvarni rizici
Još jedan problem koji se uporno i sustavno ignorira jest potpuna ovisnost digitalnih sustava o računalnoj i komunikacijskoj tehnologiji koja nije apsolutno pouzdana, te o dostupnosti električne energije.
Što ako mobitel bude izgubljen, ukraden, ili padne pa bude oštećen do neupotrebljivosti? Što ako se isprazni baterija na mobitelu, a nema dostupnog punjača? Što ako negdje nema signala ili nestane internetske veze? Što ako padne centralni računalni sustav? Što ako dođe do kibernetičkog napada, pa procure osobni podaci milijuna građana?...
To nisu nekakvi hipotetski "najgori mogući scenariji" - to su realne situacije koje se već događaju, i to sve češće! I svaki put kada se dogode, ljudi se ni krivi ni dužni nađu u problemima.
S druge strane, papirnata vozačka dozvola ne treba ni mobitel ni internet. Gotovina ne treba server. Fizički dokument ne može se "hakirati", ukrasti ili izmjeniti s druge strane svijeta.
No bez obzira na to, digitalna rješenja se pokušavaju na silu nametnuti uz izliku veće sigurnosti, učinkovitosti i kontrole. U stvarnosti, kontrola se sve više centralizira, a građani gube autonomiju, jer kada sve postane digitalno, postaje i uvjetno - može se isključiti, ograničiti, suspendirati, ili nadzirati jednim klikom.
I tu više nije pitanje "hoće li se to zloupotrijebiti", nego kada i do strane koga.
Zaključak
Digitalizacija bi trebala biti opcija, odnosno alat koji olakšava život onima koji je žele koristiti, a ne nametnuta prisila od strane birokratskog sustava koja bi marginalizirala one koji ju ne žele. Jer dokle god se radi o nametanju bez alternative, bez slobode izbora, bez ozbiljne rasprave i bez uvažavanja stvarnih problema, ne radi se o napretku, već samo o još jednom birokratskom iživljavanju i eksperimentiranju koji se provodi na leđima običnih građana.
ponedjeljak, 22.12.2025.
Paradoks velikog izbora...
nedjelja, 21.12.2025.
GDPR kao izgovor za zabrane
Koja je razlika između Boga i birokrata?
Bog ne umišlja da je birokrat.
A birokrati se u današnje vrijeme često ponašaju kao da su "bog i batina", odnosno nekakav "vrhovni autoritet", prvenstveno po pitanju interpretacija raznih direktiva, uredba i zakona, a zatim i nametanja vlastitih ideja o tome kako bi ljudi trebali živjeti i funkcionirati, da apsolutno sve bude u skladu sa tim istim direktivama, uredbama i zakonima.
Štoviše, vrlo često se događa apsurd da birokratske interpretacije postojećih zakona - pogotovo kada su ti zakoni nedorečeni ili previše općeniti - budu izuzetno restriktivne. Umjesto da rješavaju konkretne i stvarne probleme, nerijetko prekomjerno reguliraju ono što uopće ne bi trebalo regulirati, stvarajući ljudima nepotrebne komplikacije i više problema nego što ih rješavaju.
Jedan od najpoznatijih primjera takve birokratske prakse je, naravno, GDPR - famozna Uredba o zaštiti osobnih podataka koju je EU nametnula svim državama članicama. Iako je GDPR donesen s legitimnim ciljem - zaštitom osobnih podataka u digitalnom okruženju - problemi nastaju jer se njegova načela često mehanički, po injerciji i bez konteksta primjenjuju i na područja na koja očito nisu bila primarno usmjerena, poput ulične i dokumentarne fotografije.
U praksi se već pokazalo da mnoga birokratska tumačenja GDPR-a, od strane AZOP-a i raznih drugih "GDPR eksperata", ne spriječavaju i ne rješavaju stvarne probleme krađe, curenja, preprodaje i zloupotrebe osobnih podataka. Umjesto toga, ta tumačenja često samo proizvode kaos, nameću nerazumna ograničenja i zabrane, te stvaraju probleme ljudima koji uopće nisu izvor problema - a sve to iz deklarativno "plemenitih razloga", koji u praksi vrlo često prerastaju u čistu birokraciju i birokratska pametovanja koja su sama sebi svrha.
