utorak, 10.02.2026.
Louis Stettner
ponedjeljak, 09.02.2026.
Na koje je sve načine bloganje utjecalo na moj život?
U vezi trenutno aktualne ankete...
#1 Pomoglo mi je da jasnije izrazim svoje misli i utjecalo je na moj osobni razvoj
Već samo pisanje, odnosno stavljanje misli na papir ili ekran, zahtjeva određenu (samo)disciplinu i sklonost istraživanju. Svaka objava zahtijeva vrijeme za pisanje, provjeru, razmišljanje i izražavanje.
#2 Povezalo me s ljudima sličnih interesa
S obzirom da pišem uglavnom tematski, više-manje usko specijalizirani blog, najčešća publika su upravo ljudi koji imaju slične, fotografske ili umjetničke interese. Bilo amaterske, bilo profesionalne. I spremni su za razmjenu iskustava i druženje s kolegama.
#3 Pokazalo mi je razinu ljudske bahatosti i gluposti
Pokazalo mi je do koje razine ponekad idu ljudska glupost i bahatost - od onih uobičajenih koje se tiču nepoznavanja elementarnih stvari vezanih za fotografiju, preko nesuvisle "logike", sve do egotripova, prepucavanja i beskonačnih svađa u komentarima od strane pojedinih blogera.
nedjelja, 08.02.2026.
Kada novinske kuće otpuštaju fotografe
Kako javlja PetaPixel, novinska kuća The Washington Post nedavno je otpustila gotovo trećinu svojih zaposlenih - fotografe i urednike fotografije.
Staff Photographers at The Washington Post All Lose Their Jobs
Ovo nije prvi takav slučaj masovnih otpuštanja u medijima. Već je i ranije bilo slučajeva da su neke od najpoznatijih medijskih kuća otpuštale fotografe:
Sports Illustrated je 2015. otpustio sve preostale stalne fotografe.
Sports Illustrated Lays Off All Remaining Staff Photographers
News Corp Australia 2021. godine otpustio je svoje posljednje fotografe.
News Corp Australia Has Laid Off the Last of Its Photographers: Report
Štoviše, u zadnje vrijeme, čini se da je novinskim kućama postalo preskupo održavati vlastite "kućne" fotografske timove, pa se radije oslanjaju na outsourcing - angažiranje neovisnih fotografskih agencija i freelancera, već prema potrebi.
Takva praksa prisutna je i u Hrvatskoj, gdje većina medijskih portala i tiskanih novina više gotovo da i nema kućne fotografe, već fotografije pribavljaju od neovisnih foto-agencija poput Pixsell ili Cropix.
subota, 07.02.2026.
Razlikovanje pojmova za idiote #7
Razlika između objave i komercijalne upotrebe
U današnje doba društvenih mreža i GDPR-a, velik broj ljudi ne zna neke osnovne stvari. Jedna od njih je i razlika između objave neke fotografije i komercijalne upotrebe te iste fotografije.
Objava je davanje fotografije na uvid javnosti.
To može biti putem društvenih mreža (kao što su npr. Instagram, Facebook…), on-line portfolija ili tiskovina (novine, časopisi i slične informativne publikacije), i ne znači ništa više od toga da se drugim ljudima, odnosno javnosti, omogući da vide tu fotografiju.
Komercijalna upotreba je iskorištavanje fotografije u svrhu zarade.
To je slučaj kada se fotografija koristi za promociju nečega – nekog događaja, proizvoda ili usluge – ili kada se koristi kao proizvod sam po sebi (npr. razglednice, plakati i slično).
Komercijalna upotreba je uvijek objava.
Objava nije nužno komercijalna upotreba.
Ljudi koji ne znaju (ili ne žele znati) razliku između objave i komercijalne upotrebe, uključujući razne dušebrižnike, pa čak i pojedine „GDPR eksperte“, najčešće se pozivaju na GDPR kao izgovor.
