nedjelja, 02.02.2025.
Malo me ima, malo me nema...
Može se primjetiti kako unatrag zadnjih par godina imam duže pauze u pisanju bloga. Više je razloga tome. S jedne strane tu su privatne obveze, kojih, što sam stariji imam sve više.
Zatim je tu i činjenica da se fotografijom ne bavim više onoliko koliko sam se bavio prije, već imam i neke druge hobije.
A na kraju, tu i onaj faktor da, nažalost, blog.hr više nije ono što je bio nekad... prvenstveno zbog toga što su neki kvalitetni blogeri napustili blog (zbog djelovanja onih nekvalitetnih), a neki, nažalost, i ovaj svijet.
srijeda, 22.01.2025.
Ipak ima nade za TikTok?
Nedugo nakon što je, na sveopći užas američkih "influencera", TikTok zabranjen u SAD-u, novoizabrani predsjednik SAD-a, potpisao je uredbu kojom odgađa tu zabranu na 75 dana, a u kojem roku bi kineski TikTok trebao pronaći kupca iz SAD-a i prodati mu udio vlasništva... naravno, nakon čega je TikTok ponovo postao dostupan.
President Trump Signs Executive Order to Delay TikTok Ban for 75 Days
Ono što je najavio, to je i napravio: Trump donio odluku o TikToku
Naravno, postoji mogućnost da ga preuzme upravo Elon Musk, a koji je prije nekoliko godina preuzeo Twitter (i preimenovao ga u X).
Hoće li Musk postati vlasnik TikToka? Trump nema ništa protiv te ideje
ponedjeljak, 20.01.2025.
Street Photography
nedjelja, 19.01.2025.
Zabrana TikToka?
U SAD-u je zabranjen TikTok.
Potvrđen zakon o zabrani aplikacije koju koristi gotovo pola Amerikanaca
Kolosalna je to "katastrofa epskih razmjera" za sve "influencere" koji će, ako ta zabrana ostane na snazi, konačno morati pronaći neki konkretan i društveno koristan posao, umjesto da snimaju druge ili sebe kako pred kamerom mobitela izvode idiotarije, to serviraju javnosti, od toga zarađuju, i misle da su tim važniji za društvo što imaju više pratitelja i lajkova...
TikTok prestao s radom u SAD-u, oglasio se Trump: "Izdat ću naredbu da..."
nedjelja, 12.01.2025.
Roditeljsko narušavanje privatnosti djece
Dok s jedne strane, kako roditelji, tako i razni dušebrižnički nastrojeni "eksperti za zaštitu djece" u svojim javnim istupima urlaju o privatnosti i sigurnosti djece, te maltene pozivaju na linč svakoga tko nedgdje, na nekom javnom mjestu (gdje privatnosti nema, zato se i zove javno mjesto!!) uperi kameru u smjeru djece, pravdajući to "zaštitom djece (od svih mogućih opasnosti)", a birokrati jednako tako nameću "zaštitnu" cenzuru lica u medijima, s druge strane malotko zapravo vodi brigu o tome što sami roditelji objavljuju na društvenim mrežama, odnosno platformama za objavu fotografija i videa (kao što su TikTok, Instagram, Facebook, YouTube...).
Apologetima koji odobravaju roditeljske objave fotografija i videa djece najčešće je jedino mjerilo "prihvatljivosti" neke snimke je li snimku snimio i objavio roditelj (što im je "prihvatljivo") ili neki stranac (što im je "apsolutno neprihvatljivo", "opasno"...isl.), nesvjesni da roditelji svojim objavama na svojim internetskim društvenomrežnim profilima serviraju daleko više osobnih podataka o djeci, i daleko više narušavaju djetetovu privatnost, nego što to može netko tko negdje na ulici ili nekom javnom događanju uhvati neko dijete u kadar, u smislu nekakve normalne ulične ili dokumentarno-reporterske fotografije.