Fotografija kroz prizmu birokracije
Kada se govori o fotografiji, ponekad se stječe dojam da se birokrati zapravo bave fotografijom, a da bi se fotografi trebali baviti birokracijom. Time se birokrati, a ne ljudi iz fotografske ili novinarske struke, postavljaju kao "vrhovni autoritet" u području u kojem često nemaju ni elementarna znanja, a kamoli praktična iskustva.
Iako sam GDPR u članku 85. predviđa iznimke koje se odnose na novinarsko izvještavanje, te umjetničko izražavanje, čini se da se te odredbe u praksi od strane birokracije ponekad tumače preširoko, mehanički, ili svode tek na puku formalnost.
Naime, prema dominantnim birokratskim tumačenjima, ispada da je gotovo svaka fotografija osobe automatski "osobni podatak", čak i kada kontekst i svrha fotografije to realno ne opravdavaju. Posljedično, dokumentarna i ulična fotografija se prema takvim preširokim i preslobodnim interpretacijama tretira kao nešto što se ne bi smjelo raditi bez prethodne privole svake prepoznatljive osobe u kadru, a što je u slučaju spontane, ulične i dokumentarne fotografije praktično neizvedivo.
Spontana ulična i dokumentarna fotografija, koja nastaje kao jednokratno bilježenje nekog trenutka i stvarnosti kakva jest, teško da se može usporediti s organiziranom, sustavnom obradom osobnih podataka, s obzirom da ulični fotografi i fotoreporteri ne vode baze podataka, ne profiliraju prolaznike i ne obrađuju podatke u komercijalne ili nadzorne svrhe. Oni dokumentiraju javni život u javnom prostoru.
Identifikacija i stvarna obrada podataka
Često se zanemaruje ključna stvar da prema samim načelima GDPR-a, osoba na fotografiji snimljenoj na javnom mjestu nije nužno identificirana (ili ju je moguće indirektno identificirarati) samom činjenicom da se nalazi na slici. U velikom broju slučajeva takva osoba ostaje anonimna sve dok fotografiju ne prate dodatni podaci koji bi omogućili njezinu identifikaciju, poput imena i prezimena ili drugih konkretnih osobnih podataka, jer nikome na čelu ne piše tko je i što je, već ulična fotografija pokazuje samo da je netko u određenom trenutku bio dio javnog prostora.
Jednako tako, ulična i dokumentarna fotografija u pravilu ne predstavljaju "sustavnu obradu osobnih podataka“, osobito kada ne postoji baza podataka, evidencija osoba, niti svrha praćenja ili profiliranja pojedinaca. Unatoč tome, u praksi se birokrati ponašaju i prezentiraju kao da ulični fotografi vode svojevrsne "dosjee o građanima“, a što nema veze sa stvarnosti.
Preventivna cenzura kao standardna praksa
U objavama u medijima se sve češće nameće svojevrsna "preventivna cenzura“, deklarativno radi "zaštite identiteta ljudi". To uključuje cenzuriranje lica, zamagljivanje registarskih oznaka i svega onoga što su birokrati proizvoljno proglasili osobnim podatkom, a koju smatraju "nužnom", jer svaku objavu unaprijed smatraju potencijalnom "obradom podataka".
Pri tome, jedan od najčešćih argumenata kojima se birokrati (i oni koji ih nekritički slijede) služe u opravdanju cenzure i ostalih restriktivnih tumačenja jest „prevencija moguće zloupotrebe“. Drugim riječima, tvrdi se da bi se fotografije mogle zloupotrijebiti, pa se sam čin fotografiranja i objavljivanja a priori tretira kao sumnjiv.
No slijedeći tu "logiku" o "prevenciji zloupotrebe", moglo bi se jednako tako zabraniti predmete i alate svakodnevne uporabe, poput npr. čekića, jer se i oni mogu zloupotrijebiti - čekić sam po sebi nije opasan, već je opasna njegova zloupotreba, a društvo već ima zakone koji takvu zloupotrebu sankcioniraju, nakon što se ona dogodi.