Vrlo se često od takvih može čuti: "Ne smiješ objaviti tu fotografiju! To je osobni podatak! Ljudi na njoj imaju pravo na privatnost! Moraš imati pisanu dozvolu! Moraš cenzurirati lice!“, uz poveću količinu drame i prijetnji sudskim tužbama, a ponekad i nasiljem.
No, model release (potpisani pristanak osobe na fotografiji) nije potreban kada se radi isključivo o objavi dokumentarne ili ulične fotografije, jer u tim slučajevima pravo na slobodu umjetnosti, umjetničkog izražavanja i novinskog izvještavanja nadmašuje nečiju navodnu "osobnu slobodu" i "privatnost" (koja na javnom prostoru, u tom smislu, ne postoji). Potreban je samo u slučajevima komercijalne upotrebe.
srijeda, 04.02.2026.
Malo prošetah gradom...
...sa filmskim fotoaparatom oko vrata.
(Copyright©Toco1980, sva prava pridržana)
ponedjeljak, 02.02.2026.
Sadržaj foto-torbi nekih fotografa
Foto-torba je neizostavan komad fotografske opreme. Služi za nošenje i zaštitu opreme od atmosferskih utjecaja i mehaničkih oštećenja. Svaki ozbiljniji fotograf ima barem jednu - bilo da se radi o pravoj foto-torbi ili nekoj "običnoj" torbi, u kućnoj radinosti prilagođenoj za nošenje fotografske opreme.
No, ponekad je mnogo zanimljivije od same foto-torbe ono što se nalazi u njoj. Jedna zanimljiva internetska stranica pruža uvid u to što pojedini fotografi nose sa sobom. Tako možemo vidjeti kako neki sa sobom nose "pun kufer i još malo" opreme, dok su drugi prilično minimalistički nastrojeni - jedan fotoaparat i jedan objektiv.
Shotkit
nedjelja, 01.02.2026.
Zašto ne idem na Noć muzeja...
…i još ponešto.
Prije par dana se po tko zna koji put, održala manifestacija "Noć muzeja". Nisam išao. Štoviše, do sada nisam bio ni na jednoj, a za to imam sasvim konkretne razloge.
Prvi razlog je taj što - da bi netko mogao normalno, koncentrirano i u miru razgledavati muzej i njegove eksponate - gužva, žamor i komešanje nimalo ne pomažu. Pogotovo kada se, u nekom manjem muzejskom prostoru, zbog velikog broja ljudi koji se guraju i laktare, mora prolaziti "kao na traci". Ne samo što se ne vidi ništa, već se maltene muzej tada svodi na puki prolaz.
Drugi razlog je taj što u muzeje idem samo onda kada osjetim potrebu - bilo da se radi o izložbi izvan stalnog postava, bilo da se radi o želji da ponovno nakon duljeg vremena pogledam stalni postav. Ne idem "reda radi" zato što je neki događaj "na koji svi idu, po principu "kud svi Turci, tud i mali Mujo".
Treći razlog jest činjenica da je poanta svakog posjeta nekom muzeju kvaliteta, a ne kvantiteta. Tijekom Noći muzeja često se stječe dojam da se ljudi natječu tko će brže razgledati neki muzej ili tu noć obići više muzeja, kao da su muzeji svojevrsni check-pointi koje treba "odraditi".
Četvrti razlog je zapravo prilično banalan - muzeji rade cijelu godinu. Radije ću otići u neki muzej neke obične subote ili nedjelje, kada će ondje biti možda tek još nekolikodrugih posjetitelja, i na taj način imati i vremena, i mira da temeljito razgledam i doživim ono zbog čega sam došao u neki muzej.
I na kraju, jedna opaska koja se ne tiče samo ove manifestacije, nego šire slike:
Ni Zagreb - a ni Hrvatska - još uvijek nemaju Muzej fotografije!
Doduše, postoji nekoliko kolekcija, arhiva, zaklada i muzeja specijaliziranih za pojedine žanrove fotografije (npr. Arhiv Tošo Dabac ili Muzej ratne fotografije). No ispada da u zemlji koja ima muzeje svega i svačega, ponekad i prilično bizarne, ne postoji opći tematski muzej koji bi sustavno čuvao, proučavao i izlagao radove svih značajnih i relevantnih fotografa. Muzej koji bi imao stalni postav o povijesti i tehnologiji fotografije te omogućavao redovito održavanje fotografskih izložbi - kako ozbiljnih profesionalnih fotografa, tako i naprednih amatera.