No ono što je posebno zabrinjavajuće i neshvatljivo da ti isti apologeti ponekad ne vide problem ni u tome da roditelji sami stavljaju na društvenomrežne stranice i video servise čak i vrlo privatne snimke kupanja i mijenjanja pelena ili općenito snimaka na kojoj su im djeca (polu)gola, dok istovremeno jako drame oko fotografiranja i videosnimanja grupnih slika u vrtiću ili školi, priredbi ili sportskih utakmica na kojima sudjeluju djeca, ili kad je u pitanju neka ulična i dokumentarna fotografija, a djeca koja budu uhvaćena u kadar su "zakopčana do grla." Ili se žestoko zgražaju i pjene ako negdje osvane neka umjetnička umjetnička fotografija nekog golišavog djeteta.
Preponosni roditelji, koji boluju od "sharenting" sindroma i pretjerano su željni pažnje drugih, pa za to privlačenje pažnje koriste vlastitu djecu, pokušavajući na druge ostaviti dojam, često nisu nimalo svijesni koliko svojim objavama na internet zapravo serviraju svu silu osobnih podataka svoje djece - od toga da na njihovom profilu već stoji njihovo ime i prezime ili neki "username" preko kojeg se ono može otkriti, pa do toga da u objavama istovare svu silu drugih podataka o sebi i svojoj djeci: od toga kako im se djeca zovu, gdje žive, u kojem gradu.... uz to objavljene fotografije ili videi rođendana i otkirvaju koliko im djeca imaju godina. Fotografije ispred vrtića ili škole odaju javnosti u koju školu ili vrtić njihovo dijete ide. Ista stvar je i sa fotografijama i videima sa drugih aktivnosti kojima se djeca bave, kao što su npr. sport, ples, glazba ili slične aktivnosti.
Uz to, objave fotografija i video klipova koji su snimljeni u stanu ili kući, ne samo da itekako narušavaju privatnost, jer je stan privatni prostor, (za razliku od ulice ili trga, koji su javni prostori), nego uz sve to daju na uvid javnosti i raspored prostorija u kući ili stanu, te njihov sadržaj, odnosno što se sve i gdje u stanu nalazi (a što pak može biti itekako interesantno potencijalnim provalnicima, pogotovo u situacijama kada se netko ima potrebu, uz to što eksponiraju svoju djecu, i razbacivati svojim luksuzom.
Općenito zaboravljaju da se na internet ne bi trebalo stavljati ništa što se inače ne bi pokazivalo nepoznatim osobama, te da svi oni koji su na listi prijatelja, mogu sve ono što su o svojoj djeci ikad objavili na Facebooku ili nekom drugom društvenomrežnom servisu, bez problema proslijediti dalje drugima, bez obzira bilo to iz dobrih ili loših namjera... A kada su u pitanju društvenomrežni profili koji su otvoreni za javnost (a ne samo za prijatelje), to sve može učiniti doslovno bilo tko!!
S druge strane, kada se radi o nekoj uličnoj ili dokumentarnoj fotografiji s javnog mjesta ili događanja, nikome na čelu ne pišu ni ime, ni prezime, ni dob, ni adresa stanovanja...
I na kraju, kada roditelji vlastitoj djeci daju pametne telefone oboružane kamerama i pristupom internetu, a što je danas postala uobičajena stvar u sve ranijoj dobi,... koliko ono roditelja zaista provjerava što i koga sve njihova djeca snimaju, te kamo i kome to šalju, te sa kime se dopisuju?
srijeda, 08.01.2025.
Muke po fotografiranju venčanja
Iako se fotografiranje vjenčanja, na prvu, mnogima to čini kao lak i unosan posao, postoje ponekad vrlo mučne stvari i situacije kroz koje prolaze profesionalni ili polu-profesionalni fotografi koji snimaju vjenčanja, kako sa mušterijama koje ih angažiraju, tako i sa samim sudionicima vjenčanja.
Ponekad oni koji angažiraju "susjedovog malog" da im besplatno smimi svadbu jer "zašto bi plaćali tamo nekog (pre)skupog fotografa" zapravo time profesionalnim fotografima učine uslugu, jer ih poštede vlastitih idiotarija...
Najčešće od tih situacija su...