Isto vrijedi i za fotografiju i fotografiranje. Fotografije same po sebi nisu opasne, a njihova eventualna zloupotreba već je itekako regulirana i kažnjiva postojećim odredbama kaznenog zakona, bez potrebe za "preventivnim" birokratskim intervencijama.
Problem preventivnih zabrana
Zabrane ili ograničavanje nečega isključivo zbog teoretske mogućnosti zloupotrebe nije samo nerazumno, već i opasno, pogotovo kada zadire u ljudska prava. Sankcije bi se trebale odnositi na stvarno činjenje štete, nakon što je ta šteta učinjena, a ne na preventivno zabranjivanje i ukidanje legitimnih aktivnosti koje same po sebi nisu problem.
Štoviše, takav pristup stvara društvenu klimu u kojoj su svi koji nešto rade unaprijed osumnjičeni za nešto, te upravo oni koji ne rade ništa loše niti zlonamjerno snose najveće posljedice, dok istovremeno oni koji jesu problem zakone ionako zaobilaze ili ignoriraju.
Birokratski apsurd u praksi
Kao ilustrativan primjer jednog birokratskog apsurda i gotovo fanatične opsjednutosti "zaštitom podataka", može poslužiti i situacija iz komunalne prakse - prema komunalnim propisima, u stambenim zgradama tijekom zimskog perioda mora na oglasnoj ploči biti istaknut raspored čišćenja snijega. Međutim, prema "stručnim mišljenjima" i tumačenjima AZOP-a, takav raspored ne bi smio sadržavati prezimena stanara "radi sigurnosti, privatnosti i zaštite osobnih podataka".
Rezultat je apsurdna situacija u kojoj se jasna zakonska obveza zbog birokratske interpretacije ne smije izvršiti na jednostavan i razumljiv način, već isključivo na birokratski - maksimalno zakompliciran. U suprotnom, taj isti birokratski aparat prijeti sankcijama.
Ukratko...
1. Fotografija u javnom prostoru nije automatski obrada osobnih podataka!
GDPR se u pravilu primjenjuje samo kada postoji organizirana ili sustavna obrada osobnih podataka. Jednokratna, spontana ulična fotografija u pravilu ne ispunjava taj uvjet.
2. GDPR izričito štiti umjetničko i dokumentarno izražavanje
Članak 85. GDPR-a nalaže usklađivanje zaštite podataka sa slobodom izražavanja, uključujući umjetničko izražavanje. Ulična fotografija u to izravno spada!
3. Javna vidljivost ne podrazumijeva razumno očekivanje privatnosti
Osoba koja se nalazi na ulici, trgu ili javnom događaju ne može razumno očekivati istu razinu privatnosti kao u nekom privatnom i od pogleda javnosti zaštićenom prostoru. To je temelj dugogodišnje pravne prakse.
4. Zahtjev za prethodnom privolom uništava samu svrhu ulične ili dokumentarne fotografije
Ako je privola potrebna unaprijed, spontana fotografija prestaje postojati. Zakon koji se može primijeniti samo u teoriji, ali ne i u stvarnom životu, nije funkcionalan već besmislen zakon.
5. Dokumentiranje događaja u javnom interesu mora imati prednost
Snimke raznih prekršaja, nasilja ili drugih događaja od javnog interesa ne mogu i ne smiju biti zabranjene samo zato što uključuju prepoznatljive osobe. U suprotnom, zaštita osobnih podataka pod paskom GDPR-a postaje alat za prikrivanje društveno štetnog ponašanja, a koje ide na ruku onima koji namjerno krše zakon i prijetnja su društvu.
Zaključak
GDPR sam po sebi zapravo čak i nije toliko problem koliko birokratski refleks da se zakon primjenjuje bez razuma, bez konteksta i bez stvarnog razumijevanja područja koje se regulira. Kada se zaštita privatnosti pretvori u preventivnu cenzuru, a sloboda izražavanja u administrativni rizik, tada zakon prestaje služiti ljudima i počinje služiti samome sebi. Štoviše, društvo u kojem se spontana fotografija tretira kao prijetnja, a birokratska interpretacija kao neupitni autoritet, nije sigurnije društvo već društvo lišeno jednog oblik slobodnog izražavanja.
subota, 20.12.2025.