I to mi se čini mnogo većim problemom od toga jesam li jedne večeri u godini propustio besplatan ulaz u muzej.
subota, 31.01.2026.
Renesansa fotografskog filma
Početkom 2000-ih godina, kada je digitalna fotografija postala široko dostupna narodnim masama, mnogi su predviđali potpuni nestanak klasične, "analogne" filmske fotografije. U usporedbi sa fotografiranjem na film, digitalija je bila brža, jeftinija i praktičnija, jer je odmah bilo moguće vidjeti rezutate snimanja, i bez potrebe za čekanjem kao kod razvijanja filma.
Međutim, kroz povijest se već događalo da pojava nove tehnologije nije nužno značila nestanak i potpuno odbacivanje stare; kao što pojava televizije nije ugasila radio, tako ni pojava digitalne fotografije nije u potpunosti izgurala film. Uvijek je postojao (relativno mali) broj fotografa koji su i dalje snimali na film, ili su paralelno koristili i film i digitaliju.
No u posljednjih nekoliko godina događa se prava mala renesansa fotografskog filma. Iako su veliki proizvođači značajno smanjili ponudu filmova, interes i potražnja za filmom ponovno raste, osobito među mlađim generacijama koje su uglavnom odrastale na digitalnoj fotografiji, uglavnom u kontekstu "pametnih telefona" i društvenih mreža.
Za razliku od digitalije koja omogućava brzinu, ali i brisanje loših fotografija, fotografiranje na film zahtijeva strpljenje i pažljivo promišljanje o kadru zbog ograničenog broja snimaka, a što usporava proces i tjera fotografa da razmisli prije svakog okidanja.
Kako započeti s fotografijom na film?
Prva i najjednostavnija opcija je kupnja jednokratnog fotoaparata na film. Dostupni su u većini bolje opremljenih trgovina foto-opreme, a idealni su za prve pokušaje snimanja na film jer ne zahtjevaju puno znanja o postavkama aparata i tehnikalijama.
Drugi način je iskopati stari analogni fotoaparat iz ormara, podruma ili tavana. Ako je aparat ispravan, jedini trošak je kupnja filma i razvijanje. Potrebno je i malo učenja teorije kako bi se razumjelo što je blenda, ekspozicija i iso osjetljivost, no s obzirom na dostupnost literature (bilo knjiga, bilo on-line tutoriala i videa) to ne bi trebao biti problem.
Treća opcija je pregledati oglasnike i kupiti rabljeni analogni fotoaparat. Stariji, potpuno mehanički modeli često su povoljniji i vrlo izdržljivi. Noviji aparati, s baterijama, elektronikom i automatiziranim namatanjem filma, znaju biti osjetno skuplji, ali nude veću udobnost korištenja.
Izbor filma
Izbor filma u početku može nekome tko nikada nije snimao na film djelovati prilično zbunjujuće. Različiti filmovi nude različite reprodukcije boja, kontrast, osjetljivost na svijetlo i zrnatost. Također postoji izbor između kolor i crno-bijelog filma, kao i između negativa i dijapozitiva.
Razlike između filmova bi se najlakše mogle usporediti sa "umjetničkim filterima" na pametnim telefonima, iako kod filmova te razlike nisu toliko jako izražene.
Preporučljivo je odabrati dvije do tri vrste filma i koristiti ih kontinuirano. Na taj način lakše je upoznati njihove karakteristike i postići konzistentnije rezultate.
Film u digitalnom dobu
U današnjem digitalnom svijetu, u kojem je moguće pomoću AI tehnologije stvoriti slike koje je gotovo nemoguće razlikovati od autentičnih fotografija, filmska fotografija postaje i svojevrsni dokaz autentičnosti, jer su filmski negativ ili dijapozitiv fizički zapis svjetla uhvaćen u stvarnom vremenu. Za razliku od digitalnog zapisa digitalne slike.
petak, 30.01.2026.