1. Rušenje cijene
Postoje mušterije koje, kada čuju cijenu koju fotograf traži za snimanje, budu "zaprepaštene" jer im nije jasno "Kako to može toliko koštati", pogotovo u vremenu kad se više ne snima na film, već je sve uglavnom digitalno. Problem je što ne shvaćaju da fotograf koji od snimanja živi ima svoje troškove, počevši od same amortizacije opreme (koja se snimanjem troši), putnih troškova, te troškove printanja fotografija na papir, opremanja albuma, a uz to kao i svi ostali ljudi, moraju od nečega plaćati režije i kupovati hranu, te si uplaćivati zdravstveno i mirovinsko osiguranje.
Pri tome se na "previsoku" cijenu fotografskog posla najviše bune oni kojima nije problem (najčešće iz snobovsko-malograđanskih poriva) iskeširati poprilične novce za ekskluzivne lokacije vjenčanja, kičeraj ili egzotičnu hranu, od čega u konačnici zapravo ne ostaje ništa, ali im je problem platiti fotografa za fotografske (ponekad i videografske) uspomene koje ostaju trajno (ili barem do razvoda).
2. Smetala sa mobitelima
Kako danas gotovo svatko ima mobitel s kamerom, na vjenčanjima je postala vrlo česta pojava da se takvi doslovno guraju ispred fotografa kako bi i oni snimili neku sliku. Naravno da na taj način ometaju fotografa koji radi svoj posao da odradi svoj posao, jer bilo kakav ulet u kadar upropasti fotografiju. Jako je puno onih koji se bune ako im se zbog toga prigovori, jer smatraju da oni "znaju bolje što i kako snimiti" od "tamo nekog preskupog unajmljenog fotografa koji si previše umišlja".
3. Izvoljevanja, zanovijetanja, pametovanja, prigovaranja
Onaj tko angažira fotografa za vjenčanje, morao bi biti svijestan da svaki fotograf za vjenčanja ima svoj način rada i svoj stil fotografiranja. Štoviše, većina fotografa kada dogovaraju posao, prvo pokažu mušterijama svoj portfolio, te se zapravo svodi na to da li mušterije žele takav stil fotografija ili ne (pa da traže drugog fotografa). Međutim, svejedno ima onih koji smatraju da "znaju bolje" kako bi fotograf trebao snimati, te imaj nekakve posebne prohtijeve i "upute" što i kako bi trebalo... Čak štoviše, ponekad se događa da za vrijeme snimanja sufliraju fotografu, sole mu pamet, odnosno daju upute i savjete koje fotograf nije tražio. Ili pak fotografa "vuku za rukav" da snimi nešto što zapravo uopće nije planirano/dogovoreno, niti je zapravo bitno...
4. Uskraćivanje hrane i pića
Ako se od fotografa traži da osim same ceremonije vjenčanja (u crkvi ili kod matičara) snima i svadbu, a koje nekad traju do jutra do sutra, red je da mu se omogući hrana i piće kao i ostalim sudionicima svadbe, jer nije nimalo lako čitav dan snimati ljude koji se zabavljaju. Međutim, događalo se (i to češće na nekim raskošnim svadbama!), da su domaćini fotografima bez pardona odbijali dati stolicu, tj. mogućnost da naprave pauzu, te nešto pojedu i popiju.
5. Požurivanje
Snimanje fotogafija je tek jedan dio posla. Odabir, obrada i printanje fotografija, te opremanje foto-albuma je ostatak. A taj posao ponekad može potrajati, ovisno o količini snimljenih fotografija i o količini fotografija koje su dogovorene za isporuku, te koliko još drugog posla fotograf ima (osim tog snimanja vjenčanja). Nažalost, događa se da ima onih koji, već drugi dan zovu i dodijavaju da žele da im se to što prije isporuči, iako im fotograf da do znanja da će to potrajati tjedan dana. S druge strane se zna dogoditi da oni koji fotografa najviše požuruju da im što prije isporuči fotografije, sami jako otežu sa plaćanjem fotografskih usluga!
utorak, 07.01.2025.