Rizik zbog fotke?
Zdravlje i život su svakako važniji od "spektakularne fotografije kakvu nitko nije snimio".
Međutim, događalo se, a i još uvijek se događa, da nekim fotografima to nije jasno, te u lovu na takve fotografije često ne mare za vlastitu sigurnost, a ponekad ni za sigurnost drugih... Pa se događalo da su fotografi padali sa zgrada, mostova, litica ili pogibali pod kotačima vozila. Ili bili jako blizu da im se to dogodi...
U Japanu u zadnje vrijeme, čini se, ima jako puno problema sa tzv. trainspotterima, tj. ljudima koji vole fotografirati vlakove, a koji, snimajući vlakove čini se da nimalo ne mare za svoju sigurnost, a ponekad i ometaju druge - bilo prolaznike i putnike, bilo osoblje željezničkih stanica. Od skakanja na tračnice neposredno prije nailaska vlaka, do korištenja raznih rekvizita kojima ometaju prolaz (npr. selfie štapovi, ljestve i slično...)
Iz tog razloga su Japanske željeznice pokrenule kampanju kojom bi se to spriječilo i educiralo ljude..
Japanese Railway Pleads With Photographers to Stop Being Dangerously Dumb
petak, 19.12.2025.
Willy Ronis
četvrtak, 18.12.2025.
Malo o instant fotografiji...
Kada se spomene instant fotografija, radi se o tehnologiji koja omogućava brzo dobivanje fotografske slike neposredno nakon snimanja, zahvaljujući kemijskoj reakciji unutar samog instant filma. Slika se pojavljuje na papiru gotovo odmah, bez potrebe za razvijanjem u laboratoriju.
Na području instant fotografije najpoznatiji su Polaroid i Instax, koji predstavljaju dvije različite tehnologije razvijene u različitim vremenskim razdobljima. Starije generacije češće su bile korisnici Polaroid kamera, dok su mlađe generacije više upoznate s Instax kamerama.
Polaroid je originalni začetnik instant fotografije, razvijen sredinom 20. stoljeća kao revolucionarni sustav koji nije zahtijevao zasebno razvijanje filma u laboratoriju. Najveću popularnost doživio je od 1950-ih do 1980-ih godina. Nažalost, tvrtka Polaroid je bankrotirala 2001. godine, no u novije je vrijeme, zahvaljujući entuzijastima i novim investicijama, ponovno oživjela i vratila se na tržište instant fotografije, iako u manjem obujmu nego prije.
Instax, koji je zapravo brend japanske kompanije Fujifilm, relativno je noviji sustav, razvijen krajem 1990-ih godina. Postao je iznimno popularan među mladima, koji ga često doživljavaju više kao oblik zabave nego kao ozbiljnu fotografiju. Unatoč tome, danas postoji i čitav umjetnički pokret koji koristi Instax film u svojim radovima, naglašavajući estetiku spontanosti i retro stila.
Što se tiče samog dobivanja slike, između Polaroida i Instaxa postoje značajne razlike u kemiji filma, načinu na koji se slika pojavljuje na papiru, kao i u veličini i formatu fotografija. Polaroid slike su obično veće, dok su Instax slike manje i dolaze u nekoliko varijacija formata. Također, dok je kod Polaroida za dobivanje slike bilo potrebno 10 do 15 minuta, kod Instaxa taj proces najčešće traje svega nekoliko minuta.
Važno je napomenuti da Polaroid i Instax slike nisu dugotrajne. U nepovoljnim uvjetima čuvanja, poput neodgovarajućeg rukovanja ili dugotrajnog izlaganja suncu odnosno UV svjetlu, slike mogu relativno brzo izblijediti. Stoga ih je preporučljivo čuvati u posebnim albumima, na suhom i tamnom mjestu, pri stabilnoj sobnoj temperaturi, kako bi im se produljio vijek trajanja.