Facebook "forenzičari"
Facebook forenzičari su ljudi koji na temelju jedne fotografije ili videa neke nesreće objavljene na Facebooku, s potpunom sigurnošću tvrde da znaju što se dogodilo, kako se dogodilo i zašto se dogodilo. I to prije nego što je službena istraga tog događaja uopće započela, a kamoli završila.
Bez obzira radi li se o snimci prometne nesreće, požara, terorističkog napada ili nekog sličnog događaja, njihovi zaključci su "nepogrešivi", "nepobitni" i "konačni". Nebitne su im bilo kakve dodatne informacije ili mogućnost da fotografija ili video ne prikazuju cijelu situaciju.
Problem s Facebook forenzičarima nije samo u tome što vrlo često griješe, već i u tome što zbog pretjerane samouvjerenosti ne znaju da nemaju dovoljno informacija za bilo kakve zaključke, ali se svejedno ponašaju kao da sve znaju bolje od istražitelja na terenu.
Jedna fotografija ili video bez šireg konteksta i dodatnih informacija dotičnima je temelj za čitav niz pogrešnih zaključaka, lažnih optužbi i besmislenih teorija, a identičan obrazac ponavlja se gotovo nakon svakog većeg incidenta: požara, eksplozije, urušavanja ili prometne nesreće. A najbitnije im je da što prije pronađu "krivca".
Primjera se može navesti bezbroj...
Najbanalniji primjer je kada automobil upadne u rupu na cesti na kojoj se izvode neki radovi (npr. radovi na obnovi tramvajskih tračnica). Fotografija koja prikazuje automobil u rupi dovoljna im je da zaključe kako "rupa i radovi nisu bili označeni", da "nema znakova" i da je "netko nesposoban". Nema veze što fotografija ne prikazuje širu zonu radova, znakove pedeset metara ranije, čunjeve oko rupe i privremenu regulaciju prometa. Ono što nije u kadru, za njih "ne postoji". Nikada im ne može biti kriv vozač koji gleda u mobitel, vozi napamet ili je naprosto na trenutak bio nepažljiv zbog razgovora sa suvozačem.
Također, ono što je fascinantno jest da ti isti Facebook forenzičari često rezoniraju na način da što je događaj veći i tragičniji, to su njihovi zaključci brži i jednostavniji, jer smatraju da velika katastrofa mora imati jednako velik i spektakularan uzrok. U stvarnosti je ponekad uzrok nečega ogromnog nešto sasvim maleno i banalno.
Pa tako, po njima, uzrok velikog požara ne može biti neispravna električna instalacija ili nečija nepažnja (npr. bačen opušak), već isključivo podmetanje i prevara osiguranja.
Isto tako, kada vide sliku nekakvog urušavanja ceste, po njima uzrok ne mogu biti podzemne vode i tektonski poremećaji, već se to dogodilo isključivo zato što je "loše projektirano i napravljeno".
Kada se dogodio teroristički napad na redakciju Charlie Hebdo, ti isti Facebook forenzičari su na temelju nekoliko videa i fotografija odmah zaključili da je sve "lažno", "false flag" i "režirano", jer su oni na slikama i videima "uočili nelogičnosti", a koje su zapravo bile rezultat njihovog neznanja.
I da se dalje ne nabraja...
Općenito, svim Facebook forenzičarima zajedničko je uvjerenje da su "pametniji od svih ostalih", pogotovo od profesionalnih istražitelja i vještaka kojima je to posao i koji na terenu imaju pristup dokazima, svjedocima i kompletnim informacijama, a svaka informacija koja ne potvrđuje njihove teorije, kao i rezultati službene istrage, unaprijed se proglašavaju lažima, zataškavanjem ili nekakvom "urotom".
srijeda, 28.01.2026.
Inger Munch
Inger Munch (1868.-1952.), sestra poznatog slikara Edvarda Muncha, bavila se fotografijom...