Spina Americana
Fotograf Richard Sharum putovao je po 100 milja širokom koridoru kroz sredinu SAD-a, od meksičke do kanadske granice, i pri tome snimio veliku količinu crno-bijelih fotografija ljudi s margine društva, koji su godinama zanemarivani i politički, i socijalno i kulturno. Te fotografije uobličio je u knjigu "Spina Americana"...
Photographer Documents Overlooked Communities in America’s Heartland
SPINA AMERICANA (AMERICAN SPINE)
ponedjeljak, 06.01.2025.
Neraspoznavanje tramvaja?
U Zagrebu već neko vrijeme prometuje nekoliko tramvaja koje je aktualna gradska vlast nabavila iz Njemačke, točnije iz Augsburga.
No imao sam priliku primjetiti da mnogi ljudi u Zagrebu, kako uživo, tako i na društvenim mrežama, za svaki "ćoškasti" tramvaj koji vide, bilo uživo ili na slici, samouvjereno tvrde da su to "novokupljeni tramvaji iz Njemačke", uz svu silu omalovažavajućih opaski, pogotovo ako se dogodi da se neki tramvaj pokvari, iskoči ili bude neka nezgoda. Čak sam u nekoliko navrata svjedočio situacijama da su ljudi, vozeći se u još starijim čehoslovačkim KT4 tramvajima, davali isto tako negativne opaske uvjereni da je to u čemu se voze "njemački krš."
No svakome tko dulje živi u Zagrebu i redovitije koristi tramvajski javni prijevoz, te dobro vidi i ima neku minimalnu količinu inteligencije, razlike između pojedinih modela tramvaja su i više nego jasne i očite.
A za one koji ili ne vide, ili ne znaju, ili se pak namjerno prave blesavi (u svrhu pljuvanja čim se ukaže prilika)..:
...ovo je njemački tramvaj iz Augsburga, Adtranz GT6M
...ovo je čehoslovački Tatra KT4YU
(cc: Wikipedija)
...a ovo stariji Končarov TMK 2100
(cc: Wikipedija)
Razlike u izgledu su i više nego očite!
Na kraju, ne želim ulaziti u polemike koliko su ti tramvaji novi, stari ili (ne)ispravni, te kakvo je stanje u ZET-u, no imao sam se priliku u nekoliko navrata voziti u dotičnima, i poprilično su tihi i udobni. (Iako sam mišljenja da Nijemac neće jeftino prodati ono što valja, već ono čega se želi riješiti).
subota, 04.01.2025.
Plitka dušebrižna razmišljanja
Većinu života susrećem se sa dušebrižnicima svih mogućih vrsta. Kategorija je to ljudi koji u svakoj beznačajnoj i zapravo uobičajenoj stvari vide potencijalne kolosalne probleme, ili od tisuću mogućih ishoda spominju samo jedan, onaj najgori mogući, ali realno i statistički vrlo rijedak. Ukratko, za svako rješenje pronađu problem, a sebe vide kao "spasioca", nesvjesni da su zapravo najveći problem oni sami sa svojim izmišljanjem problema gdje ih nema.
Naravno, ne treba spominjati ono prvo, da paranoidni dušebrižnici u svakom fotografu koji snima pravim fotoaparatom (a ne mobitelom) vide nekakvog "voajera" ili "paparazza", a u svakom snimanju nekakvo "narušavanje privatnosti" ili" planiranje terorizma", te nerijetko rezoniraju upravo na način da "svatko tko nosi sa sobom takav fotoaparat nije normalan", te se na takav način ponašaju prema fotografima čim im se pruži prilika.
No ima i drugih sličnih načina dušebrižničkog rezoniranja.... Zadnja takva varijanta dušebrižništva sa kojim sam se imao priliku susresti dogodila se relativno nedavno, kada sam nabavio preklopni džepni nožić; nekolicina očito vrlo paranoidnih i dušebrižnih ljudi u mojoj okolini je odmah iskoristila priliku davati primjedbe u stilu da "kome normalnom treba džepni nožić" i "tko normalan tako nešto uopće nosi sa sobom", aludirajući na to da je svatko tko ima kod sebe džepni nožić isključivo nekakav nasilnik, koljač i ubojica koji samo traži priliku da nekoga izbode, a ne kao čovjeka kojem je to alat za rezanje hrane ili otvaranje ambalaže.
Štoviše, po toj nakaradnoj dušebrižničkoj "logici" onda ispada da svatko tko kod sebe ima šibice ili upaljač, to ima isključivo da bi podmetao požare, a ne da bi sebi ili drugome pripalio cigaretu. Ili da svatko tko ima (malo bolji) auto, ima ga samo da bi njime gazio ljude...
petak, 03.01.2025.
Nebuloza zvana "kamen spoticanja"
Unatrag zadnjih više od nekoliko godina, u Zagrebu je počelo postavljanje tzv. "kamenova spoticanja". Radi se o malenim kamenovima, zapravo betonskim kockama na kojima se nalazi mesingana pločica na kojoj su podaci o osobi koja je stradala u nekom od konclogora u drugom svjetskom ratu, i koja se postavlja u nogostup ispred kuće ili blizu mjesta gdje je ta osoba živjela.
To "kamenje spoticanja" umotvorina je umjetnika Gunther Demniga, koji je došao na ideju kako bi svaka osoba stradala u drugom svjetskom ratu trebala imati "spomenik". U čitavoj Europi ih je do sada postavljeno stotinjak tisuća.
Međutim, po pitanju tog "kamenja spoticanja" postoji nekoliko, koliko moralno-etičkih, toliko i praktičnih problema...
1. KAKAV JE TO SPOMENIK PO KOJEM SE GAZI!?
Sa moralno-etičke strane je totalno neprihvatljivo da se gazi po spomenicima, jer gaženje po spomeniku pokazuje totalni nedostatak poštovanja, kako prema samom spomeniku, tako i prema onome što spomenik predstavlja. Štoviše, čak je i nekoliko židovskih organizacija protestiralo protiv kamenja spoticanja, upravo zbog toga, što se doslovno gazi po imenima žrtava.
Može se postaviti pitanje, kako autoru, tako i mjerodavnima koji inzistiraju na njihovom postavljanju, što točno nedostaje tome da se umjesto u nogostup, te pločice, ako se već ima potrebu načičkati gradove istima, postavlja na fasade zgrada? Je li bi zapravo onda jedini problem bio što to nebi moglo imati zvučni i "cool" naziv?
2. HIPERINFLACIJA SPOMENIKA
Jednostavno rečeno, što je više spomenika, to su oni manje vrijedni, tj. manje ljudi na njih uopće obraća neku pažnju, do mjere da čak više postaju smetnja nego nekakvo značajno i konkretno spomen-obilježnje, odnosno uspomena na neku osobu, neki događaj ili oboje.
3. PROBLEMI SA IZVOĐENJEM BUDUĆIH RADOVA
S obzirom da je svaki "kamen spoticanja" spomenik u punom smislu te riječi, jer je i za njihovo postavljanje potrebno ishoditi poprilično papirologije, ispada da bi za bilo kakave eventualne buduće radove na održavanju nogostupa u koje su ovi uglavljeni će prvo trebati birokratski tražiti dozvolu od institucija za zaštitu spomenika, kako bi se to "kamenje spoticanja" prvo "po propisu" uklonilo kako ne bi slučajno bilo oštećeno, ili se dogodilo da prilikom kopanja asfalta završe na kamionu sa građevinskim otpadom.
4. ŠTO JE SA ŽRTVAMA OSTALIH REŽIMA?
I dok se svi zgražaju što su Hitler i njegovi puleni zaslužni za cca 12 milijuna mrtvih u konclogorima, nitko ne obraća pažnju na one koji su ni-krivi-ni-dužni skončali u režiji drugih režima, počevši od posljetarnog revanšizma prema "narodnim neprijateljima", pa sve do žrtava Staljinizma, Mao Ce Tunga ili Pol Pota. Zar oni po nekoj sličnij logici ne zaslužuju identične spomenike?
